Predstava ‘’Brodolomke’’ Kazališta Moruzgva i Ludens teatra najizvođenija je hrvatska predstava u jednoj godini u zadnjih pet godina, a jubilarnu 100. izvedbu imat će u kazalištu Vidra 10. studenoga. Tekst koji govori o ženskom alkoholizmu napisala je glumica Ana Maras Harmander, a u predstavi koju režira Krešo Dolenčić igraju Daria Lorenci Flatz, Sanja Milardović, Anita Matić Delić, Luka Petrušić i Ecija Ojdanić, ravnateljica i osnivačica Moruzgve.

Ecija Ojdanić 45-godišnja je glumica odrasla u Drnišu i Splitu pa je to patrijarhalno naslijeđe i odrastanje duboko u njoj i trebalo je, kaže, proći puno vremena da postane ono što je danas, snažna samouvjerena žena, o kakvima govore predstave njene Moruzgve. To je kazalište Ecija Ojdanić osnovala prije točno deset godina, sasvim slučajno, nakon što je predstava “Gola u kavezu” nastala u njezinu dnevnom boravku postala kazališni hit. Slično je i sa svim drugim predstavama Moruzgve koje govore o problemu migranata, krijumčarenju ljudima, ali uglavnom o ženskim temama. ‘’Brodolomke’’ je takva predstava – o ženama koje su nakon godina samoće, frustracija i depresije problem rješavale opijanjem.

NACIONAL: Predstava „Brodolomke“ izvest će se 100. put, nakon samo 13 mjeseci izvođenja. Što vam znači ta predstava?

Ta predstava je kruna desetogodišnjeg rada Moruzgve. Potvrda je da se bez obzira na negativnu kulturnu klimu u Hrvatskoj može napraviti dobra kazališna poduzetnička priča. Potvrda je i za ono što sam si zacrtala – da želim postavljati hrvatske dramske komade koji se bave društveno važnim temama na humoran način.

NACIONAL: Zašto vam je važno postavljati hrvatski tekst?

Zato što je meni to lijepo gledati u gledalištu. Tako dolazimo do toga da smo aktualni, da progovaramo na situaciju u društvu, a i sviđa mi se angažiranost, jer je Moruzgva kazalište koje se bavi ženskim pitanjima. S obzirom na to u hrvatskom glumištu ima jako puno izvrsnih glumica, a nedovoljan broj ženskih uloga u kojima bi one pokazale svoj talent, drago mi je da one to mogu pokazati u Moruzgvi, da mogu pokazati svoj raskošan talent. I dalje ćemo nastaviti kao i dosad. Od naših 12 premijera deset su hrvatski tekstovi, a praizvedba nije bila jedino monodrama ‘’Bobočka’’ koja je nastala prema Krležinom tekstu. Raditi praizvedbe nije lako, to je jako riskantno jer nikad ne znaš što ćeš dobiti, ali kao nagradu za našu hrabrost dobili smo tekst „Kako život“ Nine Mitrović, jedan od boljih tekstova koji sam pročitala u Hrvatskoj u deset godina. Dobili smo predstavu „OtpisaNE“ za koju je Renato Baretić prvi put napisao dramski tekst, a bavi se temom migranata. On je bio prije poznat po svojim romanima i dramatizacijama romana u kazalištu. Dobili smo „Harem“ Ane Tonković Dolenčić koji se bavi temom krijumčarenjem ljudi. To su sve dragocjene stvari koje je publika nagradila odlaskom u kazalište.

NACIONAL: Sve ove predstave koje ste spomenuli bave se teškim ozbiljnim temama, kao i „Brodolomke“ koja obrađuje temu alkoholizma iz ženske perspektive. Koliko su važne te predstave koje progovaraju o tabu temama? Očito su jako potrebne i publika ih voli.

To je jedna od misija kazališta – da progovaramo o važnim temama i da budemo društveno aktivni i angažirani, da kroz naš posao ukazujemo na probleme društva i pokušavamo dati naše rješenje.

NACIONAL: S obzirom na to da su i ovoj predstavi u fokusu žene – uz Luku Petrušića – kako gledate na ulogu žene? U Hrvatskoj, ali ne samo kod nas ima mnogo problema o kojima žene ne govore, kao što je alkoholizam. Žene u Hrvatskoj osjećaju društveni pritisak, barem u nekom razdoblju života. Kako se nositi s time i je li to uopće moguće u društvu kakvo je hrvatsko?

