‘S formalno-pravnog stajališta, da, Čovićev postupak je ratni zločin. Ako koristite zarobljenu radnu snagu, i to pogotovo ako su to ljudi odvedeni iz kuća, civili, naravno da jest, tu nema dileme“, izjavio je za Nacional Edin Batlak, opisujući kako on gleda na ulogu Dragana Čovića, današnjeg predsjednika HDZ-a BiH, u jeku hrvatsko-bošnjačkog rata. Za Batlaka nema dvojbe. On smatra da je Čović počinio ratni zločin nad svojim sugrađanima bošnjačke nacionalnosti u Mostaru.

Batlak je Mostarac koji je puna 253 dana proveo u logoru Heliodromu i otamo bio oslobođen tek nakon što je potpisan Washingtonski sporazum.

Jedan je od dvojice Mostaraca s kojima je Nacional uspio stupiti u kontakt tijekom proteklog tjedna, kako bi dubinski istražio kakvu je ulogu u tim ratnim zbivanjima Čović imao. Unatoč toj teškoj kvalifikaciji, Batlak i drugi sugovornik Nacionala, također u sporno vrijeme zatočen u Heliodromu, otkrili su Nacionalu i neke olakotne okolnosti Čovićeva spornog angažmana iz tog vremena.

Sva ta saznanja, proizišla iz koincidencije, bacaju dodatno svjetlo i na današnje djelovanje i ulogu Dragana Čovića u političkom životu Bosne i Hercegovine, naročito u vrijeme formiranja novih lokalnih vlasti u Mostaru nakon što su u nedjelju u tom gradu, prvi put poslije 12 godina, održani lokalni izbori.

Na to da je Čović lako moguće i osobno priznao da je počinio ratni zločin nad Bošnjacima u Mostaru, Nacional je upozorio i jedan ugledni hrvatski odvjetnik, s iskustvom rada na Haaškome sudu. Nacional je do tih ekskluzivnih otkrića došao dubinski istražujući što je na račun dugogodišnjeg i neupitnog političkog vođe Hrvata u BiH Dragan Čovića, predsjednika HDZ-a BiH i predvodnika Hrvatskoga narodnog sabora BiH – političkog tijela koje okuplja sedamstotinjak hrvatskih parlamentarnih zastupnika na svim razinama vlasti u BiH – u utorak, 8. prosinca, izjavila saborska zastupnica Zeleno-lijeve koalicije Sandra Benčić, tijekom rasprave u povodu godišnjeg izvještaja o provedbi Deklaracije o položaju hrvatskog naroda u BiH.

Opisujući za saborskom govornicom politički lik i djelo Dragana Čovića, Sandra Benčić je kazala, između ostalog, i ovo:

“Postoji dokumentacija da su ratni zarobljenici u to vrijeme (u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata, 1993. godine, op.a.) dolazili besplatno raditi u Soko. Na to pitanje Čović je u emisiji HTV-a ‘Nedjeljom u dva’ odgovorio da ‘u ratu nitko nije radio za novac’ i da te osobe ‘ni na koji način nisu doživljavale neugodnosti niti se prema njima postupalo nečasno’.”

Benčić je potom poentirala:

“Drage kolegice i kolege, vaš predstavnik u BiH je priznao da je bila riječ o civilima lišenima slobode koji su u njegovu poduzeću mjesecima besplatno radili kao robovi – to vam je definicija robovlasništva. On to nije demantirao, samo je rekao da u ratu nitko nije radio za novac. To je autentični predstavnik hrvatske politike u BiH i to je predsjednik HDZ-a BiH. To je ono što HDZ daje Hrvatima BiH kao najbolje od sebe.”

Sandra Benčić to je rekla u svom iznimno kritičkom govoru, kakav se na račun aktualnog predsjednika HDZ-a BiH u Hrvatskom saboru dosad nije čuo.

