DUŠKO LJUŠTINA, PRODUCENT TEATRA ULYSSES, na optužbe da osnivači Teatra besplatno koriste objekte i usluge na Brijunima za svoje predstave, oštro odgovara da je to daleko od istine jer apsolutno sve uredno plaćaju – i tako već 20 godina

Unedjelju, 2. kolovoza, na Malom Brijunu Kazalište Ulysses proslavilo je svoju jubilarnu 20. obljetnicu spektakularnim koncertom Rade Šerbedžije i Zapadnog kolodvora uz glazbene goste, dugogodišnje prijatelje Ulyssesa – Vlatka Stefanovskog, Damira Urbana, Gabi Novak i Matiju Dedića, Maju Posavec, Darka Rundeka, Putokaze, Nigela Osbornea i Leonardu te Mimi i Ninu Šerbedžiju.

Zbog pandemije covida-19 proslava rođendana održana je, prvi put, u formi sail-in programa pa se tako koncert izvodio na velikoj pozornici postavljenoj na samoj obali Malog Brijuna. Preko 500 gledatelja smještenih na tridesetak brodova, glisera i čamaca vezanih u zaljevu spontanim je aplauzima, pjesmom i brodskim trubama pratilo nastupe glazbenika i videoprojekcije s prikazom retrospektive proteklih dvaju desetljeća rada Ulyssesa. Publici je prikazan izbor od preko 100 pristiglih videočestitki glumaca i umjetnika iz cijelog svijeta. Osim jednog od osnivača ovog teatra Rade Šerbedžije, iza dvadeset sezona stoji producent i uspješni menadžer u kulturi Duško Ljuština. Dugogodišnji ravnatelj zagrebačkog kazališta Kerempuh otišao je s te pozicije u mirovinu 2018. godine, ali je u Ulyssesu i dalje aktivan.

Po struci diplomirani upravni pravnik s diplomom menadžmenta u kulturi i projektnog menadžmenta Ekonomskog fakulteta, magisterijem iz ekonomije te doktoratom na temu „Uloga i primjena marketinga u hrvatskim kazalištima“, zagrebačkom kulturom bavio se na razne načine od 1975. Tada je kao rukovoditelj realizacije programa u Centru za kulturnu djelatnost radio na otvaranju klubova Lapidarij i Kulušić te na oživljavanju slobodnih i alternativnih kazališnih skupina, projekata i plesnih ansambala kao što su Pozdravi, Histrioni, Akter, Zagreb Theatar Company, Zagrebački plesni ansambl, Studio za suvremeni ples i Komorni ansambl slobodnog plesa. Od 1982. bio je ravnatelj kazališta Jazavac koje je 1994. preimenovano u Kerempuh, a u svojoj karijeri nekoliko puta bio je na političkim funkcijama. Naime, od 2000. do 2001. obnašao je dužnost zamjenika pročelnika Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, a od 2005. do 2009. bio je član Poglavarstva Grada Zagreba za obrazovanje, kulturu i šport. Za Milana Bandića vežu ga dugogodišnje prijateljstvo i suradnja iako je u njihovim odnosima bilo i određenih trzavica, osobito nakon Bandićeve neuspjele predsjedničke kampanje kojoj je Duško Ljuština bio direktor. Producent je Kazališta Ulysses od 2002. godine.

NACIONAL: Kako ste zadovoljni obljetničkim koncertom i njegovim odjecima, s obzirom na to00 da je organizacijski bio prilično zahtjevan?

Ja nisam zadovoljan, ja sam prezadovoljan! Radeći ovaj koncert sjetio sam se otvaranja Univerzijade u Zagrebu. U tehničkom smislu ovaj koncert je bio izuzetno zahtjevan projekt, sve je realizirano fantastično i mislim da smo se na najbolji način odužili Ministarstvu kulture, Ministarstvu zaštite okoliša, našoj publici i javnosti koja je u nas vjerovala. Okupili smo 500 ljudi, s ogromnim distancama između brodica i brodova, u jednoj nezapamćenoj atmosferi, u uvali Svetog Nikole na Malom Brijunu. Ovdje moram spomenuti Tanju Aćimović, koja je bila producentica prve sezone Kazališta Ulysses, a koja je prva predložila da radimo ovaj sail-in projekt u luci. Također, moram zahvaliti svim svojim suradnicima koji su u pripremi ovog projekta nadmašili sebe.