Ja sam optimist do zadnje kapi krvi, vidim prepreke kao izazov. To je moj način rješavanja problema. Veseli me da imam poziciju da mogu okupiti umjetnike koji dijele moj svjetonazor i da možemo pokušati mijenjati svijet nabolje. To je jedan od benefita rada u kazalištu, posebno u nezavisnom kazalištu.

NACIONAL: Koliko to čuvanje u sebi, ne progovaranje o problemima koji nas tište može biti opasno za nas?

To je jedan od razloga uspjeha predstave. Tekst „Brodolomke“ nastao je u koprodukciji Moruzgve i Ludens teatra i raspisali smo natječaj za tekst. Taj natječaj potaknuo je mlade ljude da pišu. U isto vrijeme Daria Lorenci Flatz, Anita Matić Delić, Sanja Milardović, Ana Maras Harmander i ja plesale smo kod Darije Lorenci Flatz u jutarnjem terminu koji je ona osmislila samo za nas. Ja sam potaknula Anu Maras Harmander da se javi na natječaj, a zapravo smo sanjale o tome da radimo predstavu o tome kako probleme rješavamo plesnom terapijom. Kako ništa u životu nije slučajno, na natječaju je njezin sinopsis bio najbolji i nastale su ‘’Brodolomke’’. Kad je tekst bio gotov lukavi redatelj predstave Krešo Dolenčić rekao nam je da bismo trebale ispričati priče i probleme koji nas tište. I tu je pogodio u sridu. Mi smo mjesec i pol dana radile improvizaciju i tijekom tog procesa prolazili smo kroz naše priče, kroz priče iz našeg okruženja. I tu je nastao pravi dragulj. Mi smo pričale priče koje se nas tiču i uz ponoć dramaturginje Ane Tonković Dolenčić nastao je završni tekst. Mi smo pogodile u sridu zato što smo stvorile likove s kojima se lako identificirati, publika može lako prepoznati sebe ili sebi bližnje u tekstu. Samim time sve te stvari koje su potisnute lakše prekopaš u sebi i pokušaš ih riješiti. Zato je kazalište predivno jer osim što se zabaviš, potakne ljude da razmišljaju i prepoznaju bolne točke u sebi. Zato je ova predstava tako dobro prošla.

‘Moje djetinjstvo čini se idiličnim, ali trebalo je mnogo vode proteći od onda da ja postanem ono što sam danas – samosvjesnija, samouvjerenija žena nego što sam to bila kao mala Ecija’

NACIONAL: Jeste li i vi neke stvari skrivali, stavljali pod tepih i niste obraćali pozornost na njih?

Tko nije? To je nekakav normalan životni proces, isto kao što je normalni životni proces i to da čistimo svoje tajne. Ljepota života je cjeloživotni rad na sebi, a gluma je terapeutsko zanimanje. Kad smo napravili predstavu shvatila sam da je Dinka, uloga koju ja igram u ‘’Brodolomkama’’, zapravo čišćenje nekih mojih frustracija. Primjerice, u originalnom tekstu Dinka je bila rastavljena majka troje djece i učiteljica. Ja sam svoju Dinku kreirala tako da je ona rastavljena majka troje djece, učiteljica i da potječe iz Dalmatinske zagore. Udala se za Vinka koji je bio zvijezda tranzicije iz socijalizma u kapitalizam, vrlo brzo se obogatio i ona je ostala usamljena i nevoljena te je frustracije liječila trpanjem hrane u sebe i alkoholom. Onda sam zapravo shvatila da, iako smo sestra i ja bile odgajane slobodno i obje smo emancipirane uspješne žene, duboko u sebi vučeš te neke korijene patrijarhata. Te su se stvari mene ipak doticale tijekom mog odrastanja i kreiranjem te uloge i igranjem uloge prolazim kroz neko svoje osobno iscjeljivanje.

Daria Lorenci Flatz, primjerice, ima sličnu priču. U originalnom tekstu ona je konceptualna umjetnica, ali je Daria kroz tu ulogu ispričala priču o identitetu. Njezina je umjetnica porijeklom iz Sarajeva i cijeli život zapravo ne zna tko je i što je i u kojem bi se smjeru odvijao njen život da je živjela negdje drugdje.