„Samo kratka napomena. Ako su logoraši ili civili Bošnjaci morali raditi, onda je to Čović priznao ratni zločin koji ne zastarijeva“, to je poruka kojom je jedan ugledni hrvatski odvjetnik, nakon tog istupa Sandre Benčić u Saboru, upozorio Nacional na mogućnost da je Dragan Čović, kao direktor tvrtke Soko Mostar, 1993. u Mostaru počinio ratni zločin. Odlučili smo stoga provjeriti što je predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović točno kazao u HTV-ovoj emisiji „Nedjeljom u dva“, u kojoj je sudjelovao 17. prosinca 2017. Voditelj Aleksandar Stanković zapazio je da je tih dana objavljen dokument u kojemu Čović, kao čelni čovjek Zrakoplovne industrije Soko, traži desetoro zatočenika iz logora Heliodrom za rad u Sokolu. Stanković je Čoviću rekao:

“Slijedom toga, mnogi su vas osudili, a najnovije je da predsjednik Saveza logoraša BiH Suljo Kmetaš kaže da ste vi vodili zarobljenike u Soko i tamo ih izrabljivali.“

Čović je odgovorio: „Naslušao sam se ja svašta o sebi (…) Teško da vi možete naći bilo koji dokument da je Dragan Čović nekoga vodio i izrabljivao u vrijeme rata.“

Na voditeljevo pitanje je li taj dokument – koji Nacional ovdje prenosi s interneta – autentičan, Čović je odgovorio:

„Moguće. Moguće, samo nećete nikad naći moj potpis ili nešto opterećujuće što se veže sa mnom (…) Pa ja sam siguran da je sve što sam radio u vremenu od 1992. do 1995., da je bilo više nego časno. Više nego korektno. Ljudski i u svakom drugom smislu.“

Na dodatno Stankovićevo pitanje „može li se sjetiti ovoga“, Čović je odgovorio:

„Pa naravno da se sjećam svakog dana rata (…) Ne možete naći nijednog pojedinca, ali apsolutno nijednog pojedinca, do nekog plaćenog predstavnika neke udruge koji će nešto za potrebe politike Bošnjaka kazati, koji će kazati ružnu riječ za ponašanje Dragana Čovića – ili ‘92., ili ‘93., ili danas.“

Stanković je inzistirao te je Čovića upitao: „Je li nečasno da se vi ratnim zarobljenicima koristite kao radnom snagom?“ Čović je odgovorio:

„Uistinu, ja ne vidim ni jednog elementa koji (…) koji način može kazati da je doživio neku neugodnost ili bilo što što bi bilo nečasno i neljudski prema njima ili na bilo koji način da može mene staviti u tu funkciju.“

Voditelj je na to primijetio da su „ti ljudi tamo radili besplatno“, a Čović je odgovorio da „nitko nije tada radio za novac“. „Da, ali nisu svojom voljom radili“, odgovorio je Stanković. „Znači, nitko nije tada radio, svi smo bili mobilizirani – i ja sam bio mobiliziran i vi ste vjerojatno negdje bili mobilizirani. Svi koji su radili u Sokolu bili su mobilizirani, na određenom zadatku i dobivali smo samo hranu“, odgovorio je Čović.

„Ne, ne, ali ti ljudi su na silu mobilizirani, ako ćemo o mobilizaciji“, uzvratio je Stanković.

„Ja vam govorim da smo svi bili mobilizirani u tom vremenu. Njihovu patnju na bilo koji način ne želim dalje, bilo kojom retorikom ili komentarom povrijediti. Oni su dovoljno propatili da bih ja bilo što dodavao na to“, kazao je Dragan Čović i tu je razgovor o radu zatočenika s Heliodroma u tvrtki Soko Mostar bio završen.

