Prošloga tjedna u Sinju predsjednik Zoran Milanović uručio je Dušanu Viri, brigadiru HV-a, a posmrtno i fra Frani Bilokapiću, gvardijanu Franjevačkog samostana Gospe Sinjske, visoka odličja za zasluge što su uoči i tijekom Domovinskog rata zaštitili od većih stradanja srpsku zajednicu u sinjskom i vrličkom kraju. Bilo je trenutaka u kojima su Sinj i cijeli alkarski kraj mjesecima trpjeli dnevne porcije topničkih projektila, a ova dva Sinjanina uspijevala su u tome da se na prostoru njihova djelokruga ne dogodi veće zlo prema srpskoj zajednici. Nerijetko su se zbog toga i osobno izlagali pogibelji.

Tim povodom razgovarali smo s Dušanom Virom, danas zaposlenikom u Atlantic Grupi, koji je u ratnim vremenima bio saborski zastupnik, obnašao je i važne dužnosti u MORH-u, a vojnu karijeru okončao je kao pomoćnik ministra. U Bosni i Hercegovini sudjelovao je u pregovorima sa zaraćenim stranama. Tako se u jednom trenutku našao i na Palama, među topništvom pobunjenih Srba koji su Sarajevo držali pod opsadom i granatama. Preživio je i jednu dramatičnu situaciju kada mu je u spavaću sobu njegove kuće u Sinju, u kojoj je spavala i njegova petomjesečna kći, upao oficir KOS-a sa zadatkom da ga likvidira.

Dušan Viro rođen je 1964. godine u Sinju, gdje je završio osnovnu i srednju školu, a na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu diplomirao je novinarstvo i zatim magistrirao iz području međunarodnih odnosa. U kolovozu 1990. pristupio je postrojbama MUP-a, a u razdoblju od 1993. do 2002. godine obnašao je visoke dužnosti u Ministarstvu obrane, uključujući i mjesto načelnika Političke uprave te glasnogovornika MORH-a. Umirovljeni je brigadir HV-a i dragovoljac Domovinskog rata, kao i stručnjak za korporativne komunikacije, a usavršavao se i u inozemstvu (NATO Partnership for peace, Ministry of Defence u Londonu), i to u području odnosa s javnošću, komunikologije, lobiranja i marketinga.

NACIONAL: Imate srpsko ime Dušan, a predsjednik Zoran Milanović uručio vam je priznanje jer ste u ratu štitili srpske civile. Je li vam, kao Hrvatu, zbog imena bilo lakše komunicirati s ljudima iz srpske zajednice u Sinju i okolici?

Možda, ali to ne znam. Imam najljepše ime koje mi je dao pokojni otac i na njega sam ponosan. Etimologija tog imena proizlazi iz duše. Priznajem da su mi devedesetih godina veliki Hrvati ozbiljno savjetovali da promijenim ime. Poznati su mi neki ljudi koji su promijenili ime. Sjećam se da kada sam prvi put došao u Hercegovinu, svi su bili uvjereni da sam Srbin. A o toj besmislenoj dilemi oko toga je li Dušan srpsko ili hrvatsko ime, mogu poručiti da je to staro slavensko ime, pa vam je tako Češka i Slovačka također puna Dušana. O Sloveniji da ne govorim. I moj mentor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, na kojem sam magistrirao, također je bio Hrvat iz Sinja, profesor Dušan Bilandžić. On je iz sela Maljkova u okolici Sinja. Nije mi bio samo mentor. Dušan Bilandžić bio mi je i prijatelj, a imao sam čast i sreću družiti se s njim posljednjih deset godina njegova života. Jednom tjedno pili smo kavu Dušan Bilandžić, Josip Šentija i ja. Naslušao sam se njihovih priča i dobar dio sadržaja tih razgovora ugradit ću u knjigu koju se upravo spremam napisati. To smatram svojom obvezom i privilegijom.

NACIONAL: Uoči obilježavanja Oluje, prošle srijede u Sinju predsjednik Zoran Milanović je, osim vama, uručio i posmrtno odličje fra Frani Bilokapiću, gvardijanu franjevačkog samostana. Zašto?

