Objavljeno u Nacionalu br. 961, 28. rujan 2016.

VODITELJICA ORGANIZACIJE TRANZICIJSKA PRAVDA i bivša glavna urednica sarajevskog magazina Dani za Nacional govori o suradnji Državnog odvjetništva Hrvatske i Tužiteljstva BiH, institutu univerzalne jurisdikcije i politici Aleksandra Vučića

Tužitelji, stručnjaci i novinari razgovarali su u Sarajevu od 22. do 23. rujna o temama koje se tiču suđenja za ratne zločine, tranzicijske pravde, regionalne suradnje i razvijanja kulture dijaloga. Dvodnevna konferencija u organizaciji Balkanske istraživačke regionalne mreže (BIRN) uključivala je i trening za novinare s ciljem poboljšanja vještina koje su nužne za profesionalno izvještavanje o takvim temama. Konferencija je održana upravo uoči referenduma o obilježavanju 9. siječnja kao Dana Republike Srpske. Paralelno s tim, odjeknulo je da je Europska unija prihvatila zahtjev Bosne i Hercegovine za članstvom u EU. “I kada se dogodi nešto pozitivno, postoje snage koje nas vuku unazad”, komentirala je u razgovoru za Nacional jedna od sugovornica s konferencije Dženana Karup Druško. Po zanimanju je novinarka, radila je dvadeset godina u sarajevskom magazinu Dani. Prije prošlih općih izbora, 2014., smijenjena je s mjesta glavne urednice bez ikakvog objašnjenja, te je otišla u nevladin sektor, prihvativši se vođenja organizacije pod nazivom Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje. S Dženanom Karup Druško razgovarali smo o suradnji Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine, institutu univerzalne jurisdikcije, referendumu u Republici Srpskoj, mogućnosti da BIH pokuša ići prema reviziji tužbe za genocid protiv Srbije, politici Aleksandra Vučića, kulturi poricanja i drugim temama.

NACIONAL: Na konferenciji se kritiziralo Hrvatsku, uz tvrdnju da ne prihvaća odluke suda BiH, možete li to komentirati?

Hrvatska ima prednost u odnosu na ostale zemlje jer je u Europskoj uniji pa se može ponašati kao ravnopravna članica koja poštuje zakone i konvencije. U praksi je ponešto drukčije. I prije pristupanja Hrvatske EU-u imali smo problematične točke u procesuiranju ratnih zločina kao što je predmet splitske Lore, ali to se događa i u drugim zemljama, pogotovo kada se radi o predmetima koji imaju političku pozadinu. Kada je izrečena oslobađajuća presuda generalu Gotovini, Hrvatska je govorila o Haškom sudu kao u pravednoj instituciji. Nakon toga je izrečena presuda Jadranku Prliću i ostalima iz “hercegovačke grupe”, koja je značila i osudu političkog i vojnog vrha Hrvatske, i ona je tada napala Tužiteljstvo ICTY. Ne možete selektivno prihvaćati, odnosno negirati presude jednog međunarodnog suda. U ovom se slučaju negiralo jer bi u suprotnom Hrvatska prihvatila svoj dio odgovornosti za zločine koji su počinjeni u BiH. Vlada RH prošle godine donijela je odluku o odbijanju bilo kakve suradnje s BiH vezane uz istrage ratnih zločina, ukoliko se u njima spominju zapovjedna odgovornost i udruženi zločinački pothvat. O kakvoj regionalnoj suradnji onda možemo govoriti?

NACIONAL: Gdje sve vidite simptome kulture poricanja?

Srbija je tu bez premca, ona je izmislila politiku poricanja koju provodi od prvih oružanih sukoba na području nekadašnje SFRJ. Svi znamo kakva je uloga Srbije u tim ratovima iako ona tvrdi da u tome nije sudjelovala. Ipak, Hrvatska me je razočarala jer je ušla u EU i trebala bi biti puno naprednija po pitanju kulture dijaloga, procesa suočavanja s prošlošću i prihvaćanja činjenica. Imajući u vidu ovo o čemu sam već govorila, Hrvatska se dovodi u situaciju da nalikuje Srbiji koju je do jučer kritizirala. Ako želi biti primjer ostalim zemljama po svom poštovanju međunarodnog prava i ljudskih prava, onda mora procesuirati i vlastite ratne zločince.

NACIONAL: U svojem izlaganju na konferenciji povezali ste kulturu poricanja u Srbiji s institutom univerzalne jurisdikcije, možete li to pojasniti?

