Kazalište Moruzgva koje je osnovala 44-godišnja glumica Ecija Ojdanić, ušlo je u desetu godinu rada, a nova premijera bit će 30. rujna na zagrebačkoj Sceni Vidra. Tekst “Brodolomke” napisala je glumica Ana Maras Harmander, a u predstavi u režiji Krešimira Dolenčića o četirima ženama, ovisnicama o alkoholu, uz Eciju igraju Daria Lorenci Flatz, Sanja Milardović, Anita Delić te Luka Petrušić kao njihov terapeut. Na repertoaru Moruzgve u najvećoj su mjeri tekstovi koji na različite načine propituju položaj žena u društvu, govore o njihovim problemima, osjećajima, mogućnostima… U povodu nove premijere Ecija Ojdanić govorila je za Nacional.

NACIONAL: U “Brodolomkama” se bavite pitanjem ovisnosti o alkoholu kroz sudbine četiriju žena. Zašto ste odabrali baš taj tekst i tu temu?

Alkohol je posljedica problema koje te žene imaju. Kad sam svom tati rekla o čemu se u predstavi radi, on je uzvratio ‘ma, što ćeš o tome govoriti’. Alkoholizam je tabu tema. Olako se prelazi preko te ovisnosti jer je društveno prihvatljiva, nije kriminalizirana kao droga. Ali činjenica je da je alkoholizam u porastu, posebno ženski alkoholizam koji je puno opasniji jer se brže razvija i teže je izlječiv zato što tome uglavnom prethodi neka trauma. Muški alkoholizam vezan je uglavnom uz društvo. Meni je to zato bilo zanimljivo, a željeli smo – jer sve Moruzgvine predstave problematiziraju nešto i nude rješenje – ispričati priču o ženama, njihovim sudbinama i razlozima što su počele piti te ponuditi neko rješenje.

NACIONAL: Znam da ste s Teatrom Ludens organizirali natječaj za dramski tekst, ali zašto ste prihvatili baš ovaj Ane Maras Harmander?

Iako je tema teška, tekst ima humora u sebi, to smo htjeli. Nekoliko okolnosti se poklopilo. Prije godinu i pol dana Daria Lorenci Flatz u svojoj je radionici i studiju organizirala plesne radionice za nas glumice. A dogodilo se da smo nas četiri glumice koje igramo u predstavi – Ana Maras Harmander, Sanja Milardović, Anita Matić Delić i ja – bile nekako najupornije i najredovitije. Kako smo se plesom vratile u lijepe trenutke i povezale se, poželjele smo napraviti i predstavu u kojoj ćemo plesati. U to vrijeme već je bila dogovorena koprodukcija s Ludensom, koji vodi glumac Sven Šestak, i raspisali smo natječaj. Znam da Ana piše otkad zna se sebe i ponudila sam joj da se javi – i zaista, od 20 ponuđenih tekstova njezin je prihvaćen jednoglasno. Brodolomke su ranjene žene na putu k boljem životu i ja vjerujem u tu filozofiju jer sam optimist.

Redatelj Krešimir Dolenčić rekao nam je da kroz improvizacije osmislimo likove koji će nama biti važni, probleme koji su nam važni, tako da je tekst zapravo samo predložak, a mi smo dobili četiri punokrvna lika jer se ti likovi nas tiču, važni su nam. U predstavi igra i Luka Petrušić, liječenog alkoholičara, i o njegovoj ćemo sudbini nešto reći.

NACIONAL: U predstavama Moruzgve dosta se bavite ženama, njihovom ulogom, položajem i aktivnostima. Zašto vam je to važno?

Iz nekoliko razloga. Kao konzument kazališta shvatila sam da jako malo predstava progovara o ženskim temama, a paradoks je taj da – rađena je studija u EU – 70 posto kazališne publike čine žene. Gledateljice su vjerne, emotivne, strastvene i kao ženi bilo mi je progovoriti o temama koje nas se tiču. Baviti se umjetnošću znači baviti se nečim što proizlazi iz tvojih problema i preokupacija. Da ne govorim da je malo uloga za žene, što je tužno. Drago mi je što smo mi u Moruzgvi omogućili nekim sjajnim glumicama da pokažu što znaju.

NACIONAL: Kako gledate na pitanje ovisnosti i imate li ili ste imali s tim problema?