Predsjednik je meni uručio odlikovanje Reda Ante Starčevića, a pokojnom gvardijanu Bilokapiću Red hrvatskog pletera zbog nesebičnog pomaganja ljudima, osobito onima srpske nacionalnosti tijekom rata u bivšoj općini Sinj u razdoblju 1991. i 1992. godine. Općina Sinj tada je obuhvaćala i sela u području grada Vrlike. U zaleđu Sinja, posebno u Biteliću, Lučanima i Suhaču, postoji dio srpske manjine. I u gradu Sinju 1991. godine živio je značajan broj Srba. Predsjednik Milanović je rekao da je ponosan bio zbog naše spremnosti da branimo one koje su tada maltretirali, a nažalost dio njih i zatvarali. To su činile pojedine kriminalne skupine. Dostupnost oružja i odora bila je rasprostranjena, a svima koji su dobivali to oružje i odore nije bila u fokusu obrana zemlje, već su to koristili da bi pljačkali i ucjenjivali ljude. Najčešće Srbe, ali čak i Hrvate koji su u njihovim glavama bili nepodobni. Ti zlostavljači za mene su bili kukavice i loši ljudi.

NACIONAL: Kako ste surađivali s gvardijanom Bilokapićem u spašavanju Srba?

Gvardijan nije hodao po terenu. To nije bio njegov posao. On je nama pomogao tako što je na misama u Sinju pozivao na ljubav i mir među ljudima. Gvardijan je dijelio humanitarnu pomoć svim ljudima koji su pokucali na njegova vrata. Nije gledao tko je Srbin a tko Hrvat. Time je nama u Hrvatskoj vojsci i policiji davao primjer i činio veliku uslugu. Lakše nam je bilo jer je davao podršku stanovništvu da zaštitimo svakog čovjeka u prostoru svoje vojne odgovornosti.

NACIONAL: Možete li navesti neki konkretan primjer?

Drugog dana rata, u kolovozu 1991., iz jednog sela u okolici Sinja zvali su mještani jer je jedan od njih srušio veliki hrvatski stijeg na jarbolu od desetak metara. Pobunilo se pola sela. Zvali su gardu da intervenira. Otišli smo tamo da netko ne bi uzeo pravdu u svoje ruke. Došao sam u selo s četvoricom gardista. Znali smo i tko je to napravio, a tog dana poginulo je nekoliko naših branitelja. Posjeli smo tog mještanina u auto. Pitao sam ga zašto je srušio hrvatski barjak, a upravo su nam pod tim barjakom poginula dvojica suboraca. Rekao je da je to učinio iz straha jer su to područje nadlijetali avioni JNA, pa se uplašio da bi ga mogli raketirati. Kuća mu je bila u blizini stijega. Iako sam imao zapovijed da ga zatvorimo, a mogao ga je netko i pretući, tog sam trenutka od toga odustao. Razumio sam njegov strah. Pitao sam ga ima li nekog rođaka da tu noć ne spava u svojoj kući. On je, naravno, bio Hrvat, ali mještani su bili ogorčeni njegovim postupkom.

NACIONAL: Žive li Srbi koji su tu nekada živjeli i danas u Sinju?

Nemam te podatke, ali mislim da ih je danas sigurno manje. Oni koji su radili u bivšoj miliciji i JNA naravno da su se iselili s odlaskom jugoslavenske vojske iz Sinja. Mislim da je broj Srba u Sinju iz tih razloga smanjen. S ponosom se danas mogu osvrnuti na ponašanje svojih kolega i moju malenkost. Svatko od nas u vremenima zla, a to je vrijeme rata, suočio se s činjenicom da može okrenuti glavu i praviti se da ništa ne vidi. Prepustiti ljude njihovim sudbinama koje ne bi bile ugodne. Ili pogledati nadiruće zlo u oči i suprotstaviti mu se. Kažu da zlo prevlada samo onda kada dobri ljudi odluče ništa ne činiti. Mi na to nismo imali pravo, ali moja snaga tada nije izvirala samo iz mene, iz moga imena i prezimena.

