Istekao je moj odmor na Jadranu. Hrpu novaca iskeširao sam na apartman u Splitu i njemu boravio sam kao pas jer me moj dečko zajedno s našim psom ostavio kod naplatnih kućica na Lučkom, posvađali smo se zbog prokletih gužvi na cesti. Nije mi se otada niti jednom porukom javio. Uopće mi se nije vraćalo u Zagreb, strahovao sam što će me tamo zateći. Možda je već našao drugog partnera. Ne znam kako bih to podnio u depresivnom Zagrebu koji bi razoren olujom bio baš prava kulisa za moju depresiju.

Najbolji lijek protiv ljetne depresije je rad. I zato čim sam pročitao vijest o malom otoku pored Pakoštana na kojem su turisti ilegalno razapeli šatore, odlučio sam otići tamo i napraviti reportažu za portal Nacionala.

Iz Splita sam se busom odvezao do Pakoštana, a tamo je onda nastao problem. Kako se prebaciti na otočić Artina? Namolio sam jednog starog ribara da me u svom brodiću preveze, platio sam mu za to deset eura.

Čim sam stupio na prekrasan otočić osjetio sam se kao glavni junak u mom omiljenom filmu Žal. Opušteni ljudi skakali su sa stijena u čisto, modro more. Većina muških imala je brade. I većina muških imali su prekrasna, preplanula tijela. Kad su me ugledali s ruksakom na leđima, dvojica su došli do mene. Visoki, plavi. Brzo sam shvatio da su Skandinavci. Jedan od njih na engleskom s me upitao znam li da je ovo privatni otok i pokazao mi na ogradu od konopa na kojoj je visio natpis Private.

“Nemojte me muljat, čitava hrvatska zna da ovo nije nikakav privatan otok, nego ste ga vi zaposjeli… Gledajte, ja nemam ništa protiv toga. Moja baka bila je partizanka, uvjerena komunistkinja. Ona je itekako utjecala na mene. Ukidanje privatnog vlasništva, kapitalizma za mene je jedini način da se spasi ova planeta. Kapitalizam nas je doveo do ovog očaja… Svi grcaju u konzumerizmu, zagađenosti… Dakle, itekako sam uz vas. Po meni vi itekako imate pravo besplatno boravit na ovom otoku. On nije ničije vlasništvo. Ali ne sviđa mi se to što ste napisali da je privatno. Maknite to privatno… Zvuči odvratno kapitalistički, poput privatnog vlasništva”, izdeklamirao sam na tečnom engleskom izglačanom na studiju novinarstva na Vernu.

Skandinavac koji mi se predstavio kao Yngve rekao mi je da se itekako slaže sa mnom. I njegovi preci bili su pripadnici crvene frakcije u Norveškoj.

“Ovu oznaku privatno morali smo staviti da se zaštitimo od nasrtljivih turista koji ne poštuju prirodu, koji ovdje dolaze sa svojim jahtama iz kojih u more izlijevaju izmet i svakojako konzumerističko smeće.”

“Da, razumijem vas… Samo imate još puno veći problem. Rekao sam već, o vama se piše u svim medijima. Pitanje je sata kad će vam ovdje uplovit komunalni inspektori. Ovdje u Pakoštanima ribogojilište ima i čuveni general Gotovina. On kad čuje da se tu na njegovom teritoriju organiziraju nekakve komune koje, poput pokvarene tune, smrde na komunizam, sigurno će se organizirat protiv vas. A protiv Gotovine nemate nikakve šanse, baš kao što nisu imali ni Srbi”, izgovorio sam zabrinutim glasom.

Yngve se namrštio.

“Da, svakoj utopiji brzo mora doći kraj. Prokleta kurva povijest itekako nas je to naučila u svom bordelu”, ogorčeno će.

“Uživajmo, dakle, dok možemo. Organizirajmo večeras dobru feštu, tulum na plaži, večeras i sutra i preksutra, sve dok nas kapitalisti ne otjeraju.”, predložio sam.

Yngve i njegov drug su se složili. A ja sam brže bolje poslao mailove svim kolegama u redakciji Nacionala: “Drage kolege, sve vas u idućih par dana pozivam na fešte na mom privatnom otoku Artina pored Pakoštana.”

Moram priznat da sam se dobro osjećao kad sam poslao te pozive. Nije tako loše imat svoj vlastiti otok, baš hrani ego, izvlači iz depresije. Po tom pitanju čak sad mogu donekle razumjet meni mrske kapitaliste.