Sviranju lutnje i akustične gitare posvetio se još kao tinejdžer i postao jedan od najhvaljenijih svirača lutnje u svijetu. Edin Karamazov došao je u centar pažnje svjetske javnosti 2006. kada je sa slavnim britanskim glazbenikom Stingom snimio album ‘’Songs From the Labyrinth’’. Studirao je klasičnu gitaru u Ženevi, arapsku lutnju na Arab Institute u New Yorku te baroknu lutnju na Schola Cantorum Basiliensis u Švicarskoj. Snimio je više od 60 albuma i surađivao s najznačajnijim glazbenicima i ansamblima za ranu glazbu. Početkom 80-ih doselio se u Zagreb, ali ubrzo potom krenuo je u svijet na usavršavanje. U razgovoru za Nacional najavio je novi album koji već neko vrijeme priprema sa Stingom, ispričao zašto svoje albume snima u crkvi na Zlarinu, zašto je još donedavno na svojim koncertima u crkvama držao “propovijedi” protiv korporacija te zašto smatra da nam je potrebna nova seljačka buna.

NACIONAL: Je li tradicionalni koncert, koji održavate svakoga ljeta u crkvi Uznesenja Marijina na otoku Zlarinu, vaš poklon lokalnoj zajednici ili volite prostor te crkve zbog odlične akustike?

Ovo je već četvrta godina kako održavam koncert u toj crkvi i nadam se da će ih biti još. Koncerti su mi nekada bili izazov, neka posebna želja za sviranjem, ali u zadnjih godinu dana koncert mi je postao sve što imam. Imam takav raspored da svaki koncert doživim koliko god mogu, da se spremim za njega kako treba i da dam sve od sebe. Odgovorniji sam nego prije. Crkva na Zlarinu je postala središte mojih glazbenih projekata baš zbog akustike jer je u toj crkvi idealna. I moja gošća iz Praga na ovogodišnjem koncertu Anna Fusek je ostala iznenađena prekrasnom akustikom crkve. Prije nekoliko dana snimao sam u jednoj od najpoznatijih švicarskih crkava u kojoj je snimljeno mnogo albuma na kojima sam odrastao. Iz mog faha su svi snimali u toj crkvi, ali crkva na Zlarinu za gitaru i lutnju daje više.

NACIONAL: Prošlo je deset godina od vašeg albuma “Songs from the Labyrinth” koji ste snimili sa Stingom. Planirate li uskoro obnoviti suradnju?

Kao što smo taj album pripremali godinama, tako i na novom radimo već dugo. Stali smo na pola albuma, Sting je spor, za razliku od mene, jer je njemu takva vrsta muziciranja, gdje je on sam uz mene, dosta zahtjevna. Treba mu više vremena. Prošli put smo se fokusirali na jednog skladatelja, a novi album bit će svojevrsni “art of english songs”. Pjesme nastale od najranijeg perioda pa sve do Beatlesa.

NACIONAL: Koliko je album ‘’Songs from the Labyrinth’’ koji ste snimili sa Stingom, popularizirao lutnju i značio za vašu karijeru?

Zahvaljujući Stingovu imenu dobio sam velik dio publike koju nikada ne bih imao.

NACIONAL: Kako je izgledala promocija tog albuma s obzirom na to da ste zajedno nastupali širom svijeta?

Prije nego što sam započeo suradnju sa Stingom, mislio sam da sam čergar jer sam svirao sve i svugdje. Od sviranja po trgovima i na cesti do koncerata po cijelom svijetu. I sam i u grupama s vodećim glazbenicima iz mog faha. Dakle, s glazbenicima koji izvode staru i klasičnu glazbu. Mislio sam da je Sting neki razmaženi roker kojemu je sve servirano na pladnju. Međutim, tek sam kod njega vidio što znači biti čergar u pozitivnom smislu. Mislio sam dotad da sam prošao sve jer sam se tukao i sa saksofonistom iz benda na ulici za pet maraka. Sting je također sve to prošao ali intenzivnije i bolje od mene. Od sviranja na brodovima i ulicama do gladovanja. Jako smo se zbližili kroz te priče i tad sam ga zavolio. Promocija albuma s njim trajala je 365 dana puta tri godine. Najintenzivniji period sviranja. S jednog kraja svijeta na drugi, non-stop.

NACIONAL: Surađivali ste s mnogim glazbenicima iz cijelog svijeta. Kako birate s kime ćete surađivati?