Srbija stalno govori da nije sudjelovala u sukobima na prostoru bivše Jugoslavije, ali donosi zakon kojim se proglašava nadležnom za područje čitave bivše države. Mi smo u BiH puno prije Hrvatske reagirali na taj zakon jer se kroz praksu pokazalo da ga je Srbija donijela zato da može procesuirati građane BiH za zločine koji su počinjeni na teritoriju Bosne i Hercegovine. Tu imamo slučaj Ejupa Ganića koji je uhapšen, a sud Velike Britanije vrlo jasno je rekao Srbiji da je to politizacija slučaja i da za to nemaju osnove. Nakon toga su uhićeni general Jovan Divjak u Austriji i Naser Orić u Švicarskoj po potjernicama iz Srbije. Suradnja u regiji trebala bi biti bazirana na razmjeni dokumentacije i da svatko procesuira svoje državljane. Imamo velik problem s dvojnim državljanstvima, odnosno građanima koji iz BiH bježe u Srbiju i Hrvatsku i onda koriste to što imaju državljanstva tih država pa izmiču procesuiranju. U nekoliko navrata došlo je do toga da su građani BiH hrvatske nacionalnosti otišli u Hrvatsku kada je protiv njih pokrenuta istraga, a Hrvatska ih štiti. Kako jedna država može štititi zločinca neovisno o njegovom državljanstvu i nacionalnosti?

NACIONAL: Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida, rekao je u svom izlaganju da je BiH dobio 850 predmeta od Haaga za koje, suprotno BiH tužiteljici Gordani Tadić, tvrdi da nisu obrađeni. Kako vi to ocjenjujete?

Nakon što je postalo jasno da je u BiH propala Državna strategija za procesuiranje ratnih zločina, aktualizirano je pitanje predmeta koje je Haaški tribunal dostavio Tužiteljstvu BiH. Riječ je o nekih 800 predmeta koji su pregledani na osnovu Pravila rimskog puta, razvrstani po kategorijama A, B i C i za koje postoje određeni dokazi i izjave. Iako je bilo logično da je Tužiteljstvo BiH prvo u obzir uzelo upravo te predmete, činjenica je da to nije urađeno, a uz to nikad nije službeno rečeno što je s tim predmetima, što izaziva sumnje javnosti. Neslužbeno se zna da je veliki broj tih predmeta, po mjesnoj nadležnosti, završio u tužiteljstvima Republike Srpske i da su mnogi odbačeni kao neosnovani, zbog čega se i kriju te informacije. Javnost ima pravo znati što je s tim predmetima, koliko ih je proslijeđeno tužiteljstvima Republike Srpske, a koliko tužiteljstvima Federacije BiH, kao i koliko ih je procesuirano, odnosno, koliko ih je odbačeno i zašto.

NACIONAL: Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju bit će zatvoren sljedeće godine, hoće li sudovi na državnim razinama moći ispuniti tu prazninu?

Ni osnivači nisu očekivali da će taj sud toliko dugo postojati i postići to što je postigao, neosporno je da je donio neke presude koje su jako bitne. Postoji rezidualni mehanizam koji preuzima ono što će ostati, neće se moći okončati presude ni Karadžiću ni Mladiću, a tu su i predmeti protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića koji se tiču i BiH i Hrvatske jer je Stanišić sa svojim zamjenikom bio i u Hrvatskoj i u BIH i odgovoran je za zločine koje su počinile jedinice nad kojima je imao kontrolu. Za to je postojalo puno dokaza zbog čega je odluka o njihovom oslobađanju bila skandalozna. Sretna sam što je ipak poništena i što se kreće iz početka sa suđenjem. Zbog svega ovog ICTY ne može preći u trajno mirovanje.

NACIONAL: Na koje se sve načine manifestira utjecaj politike na pravosuđe u slučaju suđenja za ratne zločine? Govorili ste o trima razinama – državnoj, regionalnoj i međunarodnoj – možete li to produbiti?

Nakon što je Vijeće sigurnosti UN-a osnovalo Haški sud, Rezolucijom je naloženo državama da su obavezne surađivati s ovim sudom, ali nikada nisu uspostavili mehanizme kojima bi se to i postiglo. SAD i EU su kroz financijska sredstva vršili pritisak na Srbiju, Hrvatsku i dio Bosne i Hercegovine – Republika Srpska od početka nije željela surađivati – da dostave dokumentaciju i izruče osumnjičene. To je sada napušteno, vratili smo se velikim skokom unazad i imamo situaciju kakvu danas imamo. Nedostatkom pritiska međunarodne zajednice lokalni političari mogu provoditi politiku kakvu žele. Najbolji primjer je ovaj slučaj u Srbiji oko izbora novog glavnog tužitelja za ratne zločine, jasno je da je to politika Vučića i Nikolića, natječaj je završen i samo je na političarima da odluče tko će biti glavni tužitelj. BiH je također primjer kako političari mogu utjecati na rad tužiteljstva na državnom nivou. Recimo, njegovo ukidanje zaziva Milorad Dodik jer tvrdi da rade samo predmete protiv Srba. Ignorira činjenicu da taj postotak odgovara obujmu ratnih zločina koji je počinila srpska strana.