 NACIONAL: Jeste li se nadali da će Ulysses doživjeti dvadeset godina?

Kada je Ulysses počeo 2001., bio sam zamjenik pročelnika za kulturu Grada Zagreba i mi smo te godine sufinancirali Ulysses sa 100.000 kuna. Sjećam se da se tada digla velika galama, kao da smo dali milijune. Boro Vujčić i Rade Šerbedžija te su godine pokrenuli kazalište u prekrasnoj tvrđavi Minor na Malom Brijunu, koja je bila zapuštena, devastirana i zaboravljena. Oni su je tada uspjeli urediti i dovesti u stanje da se u njoj može održati premijerna predstava „Kralja Leara“, koja traje do dana današnjeg. Na žalost, zbog korone je ove godine nismo mogli igrati jer uključuje ogroman broj izvođača iz različitih zemalja, od kojih neki nisu mogli doći. Planirali smo snimati i igrano-dokumentarni film „Kralj Lear“, koji je također odgođen. No uspjeli smo odraditi neke male pripreme, koristeći prisutnost Lucije i Nine Šerbedžije te Ksenije Marinković i Mladena Vasaryja,  kako bismo snimili neke scene na tvrđavi i na Velikom Brijunu, a pozvali smo i svjetski poznatog snimatelja Sašu Rendulića iz L.A.-a. Naravno, te 2001. su svi vjerovali u svijetlu budućnost ovog kazališta, no narednih godina to više i nije bilo tako. Sve se počelo komplicirati – od financiranja do naklonosti prema teatru Ulysses i ja sam nakon dugog nagovaranja pristao preuzeti ulogu producenta i menadžera kazališta. Oklijevao sam u početku jer sam se tada vratio na svoje staro mjesto ravnatelja kazališta Kerempuh i tamo sam imao puno posla, no kako Rade nije uspio naći nikog drugoga, zbog našeg dugogodišnjeg prijateljstva i suradnje na kraju sam ipak to 2002. i prihvatio. To su ljetni mjeseci kada kazališta ne rade i ja sam s jednim dijelom ljudi iz Kerempuha, a poglavito mislim na pokojnog Borisa Geršaka, došao na Brijune. Prvu godinu Ulysses je završio u ozbiljnim gubicima. Sanirali smo ih i vrlo brzo postavili kazalište na noge i uspjeli dočekati dvadesetu obljetnicu.

‘TVRĐAVA MINOR mogla bi postati multimedijski centar uz pomoć novca iz fondova EU-a. O tome spremamo ozbiljan razgovor s ministrima Ninom Obuljen Koržinek i Ćorićem’

NACIONAL: Kako vam je uspjelo održati ovu sezonu, budući da su svi festivali u Istri otkazani? Imate li neke posebne veze s Istarskom županijom?

Ne možemo se požaliti na suradnju s Istarskom županijom, ni s Općinom Fažana, ni s gradom Pulom, ni Rovinjem ni Umagom. Općenito, imamo posebne sporazume i s ostalim istarskim gradovima. Budući da su naše ulaznice, koje predstavljaju jednu trećinu našeg ukupnog budžeta,  vrlo skupe za ova vremena – one su 150 kuna – ti gradovi ih imaju po sto kuna, dok turističke zajednice potpomažu ovo kazalište i sufinanciraju. Što se tiče konkretnih odluka o sezoni – mi smo pod ingerencijom Nacionalnog stožera civilne zaštite jer su Brijuni kao otočje  pod upravom države. Ipak, moram reći da ta priča donekle ovisi i o ljudima koji organiziraju određene festivale. Napisali smo Stožeru jedno opširno i ozbiljno pismo o svojih dvadeset godina i objasnili koji repertoar imamo, poslali smo te podatke i svim inspekcijama i policiji u Istri, kako bi mogli provjeriti pridržavamo li se propisanih mjera. Dobili smo od svih suglasnost i poželjeli su nam puno uspjeha. Mi smo, naime, imali čvrst stav da se u svojoj dvadesetoj godini postojanja moramo pojaviti pred svojom publikom u bilo kojem obliku. Bitno smo reducirali program i zato su ovogodišnje udarne predstave „Tko se boji Virginije Woolf?“, koja ima četiri glumca, a koji su svi testirani prije početka proba,  i „Moj obračun s njima“ – što je monodrama na temelju Krležinih tekstova u izvedbi Rade Šerbedžije. Mi svako jutro prilikom ulaska u kamp mjerimo temperaturu cijeloj ekipi  i vršimo dezinfekciju prostora, svatko dobiva bočicu dezinficijensa za ruke svakog dana, kao i publika ulaskom na brodove.