NACIONAL: Iz čega je onda izvirala ako ne iz vas?

Izvirala je iz toga što sam bio odgovorni časnik Hrvatske vojske. Pristupio sam 1. lipnja 1991. Drugoj bojni Četvrte gardijske brigade. Bio sam časnik za sigurnost i zapovjednik izviđača. Tada nije bilo činova. Bio sam i predsjednik HDZ-a za bivšu općinu Sinj, uključujući i vrličko područje gdje su bili najzastupljeniji pripadnici srpske manjine. I danas je područje sela Cetine i Ciljana naseljeno pretežno srpskim življem. Nažalost, većina njih se iselila za vrijeme i nakon Oluje. To je sada pust kraj, a ljudi dolaze samo na godišnje odmore. Dio kuća je obnovljen, ali iz nekih kuća još uvijek raste drveće. Nema se tko brinuti o tim kućama. Tamo živi vrlo mali broj preostalih Srba. Većina ih se iselila, najviše u Srbiju.

NACIONAL: Jeste li sudjelovali u Oluji?

U vrijeme Oluje bio sam u Ministarstvu obrane u Zagrebu zamjenik načelnika Političke uprave. Formacijski je to bila dužnost general bojnika, a imao sam čin brigadira. Poslije sam postao i načelnik Političke uprave s velikim ovlastima.

NACIONAL: Jeste li ratovali i u Bosni i Hercegovini?

Bio sam jedno vrijeme i u Bosni i Hercegovini. Vodio sam razgovore sa svim zaraćenim stranama, i sa Srbima i s Bošnjacima. Znate, svaki je rat zlo samo po sebi.

NACIONAL: Tamo ste posjetili i jedan logor u kojem je HVO držao zarobljene Bošnjake?

Vi ste rekli da je to bio HVO-a, a ja ću reći da je logor bio na teritoriju BiH. Nije mi cilj određivati krivce, već upozoriti na bezumlje i strahote rata. Za mene je to bilo traumatično iskustvo. U tom su logoru bili zatvoreni Bošnjaci. Kolegica vojna psihologinja i ja ušli smo u taj logor početkom jeseni 1993. godine. Bili smo šokirani. Ususret nam je dolazila gomila naizgled hipnotiziranih ljudi. Bili su blijedi, raščupane kose, odjeveni u dronjke, mršavi, usporenih koraka i ukočenih tijela. Pamtim njihove otupljene poglede, a oni su nijemo hodali u tišini. Djelovali su kao ljudi iz zagrobnog svijeta. Sve je nalikovalo scenama iz horor filma. Kolegica i ja morali smo ići cik-cak jer oni nisu imali interakciju s okolinom. Nisam imao osjećaj da su nas uopće registrirali, vidjeli. Kolegica i ja pomislili smo da je sve to režirano, da je nemoguće da je to realan svijet. Rečeno nam je da je to bila posljedica višemjesečne izloženosti stresu.

NACIONAL: Što ste tada učinili?

Zatražio sam da mi se izdvoji skupina od desetak ljudi različitih dobnih skupina i obrazovnog statusa. U počeku nisam mogao s njima zapodjenuti razgovor. Bili su nepovjerljivi. U jednom trenutku ušao je mladić, student elektrotehnike, i pitao me mogu li mu nabaviti četkicu i pastu za zube jer ih mjesecima nije oprao. Opet se dogodilo nešto nestvarno. Dok je on govorio, vidio sam da on nema zube. Ostala su mu dva, tri zuba, a ostale zube pojela mu je paradentoza. Rekli su mi i da im je najteže bilo kada ih ujutro postrojavaju i izdvajaju u takozvane dragovoljce pa šalju u odorama na prve borbene linije da kopaju rovove. Događalo im se onda da ih je druga strana upucavala snajperima pa su i ginuli. Shvativši da ne mogu ništa učiniti za te ljude, jer nisam imao ovlasti osloboditi ih ili išta učiniti da oni što brže iziđu iz tog pakla, odveo sam ih u jedno samoposluživanje u gradu. Da si priskrbe neke potrepštine, kavu, kekse, čokolade, četkice za zube, sapun.

