U Zagrebu su nedavno održane dvije izložbe koncertne fotografije s najboljim radovima fotografa iz Hrvatske i regije. Nacional je istražio koliko je koncertna fotografija danas unosan posao, koji su najveći izazovi, ali i kakva budućnost predstoji toj vrsti fotografije

Krajem travnja je u klubu Močvara održana jednodnevna grupna izložba rock fotografije „Beyond Sound“ posvećena koncertnoj fotografiji dok je 5. lipnja u Slovenskom domu u Zagrebu održana slična izložba „Triptih“ koja okuplja polaznike MPA Akademije – Škole glazbene produkcije i multimedije, polaznike programa Primijenjene Fotografije u formatu modernog triptiha, pa smo istražili kako nastaje dobra koncertna fotografija i zašto više nema značaj kakav je imala nekad.

I prethodnu i predstojeću izložbu je organizirala Leonora Bedić, fotografkinja koja obožava uhvatiti jedinstvenu čaroliju koncertne fotografije. Tako je na prethodnoj izložbi predstavljeno 29 fotografija autora koji su se uhvatili ukoštac s koncertnim fotografijama. „Glavna ideja je bila okupiti na jednom mjestu entuzijaste i zaljubljenike u koncertnu fotografiju kako bismo izmjenjivali iskustva i kontakte i stvarali nove buduće priče. I zaista je bilo tako, na izložbi su okupljeni fotografi s glazbenih portala, freelance fotografi i mlađi talenti koji su nedavno otkrili čari koncertne fotografije iz privatnih ili poslovnih razloga. Tako je na izložbi bilo mnogo fotografa i zaljubljenika u koncertnu fotografiju koji su mogli pogledati radove, a navedeni su i kontakti kako bi zainteresirani mogli pratiti autore“, rekla je autorica izložaba.

Njezina kolegica, fotografkinja i autorica predgovora prethodne izložbe Magdalena Rikanović, istaknula je: „Ono što zavara ljude dok promatraju koncertnu fotografiju je lakoća kojom je nastala. Ali to nije tako i koncertna fotografija uz crno-bijelu tehniku jedna je od najtežih.“ Stoga smo razgovarali s nekoliko istaknutih fotografa o vrijednosti koncertne fotografije. Pitali smo Magdalenu Rikanović zbog čega je rock fotografija danas stavljena u drugi plan i čini se da joj se daje premalo važnosti. „Prepoznavanje popularne koncertne fotografije kao zasebnog žanra počelo je sredinom 20. stoljeća. Snimanja tijekom koncerata bila su izazovna zbog tehničkih ograničenja. Onda 50-ih i 60-ih godina rock’n’roll postaje sve popularniji i kako se poboljšavala tehnologija fotoaparata, tako je nastao i novi stav prema fotografiji. Glazbena fotografija je tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća dodatno dobila na značaju jer je sudjelovala u stvaranju omota albuma bendova kao što su The Who, Led Zeppelin, Queen, The Clash… Glazbeni časopisi koncertnu fotografiju dodatno su popularizirali i nametnuli je kao ključnu ulogu u povijesnom dokumentiranju glazbe u smjeru životnog stila glazbenika ili benda. Ključno je naglasiti kako u to vrijeme fotografi nisu bili dobro plaćeni, ali izdvaja ih to što su svi bili povezani, radili su sa strašću i predanošću, pratili glazbenike od prvog takta pa sve do kraja i to samo zato što su voljeli glazbu. Na glazbenu fotografiju danas se gleda kao na umjetnost, ali opet je u drugom planu bez obzira na popularnost, čak u svijetu, ne samo kod nas. Tu je trenutno marginalizirana.“

FOTO: Davor Birt, Ana Pavlović, Vedran Levi, Magdalena Rikanović, Josip Bolonić, Jelena Skračić, Filip Bušić