Ljudi su slaba bića i nitko nije savršen. Ja sam bila “emotivni jedač” pa sam to pobijedila, pa sam pušila pa sam prestala pušiti. Sad sam tu nezdravu naviku pretvorila u trčanje, tako da sam nezdravu naviku pretvorila u zdravu ovisnost. Alkohol je usađen u našu svijest jer je sve s tim povezano – proslave, tuge, radosti, stresovi, nervoze. Sretnici ostaju na površini, a oni malo manje sretni skliznu i zato je važno da pričamo o tome. Alkohol, koji nije zakonom zabranjen, posvuda je dostupan, čime problem ovisnosti postaje veći i ozbiljniji.

NACIONAL: Vaša Moruzgva obilježava deset godina rada. Počeli ste usred najveće recesije, kako danas na to gledate, je li to bila hrabrost, ludost, nužnost? Što smatrate najvećim uspjehom Moruzgve i što znači deset godina jednog nezavisnog kazališta?

Da mi je netko rekao da će nakon deset godina Moruzgva biti jedno od najuspješnijih nezavisnih kazališta, rekla bih mu da je lud. Zaista. Imala sam potrebu napraviti jednu predstavu – “Gola u kavezu” prema predlošku “Tripice” Olje Runjić, u režiji Ivana Lea Leme. Tu smo predstavu pripremali dvije godine, po dnevnim boravcima i kuhinjama, bez sredstava. Ali zahvaljujući zajedničkom entuzijazmu i njihovoj vjeri, napravili smo predstavu koja je doživjela nevjerojatan uspjeh. Zapravo je taj uspjeh bio okidač da radimo i dalje. Kad se u životu dogodi neka dobra inicijativa, onda se i okolnosti poslože. Bilo je i uspona i padova, naravno, ali danas imamo 70 posto vlastitih prihoda, a 30 posto dobivamo od Grada Zagreba i Ministarstva kulture. Tek smo posljednje dvije godine prepoznati kao ozbiljno kazalište u koje se isplati ulagati neki novac. Prvih sedam godina radili smo isključivo “na moje mišiće”. U financijskom smislu to je bio moj hobi u koji sam čak ulagala svoj novac. S obzirom na to da sam imala druge izvore prihoda, mogla sam si priuštiti takav skupi hobi.

‘Iznimno sam zadovoljna što sam svoja, nisam ničiji ‘igrač’, a znamo kako u Hrvatskoj stvari funkcioniraju. To je razlog nekog sporijeg puta do uspjeha, ali zato je on slađi’

Bila sam u ansamblima ITD-a i HNK-a u Rijeci, ali shvatila sam da mi se taj vid slobode koji mi daje status samostalnog umjetnika jako sviđa. Budući da su se kazališta zatvorila, a nakon diplome radila sam u svim zagrebačkim kazalištima kao vanjski suradnik, bila sam prisiljena napraviti nešto svoje. Recesija je bacila kazalište na koljena, a ja sam preko Moruzgve imala kazališni kontinuitet, što mi je kao glumici iznimno važno. Mislim da je kazalište mjesto na kojem se glumac kali i pokazuje svoja znanja i vještine, a onda sve to unovči na televiziji. Meni su moji televizijski angažmani pomogli da Moruzgvu postavim na noge i to je sretna okolnost. Ali da je bilo ludo snimati devet mjeseci od jutra do mraka i uz to producirati i igrati u predstavi, apsolutno. To si ne bih više priuštila, ali drago mi je što smo danas to što jesmo. Nas je publika odmah prepoznala, ali trebalo je sedam godina da nas i Grad i ministarstvo prepoznaju.

NACIONAL: Što mislite zašto?

Zato što je sustav trom, zato što ne postoji pravi sustav evaluacije. Razumijem da ne mogu odmah svima dati novac za svaki projekt, ali sve je to sporo i tromo. Mi smo uspješni i u smislu broja predstava i broja nagrada – s monodramom “Bobočka” proputovala sam pola svijeta i dobila gomilu nagrada – pa se to onda ne može ignorirati. Imali smo 2016. 50 odigranih predstava godišnje, 2017. 80, a ove godine imat ćemo ih 120. Te brojke ne mogu se ignorirati. Iznimno sam zadovoljna i ponosna što sam svoja, nisam ničiji “igrač”, a znamo kako u Hrvatskoj stvari funkcioniraju. To je isto razlog nekog sporijeg puta do uspjeha, ali zato je on slađi.

NACIONAL: Kad ste već spomenuli kako stvari funkcioniraju, jednom ste rekli da “sve je više glumaca na plaćama u kazalištima, a u posljednje vrijeme rapidno raste broj imena koja s izbornih lista raznih stranaka prelaze na platne liste u kazališta, bez da su prethodno stali na njegove daske”. Mislite li još uvijek isto?

