Odveo sam svoju baku u Kumrovec. Htjela je na Dan antifašizma ući u Titovu rodnu kuću, pogledati Titov spomenik. Moj dečko odvezao nas je autom do Kumrovca. Baka je u ruci držala buket crvenih ruža, čvrsto i odlučno, baš kao što je držala mitraljez kad je bila mlada partizanka. Partizanima se priključila s nepunih šesnaest godina. Svašta je prošla u ratu. Za svoju požrtvovnost dobila je stan u Zagrebu i zemljište na Pagu. Zahvaljujući bakinom ratnom putu, ja danas ne moram Dalmatincima plaćati basnoslovne cijene za apartmane na Jadranu. Besplatno ljetujem u kući koju je moja baka nakon rata dala sagraditi na Pagu. Kuća je odmah uz more. Naravno da obožavam svoju baku. Nije mi bilo teško odvesti je u Kumrovec po ovoj paklenoj vrućini, temperatura je bila oko 35 stupnjeva.

Baka je položila ruže uz spomenik drugu Titu. Spomenuo sam joj kako su otprilike prije mjesec dana neprijatelji iz Domovinskog pokreta prekrili ovaj spomenik ceradom.

“Čitavu glavu su, bako moja, drugu Titu oblijepili ceradom kao što su ustaše nekad partizanima prekrivali vrećama glave prije nego bi ih objesili na banderu… Ti si mi to pričala… Zauvijek si mi zgadila ustaše. Zato mi je danas zlo kad vidim mlade kako nose ustaške oznake i kape na Thompsonovim koncertima”, rekao sam.

“Danas te mlade više nitko ne podučava što je zapravo bila antifašistička borba. Nekad u Jugoslaviji su nas partizane na Dan antifašizma pozivale u škole da učenicima iz prve ruke pričamo, svjedočimo što je bio fašizam i kako smo se borili protiv njega. A danas bagra uništava partizanske spomenike… Kažeš, oni iz Domovinskog pokreta usudili su se čak tu u Kumrovcu skrnavit Titov spomenik?”

“Da, pogotovo onaj Peternel iz Domovinskog pokreta. On je omotao ceradu Titu oko glave. Strava me obuzela dok sam to gledao… Bio sam došao pisat za Nacional reportažu u Kumrovec.”

“Nisi valjda samo gledao! Zašto nisi zaštitio druga Tita od te bande!?”, ogorčeno će baka.

“Bilo ih je previše… Čekao sam da se neprijatelj povuče, pa sam odmah oslobodio druga Tita. Peternel je vidio što radim, vratio se do spomenika, ali ja sam ga nadjačao, nisam mu dopustio da ponovo ceradom zarobi druga Tita!”

“Bravo! To je bakin unuk! Nikad se ne smiješ prestat borit za ideale koje sam ti usadila! Pogotovo danas kad se sve relativizira i kad se mladima šalje poruka da su ustaše bili domoljubi! Koliko se mojih suboraca okreće u grobu kad to vidi!”, zagrlila me baka.

Ušli smo u Tiovu rodnu kuću. Nije bila klimatizirana. Tito je odrastao u siromaštvu. Baku je smlavila vrućina. Zavrtilo joj se u glavi, počela je gubiti svijest. Dečko i ja brzo smo joj dali vode, vlažnim maramicama masirali joj čelo. Baka je mrmljala:

“Pustite me da umrem, djeco… Umrijeti u Titovoj rodnoj kući na Dan antifašizma to je nešto najljepše što može poželjeti stara partizanka…”, baka je imala blaženiji osmijeh na licu nego blaženi Alojzije Stepinac dok je iznemogao ležao u svojoj rodnoj kući u Krašiću.

Moj dečko pozvao je Hitnu pomoć. Bijeli kombi brzo je došao. Baki se učinilo da je crveni križ na kombiju zapravo crvena zvijezda petokraka. Živnula je.

“Hajdemo, djeco, došao je po nas tenk s kojim ćemo ući u oslobođeni Zagreb!”, počela je halucinirati od vrućine.

Osoblje Hitne pomoći ukorilo je dečka i mene što smo po ovakvom toplinskom udaru tako staru ženu vodili u Kumrovec.

“U ratu s fašistima preživjela je ona puno gore stvari. Pa će i ovo”, odvratio sam im pun optimizma. A onda im čestitao:

“Sretan vam Dan antifašizma!”