Kada je 2002. izašao album “Slušaj mater” Ede Maajke, odnosno mladog Edina Osmića iz Brčkog, koji je tek zagazio u dvadesete godine života i kao izbjeglica iz BiH došao u Hrvatsku, bilo je jasno da je zvijezda rođena. Njegove sjajne rime i snažni stihovi, kroz koje je pričao priče o stvarnom životu i svim njegovim ružnim i teškim stranama kroz specifičan cinizam i neizostavni humor, pretvorile su ga u najboljeg pripovjedača na hrvatskoj i regionalnoj hip hop sceni. Obogatio je hip hop scenu i pokazao mnogima kako se to radi osvojivši niz nagrada i priznanja. Tijekom 16 godina objavio je pet studijskih albuma, soundtrack iz filma “Zlatna dolina” i jednu kompilaciju najvećih hitova “Spomen ploča” u novim aranžmanima s bendom i brass sekcijom. Upravo se sličnom funk rock zvuku vratio na novom, šestom albumu “Put u plus”. Okupio je ekipu u kojoj su Toni Starešinić, klavijaturist i vođa grupa Chui i Mangroove, Mario Rašić, jedan od najboljih basista u Hrvatskoj i član Plaćenika, prateće grupe Gorana Bareta, vrhunski bubnjar Mirsad Dalipi te Yogi Lonich koji je tijekom karijere pratio jednog od najboljih rock pjevača na svijetu Chrisa Cornella i nastupao s nizom proslavljenih globalnih rock zvijezda. U povodu izlaska novog albuma Edo Maajka dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Slušajući vaš novi album dobiva se dojam da ste odlučili okrenuti novu stranicu u svom životu. Tako i u uvodnoj pjesmi “Kreator” repate stihove: “Nikad nije kasno da bi počeo živit, vjeruj u sebe, strah je samo privid.” Što vas je to pokrenulo?

To je moja vječna borba. Zapravo mislim da je i svačija jer smo puni strahova. Ili to ili mi fali volje nekad. Uglavnom sam u nekom krugu iz kojeg se čupam. S muzikom je slično, čekam pravi trenutak ili da okupim bend i uradim ono što godinama želim ili čekam da mi dijete krene u školu, da je završi ili da kupim kompjutor ili sampler pa ću onda raditi muziku i pjesme koje su u meni. Puna mi je kapa samoga sebe, čekanja, vlastite letargije i letargije okoline. Ključ je u nama. Ja sam taj koji kreira svoj život. Idem dati sve od sebe i živjeti.

NACIONAL: I u samoj naslovnoj pjesmi “Put u plus” repate: “Padam samo zato da se sjetim da letim, padat ću koliko treba dok se krila ne sjetim.” Jesu li ti stihovi vezani uz neku specifičnu situaciju ili ste ih napisali razmišljajući o životu općenito?

O toj mantri razmišljam godinama i ona je godinama dio mene, kao i cijela ta svjesnost da većinu stvari koje mi se događaju u životu sam privlačim zbog nečeg dubokog u meni. Kako loše, tako i dobre događaje. U biti, sami ih farbamo u dobre ili loše. To je preuzimanje odgovornosti. Tada ti je lakše iako se tako ne čini u početku, kada odlazimo iz tog mentalnog sklopa. Uvijek je nešto ili netko kriv kada mi ne ide. Neke obrasce na koje smo navikli mijenjamo godinama. U biti, već si u plusu kada shvatiš taj obrazac koji te doveo u neku situaciju. S time sam svakodnevno. Puno puta sam pao i puno puta poletio. Mislim da su padovi dobri i neminovni za rast, samo se pokušavam što kraće zadržati na podu ili, ako je moguće, pri ateriranju već vući prema gore pa samo zakačiti malo tlo. Znam neke koji to mogu.

NACIONAL: Nikada vaši stihovi nisu bili toliko snažni i moćni kao na novom albumu “Put u plus” za koji ste izjavili da je svaki teški i negativni trenutak ovdje kako bi nas vratio u pozitivno stanje duha te da je svaki minus put u plus. Odakle odjednom takav optimizam?

To je samoterapija. Taj optimizam mi dođe nakon patnje i učenja iz nje. To sam napisao za sebe, kao što je stvar i s pjesmom “No sikiriki” ili “Ove godine slavim”. Da se podsjetim. Moram se naučiti gledati stvari iz drugih kutova, odnosno vidjeti širu sliku. To mi nekada ide, nekada ne. Nekada tu širu sliku shvatim nakon sat vremena, nekad nakon mjesec dana, nekad nakon godine, ali znam da je sve sa smislom, iako često u patnji i panici to ne vidim. Imao sam zaje… školu zadnjih godina.

‘Društvo kažnjava drukčije, a drukčiji su ti koji mijenjaju svijet i omogućuju rast. Društvo očekuje poslušnost. I ja volim kad me dijete posluša, ali brate, procvjetam kad vidim da ima stav’

NACIONAL: Opisujući novi album izjavili ste i da svi pokušavamo biti samo ono što društvo od nas očekuje, udaljavajući se od sebe. Što po vama društvo u kojem živimo od nas očekuje?