Nacional je proteklog tjedna razgovarao s dvojicom Mostaraca, bivšim zatočenicima logora HVO-a Heliodrom kraj Mostara. Jedan od njih uistinu je odlazio na rad u Soko, a drugi je boravio u sobi s ljudima koji su tamo odlazili raditi. Prvi je Huso Obradović, stomatolog iz Čapljine koji danas ima stomatološku ordinaciju u Mostaru. Za Nacional je ispričao kako je „19. travnja 1993., kao civil, uhapšen u svojoj privatnoj ordinaciji u Čapljini i odveden u Grabovine, a otud u logor Heliodrom“. Tamo je bio zatočen od 5. lipnja do 23. prosinca 1993. „Istina je, vodili su me u Soko na rad“, kazao je Obradović za Nacional. S njim je, svjedoči, išlo još petnaestak, dvadesetak zatočenika. „Soko je bio fabrika u kojoj su se sklapali avioni. Bio je valjda vojni i civilni program“, kazao je Obradović, koji ni danas ne zna točno što je Soko radio u ratu i u vrijeme dok je on tamo odvođen na rad. „Koliko sam čuo, neki su logoraši, naši drugovi, stavljali nekakva krilca za VBR-ove, za granate“, rekao je Obradović. On, međutim, nije radio takve poslove. „Mi smo tamo svašta radili: čistili zelene površine, hale koje su devastirali. Bio sam pola godine skoro, maltene svaki dan, grupa nas, petnaestak do dvadeset ljudi maksimalno“, prisjetio se. Na pitanje kako je izgledao uobičajeni radni dan, odgovorio je: „Oko osam sati ujutro po nas bi u Heliodrom dolazila dvojica ljudi koji su radili na osiguranju u Sokolu. Nekad su nas vozili nekim kamiončićem, nekad bismo išli pješke pošto to nije daleko.“ Soko je, naime, kako je svjedočio naš drugi sugovornik i bivši logoraš Edin Batlak, „u neposrednoj blizini Heliodroma, samo ih cesta dijeli“. „Radili bismo do poslijepodneva, do šest, sedam sati. Nisu nas ostavljali po mraku“, dodao je Obradović. Rekao je da ih nisu čuvali naoružani stražari: „Nije nas nitko od naoružanih čuvao. Ti ljudi koji su nas dovodili, radnici Sokola, davali su nam zaduženja, imali smo doručak, malo smo radili, malo bogami i odmarali. Nije bilo nekih tortura, da vam pošteno kažem.“

Štoviše, Obradović svjedoči da su prema njima u Sokolu postupali neusporedivo bolje nego na nekim drugim mjestima gdje su se, doslovno, gubili životi. „Malo je to ružno reći, ali bila je privilegija raditi u Sokolu. Jer mi (logoraši, op.a.) znali smo otići na Bulevar, u Šantićevu (ulice u Mostaru na prvoj crti razdvajanja, na kojima su mnogi logoraši izgubili život, op.a.), Vojno (zloglasni logor HVO-a pokraj Mostara, op.a.)… Tamo je bila katastrofa, tamo se ginulo, tako da je Soko bio, maltene, privilegija“, svjedoči Obradović za Nacional.

Na pitanje je li u Sokolu vidio Dragana Čovića, Obradović je odgovorio potvrdno:

„Čović je bio direktor. Često smo ga viđali. Uopće s nama nije komunicirao, s njim zaista nismo imali problema. Uvijek je bio u civilu, ja ga nikad nisam vidio u vojnoj uniformi. Generalno, tamo nismo imali problema. Imali smo čak i vojničku hranu, koja je bila puno bolja nego logorska.“

Upitan je li znao da je Dragan Čović osobno tražio da zatočenici s Heliodroma dolaze raditi u Soko, Obradović je odgovorio:

„Po nas su dolazila dvojica, valjda su bili čuvari u Sokolu. Ljudi koji su radili tamo, oni koji su bili normalni, rekli su nam da je Čović direktor. Prvi put smo čuli za tog gospodina. Ništa drugo nismo znali.“

Huso Obradović, premda je osobno iz Heliodroma odvođen raditi u Soko, nije decidirano odgovorio na molbu Nacionala da komentira pretpostavku da je Dragan Čović, zahtjevom za takvom vrstom radne snage, počinio ratni zločin.