Nažalost, situacija je ista.

NACIONAL: Ne može se potpuno spriječiti da se takve stvari događaju, pretpostavljam, ali može li se barem o tome govoriti, mogu li strukovne udruge utjecati na neke stvari?

Mi smo svi dosta pristojni, čini mi se. To jest veliki problem. Zaista je čudno da netko dobije angažman bez da je imao ijednu kazališnu premijeru a to se ipak sporadično događa. Postavlja se pitanje kako je taj glumac ili glumica prepoznat. A mi svi šutimo, udruženja su tiha. Trebala bi se uvesti neka pravila, dakle da se ne može glumca ili glumicu zaposliti ako u tom kazalištu nije imao barem tri premijere. Ansambl je živ organizam i treba vidjeti kako će se netko snaći, nije svaki glumac za HNK, za Gavellu ili Komediju. Ono što je meni bitno jest da imam čistu savjest i da tako odgajam svoju djecu. Mi smo svi kao narod takvi da govorimo “ne valja država, ne valjaju političari”. Ali mi smo ih birali, a ne valjaju nam. Treba polaziti od sebe i dati svoj maksimum. Moj dosadašnji život dokazuje da se rad uvijek isplati, bez obzira na to koliko je nepravde ili nepotizma ili ortačkih dogovora prisutno oko nas. Rad se uvijek isplati.

NACIONAL: Jesu li se vama nudili angažmani na nemoralan način?

Ne, valjda se takvi koji to rade međusobno prepoznaju. Ravnatelji kazališta trebali bi inzistirati na svom dignitetu. Jer čim ti zaposliš dvoje ili troje koji nisu kapacitirani, ti smanjuješ kvalitetu kazališta kojem si na čelu. A da ne govorim da su ti ljudi žderači proračuna. A onda nitko nije sretan jer takve glumce redatelji neće uzimati u podjele i zapravo su to duboko nesretni ljudi. Proizvodiš nesreću. Glumci nisu sretni kad ne rade. Glumac koji je sretan i ispunjen je onaj koji je na sceni. Ti ako si samo po zanimanju glumac i po platnoj listi, a nisi vidljiv, ti si nesretna osoba. To je tužno i to je problem hiperprodukcije glumaca po Hrvatskoj. Upisala sam glumu 1992. i cijela moja klasa živi od glume. Dakle, radimo ono za što smo školovani. Netko tko završi jako težak fakultet a sjedi doma i ne radi, to je grozno. To je vojska nesretnih ljudi.

NACIONAL: I vi ste osjetili politiku jer je filmu “Ministarstvo ljubavi” u kojem igrate glavnu ulogu, udovicu iz Domovinskog rata, zabranjeno emitiranje na HRT-u nakon prosvjeda dijela branitelja i udovica iz Domovinskog rata. Kako ste to doživjeli? Je li to cenzura, udar na umjetnički rad, slobodu?

Ja to ne mogu vjerovati! Ne mogu vjerovati da je takva jedna benigna komedija dovela do takvog otpora. Ne vrijeđa taj film sve udovice, ali mi smo kao narod, nažalost, postali jako vješti u tome da zaobiđemo plaćanje poreza, “nema veze što sam bio u ratu pola dana, ali evo meni invalidske mirovine”. To je činjenica. Pa nije valjda 500.000 Hrvata obranilo malu zemlju od četiri milijuna ljudi! To je nemoguće, a po platnom spisku mirovina ispada da je itekako moguće. I onda ti pravi branitelji koji su godinama bili na ratištu i branili Hrvatsku od Vukovara do Knina, rade i ne pada im na pamet tražiti išta od države. A mi kao narod svi šutimo.

NACIONAL: A ponajviše oni.

Da, ponajviše oni. Imaš nekoga tko je bio pet dana u ratu ili rat nije vidio, a danas uživa sve beneficije. Trebali bi oni zaista između sebe očistiti sve takve. Ako toliko voliš svoju državu, onda je nemoj pljačkati. Zašto bi netko volio državu više od mene koja nisam bila u ratu, a plaćam porez i pokušavam biti što bolji čovjek i učiti svoju djecu da vole svoju domovinu. Ne busanjem o prsa i pjevanjem narodnih pjesama, nego da je ne zagađuju i svojim radom joj doprinose.

NACIONAL: Kako ste reagirali kao umjetnica kad se to s filmom dogodilo?