NACIONAL: Sve ste unijele dio autobiografije u uloge?

Da, i to je najveća vrijednost predstave. Te osobne teme ispričane su na lak način.

NACIONAL: Spomenuli ste da ste odrasli u Dalmatinskoj zagori, u Drnišu. Kako je bilo odrastati ondje i kako danas gledate na svoje djetinjstvo?

Ja sam u Drnišu živjela do šeste godine pa smo otišli u Split, ali to je sve jedna patrijarhalna Dalmacija. Iz današnje perspektive djetinjstva se sjećam kao idiličnog i tad je društvo bilo pravednije. Žene su tad bile cjenjenije, pa stoga mislim da smo mi kao društvo nazadovali. Dogodio se val konzervativizma u kojem se silovanu djevojku, ako je bila u minici, optužuje da je izazivala svojim odijevanjem i da je to tražila. S ove distance mi se, stoga, moje djetinjstvo čini idiličnim, ali trebalo je mnogo vode proteći od onda da ja postanem ono što sam danas – puno samosvjesnija, samouvjerenija žena nego što sam to bila kao mala Ecija.

NACIONAL: Kazalište Moruzgva ove je godine obilježilo deset godina rada. Koliko je to kazalište važno za ovakve teme, žene, razne podređene skupine u društvu?

Drago mi je da su publika i kritika prepoznale važnost naših predstava, ali i naš financijer Ministarstvo kulture i Grad Zagreb, pa sad ipak dobivamo novac za naše potrebe, iako 80 posto prihoda i dalje zarađujemo. Postali smo nezaobilazna točka u javnim potrebama kulture, što nam omogućuje kvalitetniji rad. Drago mi je da smo nakon sedam godina svojim uspjehom došli do pozicije da smo ušli u njihov vidokrug i da sad možemo lakše raditi.

NACIONAL: U predstavama se bavite ženama i ženskim slučajevima, pa kako vidite položaj žene u Hrvatskoj? Nedavno je sve potresao slučaj grupnog silovanja maloljetnice u Zadru koje govori da je nešto jako krivo u našem društvu.

Taj slučaj samo dokazuje da mi živimo u nesigurnom pravnom sustavu. Zaista je Hrvatsku preplavio val konzervativizma koji nije dobar. Žalosno je da se moraju dogoditi takvi slučajevi da bi se Hrvatska digla na noge i da sustav počne funkcionirati. Konstantnim djelovanjem ipak se stvari moraju mijenjati nabolje. Svatko u svome malom svijetu mora djelovati, raditi najbolje što možemo i sigurno ne bi toliko ljudi odlazilo. Ljudi ne idu vani zbog siromaštva, već zbog osjećaja nepravde, beznađa, zbog atmosfere u društvu. To mogu i sama posvjedočiti zato što smo putujuće kazalište, od ovih sto ‘’Brodolomki’’ svega 15 ih je odigrano u Zagrebu. Igramo po cijeloj Hrvatskoj i situacija izvan Zagreba i nekih drugih većih gradova je poražavajuća. Vlada beznađe, nepotizam, klijentelizam, školuješ dijete i onda ga ne možeš zaposliti jer nije član ove ili one stranke. Sve to u ljudima stvara bijes, depresiju i zato odlaze. S odlascima se ne slažem jer svi trebamo još više raditi. Moj život je dokaz za to. Uvijek sam težila nekoj sigurnosti, a sve se odigravalo potpuno suprotno mojim očekivanjima. Ali kad se podvuče crta, završilo je na najbolji mogući način, iako je bilo teških situacija. Puno truda rezultiralo je time da sam danas na čelu jednog uspješnog kazališta.

NACIONAL: Jeste li ciljano pokrenuli nezavisno kazalište zato što ste bili razočarani institucionalnim ili kako je sve krenulo?

Išlo je, ponovno, sve slučajno. Moruzgva se pokrenula slučajno. Prije 12 godina smo u mom dnevnom boravku počeli raditi predstavu „Gola u kavezu“, Barbara Nola, Ana Begić Tahiri i redatelj Ivan Leo Lemo. Nismo bili sigurni ni da će se izvesti, ali uspjeh na premijeri vodio je drugoj, trećoj i daljnjim izvedbama. To je bila prva predstava Moruzgve.