Komentirao je zato Edin Batlak, Mostarac koji je u Heliodromu proveo, kako je za Nacional kazao, „253 dana“ i bio oslobođen tek nakon što je potpisan Washingtonski sporazum:

„S formalno-pravnog stajališta, da, Čovićev postupak je ratni zločin. Ako koristite zarobljenu radnu snagu, i to pogotovo ako su to ljudi odvedeni iz kuća, civili, naravno da jest, tu nema dileme.“

On je upoznao nekoliko logoraša koji su radili u Sokolu jer je s nekima od njih boravio u istoj sobi.

„Moji kolege iz sobe redovno su odlazili na posao u tvornicu Soko. Ima nekoliko mojih kolega koji su svjedoci toga. Redovno je odlazio Huso Obradović, stomatolog iz Čapljine. Znam da je odlazio i Sead Tabaković koji živi u Čapljini.“

Prema njegovim saznanjima, ti su ljudi „manje-više radili na čišćenjima prostora“:

„Ne znam nikakve detalje, ali znam kad ste zarobljenik i kad vaš život vrijedi manje od kutije šibica jer vas u podne ili u ponoć može netko odvesti na prvu ratnu liniju, gdje s velikom vjerojatnošću možete izgubiti glavu, da su ti ljudi u Soko odlazili, pod navodnicima, ‘sa zadovoljstvom’, da budu sklonjeni bar tih osam sati, jer je bilo koja jedinica HVO-a ili HV-a mogla pozvati bilo kojeg vojnika da ga vodi na rad, utvrđivanje fortifikacija, bunkera, čišćenje prostora i tako dalje.“

Batlakovo i Obradovićevo svjedočanstvo poklapaju se u tvrdnjama da zatočenici koji su radili u Sokolu nisu maltretirani te da su taj posao smatrali sigurnijim od ostanka u logoru, a naročito od odlaska na crtu razdvajanja u Mostar gdje bi im životi bili neprestano ugroženi, što je iscrpno opisano u presudi Haaškog suda šestorici vojnih i političkih čelnika Herceg-Bosne. „Ovi su odlazili u mirniji dio. Nikada nisam čuo da je netko od njih u Sokolu pretrpio fizičko maltretiranje. Je li bilo usmenih maltretiranja, to ne znam“, kazao nam je Batlak. Upitan da pojasni smatra li da je odlazak na rad u Soko među logorašima slovio kao nešto lakše, kao neka vrsta spasa, Batlak je odgovorio potvrdno. „Jest. Znate, niste na prvoj liniji, niste ugroženi. Kad ste u Sokolu, može naletjeti kakva budala i skratiti vam glavu, ali, eto, srećom nije bilo takvih slučajeva. Bio je, na primjer, mnogo teži i opasniji rad u Aluminijskom kombinatu, kamo su mjesecima odvođeni logoraši, i to iz sela Sovića iznad Jablanice. O prvoj crti bojišta, u Šantićevoj ulici ili na Bulevaru u središtu Mostara, da se i ne govori.“

Evo imena ljudi za koje je Haaški sud, u spomenutoj presudi šestorici čelnika Herceg-Bosne, ustanovio da su poginuli prisilno radeći na liniji fronte u Mostaru: Semir Berić. Adis Brković. Semir Ćehajić. Emir Čolić. Ašim Drljević. Ibrahim Filandra. Saša Grabovac. Zahid Hadžić. Azim Karađuz. Zuka Hajrović. Huso Ljević. Sakib Malahasić. Ramiz Mehmedović. Veledin Mezetović. Muhamed Muminagić. Mehmed Muminagić. Nedžad Nožić. Semir Perić. Enver Puzić. Remza Sabljić. Avdo Selimanović. Ahmet Hajrić. Nesib Halilović. Salem Hurseinović. Elmir Jazvin. Irfan Torle. Mehmed Tumbić.