Isto smo pitanje postavili Marini Uzelac, nagrađivanoj fotografkinji koja se iz Pančeva prije nekoliko godina preselila u Zagreb i uz režiranje spotova brojnih rock grupa često fotografira izvođače na koncertima. „Postoji nekoliko razloga zašto je fotografija zanemarena, ali su svi oni povezani s promjenom načina konzumacije glazbe i koncerata. Prvi razlog koji se jasno nameće je napredak tehnologije kamera mobilnih telefona. Danas doslovno svatko ima u džepu uređaj s kojim može fotkati ili snimiti koncert i većina ljudi u publici to i radi. Često su im te snimke dovoljne pa nemaju potrebu kasnije gledati kako je neki fotograf zabilježio koncert. Naravno, tu je i nestanak tiskanih medija u kojima bi se objavljivale koncertne fotografije. Ali pored svega toga čini mi se da postoji dublji kulturološki razlog, a to je način na koji doživljavamo danas glazbene zvijezde. Nekad je glazbena fotografija bila važan kotačić u građenju kulta rock legendi. Velike glazbene zvijezde su nam bile nešto mistično i nedostižno. Zamišljali smo kako žive nama nezamislive živote koje smo učitavali s fotografija jer su nam bile jedan od rijetkih načina da ih bolje upoznamo. Danas glazbenici imaju opušteniji odnos s publikom. Fotkaju sami sebe u običnim situacijama i dijele to s fanovima. Postoje i veliki plusevi zato što živimo u tzv. ‘Age of the Image’ i paradoksalno danas mnogo više ljudi dolazi u kontakt s rock fotografijom nego nekad.“ Drugim riječima, rock fotografija danas je postala uobičajena pa joj je status sve lošiji, s čime se ne bi složili brojni fotografi koji strpljivo s fotoaparatom u rukama, u prvim redovima ispred pozornice, vrebaju na vrhunsku koncertnu fotografiju.

Pitali smo Magdalenu Rikanović koliko je digitalna era zaslužna za zanemarivanje dobre koncertne fotografije. „Iako se 2000-ih govorilo kako će internet uništiti tiskane medije zbog smanjenja naklada i prihoda od oglašavanja, ipak se to nije dogodilo. Ne bih se usudila reći da su tiskani mediji jedini krivac, više je do kvalitete napisanog i istinitosti. Naravno, dobra i kvalitetno odrađena koncertna fotografija uvijek će pronaći put da se pokaže svijetu i na društvenim platformama polako dolazi do sve veće publike, pogotovo mlađih generacija koje su nezainteresirane za tiskane medije i potežu pitanje o ekologiji i prevelikoj količini upotrebe papira. Postoji prostora za poboljšanje, samo je pitanje tko će ponovno u tiskanim medijima pokrenuti lavinu glazbene fotografije.“

Sve naše sugovornice složile su se u tome da je koncertna fotografija umjetnost i zahtijeva vještinu. „Koncertna rock fotografija je umjetnost koja zahtijeva posebnu vještinu i osjećaj kako bi se pravovremeno uhvatila magija trenutka na koncertima. Nije riječ samo o fokusu na glazbenika i scenu jer u kvalitetnoj rock fotografiji često se lovi koncertna energija koju može doživjeti samo posjetitelj koncerta, ali dobar fotograf je što više treba približi promatraču. Kod biranja radova za izložbe cilj mi je odabrati fotografije koje spajaju te elemente, odnosno nastoje uskladiti upravo te vizualne, nevidljive, ali i svjetlosne izazove koji često otežavaju da se uhvati pravi trenutak. Ponekad se zaista čini da se zvijezde trebaju posložiti da bismo dobili ‘savršenu’ koncertnu fotografiju. Dobra rock fotografija mora biti više od običnog dokumentiranja koncerta upravo zato što nastoji uhvatiti neiscrpnu energiju, ali i oživjeti emocije koje se prenose na koncertima. Koncertna fotografija je puno više od običnog bilježenja trenutka, ona je umjetnost koja promatraču prenosi energiju, strast i ljubav prema glazbi. Upravo to mi je i bila nit vodilja, da ljubiteljima fotografije približim ove dvije umjetnosti, muziku i fotografiju, te da kroz izložene radove prenesem magiju koju bilježe fotoobjektivi autora“, rekla je Leonora Bedić.