NACIONAL: Kako danas gledate na nezavisnu kazališnu scenu? Čini mi se da se više ne govori toliko negativnih stvari. Ili ste vi prestali kukati ili je situacija bolja?

Još uvijek je najveći problem evaluacija. Ako netko vrijedno radi trebali bi ga zaobilaziti problemi, ali to nije tako. Nezavisna scena je u odnosu na institucionalna kazališta još uvijek zapostavljena, imamo puno manje novca, a radimo u puno težim uvjetima. Moruzgva ima troje zaposlenih, radimo predstave u svojim domovima, a prošle godine imali smo 142 izvedbe. Ono što dobijemo od Ministarstva kulture i Grada vratimo kroz poreze, samoodrživi smo, neki ljudi žive od Moruzgve, a uz to smo stvorili kulturni proizvod. Velika kazališta moraju postojati, naravno. Velike predstave se moraju raditi. Međutim, iako velika kazališta moraju postojati i nisu uvijek isplativa, ipak mislim da se mogu voditi na bolji način. Sav novac koji se uloži u nezavisnu scenu višestruko se isplati, a to se i dalje ne cijeni dovoljno. Ono što je također jako važno je činjenica da nezavisna kazališta donose kulturu u manja mjesta, to je neprocjenjiva važnost. Polako se mijenja slika o nezavisnom kazalištu, ali je još uvijek mutan sustav evaluacije i financiranja.

‘Nezavisna kazališta donose kulturu u manja mjesta. Polako se mijenja slika o nezavisnom kazalištu, ali je još uvijek mutan sustav evaluacije i financiranja’

NACIONAL: Je li nešto boljoj slici nezavisnog kazališta pomogla ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek?

Čini mi se da kazalište doživljava procvat, neovisno o ministrici. Ljudi vole ići u kazalištu. Zemlja u kojoj se za kulturu izdvaja 0,5 proračuna ne može voditi dobru kulturnu politiku. Ali taj problem ministrica teško može sama riješiti.

NACIONAL: Zašto smatrate da nezavisno kazalište nije dovoljno cijenjeno?

Vrijedno radimo, od jedne kune stvorimo sto novih, a financira nas se na kapaljku. To je najgore.

NACIONAL: Jedna od najuspješnijih predstava Moruzgve je monodrama ‘’Bobočka’’, i dalje igra i dobiva brojne nagrade po cijelom svijetu. Ponovno je žena u fokusu, koliko je važno da žena ima svoj stav, dostojanstvo i hrabrost?

Priča o ‘’Bobočki’’ potekla je iz romana Miroslava Krleže „Povratak Filipa Latinovicza“, najznačajnijeg hrvatskog romana 20. stoljeća. Ona je studija o slobodi, može se to tako reći, Bobočka je bila posvećena borbi za slobodu, rušenju normi, a na kraju je završila prerezanoga grkljana u provincijalnoj krčmi, iako je pripadala visokom građanskom društvu. Ona je završila kobno, ali ovakve predstave su važne jer se svatko iz publike zapita ‘’gdje je moja granica slobode’’ i ‘’što trebam žrtvovati da bih mogao živjeti slobodno i punim plućima’’. Opet se vraćamo na ono što mene inspirira – zašto radim takve predstave. Zato se u takvim predstavama pitamo što smo spremni žrtvovati da bismo bili slobodni. Važno je pitati se, a odgovor sam dođe.

NACIONAL: Možemo li našu djecu učiti, usmjeravati da svijet počnu promatrati na drugačiji način, da budu hrabrija i snažnija?

Ja se trudim svojim primjerom i svojim životom upravo to raditi.

NACIONAL: Kad pogledate iza sebe, na što ste najponosniji, čega se najradije sjetite?

Moruzgva je moje četvrto dijete, ako računam dvoje djece i muža. Nisam ni sanjala da ću imati svoje kazalište. Taj prostor za stvaranje umjetničke slobode, rad s ljudima koji dijele iste strasti sa mnom i mogućnost da se stvara nešto vrijedno, to je nešto što me čini sretnom i ponosnom i što me obvezuje na daljnji rad.