Ovi su ljudi, prema istome izvoru, na prisilnom radu ranjeni: Hasan Bećirević. Ibro Ćilić. Dervo Čolaković. Osman Elezović. Adi Fejzić. Nijaz Kladušak. Nedžad Kubić.

Haaška presuda, primjerice, također navodi da je general HVO-a Zlatan Mijo Jelić od lipnja do prosinca 1993. osobno potpisao „najmanje 235 zapovijedi“ o slanju bošnjačkih zatočenika iz logora Heliodrom na radove u Mostar. Zlatan Mijo Jelić, podsjetimo, general je HVO-a koji je 4. kolovoza ove godine, u povodu Dana domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, na kninskoj tvrđavi primio odličje iz ruku hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, koji je odlikovao Jelićevu ratnu postrojbu. Otprilike u isto vrijeme, protekloga ljeta, hrvatsko tužiteljstvo je protiv Jelića otvorilo istragu na temelju optužnice za ratne zločine Tužiteljstva BiH, u kojoj je, posve sigurno, prisilni rad zatočenika u Mostaru jedan od težih krimena koji se Jeliću stavljaju na teret. Zbog svega toga ostaje nerazriješenom kontroverzom je li Dragan Čović počinio ratni zločin kada je, u isto vrijeme kada i Jelić, kao direktor Sokola zahtijevao od vojnih vlasti HVO-a da logoraši dolaze raditi u Soko; ili je možda, baš nasuprot takvim tvrdnjama, dovodeći ljude u Soko, gdje se nikome ništa loše nije dogodilo, zatočenike spašavao od još gore sudbine – odlaska na prvu crtu bojišta u Mostar.

Za komentar te teme Nacional je zamolio Sandru Benčić, saborsku zastupnicu Zeleno-lijeve koalicije koja je svojim govorom u Saboru i otvorila cijelu temu. Ona je odgovorila:

„Držanje ratnih zarobljenika u takvom položaju svakako bi bilo ratni zločin (…) Nužno bi bilo otvoriti istragu i utvrditi sve činjenice, da bismo znali što se točno dogodilo. Budući da Dragan Čović nije sve to demantirao, nego da je rekao da u vrijeme rata nitko nije radio za novac i time na neki način priznao, te s obzirom na to da je bio odgovorna osoba u tom poduzeću, ja ga za sve to zaista držim odgovornim i čudi me što nadležna tijela još uvijek nisu utvrdila što se ondje točno događalo.“

Nacional je proteklog tjedna Tužiteljstvu BiH poslao pitanje je li protiv Dragana Čovića ikada otvaralo istragu zbog njegovih zahtjeva za slanjem ratnih zarobljenika na rad u Soko, ali do zaključenja ovog broja Nacionala odgovor nismo dobili.

Postoji opsežna sudska praksa, ali i međunarodni propisi koji propisuju je li Čovićev postupak ratni zločin.

Ženevska konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949., primjerice, u cijelome jednom odjeljku kodificira „rad ratnih zarobljenika“ i implicitno zabranjuje rad na vojnim poslovima za stranu u čijem su zarobljeništvu zatočenici. Takav rad, štoviše, izrijekom je zabranjen u Žalbenoj presudi Haaškog suda Tihomiru Blaškiću od 30. srpnja 2004. Zabrana rada ratnih zarobljenika za vojne svrhe bila bi važna i u razmatranju Čovićeva postupanja jer bi trebalo ustanoviti jesu li zatočenici s Heliodroma u Sokolu radili za potrebe hrvatskih vojnih snaga. Bivši logoraši prenose navode prema kojima je Soko u ratu proizvodio streljivo, a njih potvrđuju i neslužbena saznanja Nacionala prema kojima je Soko – i to, navodno, čak u suradnji s jednom renomiranom hrvatskom tvrtkom – proizvodio mine za minobacače i rakete za višecijevne bacače raketa (VBR).