Jako sam izbirljiv i vremenski neograničen. Annu Fusek, koja je nastupila sa mnom u crkvi na Zlarinu, slučajno sam vidio na YouTubeu. Nisam znao za nju iako je studirala na istoj školi kao i ja. Pisao sam joj i ona mi je isti dan odgovorila. Počeli smo surađivati i došla je na Zlarin gdje smo osim nastupa, snimali album. Ono što vidim, često i osjetim. Svirati u dvoje je kao šetati s nekim i razgovarati. Morate imati nešto zajedničko i znati kako zajedno provoditi vrijeme.

NACIONAL: U crkvi na Zlarinu snimate novi album. O kakvom je albumu riječ?

Snimamo više albuma. Marin Fulgosi i ja radimo zajedničku produkciju. On snima, a ja realiziram svoje projekte. Samostalne i s prijateljima. Snimili smo do sada šest albuma, a čekaju nas još dva. Jedan će biti s Annom Fusek, a drugi s Andreasom Schollom, mojim dugogodišnjim suradnikom iz Njemačke. Velika je blagodat da na Zlarinu, gdje mi je lijepo i gdje planiram živjeti, imam i svoj studio i Marina. On je sa Zlarina, jako je ozbiljan u svom poslu, ima znanje i opremu, a uz to je i vrhunski snimatelj. Nas dvojica znamo snimati do kasno u noć u crkvi, a ponekad i do ranih jutarnjih sati. Lijepo nam je i kada nas posjete prijatelji.

NACIONAL: Hoćete li zvati Stinga da vas posjeti na Zlarinu?

Sting ne voli more. Ne voli ni more ni brodove. Njega treba zvati u hotel koji se nalazi u New Yorku, Berlinu ili Zagrebu. On samo zna za hotel i aerodrom.

NACIONAL: Biste li pristali napraviti potez u svojoj karijeri poput 2CELLOS?

Ne. Ne sviđa mi se to što rade. Znam ih dobro od samih početaka jer sam svirao sa Stjepanom Hauserom. Počeli smo zajedno raditi neke moje male nekomercijalne stvari. On je htio napraviti to što je napravio. Mislim da su obojica odlični svirači, ali to što rade mi je nešto potpuno strano i ne zanima me. Više novca zaradim ovako svirajući, nego da radim to što oni rade. Ne mora značiti da ću, ako napunim Arenu, zaraditi mnogo. To što sam napravio sa Stingom je bilo populariziranje lutnje, ali to je bio ujedno i najnekomercijalniji projekt u mom životu. Izuzetno autentičan repertoar koji je Sting pjevao nakon lekcija koje je dobio od profesora Richarda Levita, kojeg sam mu ja doveo iz Basela baš za takav način pjevanja. Svirao sam na autentičnoj lutnji s autentičnim žicama, autentičnom tehnikom po notama iz manuskripta.

To je bilo izuzetno nekomercijalno, ali zahvaljujući slavnom glazbeniku, imalo je tako veliki uspjeh; da nije bilo Stinga, bilo bi to samo za uzak krug ljudi.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni životom u Zagrebu u kojem živite već godinama?

Živim na Kajzerici. Ja sam Zagrepčanin koji se kupa u Savi i jede ribu iz Save. Zato i živim na Savi.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni gradonačelnikom Milanom Bandićem i njegovom inicijativom da grad ispuni fontanama?

Jako ih je ružno vidjeti. Mislim da Bandić nema stila i da bi mogao u neku školu. Zagreb je lijep grad koji je lijepo napravljen. No kriv sam, kao Zagrepčanin, što ne uzmem motiku i što ne tjeram takve ljude. On je krpelj. Krpelju možeš govoriti koliko god želiš, ali on se neće maknuti.

NACIONAL: Koliko vas, kao glazbenika i umjetnika, može u vašem radu destimulirati loša društvena i politička klima u sredini u kojoj živite?

Kao građanina u Zagrebu, naravno da me dira i htio bih da mogu nešto napraviti. Kao umjetnika me ne destimulira. Prije sam si na koncertima davao slobodu da pričam o svim tim stvarima. Sada sam se ograničio samo na sviranje. Imao sam neke svoje političke govore. To je bio jedini način da ja u crkvi budem svećenik. Malo sam svirao, malo sam pričao. Neki su ljudi to prihvaćali, neki nisu. Očito nisam dobar u tome.

NACIONAL: Smeta li vas porast nacionalizma u posljednje vrijeme u Hrvatskoj?