NACIONAL: Jeste li možda zbog održavanja sezone kontaktirali ministricu kulture?

S ministricom Ninom Obuljen imamo odličnu suradnju i uvjereni smo da će se naša financijska situacija u budućnosti bitno popraviti. Za sada od države dobivamo otprilike 10% ukupnog budžeta, budući naša sezona košta između 2.800.000 i 3.500.000 kuna. Ostalo je magija – ulaznice, sponzori, Županija. Smatram da nam u budućnosti predstoje ozbiljni razgovori s Ministarstvom kulture i Ministarstvom zaštite okoliša o poziciji ovog teatra. Na žalost, mnogim našim ljudima koji su zazivali kapitalizam socijalizam je još uvijek u glavama. Zato ja svaki dan čujem tri puta – vi ste privatno kazalište. Pa u Njemačkoj je sve privatno! Što se tiče konkretnog pitanja, kontaktirali smo i Ministricu kulture i, naravno, Nacionalni stožer civilne zaštite.

NACIONAL: Godinama optužuju Ulysses da je Šerbedžijina privatna prćija te da besplatno koristite objekte na Brijunima i brod MORH-a. Kako vi to komentirate?

To su takve gluposti. A nažalost u našoj zemlji ima ih mnogo. Ali kada se ta mantra gluposti ponovi deset puta, nažalost mnogi građani ove zemlje misle da je to istina. Šerbedžija je na Brijunima napravio jednu od najboljih kazališnih scena u Europi, kakve nema niti u jednoj državi. Ovakvog festivala u svijetu nema. Nema ni kampa u kojem dnevno boravi 100 do 150 ljudi, naravno, kada nema epidemije. Ovo je utoliko Šerbedžijina prćija što on dvadeset godina za sav svoj rad, sve uloge koje je odigrao i koncerte koje je održao, nije primio niti kune honorara, kao ni njegova supruga Lenka Udovički, režiserka svjetske klase, koju naši teatri zaobilaze iz samo njima poznatih razloga. Zanima me koji je to naš redatelj bolji od Lenke i koliko bi on koštao? A Rade ne samo što ima glavne uloge u dvije predstave koje igramo ove sezone već glumački, pa i režiserski, nosi najveći broj sada već legendarnih predstava. Osim toga, želim naglasiti da mi nigdje nemamo ništa besplatno. Svaki MORH-ov brod plaćamo – po satu vožnje, po satu čekanja, po lunch-paketima za vojnike. Točno specificirano, odobreno, naređeno, potpisano. Koristimo Krasnicu za glumce i tehniku, Baržu za prijevoz kamiona i eventualno vojne glisere kada treba nekog hitno prevesti u Pulu ili Fažanu. A i to apsolutno uvijek plaćamo.

 NACIONAL: Vi svi godinama zapravo živite u ljetnoj komuni u objektima kojima upravlja Nacionalni park? 

Stanujemo u Franini i Jurini, derutnim objektima koji faktički nisu ni kategorizirani.  I po mom mišljenju, i za to plaćamo previsoku cijenu. O ovom teatru napisane su stotine tona papira na kojima su bile neistine u koje su, nažalost, mnogi povjerovali. Naša je misija da pokažemo da se sve može pobijediti, samo ako ulažemo u obrazovanje i kulturu. Kada bismo bili obrazovaniji i uživali kulturu daleko više nego što to činimo, u ovoj zemlji bi stanje svijesti bilo bitno drugačije. Budući da na mjesto ministra obrazovanja dolazi veteran Radovan Fuchs, ja mu želim svaku sreću, kao i da inzistira da se obrazovanju posveti daleko veća pažnja te da se u srednje škole uvede predmet Miroslav Krleža.