NACIONAL: Nakon što je Radovan Karadžić osuđen, neki analitičari iskoristili su nove okolnosti da otvore pitanje smisla postojanja RS-a. Ne samo da do toga nije došlo, nego se ubrzo pojavila ideja referenduma o proslavi dana osnivanja RS-a te govor o potencijalnom odcjepljenju tog entiteta u budućnosti. Kako gledate na sve to?

Međunarodna zajednica oformila je Haški sud, ali nije osmislila mehanizme kojima bi se presude tog suda prihvaćale u svim državama na ovom prostoru. Zato se događalo da sud izriče presude koje se negiraju i da ratne zločince dočekuju u njihovim etničkim zajednicama kao heroje, a da na to nitko ne reagira. Svjedoci smo toga da u BiH svake godine prije godišnjice Srebrenice Milorad Dodik i ostali političari iz RS javno negiraju genocid – bez ikakvih sankcija ili reakcija međunarodne zajednice. Ako to znači mir i sigurnost, netko tu gadno griješi. Svi znamo kako je nastala RS, a najbolje to znaju Hrvati i Bošnjaci koji su nekada živjeli na tom području. No, političari u RS, predvođeni Dodikom, i uz Putinovu podršku, ponašaju se kao da se na njih ne odnosi ustav BIH, zakoni, a ni međunarodno pravo. Možda je referendum odlična prilika da se napokon raščiste neke stvari, kako u BIH, tako i u regiji, a i šire.

NACIONAL: Govorili ste o tome da Europska unija tretira Aleksandra Vučića kao neku vrstu zvijezde u regiji. Koliko zapravo EU, kao imperativ za zemlje bivše Jugoslavije koje još uvijek nisu članice, blokira kvalitetnije suočavanje s prošlošću u smislu lakšeg progledavanja kroz prste zbog ulaska u EU?

Evo, svježi primjer. Vučić je jučer u New Yorku, na tribini koju je vodio nekadašnji predsjednik Clinton, rekao da je ponosan jer je Srbija leader u regiji. Kada mi je Žarko Puhovski neposredno prije ulaska Hrvatske u EU govorio da regija kao takva više ne postoji i da će Srbija biti leader za ostatak Balkana, ja sam oštro reagirala, ali danas, nažalost, moram reći da je bio u pravu. Bruxelles je, nekako prešutno, prihvatio Srbiju kao leadera u regiji i Vučića kao nekog tko će osiguravati mir. Riječ je o jednoj licemjernoj politici Srbije koju smo imali s Tadićem i koju imamo sada s Vučićem. Najbolji primjer je to što se događa ovih dana. Vučićevi mediji, a svi znaju da su Kurir, Informer i većina medija pod njegovom kontrolom, dva dana prije referenduma izašli su s pričom o ratu u BiH koja je bila temeljena na potpuno pogrešnim interpretacijama, da ne kažem na lažima. Nakon toga se pojavljuje Vučić i govori da će doći iz Amerike smiriti situaciju, kao da on nije s tim uopće u vezi i kao da je on taj koji smiruje, a ne stvara kaos. To je jedna licemjerna i lažljiva politika koja dovodi do narušavanja mira i stabilnosti i ne mogu vjerovati da ozbiljni političari u Europi i SAD-u to ne vide.

NACIONAL: Podsjetili ste na to da se Srbija udružila s Rusijom kada je bila riječ o blokadi Rezolucije o Srebrenici, a dvije zemlje nastupaju sinkronizirano i u slučaju najnovijih pokušaja rehabilitacije Slobodana Miloševića. Kako komentirate taj obrazac?

Rusija više i ne krije da se ovdje otvoreno miješa u sve, da ima potpuno drugačiji stav u Vijeću sigurnosti. Da je politika Rusije bila takva kakva je danas, vjerujem da se Haški sud nikada ne bi formirao. Vijeće sigurnosti poslalo je strašnu poruku odbijanjem usvajanja rezolucije kojom bi se Srebrenica proglasila genocidom. To je dodatno strašno s obzirom na to da su oni osnovali ICTY. Ta poruka znači da ni oni ne prihvaćaju presude svog suda, zašto bi ih onda prihvaćale Srbija i Republika Srpska? Tako može iskrsnuti ideja da Milošević nije kriv, iako je procesuiran u Hagu, ili da bilo koji drugi pojedinac nije kriv. Zbog utjecaja Rusije na ovim prostorima prije nekoliko godina reagirala je Vesna Pusić, zatraživši da BIH što prije prime u NATO. Rusija se pokušava predstaviti kao ozbiljan geostrateški igrač koji se može suprotstaviti SAD-u, a ima kapaciteta samo za to da pravi probleme na Dodikov poziv.