Da budemo isti kao oni i da svi budu isti, a ne postoje dvoje istih nigdje u svijetu. Društvo time samo siluje sebe i svoju djecu. Naše društvo na Balkanu, kao i svugdje, voli kazniti one koji se usude biti različiti na bilo kojem nivou. Odriču te se, neće te više voljeti, neće te više pozdraviti. Neka si samo neki drukčiji odabir napravio, već si na žutom kartonu. Problem je što to ide u krug pa su onda i drugi prema onom koji tako razmišlja takvi i dolazimo do te rečenice kako je sve u k… i svi te mrze, a ti si kao Yoda. Ukratko, društvo kažnjava drukčije, a drukčiji su ti koji mijenjaju svijet i omogućuju rast. Društvo očekuje poslušnost. I ja volim kad me dijete posluša, ali brate, procvjetam kad vidim da ima svoj stav i neki izbor mimo moga i mimo sredine. Neki ljudi to ne uspiju do 60. godine zato što su istrenirani ne živjeti sebe. Neki sebe ne žive nikada.

NACIONAL: U singlu “Bolje je bolje” u kojem gostuje pjevačica Jinxa Jadranka Ivaniš Yaya, pjevate: “Bolje vrištat nego gutat, poduzmi nešto, nemoj samo kukat, probaj barem, zdravije je zalutat, nego sjedit, šutit i očima kolutat.” Je li vaš novi album vaš vrisak?

Proveo sam jako puno vremena u letargiji, odgađanju sebe, svojih obveza i života. U toj kuknjavi oko sebe samoga, a ništa nisam radio da mi bude bolje, to je jednostavno fokus na svoj smrad dok prdiš u isto vrijeme i ne otvaraš prozor. Znam ih brdo koji to isto rade, a nisu ni svjesni toga. Ta slika pojedinca i taj njegov problem lako se reflektira i na zajednicu u kojoj živi. Onda je jako lako manipulirati takvom zajednicom jer ništa ne urade osim mrmljanja u bradu. Nakon godina i godina kuknjave samo shvatiš da te više nitko ne može slušati, nisi ništa promijenio niti si živio.

NACIONAL: Glazbeno, novi se album nastavlja na pjesme “Tata, mama” i “Ja odo krast” koje ste napravili s Damirom Avdićem na svom albumu “Spomen ploča” još 2010. godine. Odakle taj pomak od sintetičkog zvuka i elektronike i prelazak na tvrdi funk rock zvuk?

Iskreno, kad sam krenuo u bend i počeo skupljati ljude, nisam gitare uopće imao u planu. Išlo je sve prema nekoj old school elektronici s povremenom distorzijom na sintesajzeru. To mi je bilo u glavi, ali tada je na probu došao Yogi Lonich. Kad sam sjeo nasamo s njim i shvatio da sve što mi se sviđa oko rifova taj čovjek može u sekundi isporučiti, odlučio sam se za gitaru i ići prema tom rock retro zvuku. Tu je i Mario koji je majstor takvog zvuka. Voli prljavštinu i ima odličan groove. Mirsad i Toni jaki su s tim funkom također, tako da je to baš na kraju mješavina rocka, funka i rapa. Ako volim kako, na primjer, Mario svira bas, onda ga moram navući u vode u kojima znam da će dati najbolje od sebe. Nešto zbog čega ću pasti na dupe. Tako radim sa svima. Tako iz ljudi izvučeš najbolje, a samim tim i oni iz tebe. Idući album bit će s manje tvrdo naglašenom gitarom. Sada mi je to trebalo jer je generalna oskudica takvog zvuka i rifa. Čak i rokeri bježe od njega.

NACIONAL: Okupili ste izuzetnu ekipu glazbenika od kojih svaki ima uspješnu karijeru. Koliko ih je teško bilo pridobiti i objasniti im kakav zvuk želite na novom albumu?

Lako je takvima objasniti što želiš i ovu ploču zakopali smo jako brzo s malo proba. Tek sam na kraju snimanja uletio u hip hop groove na probama iz kojeg su izašle nevjerojatne pjesme “Otrov” i “Novi dan”. Cijelo vrijeme nedostajala su mi ta dva ritma na albumu na kojima sam totalno kod kuće, odnosno u rapu.

Poklon je imati takvu ekipu oko sebe kada radiš novi materijal. Svaki od njih ima barem po dva projekta i to uspješna sa strane, sa svakim možeš zakopati solo materijal od početka do kraja. Sva četvorica mogu biti i jesu producenti. Imao sam sreću da su oni mene shvatili i da nisu hejtali neke ideje. Ako hoćeš dati najbolje od sebe, ako želiš naučiti, najbolje ti je naći takve likove. Najbolje je to što smo neke pjesme odsvirali u studiju tek tri puta i išli snimati taj treći put odmah za album. Nije bilo gubljenja vremena nimalo. Zahvalan sam.

