Nacional je tijekom proteklih nekoliko tjedana dubinski istražio jedan dvojbeni poslovni potez HEP-a, koji je upravo u fazi realizacije, i došao do u najmanju ruku čvrstih indicija da Uprava HEP-a na čelu s Franom Barbarićem planira investirati 41 milijun kuna u višestruko neisplativ projekt.

Riječ je o kupovini tvrtke Vjetroelektrana Bruvno i njezina projekta izgradnje vjetroparka Bruvno kod Gračaca. Suvlasnici tvrtke Vjetroelektrana Bruvno su Radmila Gostrec i njeni direktori Tonči Panza i slavonski poduzetnik Josip Galić.

Tvrtka Vjetroelektrana Bruvno već neko vrijeme radi na ispunjavanju uvjeta koje im je HEP nabrojao u pismu namjere poslanom sredinom ožujka i koje je potom početkom travnja odobrio i Nadzorni odbor HEP-a.

Riječ je o projektu koji je procijenjen na iznos od 41 milijun kuna, a koji još uvijek nema valjanu građevinsku dozvolu ni dozvolu priključenja na elektroenergetsku mrežu, dok tvrtka koja ga razvija ima nagomilani dug od četiri milijuna kuna.

Tvrtka Vjetroelektrana Bruvno projekt razvija od 2009., no građevinski radovi nisu ni započeli. To je već drugi projekt iz sektora obnovljivih izvora energije koji HEP otkupljuje u posljednje dvije godine, a koji ima tek projektnu dokumentaciju s brojnim manjkavostima. Prvi, VE Korlat, kupljen je prošle godine za iznos od 50,5 milijuna kuna, o čemu je Nacional pisao još u rujnu prošle godine. Oba projekta povezuje netransparentnost.

Naime, oba projekta HEP je kupio u potpunoj tajnosti, daleko od očiju javnosti, što je dijelom i razumljivo jer je teško objasniti činjenicu da HEP za desetke milijuna kuna kupuje tuđe projekte, a u isto vrijeme ima Odjel Ostali izvori energije unutar vlastite tvrtke HEP Proizvodnja čiji je primarni zadatak razvijati projekte obnovljivih izvora energije. Prema dokumentaciji koja je Nacionalu dana na uvid, HEP je prije preporuke Upravi o kupnji tvrtke Vjetroelektrana Bruvno u izvještaju izrađenom početkom ove godine načinio vlastitu procjenu isplativosti projekta. Procjena vrijednosti projekta od 41 milijun kuna (5.500.000 eura) donesena je na temelju scenarija o optimalnih 2500 sati rada vjetroagregata na godinu.

Projekt vjetroparka bruvno još uvijek nema valjanu građevinsku dozvolu ni dozvolu priključenja na elektroenergetsku mrežu, dok tvrtka koja ga razvija ima nagomilani dug od četiri milijuna kuna

Pozivajući se na prošlogodišnje iskustvo u procjeni vrijednosti projekta VE Korlat i podatke International Renewable Energy Agency (IRENE) o procjeni vrijednosti projekata OIE, HEP-ovi djelatnici koji su radili procjenu vrijednosti otkupne cijene za VE Bruvno navode podatak da će u budućim troškovima projekta troškovi nabave i instalacije vjetroagregata zauzimati između 64 i 74 posto ukupnog iznosa. Na građevinske radove otpast će između osam i 17 posto vrijednosti, na elektroinstalacije dodatnih između osam do 11 posto, dok će između devet do 11 posto troška otpasti na razvoj projektne dokumentacije, ishođenje potrebnih dozvola i rješavanje vlasničkih odnosa nad zemljišnim česticama na kojima će VE Bruvno biti izgrađena.