Blaškiću je, podsjetimo, drakonsku prvostupanjsku presudu od 45 godina zatvora Žalbeno vijeće snizilo na devet godina zatvora jer je njegova obrana uspjela dokazati da nije kriv za najteža kaznena djela za koja je bio optužen, među kojima se isticao masakr bošnjačkih civila u Ahmićima 16. travnja 1993. Međutim, Blaškića je i Žalbeno vijeće osudilo upravo za ratni zločin o kojemu ovdje govorimo: prisilni rad ratnih zarobljenika. Načelni stav Žalbenog vijeća glasi:

„Žalbeno vijeće zaključuje da korištenje osoba koje aktivno ne sudjeluju u neprijateljstvima u svrhu pripreme vojnih fortifikacija radi borbenih operacija i suprotstavljanja snagama s kojima se te osobe identificiraju ili ih podržavaju, jest težak nasrtaj na ljudsko dostojanstvo i dovodi do teških duševnih (i, ovisno o okolnostima, tjelesnih) patnji ili povreda te da svaka zapovijed kojom se osobe koje aktivno ne sudjeluju u neprijateljstvima prisiljavaju na kopanje rovova ili pripremanje drugih vidova vojnih položaja, u takvim okolnostima predstavlja okrutno postupanje.“

Nadalje se u presudi Žalbenog vijeća Tihomiru Blaškiću kaže:

„Žalbeno vijeće je zaključilo da je Pretresno vijeće utvrdilo da je žalilac (Tihomir Blaškić, op.a.) znao za okolnosti i uvjete u objektima u kojima su bili zatočeni Muslimani i da, u svakom slučaju, nije s dužnom pažnjom vršio svoju dužnost. Razmotreni dokazi sa suđenja pokazuju da je optuženi ponekad znao za zlostavljanja bosanskih Muslimana neboraca u zatočeničkim objektima. Pored toga, Žalbeno vijeće je razmotrilo dokaze iz sudskog spisa koji ilustriraju činjenicu da su zatočenici držani na lokacijama koje se nalaze veoma blizu žaliočevog stožera u Vitezu (…) Žalbeno vijeće zaključuje da bi razuman presuditelj o činjenicama mogao zaključiti van razumne sumnje da je žalilac znao da su zatočenici bili protupravno zatvoreni na dvije lokacije u Domu kulture u Vitezu (…) te da je bio svjestan protupravnih uvjeta u kojima su bili zatočeni.“

Komentar cijelog slučaja Nacional je pokušao dobiti i od Dragana Čovića. Pitanja smo poslali na tri adrese e-pošte: HDZ-a BiH, Službe za odnose s javnošću Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, gdje je Čović zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda, te na njegovu osobnu adresu u Domu naroda. Htjeli smo doznati što je Soko radio u ratu, a naročito u lipnju 1993., te je li se bavio proizvodnjom za vojne potrebe, odnosno za ratne potrebe HVO-a i hrvatskih snaga. Zanimalo nas je i je li Čović bio direktor Sokola kao civil ili kao vojnik, odnosno časnik HVO-a, te zašto je – i koliko puta – tražio da ratni zarobljenici iz logora Heliodrom rade u Sokolu. Zanimalo nas je također što su oni točno ondje radili, kao i je li Čović znao da ratni zarobljenici iz Heliodroma istodobno rade, pa i pogibaju, na prvim crtama bojišta u Mostaru. Pitali smo Čovića, također, osjeća li kaznenu, političku ili moralnu odgovornost za to što je tražio da ratni zarobljenici rade u Sokolu, a zamolili smo i komentar govora zastupnice Benčić u Saboru. Do zaključenja ovog broja Nacionala odgovore nismo dobili.

