Hrvati su poput onih tipova koji zadnji u gradu otvore kiosk s kebabom, kad su već svi ostali zaradili na kebabu

Ambiciozno sam shvatio svoju novinarsku praksu u Nacionalu. Još uvijek ne mogu vjerovat da sam dobio priliku pisat na portalu tog čuvenog tjednika. Trudim se iz dana u dan dokazivati. Stalo mi je jako da me zaposle nakon što završim Vern. Ponudio sam se da me pošalju da pratim Doru. Urednik me odmah akreditirao. Joj, kako mi moje kolege s Verna sigurno zavide na svemu ovome što mi se događa u zadnje vrijeme. Dok oni tek uče novinarstvo ja ga već živim.

S nepunih devetnaest godina našao sam se u press centru Dore. Ja, još golobrad, s akreditacijom među iskusnim novinarima. Bilo mi je nelagodno jer nikog nisam poznavao.

“Koji si ti?”, prišao je mi jedan punašniji lik s naočalama.

Na akreditaciji mu je pisalo: Samir Mila, Večernji list.

“Filip Nadzor… Iz Nacionala.”

“A, Nacional! Jel poznaš Svirca, kolumnista njihovog?”

“On mi je mentor…”

“Hahaha, daleko ćeš dogurat ako ti je Svirac mentor.”

Ubrzo sam saznao da je Samir iz Šibenika. Ne volim šibenski sarkazam. Ali držao sam se uz Samira jer on mi je jedini od starijih kolega pružio ruku. Stalno sam osjećao neku nelagodu. A posebno mi je bilo nelagodno kad je pjesma ŠČ od Let 3 proglašena pobjedničkom. Samir i ostali novinari raspametili su. Svi su jednoglasno oduševljavali što je Let 3 pobijedio. Svi su kao nešto bili jako kul i otkačeni, kao da je otkačenjaštvo Letovaca prešlo na njih. U Press centru Dore većina se počela ponašat kao adolescenti koji su osjetili slobodu punka. Nije ni čudo s obzirom na njihovu dob. Ja se još nisam ni rodio kad su po Zagrebu hodali pankeri.

Pokušao sam proniknut od kuda ta moja nelagoda. I zašto se nisam mogao prepustit sveopćem oduševljenu u press centru. Pa možda zato što sam se opet sramio što sam Hrvat. Kad su se na Eurosongu već izredali svi mogući otkačenjaci, kad je čak i Srbija već prošle godine imala otkačenu Konstraktu, evo, sad smo se i mi Hrvati sjetili poslat na Eurosong otkačenjake. I to vjerojatno u godini kad su se otkačenjaci već svima zgadili. Prošle godine uštogljena Mia Dimšić, a sad Let 3. Hrvati su poput onih tipova koji zadnji u gradu otvore kiosk s kebabom, kad su već svi ostali zaradili na kebabu. Postali smo tako otužno povodljivi. Da, bilo me sram u ime Hrvatske.

Onda su se pojavili i Letovci. Novinari su pohrlili raditi selfije s njima, kao nekad s pokojnim Ćirom Blaževićem. Tu sam se i ja pokazao povodljivim Hrvatom. Pohrlio sam do Mrleta. I opet sam osjetio nelagodu kad me znojan zagrlio. Ja volim muškarce, volim se grliti s muškarcima. Ali Mrle mi je malo previše muškarac. Nije vitak, ne depilira se… Taj njihov izgled isto će nam biti uteg na Eurosongu, rekao sam mu. Tamo vole otkačenjake, ali ti otkačenjaci moraju biti vitki, cool izgledati. Kao Konstrakta na primjer. Let 3 me, ozbiljno sam objašnjavao Mrletu, previše podsjećaju na boomere kojih se grozim. Stasali su u kaosu devedesetih kad se nije puno polagalo na vanjštinu, treninge. Nama mladima je danas normalno da stalno treniramo, da se zdravo hranimo, da se depiliramo. A ovi stariji… Kao da ih je voda donijela, što bi rekla moja baka. Europi se to neće svidjeti. Baš naprotiv, prezret će nas, kao kad neki panker iz devedesetih upadne na trance party i pijan se klati, poga.

Dok sam se tako slikao s Mrletom, osjetio sam trnce, neugodne trnce. Naglo sam se okrenuo, kad ono – iza mene stoji Ivanka Mazurkijević, kipti od bijesa.

“Pa dobro, jesi ti pri zdravoj pameti? Jesi sjedio na ušima čitavu večer? Show se traži, show! Pjesma s porukom. Odakle si se pojavio, s Verna?”

“Pa da, gospođo.”

“Sve mi je jasno. Kako se ono zoveš, Filipa?”, upitala me.

“Ne, ja sam Filip”, plaho sam joj odgovorio, stisnuvši se uz njenog supruga u haljini. Ipak je, shvatio sam, kraj sebe dobro imati pravog muškarca.

“Otvori oči, djevojčice! Pročitaj tu i tamo koju vijest, otvori taj neki politički tjednik i portal za kojeg radiš. Pogledaj što se događa svuda oko nas, možda ti neke stvari budu jasnije”, rekla mi je i popela se na traktor.

“Hajmo, Mrle! Kasnimo na after!”.

I tako sam ostao sam. Odvezli su se u zvjezdanu opatijsku noć, na traktoru.

Napomena: Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Nacionala.