U izvještaju, u odjelu naslovljenom „Ključni rizici otkupa projekta VE Bruvno“, navodi se da projekt još uvijek nema sklopljen ugovor o premijskoj cijeni za obnovljive izvore, a nisu riješena ni prava korištenja odnosno služnosti za čestice zemljišta u vlasništvu države na kojem bi se buduća vjetroelektrana trebala graditi. U istom dijelu izvještaja navodi se i da je tvrtka Vjetroelektrane Bruvno u rujnu prošle godine Ministarstvu zaštite okoliša i energetike uputila Zahtjev za ocjenu o potrebi procjene utjecaja na okoliš izmjene zahvata VE Bruvno, koji do trenutka pisanja HEP-ova izvještaja nije bio riješen.

U međuvremenu je 9. travnja Ministarstvo donijelo rješenje prema kojemu za namjeravanu izmjenu vjetroelektrane Bruvno, Zadarska županija ne treba provesti postupak procjene utjecaja na okoliš, uz primjenu mjera zaštite okoliša i programa praćenja stanja okoliša iz Rješenja, odnosno uz obvezu stalnog praćenja stanja šišmiša i ptica, kao ni glavnu ocjenu prihvatljivosti za ekološku mrežu.

No je li projekt VE Bruvno doista isplativ? Uprava HEP-a i niz njihovih pratećih službi nadležnih za procjene projekata tjednima odlučno skriva odgovor na to pitanje. Za Nacional je odgovor ponudio Herbert Schwartz, stručnjak za obnovljive izvore njemačke tvrtke Anemos-Jacob, jedne od vodećih europskih tvrtki na polju obnovljivih izvora energije koja je za slične projekte i sama vršila mjerenja i skupljala podatke u nekoliko zemalja članica EU-a.

On tvrdi da svaki megawatt instalirane snage košta 978 tisuća eura. To je izračunao uzimajući u obzir predviđenu vrijednost troška nabave opreme i gradnje od 44 milijuna eura, odnosno oko četiri milijuna i četiri stotine tisuća eura po jednoj vjetroturbini, te uz prosječni trošak kapitala od 6,1 posto kakav je izračunao sam HEP i ukupnu predviđenu instaliranu snagu od 45 megavata (MW).

Na taj iznos treba dodati i trošak kupovine udjela u tvrtki Vjetroelektrana Bruvno od 5,5 milijuna eura, što podiže cijenu MW na 1,1 milijun eura.

Prema istom izračunu, da bi se investicija vratila u predviđenom roku od 12 godina, prodajna cijena struje za najmanje 2920 sati rada na godinu za svaku turbinu bi trebala biti minimalno 73 eura po MWh, što je značajno više od prosjeka proizvodne cijene u zemaljama zapadne Europe. Primjerice, proizvodna cijena jednog megavatsata (MWh) energije proizvedene iz vjetroelektrana u Njemačkoj ne prelazi 49 eura.

U drugom izračunu Schwartz je kao osnovu financijske isplativosti projekta uzeo stupanj iskoristivosti turbina od 2500 sati na godinu, upravo onakvu kakvu je predvidio i HEP. U tom slučaju prodajna cijena jednog megavatsata (MWh) energije iz VE Bruvno ne bi smjela biti niža od 81 eura, što je gotovo dvostruko više od prosjeka proizvodne cijene vjetroelektrana u Njemačkoj. Uz to, Schwartz smatra da je prosječni trošak kapitala od 6,1 posto, kakav je predvidio HEP, vrlo visok, ali i da je predviđeno vrijeme povrata uloženoga od 12 godina nerealno kratko, što dovodi u pitanje isplativost projekta onako kako ga je izračunao HEP.