NACIONAL: Kakva je suradnja s Nacionalnim parkom koji upravlja svim tim objektima na Brijunima? 

Na žiro računu ovog Nacionalnog parka u 20 godina od strane Ulyssesa uplaćeno je oko milijun i pol eura. Možda se to nekome čini malo, no za svako svjetsko kazalište to su basnoslovni novci. Moram reći da sadašnji ravnatelj Nacionalnog parka Marno Milotić obećava da bi ta priča mogla biti bolja nego do sada. On svojim postupcima obećava da bismo mogli raditi ozbiljan posao. To nije procjena samo jedne osobe već cijelog tima. Naša je želja da zajedno s Nacionalnim parkom gradimo imidž ovog otoka i stvaramo kulturnu ponudu Brijuna. To smo i napravili prije nekoliko dana otvaranjem multimedijske sobe Jamesa Joycea koji je 1905. boravio u ovim krajevima i tu proslavio svoj 23. rođendan.

NACIONAL:  Kakva je u tome uloga nadležnog Ministarstva zaštite okoliša? 

Dosadašnji ministar energetike i zaštite okoliša Tomislav Ćorić je mene, koji ipak imam iza sebe nekoliko desetljeća kulturološkog i političkog iskustva, nevjerojatno ugodno iznenadio. On se, na moje iznenađenje, pokazao fantastičnim, ne samo u odnosu prema Ulyssesu već i prema Nacionalnom parku. Iznenadila me i distribucija njegovog vremena – nikad se nije dogodilo da mu se napiše pismo a da on nije odgovorio ili da ga se nazove a da on nije vratio poziv. Po godinama on bi mi mogao biti sin, no smatram da je on momak koji, ukoliko nastavi raditi na sebi, može imati svijetlu političku budućnost.

NACIONAL: Nadate li se još uvijek da bi tvrđava Minor mogla biti uređena kao multimedijski centar, uz pomoć EU fondova?

Ti planovi, dakako, još uvijek postoje i zato se u jesen, nakon što se Kazalište Ulysses u dvadeset godina postojanja uspjelo upisati u svjetsku teatarsku kartu, spremamo na jedan ozbiljan razgovor s ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek, ministrom Tomislavom Ćorićem, premijerom Plenkovićem te naravno s Nacionalnim parkom, o budućnosti tvrđave Minor, koja bi doista mogla postati takav centar za različita kulturna događanja. Vjerujem da će nas premijer Plenković primiti, kao što sam siguran da ni premijer Austrije ne bi odbio primiti Radu Šerbedžiju, jedinog glumca s ovih prostora koji je član Američke filmske akademije. Teško je odbiti razgovor s glumcem koji je glumio u svim kultnim serijama HRT-a i najpoznatijim domaćim filmovima. Osim toga, postoji i jedna tajna veza – Rade je zajedno sa svojim sinom Danilom vozio Plenkovića na treninge košarke, dok su bili mali.

 NACIONAL: Koliko mi je poznato, vi ste odavno, još za vrijeme predsjednika Josipovića, inicirali uređenje cijelog Malog Brijuna. Je li se išta pomaknulo?

Jesmo i bili smo u toj priči nažalost spletom okolnosti zaobiđeni, iako smo pokrenuli projekte uređenja starih objekata na Malom Brijunu. Dobiveno je 40 milijuna kuna preko EU fondova i počelo se s radovima. Nacionalni park je  tamo napravio novi mol, sređuju se kućice koje će imati kapacitet za oko 80 ljudi, nešto dalje od njih su i stare austrougarske vojarne, koje su pod zaštitom i koje bi trebalo obnoviti i staviti u funkciju. Naša je želja da se cijelo kazalište i svi glumci jednog dana presele na Mali Brijun, tako da prestanu te priče kako mi besplatno ljetujemo na Brijunima. Cilj nam je razvijati taj multimedijski, kulturno-obrazovni međunarodni centar u kojem bi se mogle održavati različite radionice. Tamo studenti arhitekture, povijesti umjetnosti i građevine već održavaju svoje radionice i proučavaju tu jedinstvenu tvrđavu Minor. Nažalost, za obnovu same tvrđave trebaju ozbiljni projekti i dosta financijskih sredstava, ali i na tome ćemo raditi.