Kad su te žene koje su prosvjedovale ispred HRT-a pitali jesu li pogledale film, rekle su da nisu jer im je prebolno gledati. Kako ti može biti bolno nešto što nisi pogledao? Poanta tog filma jest “pusti zakone i propise, najvažniji su čovjek i njegovi osjećaji”. Dakle, film uopće ne kaže da su udovice koje na račun svojih muževa crpe državu odvratne, već je poruka filma da i ako te nađu s prstom u pekmezu, manje je to važno od onoga što čovjek voli i kako voli. Dakle, to je jedna potpuno druga perspektiva. Moram priznati da me to sve malo prepalo jer kao narod ulazimo u jednoumlje i parolu “mi ili oni”. To su gluposti. Činjenica je da su ljudi ginuli da bismo mi danas imali državu i da njih moramo poštovati, ali ne smijemo dozvoliti da dođe do zloupotrebe toga jer ne možemo ne upirati prstom u one koji su samo iskoristili takvu euforiju domoljublja da bi za sebe ostvarili osobnu korist. Činjenica jest da su oni koji se deklariraju kao najveći domoljubi opljačkali tu istu domovinu – i to svi znamo i o tome svi pričaju, ali i okreću od toga glavu.

NACIONAL: Kako gledate na politiku HAVC-a prije i nakon odlaska Hrvoja Hribara? Pratite li to, pratite li hrvatski film? Dobro, sad niste već neko vrijeme snimili film…

Da, to je sudbina glumica. Snimiš jedan film pa onda čekaš nekoliko godina. Vrlo malo glumica ima kontinuitet na filmu, ali to je neka druga priča. Ne mogu govoriti o nečemu u što nisam baš jako upućena, ali mogu reći da smatram da je Hrvoje Hribar napravio puno za hrvatski film. Dok je on bio na čelu HAVC-a, filmovi su išli po svim festivalima, sad je to sve malo stalo. Činjenica jest da mu nakon nadzora Ministarstva kulture nije pronađeno ništa zbog čega bi se morala dignuti takva frka, osim parkinga koji je plaćao službenim mobitelom, a nije smio. Dakle, nisu to neki prekršaji da bi se čovjeka tako stigmatiziralo. Ta istraga, prema mojemu mišljenju, nije pokazala neke rezultate, moram priznati.

NACIONAL: Mislite li da je to bio utjecaj politike, bivšeg ministra Zlatka Hasanbegovića?

Vjerojatno jest. Nije ta fotelja Hribaru bila namijenjena doživotno. Ako je trebalo doći do smjene, moglo je do nje doći nekim normalnim putem, a ne izbacivanjem iz ureda ili sličnom farsom.

NACIONAL: Često se govori o nezavisnoj kazališnoj sceni, kako ona pomaže kazalištu i kulturi općenito, kakve teme problematizira i zašto te teme nisu u repertoarnim gradskim kazalištima?

Meni je jako drago što smo se mi kao kazalište profilirali prema smjernicama koje su izašle iz mog osobnog ukusa. Primjerice, od naših 11 naslova, deset su hrvatski tekstovi. Smatram da nitko, a ima strašno puno talentiranih pisaca u svijetu, ne može tako dobro problematizirati naše stvari i naše teme kao što može hrvatski pisac. Izrodilo se nekoliko prekrasnih tekstova kao što je “Kako život” Nine Mitrović, koji se upravo prevodi na francuski, a bio je naručen od nas. Renato Baretić prvi put je baš za Moruzgvu napisao dramski tekst za kazalište, za predstavu “Otpisane”. Počeli smo s problemom žena baš zato što su žene spretnija i sposobnija bića od muškaraca, da se muškarci ne naljute, a nismo ravnopravni u puno polja.

U “Goloj u kavezu” problematizirali smo temu postfeminizma i govorili o tome što nam je taj feminizam donio. U “Haremu” smo pričali o tome kako su se mijenjale žene i njihov položaj u društvu te njihov intimni svijet, a u predstavi “Otpisane” obrađivali smo temu migranata. Tako kazalište brzo reagira na promjene u društvu, to se publike tiče i želi to gledati.

NACIONAL: A zašto većina gradskih kazališta to ne uočava?

To morate njih pitati. Grad Zagreb i Ministarstvo kulture financira naš rad sa svega 30 posto pa samim time moramo biti dobri da bi nas publika voljela. Moramo biti pametni i mudri kad odabiremo tekst i moramo se truditi.