Za usporedbu, Nacionalovi izvori koji se bave razvojem projekata obnovljivih izvora energije smatraju da je u projektu VE Bruvno, uzevši u obzir sve parametre, realno govoriti o potrebnom kapitalu od najmanje 52 milijuna eura za dovršetak projekta, odnosno oko 1,15 milijuna eura po MW instalirane snage. Nacionalov stručni izvor dobro upućen u obnovljive izvore energije tvrdi i da proizvodna cijena od 73 eura, kako je u prvoj opciji izračunao Schwartz, nije cjelovita jer, kako objašnjava, u nju nisu uračunati trošak ishođenja potrebnih dozvola koje projekt još uvijek nema, trošak gradnje prateće infrastrukture (prilazne ceste), kao ni trošak otkupa zemljišta i rješavanja prava služnosti na državnom zemljištu koje također nije riješeno. Dodatni problem mogao bi nastati i po pitanju priključenja vjetroelektrane na elektroenergetsku mrežu jer postojeća mreža, kako tvrdi naš izvor, na koju je već priključeno nekoliko susjednih vjetroparkova, neće biti dovoljna za još jednog proizvođača, što drugim riječima znači da će HEP trebati graditi novi 110 kilovoltni kabel Gračac-Lički Osik, čija bi gradnja stajala oko 60 milijuna kuna i koji će biti sposoban prihvatiti energiju proizvedenu iz VE Bruvno. Rok za priključak projekta na mrežu je do rujna 2021., što znači da projekt mora biti potpuno dovršen i da posjeduje sve uporabne dozvole. Kako tvrtka Vjetroelektrana Bruvno do sada nije ni krenula u izgradnju, čitav je projekt doveden u pitanje, tvrdi isti izvor i dodaje kako je činjenica da će projekt, u slučaju da ga otkupi HEP, biti izgledniji da se i ostvari.

„Uz sve te troškove minimalna proizvodna cijena jednog MWh električne energije iz VE Bruvno mogla bi se popeti i do 75 eura. Za usporedbu, cijena jednog MWh na spot tržištu kreće se od 20 pa do 35 eura, uz baznu cijenu od oko 26 eura po MWh. Tko će platiti razliku? Mi, mali potrošači, jer će se razlika u cijeni financirati iz našeg džepa kako tvrtke vlasnici vjetroparkova ne bi trpjeli gubitke“, upozorava Nacionalov izvor.

Herbert Schwartz, stručnjak za obnovljive izvore njemačke tvrtke Anemos-Jacob, smatra da je predviđeno vrijeme povrata uloženoga od 12 godina nerealno kratko, što dovodi u pitanje isplativost projekta

No u HEP-u ne misle tako pa je Nadzorni odbor HEP-a u ponedjeljak, 20. travnja, Upravi odobrio otkup VE Bruvno. Među ključnim prednostima projekta u spomenutom izvještaju tvrdi se da je projekt „isplativ“ – iako se ne precizira je li procjena isplativosti zatražena od ovlaštene konzultantske kuće čiju procjenu prihvaćaju i banke ili je to tek zaključak HEP-ovih stručnjaka – te da se period povrata investicije procjenjuje na 12 godina.

No uzmemo li u obzir sve do sada poznate brojke te prihod od rada vjetroelektrane računamo uzimajući u obzir stupanj iskoristivosti od čak 2920 sati na godinu – a HEP je, podsjetimo, svoju računicu isplativosti temeljio na svega 2500 sati rada na godinu – i prodajnu cijenu megavatsata energije od 55 eura, odbijajući trošak redovitog godišnjeg održavanja vjetroturbina, dolazimo do dobiti od 3.009.000 eura na godinu, što nikako nije dovoljno da se ulaganje od 49,5 milijuna eura vrati za 12 godina. U tom će se periodu, dakle, vratiti tek oko 36 milijuna eura uloženih sredstava pa je posve nejasno na temelju kakvih je izračuna HEP procijenio da je projekt isplativ. Ako bi se na tržištu zadržala današnja cijena električne energije, za otplatu investicije trebalo bi više od 25 godina, koliko je i rok trajanja turbina, što znači da bi zaradili samo izvođači radova i proizvođači opreme, a HEP bi zbrajao gubitke. HEP nadalje spominje i mogući početak izgradnje VE Bruvno u ljeto 2020., pri čemu se ne precizira je li realno očekivati da svi navedeni uvjeti za realizaciju ugovora o otkupu budu doista i dovršeni u tako kratkom roku, posebno zbog činjenice da je u dijelu ranije spomenutog izvještaja HEP-ovoj Upravi navedeno da za izmjenu projektne dokumentacije treba minimalno šest mjeseci.