NACIONAL: Zahvaljujući Šerbedžiji Brijune su posjećivale i velike međunarodne zvijezde. Je li ta veza s njima ostala? 

Proslavili smo dvadesetu obljetnicu 2. kolovoza jer je prije dvadeset godina u Prosperovom vrtu na Velikom Brijunu održan recital Vanesse Redgrave, što je bio prvi javni nastup pred publikom Kazališta Ulysses. Između ostalih, čestitke za dvadeseti rođendan dobili smo upravo od Vanesse Redgrave i Ralpha Fiennesa, koji je sa svojim Almeida Teatrom iz Londona gostovao s predstavom „Richard III“ jedne sezone Kazališta Ulysses. Sa svim umjetnicima s kojima smo surađivali stalno smo u kontaktu.

NACIONAL: Upravo je Kazalište Ulysses među prvima počelo okupljati regionalne glumce, redatelje i umjetnike te stvarati zajedničke projekte. To baš nije bilo popularno prije 20 godina…

Ako čovjek koji se bavi kulturom razmišlja što je tog trenutka popularno, onda to nije više kultura. Treba li posebno podsjećati što se u svjetskim razmjerima dogodilo kada su umjetnici počeli podilaziti različitim režimima i vlastima? Naravno da tada na počecima Ulyssesa nije bilo popularno pozvati glumce ni iz Sarajeva ni iz Beograda. Kaže se da biznis ruši barijere, ali ovdje Ulysses nije dopustio biznisu da bude brži od kulture i umjetnosti. Francuzi i Nijemci su rat pobijedili nakon pet godina. Sad je prošlo 25 godina od Domovinskog rata, a mi još uvijek nismo zatvorili stranicu onog rata iz 1945.  Zato u Teatru Ulysses stoluje ljubav, razumijevanje i tolerancija. No osim iz regije, mi smo zvali i glumce i muzičare iz Londona, Los Angelesa, Edinburgha. Nigel Osborne je bivši dekan Muzičke akademije u Edinburghu. Kada već ulazimo u te političke vode i spominjemo regiju – htio bih podsjetiti da je u bivšoj državi jedino Šerbedžija u Zagrebu izveo predstavu „Karamazovi“ Duška Jovanovića u režiji Ljubiše Ristića, čija je tema Goli otok. Bila je zabranjena u Ljubljani, Sarajevu, Skoplju i Beogradu. Na tom tragu ovo je kazalište izvelo predstavu Core Sample „Goli otok 1949.-1956.“ na Golom otoku, pred publikom, posvećenu patnjama žena koje su tamo bile zatvorene, a glavnu ulogu – Anu Zemljar, direktoricu ženskog zatvora – igrala je upravo Vanessa Redgrave. Na suncu, u šinjelu. Naši su to mediji popratili tek malim skicama. Radili smo koprodukcije s MESS-om iz Sarajeva, s beogradskim Dramskim pozorištem, sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada, kao i sa Zagrebačkim kazalištem mladih, a imamo odličnu suradnju i s Hrvatskim narodnim kazalištem iz Zagreba. Razgovaramo s Ralphom Fiennesom da zajedno napravimo kazališnu predstavu.

NACIONAL: Koliko pomaže Grad Zagreb i možete li to zahvaliti svojoj dugogodišnjoj suradnji s Milanom Bandićem?

Već jedno tri godine Grad Zagreb ne pomaže Teatru Ulysses, zato što je i oko toga napravljena galama. Ja sam tim svojim zahtjevima više štetio Bandiću nego pomogao Ulyssesu i na kraju sam od toga odustao. Moram napomenuti i da je Grad sufinancirao naše predstave kroz gostovanja u Zagrebu, a ne premijerna izvođenja na Brijunima.