Društvena klima je svugdje ista. Hrvatska, Zimbabve ili Meksiko. Uvijek se sve dešava istodobno. Cijeli svijet je isti. Zemlja se okreće. Naravno da me to boli i vrlo rado bih uzeo ciglu u ruku i bacio je u prozore onima kojima je treba baciti. Svim tim korporacijama koje bih htio istjerati van. Međutim, to je nemoguće, jer kako se zemlja okreće, tako se i većina okreće. Isto kako ljudi odlaze slušati 2CELLOS u Arenu da se zabave. Kako im serviraš, tako će biti. Tako je bilo oduvijek. Nacionalizam ljudima očigledno paše i prirodan je i ljudski. Ja sam prvi protiv toga. Prvi sam koji bi uzeo motiku u ruku jer sam uvijek bio za seljačku bunu i tu sam ako treba. Zovite. S umjetnošću i mojim sviranjem to nema nikakve veze. Drago mi je da postoji to malo publike koja sluša to što radim. To me drži. Oslobođeno je svih mogućih utjecaja. S druge strane, kada gledam Hasanbegovića i sve te ljude, uvjeren sam da je to samo “spika”.

NACIONAL: Je li to bio dio vaših propovijedi po crkvama?

Ne, bilo je dosta govora protiv korporacija. Nas je više nego njih. Vrlo lako bismo mogli uvesti red, ali mi mislimo da su oni nedodirljivi, što nije istina. Jedna bi cigla puno napravila. Glas bi se brzo proširio, a to će se i dogoditi. Isto tako i banke, kao i osiguravajuća društva, telekomunikacijske kompanije…

NACIONAL: Jeste li, putujući svijetom, imali problema zbog svog porijekla?

Ne, nikada. Kada čovjek svira, nekako je zaštićen. Bio sam na različitim mjestima, ali nikada nisam imao problema. Imam državljanstvo Bosne i Hercegovine, Francuske i Hrvatske.

NACIONAL: Promijenili ste prezime?

Da, promijenio sam prezime krajem osamdesetih. S Džananović u Karamazov. Imali smo nekada bend koji se zvao Les Baronnes Karamazov. Mladost – ludost.

NACIONAL: Porijeklom ste iz Zenice. Kada i zašto ste se preselili u Zagreb?

Iz Zenice sam došao u Zagreb u srednju školu i završio jedan semestar Glazbene akademije. Bilo je to početkom osamdesetih. Htio sam učiti nešto više pa sam otišao dalje. U to vrijeme sam bio u Americi, Njemačkoj, Španjolskoj – puno sam svirao.

NACIONAL: Kako gledate na budućnost Hrvatske i njezin položaj u Europi otkad je postala dio Europske unije?

Bio sam u Njemačkoj onoga dana kada su se Njemačke ujedinile. Svirao sam te večeri i bio sam svjedokom tih događaja, ali sam odmah znao da je sve lažno jer je napravljeno iz komercijalnih razloga. Sve što se radi iz komercijalnih razloga ima vijek trajanja. Sada se vidi da se Europa rasklimala i može se očekivati da će se raspasti. Hrvatska kao dio EU nema nikakvu budućnost, ali na svu sreću Europa će se kad-tad raspasti. Iz Europe dobivamo nevažne stvari. Mi tek trebamo stati čvrsto na noge i shvatiti što treba raditi.

NACIONAL: Dosta pesimističan pogled na budućnost. Znači li to da ne vidite nikakvo zdravo tkivo hrvatskog društva danas?

Nikada neće biti posve zdravo dok god narod ne uzme stvar u svoje ruke. Mi smo imali Seljačku bunu. Nekako mislim da u odnosu na druge zemlje u okolici, ljudi u Hrvatskoj mogu lupiti šakom o stol i reći – dosta je! Bosanac čeka da se nešto samo po sebi dogodi. Ako su mladi ljudi danas opterećeni time tko je kome ubio brata ili oca 1991., onda neće biti dobro i nećemo daleko dogurati. Ako su odgojeni na drugi način, onda će biti dobro. Bol i plakanje su u redu, ali treba zagrliti i treba znati živjeti u suživotu. Ako smo na to spremni, onda će biti dobro.

NACIONAL: Smatrate li da Balkan cijeni svoje umjetnike?

Kada čovjek provodi dosta vremena u avionu i Zemlju gleda odozgo, vidi kako je mala. Sviram 4. prosinca 2016. u Sao Paolu, a 13. prosinca u Šangaju. Zemlja je moj dom. Balkan cijeni svoje umjetnike isto kao i Njemačka. Osim toga, baš me briga koliko me tko cijeni. Ljudi kažu da kod nas što te više znaju, manje te cijene. Što više sjediš s nekim, družiš se s nekim i popiješ puno kava, nisi više nedodirljiv. Možda treba biti kao Ivo Pogorelić. Dignuti nos i zalupiti vrata pa pustiti da trče za tobom. Kada si s nekim dobar, onda si nekako prihvaćen i manje te cijene. Tako je svugdje. Ja volim biti s ljudima. Jedino mjerilo je sviranje.