Ovim bi projektom, stoji dalje u ključnim prednostima, HEP u kratkom roku povećao vlastiti portfelj vjetroelektrana na više od 100 MW te bi tako, tvrdi se, pridonio realizaciji Energetske strategije RH koja planira povećanje udjela obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj. U pismu koje je Nacional dobio na uvid, a u kojem Uprava HEP-a 16. ožujka donosi odluku o slanju obvezujuće ponude za otkup društva Vjetroelektrana Bruvno, stoje i poimence nabrojani uvjeti koje tvrtka mora zadovoljiti kako bi kupnja bila realizirana. Između ostaloga, kao najvažniji uvjet navedena je obveza Vjetroelektrane Bruvno da provede „izmjenu projektne dokumentacije do razine pravomoćne građevinske dozvole“, iz čega je vidljivo da građevinska dozvola za 10 turbina po 4,5 MW ne postoji. Vlasnici projekta, tvrtka Vjetroelektrana Bruvno, prema navodima iz obvezujuće ponude obvezni su riješiti imovinsko-pravne odnose na lokaciji izgradnje i ishoditi pravo služnosti za čestice u državnom vlasništvu (iz čega je vidljivo da to u proteklih 11 godina nije riješeno) te potpisati sve ugovore o isporuci opreme, izvođenju građevinskih radova, nadzoru izgradnje i održavanju vjetroagregata i sve prateće infrastrukture. To je posebno upitna obveza koja nameće opravdano pitanje izbjegava li se time obveza provođenja natječaja javne nabave. Treći uvjet obvezuje tvrtku da riješi sva ranija dugovanja prema bankama i trećim osobama. „Sva dospjela dugovanja vezana uz Projekt moraju biti podmirena prije preuzimanja Društva, uključujući i dospjele obveze prema bankama te dugovanja na temelju Ugovora o zajmovima s fizičkim osobama“, stoji u odluci Uprave.

Izvori bliski Upravi tvrtke Vjetroelektrana Bruvno Nacionalu su rekli da je u samim počecima projektom bila planirana gradnja 15 vjetroturbina pojedinačne snage tri megavata (MW) i ukupne instalirane snage do 45 MW, za što je tvrtka u prosincu 2012. od Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja ishodila i lokacijsku, a potom i građevinsku dozvolu. No u to su vrijeme, tvrdi isti izvor, kvote za poticanje proizvodnje energije iz obnovljivih izvora bile vrlo niske, zbog čega njihov projekt nije ušao u sustav poticaja i ta je činjenica onemogućila nastavak radova. Prema tim izvorima tvrtka je 2012. otvorila gradilište, ali ga je odmah i zatvorila nastojeći tako izbjeći propast građevinske dozvole, ali i dva milijuna eura uloženih u izradu potrebnih elaborata i ishođenje dozvola. Sve do prošle godine projekt nije pomaknut s mjesta, a u međuvremenu je razvoj vjetroagregata tehnički usavršen pa agregati snage 3 MW više nisu ni tehnički ni ekonomski bili isplativi. Tvrtka je stoga krenula u izmjene projekta. Izrađen je novi Elaborat o prihvatljivosti izmjena projekta za okoliš i ekološku mrežu, nakon čega je tvrtka u rujnu prošle godine Ministarstvu zaštite okoliša i energetike uputila Zahtjev za ocjenu o potrebi procjene utjecaja na okoliš izmjene zahvata Vjetroelektrane Bruvno. Umjesto ranije planiranih 15 vjetroagregata, svaki visine 90 metara i pojedinačne proizvodne snage 3 MW, izmjene su predvidjele gradnju 10 suvremenijih vjetroagregata, svaki visine 130 metara i pojedinačne snage do maksimalnih 5 MW, čime bi se uz manji broj agregata dobila gotovo ista instalirana snaga, odnosno od 40 do 45 MW.