‘Ljubav većini nije prioritet u utrci za plaćanjem računa. Shvate da iz ljubavi i življenja sebe dolazi sve ostalo. Taj proces nije obrnut kako nas kapitalizam uči i tu školu svi prolazimo’

NACIONAL: U pjesmi “Ti meni ništa” kroz stihove “Hajde ja tebe udarim, a ti meni ništa” osvrnuli ste se i na pitanje Bliskog istoka, odnosno odnos Izraela, u kojem ste živjeli nekoliko godina, i Palestine. Postoji li, po vašem mišljenju, rješenje tog sukoba?

Ne znam. Taj krug “hajde da ja tebe udarim, a ti meni ništa” tamo je prejak. Ta pjesma započeta je s tamošnjim iskustvima, ali sam tijekom pisanja shvatio da je to pjesma o svakom sukobu, pa i ovim našim sukobima. Svi počeci su otprilike isti. Ta rečenica objašnjava i konflikte među ljudima mimo rata. To postupanje bez odgovornosti. Daj da ja tebi nešto napravim bez ikakvih posljedica. Ali tu se više koristi kao oslikavanje ratnih sukoba i jako je precizna i jednostavna. Kad sam je slušao prvi put nakon miksa, skoro sam se rasplakao. Znaš, imam puno prijatelja na obje strane tog sukoba i jako mi je teško kada se tamo zapuca, tako da mi ta melodija i tekst izbace dosta toga iz iskustava s Bliskog istoka, ali i s Balkana.

NACIONAL: Koliko ste dugo radili na novom albumu? U kojem su periodu nastajale pjesme?

U periodu suradnje s grupom Kultur Shock nastalo ih je nekoliko, da bi ove ostale nastajale pomalo od tog perioda na ovamo. Dosta sam pjesama izbacio, neke promijenio malo, a zadnja je nastala zadnja. U njima su iskustva ovih mojih zadnjih četiriju, pet godina. Bilo je još dosta toga, ali mi je mjera od 11 pjesama bila taman. Neke pjesme bile su tematski dosta slične, tako da sam te tematski sličnije također izbacivao i ostavljao za nešto drugo. Žao mi što nisam uspio završiti pjesmu s Tamarom Obrovac. Tome se nadam na sljedećem albumu!

NACIONAL: Uz izlazak novog albuma najavili ste i koncert u Domu sportova 9. studenoga. Jeste li spremni za to?

Naravno da jesam! Mala dvorana Doma sportova nije neki izazov, mislim da bi Arena u mom slučaju bila nemoguća misija, ali ovo ćemo razvaliti kao nitko do sada!

‘Proveo sam jako puno vremena u letargiji, odgađanju sebe, svojih obveza i života. Ta slika pojedinca i taj njegov problem lako se reflektira i na zajednicu u kojoj živi’

NACIONAL: Može se pretpostaviti da s pratećim bendom uvježbavate i pjesme sa svojih prethodnih pet albuma. Kako vam se sviđaju stare pjesme u novim, žešćim aranžmanima?

Odlične su mi, iako nisu svi aranžmani tih pjesama žešći, ali meni jesu bolji od većine dosadašnjih. “Jesmo li sami” sada je puno bolja, “Mater vam j…m” ima skoro mantričan groove na kraju koji mi ne smeta i da je sviramo deset minuta. “J..o vladu” sada je funk bomba. Možda i najenergičnija pjesma na koncertu. Te stare pjesme u ovim aranžmanima savršeno se isprepliću s novim pjesmama i dobio sam nevjerojatnu set listu.

NACIONAL: Još ste jedan novi korak napravili. Iz svoje dosadašnje diskografske kuće Menart, za koju ste objavili sve dosadašnje albume, prešli ste u Dallas Records. Zašto?

Dallas Records vjerovao je u moj povratak na scenu i bio je spreman uložiti u materijal. Odlično rade posao i nadam se da se nisu pokajali. S Menartom sam radio jako dugo, imali smo puno uspješnih ploča i singlova, nema nikakve zle krvi, mislim da smo se fino rastali. Ovo je nova stranica. S Dallasom sam potpisao na tri albuma. Iduće godine izbacujemo nešto jako fino, a 2020. se nadam izbaciti još bolju ploču od ove.

NACIONAL: U pjesmi “Izdajničko kolo” repate: “Globalno drukčiji, globalno kriv, globalno izdajnik od kad sam živ, globalno, lokalno vječna manjina, u srcu je ljubav u srcu širina.” Što je s ljubavlju u današnjem društvu?

Ljubav je ljudima kao bitna, ali većinom na društvenim mrežama. Opet kako bi se pokazali drugima i kako bi ih oni prihvatili. Zapravo većini i nije prioritet u ovoj utrci za novcem i plaćanjem računa, a onda većina shvati da ta utrka u kojoj su nije toliko ni bitna. Shvate da iz ljubavi i življenja sebe dolazi sve ostalo. Taj proces nije obrnut kako nas kapitalizam uči i tu školu svi prolazimo. Da bi je bilo više i da bismo je više primjećivali, moramo toj ljubavi malo dati pažnje i biti za nju zahvalni.