‘U kvalitetnoj rock fotografiji lovi se koncertna energija koju u punom smislu može doživjeti samo posjetitelj, no na dobrom je fotografu da je što više približi’, kaže Leonora Bedić

Na izložbi „Beyond Sound“ izložena je i fotografija „Dodir Cavea“ dugogodišnjeg fotografa i urednika fotografije na glazbenom portalu Sound Report Filipa Bušića kojega smo pitali što je bilo potrebno da snimi tu fotografiju. „O toj fotografiji mogao bih napisati esej. Nastala je spletom brojnih okolnosti koje su se morale poklopiti. Fotografirao sam iz publike, u ogromnoj gužvi, u kojoj sam dugo držao podignute ruke s fotićem, mišići su mi se počeli bolno grčiti jer nisam mogao spustiti ruke jer su ljudi oko mene bili nabijeni. Bio sam daleko od pozornice i slikao kroz brojne glave i dignute ruke dok su se ljudi oko mene naguravali i pokušavali probiti naprijed. To nije moja najoštrija fotografija ili najbolje kadrirana, ima mnogo ‘mana’, ali pokazuje Cavea kako publici daje enormnu količinu energije tijekom nastupa i zato ona voli njegove koncerte. Tko god je bio na njegovu koncertu zna kakvi se fanatici nalaze u prvim redovima, a ova fotka pokazuje izvođača koji se hrani takvom publikom. Kada sam na koncertu bez fotoaparata imam osjećaj da mi fali ruka i u glavi vrtim kadrove koje bih volio uhvatiti i podijeliti s drugima jer živim za tu glazbu i osjećaj odličnog koncerta.“ I Marina Uzelac smatra da za dobru fotografiju moraš biti potpuno uronjen u koncert koji želiš ovjekovječiti kako bi zabilježio zvuk, sliku, emociju i energiju s pozornice. „Razlika između solidnog i sjajnog fotografa je u prisutnosti na koncertu. Moraš biti potpuno uronjen da bi osjetio gdje se trebaš pozicionirati da bi bio na pravom mjestu u pravo vrijeme. Kada osjećaš muziku, osjetit ćeš i izvođača. Ja pripadam školi fotografa koji vole fotkati koncerte sa širokim lećama jako blizu bine ili na bini. Iako je to često vrlo fizički naporno, ne volim fotkati koncert s veće i sigurne udaljenosti, to ostavljam sportskim fotografima koji nemaju izbora.“

Pitali smo Bušića što je njega nagnalo da se posveti koncertnoj fotografiji.

„Uvijek sam gutao puno glazbe, a fotografija me opčinjavala od najmlađih dana. Ti trenuci koje zabilježiš u stotinki sekunde i nema ih više, vrijeme ide dalje, trenutak je prošao, ali je zabilježen na fotografiji. Koncerti su mi najbolji spoj tih dviju strasti jer dva koncerta i dvije fotografije nikad nisu identični, a glazbenici su često jako dobri modeli. Volim i kaos koji prati koncertnu fotografiju.“

UVJETI PRENOŠENJA ČLANAKA: Svi članci objavljeni u izdanjima Nacional News Corporationa njegovo su vlasništvo. Nacional News Corporation dopušta ograničeno i povremeno prenošenje članaka iz svojih izdanja u drugim medijima. Drugi mediji smiju prenijeti informacije iz pojedinih članaka isključivo kao kratku vijest od najviše deset redaka (300 znakova) uz obavezno navođenje izvora. Nacional News Corporation tužit će prekršitelje pred sudom u Zagrebu.