‘Kad bih radio evaluaciju, provjerio bih spada li projekt u kategoriju ‘pomodnih’ jer obnovljivi izvori važe za projekte koji su ‘in’. Nažalost, mnogi su već godinama neiskorišteni’, smatra Andrej Grubišić

No promjena tehničkih parametara budućih vjetroturbina dovodi u pitanje sva do tada izvršena mjerenja i podatke prikupljene s lokacije buduće vjetroelektrane o kojima će ovisiti njezina učinkovitost. Je li stoga potrebno mijenjati i sam projekt, koji je temelj za novu lokacijsku i građevinsku dozvolu, upitali smo Ministarstvo zaštite okoliša i energetike. Ono je u Rješenju od 9. travnja ove godine zaključilo da izmjene projekta nisu potrebne unatoč činjenici da se visina samih vjetroturbina značajno povećava i da će svaka od njih, umjesto dosadašnjih oko 140 metara visine (uzmu li se u obzir visina stupa i promjer lopatica turbine), prema novom projektu biti visoke preko 200 metara. Isto ministarstvo na niz Nacionalovih pitanja vezanih uz HEP-ovu odluku da otkupi projekt VE Bruvno tek nam je kratko sugeriralo da se „za sva pitanja obratimo tvrtkama HEP i Vjetroelektrana Bruvno“. U HEP-u su na ista pitanja odlučili šutjeti i u potpunosti ignorirati naše opetovane pokušaje da dođemo do odgovora. Nismo tako dobili odgovor ni na pitanje je li tvrtka Vjetroelektrane Bruvno provela nova mjerenja snage vjetra, prilagođena novim, višim vjetroturbinama.

Izvor blizak Upravi Vjetroelektrane Bruvno navodi i da je postupak odabira isporučitelja opreme također u tijeku, što je jedan od uvjeta koje je HEP postavio za otkup projekta. U slučaju da sadašnji vlasnici Vjetroelektrane Bruvno uspiju riješiti sve zaostale probleme u vrlo kratkom roku, HEP im je, prema spomenutom izvještaju, spreman isplatiti iznos od 35 milijuna kuna odmah po ispunjenju svih uvjeta, potom nakon isteka 12-mjesečnog rada VE Bruvno slijedi varijabilni iznos koji će ovisiti o ostvarenoj proizvodnji te treća tranša u obliku isplate naknade ostvarene na temelju potpisanog premijskog ugovora za prvih 18 mjeseci rada elektrane. Ta će isplata biti realizirana, stoji u izvješću, isključivo ako VE Bruvno uspije realizirati premijski ugovor duži od 10 godina, što drugim riječima znači da HEP računa na premijsko sufinanciranje VE Bruvno dijelom iz državnog proračuna idućih 10 godina. Financijski konzultant Andrej Grubišić upozorava da državne tvrtke ne bi smjele ulaziti u investicije samo zato da pokažu da investiraju, a pogotovo treba izbjegavati investicije koje su „in“, jer državne kompanije investiraju državni novac, odnosno novac svih nas građana. „Nije problem investirati. Problem je dobro i mudro investirati, a pritom voditi računa da državne tvrtke ne ulažu vlastiti novac, već državna sredstva. Kad bih osobno radio evaluaciju ovog projekta, svakako bih provjerio spada li i ovaj projekt kategoriju ‘pomodnih’, jer obnovljivi izvori važe za projekte koji su ‘in’. Nažalost, mnogo ih već godinama stoji neiskorišteno“, upozorio je Grubišić te je dodao je kako nije nužno da svaki trenutačno neprofitabilan ili naizgled visoko rizičan projekt treba biti neisplativ i da ga treba odbaciti. „No ako se pokaže da je projekt VE Bruvno promašaj – čak i pod pretpostavkom da Uprava HEP-a radi u dobroj namjeri i u korist svoje tvrtke – valja postaviti pitanje kamo je otišao državni novac. To je vrlo važan moment u svakom takvom projektu koji pokreće tvrtka kojoj je država jedini ili većinski dioničar“, upozorio je Grubišić.