UMJETNIČKI RAVNATELJ MARKO TORJANAC O OBLJETNIČKOJ SEZONI

Svečanom 150. izvedbom predstave “Velika zvjerka” 13. studenog u Gavelli, Planet Art započet će obilježavanje svoje 12. sezone. Iako vjeruje da će ipak još jednom uspjeti unatoč preprekama, ravnatelj tog neovisnog kazališta Marko Torjanac za Nacional navodi kako je moguće da ova sezona bude i posljednja.

“Možda zaista bude jedna od posljednjih, i nama i cijeloj neovisnoj sceni koja nastoji održati visoke standarde i kriterije, ako se u razdoblju od godine do dvije ne počnu događati potrebne i nužne promjene u području kulture koje će se, među ostalim, odnositi i na neovisnu scenu koja je u proteklih nekoliko godina prepolovljena i bez ikakve je razvojne perspektive i podrške, što nije slučajno. Planet Art, kao i neka druga neovisna kazališta, već godinama prkosi toj neizvjesnosti jasnim planom i predanim, kvalitetnim radom, no uvjeti su sve lošiji pa je teško prognozirati koliko će tko još moći raditi usprkos sustavu”, kaže Torjanac koji u “Velikoj zvjerki” igra uz Luku Dragića i Slavka Juragu, a tu prvu predstavu Planet arta režirala je Slavica Knežević.

U proteklih dvanaest godina Planet art je, kaže Torjanac, nakon dugo vremena u kazalište donio dramski repertoar usmjeren na suvremene problemske teme.

“Kada smo počinjali, repertoari kazališta bili su uglavnom usmjereni na klasike, pučki teatar i na jake autorske estetske projekte. Meni je nedostajalo kazalište koje će kroz kvalitetnu dramu progovarati o temama i pojavama prisutnima u našoj stvarnosti i njihovom ishodištu, kao i utjecaju na nas kao pojedince i kao društvo. Zbog toga se u središtu gotovo svih drama Planet Arta nalazi pojedinac suočen s prisutnim društvenim konceptima koji utječu na njegovu slobodu, integritet i sreću”, ističe glumac i redatelj čija se procjena repertoara pokazala točnom. Tijekom ovih dvanaest godina postavili su dramske predstave koje su progovorile o temama poput etike i biznisa, ksenofobije i homofobije, pedofilije u Katoličkoj crkvi, konceptima vjere i sumnje, o osobnom gubitku i oprostu, o različitosti i nepripadnosti, pa sve do civilizacijski univerzalnih, a u Hrvatskoj izrazito aktualnih pitanja, poput pitanja o Bogu kroz susret dvaju prevladavajućih svjetonazora koji snažno oblikuju naše društvo u “Posljednjoj Freudovoj seansi”.

“U brojkama to izgleda ovako: tijekom dvanaest godina Planet Art je producirao 12 kazališnih naslova i tri posebna projekta, izveli smo više od 1300 izvedbi s prosjekom od 109 izvedbi godišnje, čime smo od početka jedno od kazališta s najvećom vlastitom godišnjom produkcijom. Većina predstava doživjela je sto ili blizu sto izvedbi, a neke i više od 150 i 200. Dobili smo 30 uglednih nagrada, od čega 25 domaćih i pet inozemnih te više od 60 priznanja. Gostovali smo u više navrata u devet zemalja na mnogim međunarodnim festivalima na kojima smo nagrađivani. Sami stvaramo više od 80 posto vlastitog prihoda, što je u kazališnoj praksi rijetko zabilježeno. Drugim riječima, na manje od dvije subvencionirane kune stvaramo ih deset, odnosno osam novih. To je, usput, i odgovor na spin da neovisna kazališta koštaju proračun”, priča Marko Torjanac i dodaje da je u Planet Artu radilo više od 50 umjetnika i više od sto drugih suradnika, a godišnje, stalno ili povremeno zapošljavaju 30 do 40 ljudi.

Za Torjanca i Planet Art, kako objašnjava, broj 12 predstavlja završetak jednog ciklusa i pripreme za početak novog koji će ovisiti o vanjskim uvjetima.

“Ideja i volje nije nikad nedostajalo, no s obzirom na odsustvo promjena u području kulture koje bi svima trebale osigurati okvir za podnošljive uvjete rada, nisam siguran kakva je uopće budućnost neovisne scene, iako mi, kao i uvijek, na probleme odgovaramo još ambicioznijim planom i angažmanom, kao što je i ova obljetnica koju smo, uz planirane mnoge predstave, započeli pokretanjem nove web stranice koja je upravo puštena u promet. Osim što se ciklus od 12 godina točno poklapa s trenutkom u kojem se Planet Art nalazi i repertoarno i organizacijski, solarni ciklus našeg planeta traje također 12 godina, a kako na Planet Artu svojim predstavama slijedimo njegova kretanja, to je ujedno i ciklus našeg Planeta. Uz to, u čovjeku je, prema Jungu, prisutno 12 psiholoških arhetipova koji su uzrok drame na osobnoj i društvenoj razini, a kako se upravo njima kao dramsko kazalište bavimo, broj 12 našoj obljetnici daje višestruko simboličko značenje”, kazao je Torjanac. Osim “Velike zvjerke” cijela sezona bit će slavljenička, pa će se tako u prosincu obilježiti 100. izvedba “Ritine škole”, a u siječnju iduće godine 49 godina „Stilskih vježbi“. Nakon Nove godine slijedi 50. izvedba “Posljednje Freudove seanse”, a uz dva nova premijerna naslova, obnovit će se i crna komedija “Tko je ovdje lud?”.

Iako je Planet Art puno dao zagrebačkoj i hrvatskoj kulturi, ta kultura nije im puno toga vratila, za što Torjanac ima objašnjenje.

“Živimo u društvu u kojemu rad, sadržaj i rezultati nikoga ne zanimaju, društvu koje se ne temelji na pozitivnim vrijednostima. Umjesto toga, važna je pripadnost po nekim interesnim ili političkim osnovama, jer samo to donosi benefite. S druge strane, s osobne i umjetničke točke gledišta ne mogu reći da ne osjetim konstantno uzvraćanje publike koja je predstave prepoznala i zbog čijeg interesa smo i opstali, kao i struke koja je, kad interesi nisu bili mutni, predstavama dodijelila mnoga priznanja”, kaže ravnatelj Planet Arta. Osvrnuo se na jedan od velikih problema s kojima se susreće to kazalište – nedostatak termina za izvedbe. “Zagreb, kao i mnogi drugi gradovi, nema logističkog kapaciteta za potrebe kulture. Interesa za naše predstave je više nego termina koje možemo dobiti. Na tom primjeru vidi se sav apsurd sustava koji nema kapaciteta podržati projekte koji stvaraju novu vrijednost i omogućavaju zapošljavanje. Dio je to problema koji sam prije spomenuo – nepostojanja strategije, a kamoli mehanizama njezine profesionalne primjene”, objasnio je Torjanac koji smatra kako bi se, da on i njegovo kazalište nastave s radom, morale dogoditi promjene. Ako se toga nitko ne prihvati i nastavi li se ovakav sustav koji ne omogućuje ni srednjoročno planiranje, Torjanac ocjenjuje da je budućnost neovisne scene upitna. Ipak, sumorna hrvatska perspektiva još ne utječe na njegov entuzijazam i angažman oko predstava.