Rano jutros bio sam na poprištu velike drame koja se dogodila u Zagrebu – novi odron na jakuševačkom smetlištu, stradale su tri osobe. Jutarnja magla miješala se s ogavnim isparinama. Oko smetlišta okupili su se ogorčeni stanovnici Jakuševca i Dugava, na licima su imali maske koje su im ostale još od epidemije korone. Gledam od kog ću uzeti izjavu. Spazim jednog povisokog čovjeka u crnim kaputu, ispod kaputa pidžama.

“Vi ste u pidžami izletili iz stana? Mislili ste da je potres?”, priupitao sam ga.

“Je, bio je potres. Moja žena ga je napravila. U rano jutro probudio nas je strašan zvuk odrona, a onda je čitavo naselje zapuhnuo neopisiv smrad, nije pomoglo zatvaranje prozora. Moja kćerka ispovraćala se u krevet od ubitačnog, stravičnog smrada. Žena mi je dobila histeričan napad…”

“Smrad je utjecao na histeriju?”

“Da, i ta stalna tjeskoba da nas smrad sa smetlišta truje, uništava našu kćer koja ne može dečka dovest u stan, sram ju je tog smrada. A stan naš ovdje u Dugavama platili smo kvadrat suhim zlatom, digli kredit u švicarcima, do kraja života ćemo ga otplaćivat! Eto otkud histerija! Morao sam izletit van iz stana da i ja ne poludim!”

“Dosta je ovog, ja više ne mogu ovo izdržat! Ovi odroni smeća gori su od černobilske katastrofe! Tomaševiću, dosta! Hoćeš se opet vadit na Bandića!?”, u razgovoru nas je prekinula vika neke žene.

“Ti odroni događaju se zbog Tomaševićevih prokletih, plavih vrećica! Previše su glatke, pa uzrokuju klizište!”, komentirao je neki postariji čovjek.

Smrad smetlišta nakon odrona bio je sve jači, doslovno nas je gušio. I meni se povraćalo. Ozbiljno sam se zabrinuo za svoje zdravlje. Spopao me osjećaj da izvještavam iz Černobila. Ništa, kamoli izvještavanje, nije vrijedno mog zdravlja. Brzo sam napustio mjesto drame, sretan što živim iznad Maksimira, dovoljno daleko da mi pluća i organizam ne zagadi kužni zrak s Jakuševca.