Riječki jazz glazbenik Darko Jurković Charlie nedavno je objavio album „Dark Moments“, a prošlog tjedna emitiran je i spot za skladbu „Oriental Changes“. Usto, nominiran je za dva Porina.

„Veći dio albuma autorski potpisujem ja, osim skladbe ‘Misty Day’ koju uz mene potpisuju Silvio Pasarić i Mario Huljev. Tu je i skladba Rolling Stonesa ‘As Tears Go By’, koju su napisali Keith Richards i Mick Jagger, te ‘Dona Lee’ Charlieja Parkera. Također, obradio sam i ‘Air’, klasičnu skladbu J. S. Bacha“, kaže Jurković i dodaje da je za glazbenika važno izdati album. Album je, kaže, nešto što ostaje zabilježeno.

„Imamo sreću i privilegiju što živimo u vremenu u kojem možemo tako brzo i precizno zabilježiti svaku muzičku ideju. Nekad se to nije moglo. Da su, primjerice, Bach ili Mozart mogli tako lako bilježiti glazbu, danas bismo imali puno više zabilježene njihove genijalne glazbe, ovako je puno toga izgubljeno. Upravo iz razloga što je album nešto što ostaje, mi muzičari moramo biti na oprezu, ne smijemo srljati, moramo biti uvjereni u to što smo napravili jer ćemo se inače za dvadeset godina tući po glavi i misliti ‘ajme, što mi je to trebalo’“, kaže Charlie. S obzirom na to da je ranije već dobio Porin, a ove je godine dobio i dvije nominacije za tu nagradu, osvrnuo se na to i rekao da je dodjela tih nagrada odlična stvar za muzičare zbog medijske zastupljenosti. Dobro je i to, smatra, što se muzičari iz različitih muzičkih žanrova druže i razmjenjuju iskustva i na taj način dobivaju nove ideje za neke nove projekte, jer je protivnik stroge kategorizacije glazbe. Charlie je i ovogodišnji dobitnik nagrade Status, nagrade struke za najboljeg jazz gitarista, i to već deveti put. Struka ga jako cijeni, ali kako je zadovoljan odjekom svoje glazbe u tzv. mainstreamu?

„Da bi jazz glazba postala mainstream, potrebna je i kritična masa ljudi koji je slušaju. Nažalost, mala smo zemlja, pa kada oduzmemo štovatelje isključivo lakih nota, ljubitelja jazza i ne ostaje baš mnogo, samim time i popularnost je manja. A ako je popularnost manja, i medijska popraćenost je manja i tako ukrug“, govori glazbenik. Ovako vidi hrvatsku jazz glazbu, glazbenike, ali i publiku: „Jazz glazbenika u Hrvatskoj ima stvarno puno, samim time i kvaliteta stvaranja i umijeće sviranja postaju bolji, zato je konkurencija dobra. Tjera vas da budete bolji, a u zadnjih nekoliko godina pojavila se nova generacija mladih glazbenika koji se mogu svrstati uz bok najboljim svjetskim jazz muzičarima. Isto tako, imamo procvat klupske scene, zasad samo u Zagrebu, nažalost. Nedostaje nešto bolja posjećenost publike i u klubovima i u koncertnim dvoranama“, pojašnjava Charlie. Za njega jazz znači slobodu muzičkog izražaja i to je razlog zašto se bavi jazzom. Može svirati i želi svirati ono što mu prvo padne na pamet.

„Kao dijete sam imao želju svirati gitaru, ali u muzičkoj školi su u klasi gitare sva mjesta bila popunjena pa sam s osam godina počeo svirati violinu. Gitaru sam počeo svirati kao samouk s četrnaest godina, a za jazz sam se počeo zanimati u svojoj 16. ili 17. godini života. Sviram metodom two hand tapping, što znači da dodirujem žice na vratu električne gitare i na taj način proizvodim ton. Počeo sam tako svirati nakon što sam gledao Stanleyja Jordana na televiziji. Sjećam se kao danas, bila je emisija ‘Nedjeljom popodne’ i oduševio sam se. Svirao je sam, a zvučalo je jako bogato. Tada nisam razumio što on točno radi“, govori glazbenik kojem ovaj način sviranja omogućuje lakše polifono izražavanje, a gitara zvuči nešto nježnije zato što se žice ne trzaju, već dodiruju.