NACIONAL: Bosna i Hercegovina ima rok od pet mjeseci za reviziju tužbe za genocid protiv Srbije. Bi li trebalo ići za tim?

Priče oko revizije aktualizirane su već duže vrijeme, a osnova bi bili novi dokazi. Sada su javni neki zapisnici koji prije to nisu bili, zatim, imamo obnovljena suđenja Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, kao i presudu Karadžiću. Ozbiljan pravni tim, sastavljen i od domaćih i od međunarodnih stručnjaka, morao bi temeljito pregledati nove dokaze da bi se moglo govoriti o reviziji, a moralo bi doći i do političke podrške.

‘Vijeće sigurnosti poslalo je strašnu poruku odbijanjem usvajanja rezolucije kojom bi se Srebrenica proglasila genocidom. To je dodatno strašno s obzirom na to da su oni osnovali ICTY’

NACIONAL: Rekli ste da je Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriji nekadašnje SFRJ (REKOM) jedina opcija, zašto mislite da bi se jedino tako riješila pitanja tranzicijske pravde?

Zato što se slična inicijativa nije pojavila posljednjih godina u regiji. Kao novinarka sam ponavljala da ću podržavati sve inicijative iz regije koje bi vodile naša društva prema kulturi dijaloga. Bez toga nema budućnosti na ovim prostorima. Ne želim da moje dijete vodi razgovore kakve mi vodimo danas, nego da sa svojim prijateljima iz Hrvatske ili Srbije razgovara o glazbi, filmovima i sličnim temama. Moramo razgovarati i otvarati zabranjene i bolne teme i suprotstaviti se političarima koji će deklarativno podržati žrtve, a zapravo njima manipuliraju.

NACIONAL: Može li doći do napretka ako ne postoji minimalni konsenzus oko neke jezgre ratnih događanja na ovim prostorima? Svojedobno je Hrvatski povijesni muzej snimio animirani dokumentarni film o ratu u Hrvatskoj u kojem su bili najosnovnija faktografija, datumi i tijek događaja, bez ulaženja u neke stvari o kojima postoje različita mišljenja, ali mediji u Srbiji su na to žestoko reagirali.

Upravo zato podržavam REKOM jer se tako to pokušava postići. Mi smo htjeli osmisliti međunarodnu komisiju koju će činiti i predstavnici naših država i potom krenuti od popisivanja žrtava i okolnosti njihova stradavanja. Nitko ne može negirati da je netko poginuo i kako je poginuo. Moramo učiti na greškama iz prošlosti i ne dopustiti revizionizam kakav se pojavljuje i u slučaju tema iz Drugog svjetskog rata. To bi bila neka platforma za građenje naše budućnosti i minimum oko kojeg bi se bilo nužno složiti. Ako odbacimo ideologiju, postoji dokumentacija i postoje podaci o ljudima koji su stradali ili nestali. Da se vratim na REKOM. On je počeo zapinjati nakon izbora u Hrvatskoj jer odlaskom Ive Josipovića, koji ga je zaista podržavao, i dolaskom nove predsjednice države koja nije pristala ni na sastanak s nama, sve je stalo, kao i nakon izbora u BIH i promjenama u Predsjedništvu BIH. Jedina opcija u BiH koja se nikada nije izjasnila u vezi osnivanja REKOM-a je Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika.

NACIONAL: Kakva je situacija u BiH oko odvojenih razreda pripadnika različitih nacionalnosti i udžbenika povijesti, s obzirom na to da se, koliko je poznato, i dalje uopće ne uči o ratu?

Nakon rata odlučeno je, na prijedlog OSCE-a, da se iz udžbenika izbaci bilo što o ratu koji se dogodio. Ipak, nedavno istraživanje Fonda za humanitarno pravo iz Beograda pokazuje da djeca u Republici Srpskoj uče o ratu kao o ratu koji je bio protiv Srba, dok djeca hrvatske nacionalnosti uče o Domovinskom ratu. Prema rezultatima tog istraživanja ispada da samo djeca bošnjačke nacionalnosti o tome uopće ne uče, o čemu mogu govoriti i iz perspektive roditelja jer pouzdano znam da moje dijete ne uči o ratu u školi u Sarajevu. Pričati u 21. stoljeću o odvojenim razredima i školama izvan je svake pameti. Bosna i Hercegovina, neovisno o ratu koji je bio, mora imati zajedničke škole jer suprotne tendencije dodatno smanjuju mogućnost suživota u budućnosti.