Ali to, naravno, ne znači da se ne može raspravljati o moralnoj i političkoj dimenziji cijelog slučaja, neovisno o tome je li Čovićev postupak ratni zločin u kaznenopravnom smislu ili nije. Sandra Benčić, na primjer, smatra „sramotnim da je lice HDZ-a BiH upravo Dragan Čović. Ali on je istodobno autentičan predstavnik HDZ-a – stekao je ogromno bogatstvo obavljajući javne službe, i to ne samo on, nego i njegova obitelj. Štoviše, on se sa svim time doslovno sprda jer je na pitanje ‘kako je njegov punac s rudarskom penzijom mogao steći tolike nekretnine u Zagrebu i na moru?’ odgovorio: ‘Eh, pa ima zeta.’ Dakle, Čović prema građanima BiH, a posebno prema Hrvatima koje bi trebao predstavljati, ima ciničan i ponižavajući odnos i meni je izuzetno žao što je to lice hrvatske politike u BiH“, zaključila je Sandra Benčić.

Svoje mišljenje s nama su podijelili i bivši logoraši. Huso Obradović kaže:

„Kako je moguće da je Dragan Čović i danas najutjecajniji hrvatski političar u BiH, to treba pitati Hrvate, a možda i službeni Zagreb. Ja živim ovdje, u Mostaru, i jasne su mi te političke igre. Samo mi jedna stvar nije jasna: zašto je hrvatsko-srpski pakt aktualan kao i 1992.? To nikako ne mogu razumjeti. I još jedno, pitanje svih pitanja: zašto smo mi te 1993. uopće bili na Heliodromu? Zašto smo odvođeni u Soko? Poslije presude u Haagu bila je euforija, ljudi su se nadali da će presuda biti provedena, ali nema od toga ništa, nikakve satisfakcije, isprike, nema priznanja zločina – a to bi bilo najpotrebnije. Ljudi su očekivali korist, neki su očekivali da će se presuda implementirati na terenu, u politici, da će se stvari relaksirati. Najteže je kad se osuđenike veliča – to je velika tuga, pa mi živimo u 21. stoljeću! Svi se mi u Mostaru pitamo: kad će toj agoniji doći kraj? Pa mi tako živimo već skoro 30 godina! Mnogi su umrli od trauma rata, mladi, i od te totalne neizvjesnosti. Milijun puta sam ispričao tu priču. Daj bože da bar jedan čovjek shvati.“

Edin Batlak rekao nam je da sve to promatra „s ljudskog stajališta“.

„Reći ću vam termin koji je tada bio u službenoj upotrebi, a koji je civilizacijski iznimno ružan: ti su ljudi bili ‘trebovani’. Kao da je repromaterijal u pitanju! Da sam ja, ne daj bože, bio u prilici u kakvoj se našao Dragan Čović, nikada ne bih tražio da ratni zarobljenici rade u mojoj firmi. Ne bih, jer bih znao pod kakvim uvjetima su ti ljudi dovedeni i kamo su dovedeni. Kad imate nekoga tko je do jučer bio slobodni građanin i stavite ga u vrstu da ide jedan po jedan, i vi ga ‘trebujete’, vi tada, u najmanju ruku, s moralnog stajališta znate da činite grijeh i prema božjem i prema ljudskom zakonu. To je moje moralno stajalište. A da ne govorim o tome da nikad u životu ne bih mogao pomisliti da nekoga uhapsim zbog različitog imena i prezimena. To je posebna priča. Neki dan sam pročitao jednu staru, ali dobru: ‘Dok Willy Brandt nije klek’o, Njemačka nije ustala.’ E, pa ja mislim da je ta izjava najprimjerenija za ove naše prostore bivše Jugoslavije“, zaključio je Edin Batlak.