‘ZA SADA OD DRŽAVE Ulysses dobiva oko 10 posto ukupnog budžeta jer naša sezona košta između 2,8 i 3,5 milijuna kuna. Ostalo je magija – ulaznice, sponzori, Županija’

NACIONAL: Kako biste opisali svoj odnos s Bandićem danas? U posljednjem intervjuu, koji smo radili negdje 2017., tvrdili ste da on neće promijeniti ime Trga Maršala Tita a da ne provede referendum. Pa ga je ipak promijenio…

Tu bih temu preskočio. To možemo elaborirati nekom drugom prilikom. Ja sam bio na čelu kazališta Kerempuh 37 godina. Cijeli život sam proveo u kulturi grada Zagreba i imao sam sreću da se sve što sam htio uspjelo posložiti. Bio sam direktor Sektora za kulturu za vrijeme Univerzijade, kada su izgrađeni Klovićevi dvori, Omladinski kulturni centar, Radio 101, Mimara, ZKM, SKUC. Napravio sam od Kerempuha ozbiljno kazalište, naravno, zahvaljujući ljudima koji tamo radili. Moram priznati da devedesetih nisam baš bio omiljen od nove vlasti koja je htjela učiniti sve da me smijeni s mjesta ravnatelja Kerempuha. Odbio sam podnijeti ostavku i tada sam preživio, prije svega zahvaljujući Stipi Mesiću i pismima potpore glumaca. Nakon tog teškog perioda, kada su me mnogi kojima sam pomogao u životu zaobilazili, Milan Bandić mi je 2001. dao priliku da budem zamjenik pročelnika za kulturu Grada Zagreba, a onda sam 2005. postao gradski ministar, odnosno član Poglavarstva za obrazovanje, kulturu, sport i mlade. U toj sam funkciji često koristio riječi Vece Holjevca, kada bi se trebalo kresati budžet uredima. U Vecino vrijeme Milka Planinc bila je na čelu kulture Grada Zagreba, a on je rekao – krešite sve, samo ne Milki. Tako sam i ja govorio Bandiću – ne diraj kulturu. Kultura je tada bila na oko 8,5% u proračunu Grada Zagreba sa skoro 100 milijuna eura. Danas je, naravno, taj proračun bitno manji. Smatram da ne postoji čovjek kojem takvo povjerenje ne bi vratilo volju za život. Kako sam ja iz Like, ja nikada ne zaboravljam kada mi netko da šansu u životu. Bandić sigurno ima svojih pozitivnih i svojih negativnih strana. Ali ja nisam pozvan da govorim o lošijim stranama jer ja njemu nikada neću zaboraviti da mi je dao drugu priliku u životu i bez obzira na to što se dogodilo, ja neću sutra biti taj koji će početi pljuvati po njemu. A iskreno mislim da se strašno omalovažava njegov doprinos razvoju našeg grada.

NACIONAL: Bila je ovo teška sezona za sva kazališta, pa i Kerempuh. Vaš nasljednik Roman Šušković Stipanović dao je  pa povukao ostavku. Kako to komentirate? 

Ja sam i danas uvjeren da nisam pogriješio kada sam lobirao upravo za Romana Šuškovića. On je bio u dva navrata ravnatelj kazališta Trešnja, a uspješno je vodio svoj privatni teatar i radio uspješne predstave. Malo se zna da je on i jedan od osnivača Male scene, zajedno s Vitomirom Lončar.  Osim toga, ima diplomu Pravnog fakulteta, ali je i glumac. On o tehnologiji vođenja teatra zna sve. Tog trenutka ja nisam vidio u Zagrebu boljeg kandidata, osim da idemo nekog učiti ispočetka. No on je bitno osjetljivija osoba nego što sam ja ikada bio. Svi mi imamo ambiciju da budemo voljeni i preko mjere, a kod njega je to bitno izraženije. On je dao ostavku jer se ansambl nije slagao s njegovom idejom da zbog pauze u doba korona lockdowna rade neki projekt u kolovozu. No nakon toga je preko 60 od 71 zaposlenika potpisalo pismo s molbom da on tu ostavku povuče. Nakon toga obavio je ozbiljan razgovor s gradonačelnikom i povukao tu ostavku.

NACIONAL: Dakle, Kerempuh je u dobrim rukama?

U jako dobrim. Kerempuh dobro radi i sam se obnavlja. Ja sam, naravno, odlazeći u mirovinu ostavio pozamašan iznos na računu kazališta, a Šušković je manirom dobrog gospodara nastavio tako raditi. Iako mi u umjetnosti to često podcjenjujemo, vrlo je važno da građani koji nas plaćaju znaju da se tim novcem ozbiljno i odgovorno raspolaže. Mislim da se za budućnost Kerempuha ne treba brinuti.