NACIONAL: Kako je bilo u samoposluživanju?

Fasciniralo me je što je taj student uzeo jednu četkicu i jednu pastu za zube, drugi po jednu vrećicu kave od 250 grama. Nisam ih pustio. Vratio sam ih u dućan još dvaput da kupe što im treba. Nisam bio siguran kada će opet biti u sličnoj prilici, a njima je bilo neugodno kupovati na moj račun. Tada sam ih uvjeravao da ću to platiti novcem iz službene blagajne iako sam plaćao iz vlastitog džepa. Drugačije ne bih ni mogao. To mi je možda bio i najsretnije uloženi novac u životu.

NACIONAL: Kažete da ste u Bosni i Hercegovini sa svima pregovarali. Kako je bilo pregovarati sa Srbima?

U listopadu 1993. godine bio sam na pregovorima i na Palama s kojih su srpske snage držale u opsadi Sarajevo. Domaćin mi je bio general Tolimir, načelnik obavještajne službe Republike Srpske. Nakon sastanka zatražio sam da obiđemo položaje srpske vojske iznad Sarajeva. Tamo je bio Sarajevsko-romanijski korpus. Dovezli su me terencem u rano jutro pred drvenu baraku prekrivenu najlonom i šest posloženih topova, a kada je vozač zatrubio, počeli su izlaziti ljudi iz Bulajićevih filmova. Doslovno, nalikovali su četnicima iz Bulajićevih filmova. Bili su to ljudi pedesetih, šezdesetih godina, obrasli u brade, svi u šinjelima JNA. Kad su me predstavili kao pukovnika Hrvatske vojske, oni su me izljubili. Bili su oduševljeni mojom američkom odorom. Imao sam pištolj Glock pa su mi odmah ponudili da mi za njega daju deset komada drugog oružja. Nakon nekih pola sata zapovjednik te postrojbe na Palama rekao je: „Idemo odigrati kuršum za našeg gosta iz Zagreba.“ Nisam znao o čemu je riječ, ali nekolicina se spustila u zemunicu i vadila granate, a jedan je donio tranzistor iz te barake i tražio postaju Radio Sarajevo.

Brigadir Hrvatske vojske Dušan Viro u Sinju je razgovarao s novinarom Nacionala Draganom Đurićem. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Zašto baš Radio Sarajevo?

Zato da čujemo koliko će ljudi poginuti nakon ispaljenih granata, a s te pozicije mogli ste dalekozorom vidjeti čovjeka kako nosi vrećicu na Baščaršiji. Grad je bio kao na dlanu. Topovske cijevi počele su se okretati u dvama različitim smjerovima Sarajeva. Pitam zapovjednika, koji mi je rekao da je srednjoškolski profesor, što to rade. A on mi kaže, citiram: „Ovo je u vašu čast. Sada će dvije ekipe u razmaku od 30 sekundi ispaliti jedan plotun.“ To je značilo da se tri granate ispaljuju iz triju različitih topova, a tranzistor će izvijestiti kamo su pale te granate. Ali, vjerovali ili ne, poanta priče bila je sljedeća: ekipa tobdžija koja ubije i rani manje ljudi, za okladu mora pobjednicima dostaviti pet litara rakije i pečenog odojka. Bio sam zgrožen.

NACIONAL: Kako ste reagirali?

Panično sam molio da to ne rade, barem dok sam ja tamo. Zapovjednik je imao oznake mlađeg vodnika JNA. Rekao sam mu: „Vodniče, molim vas, ne ubijajte ljude!“ Pogledao me i rekao: „Ne, mi ne ubijamo ljude.“ Odahnuo sam misleći da sam sve krivo shvatio. Na moju nesreću, on nastavlja i kaže: „Ubijat ćemo balije.“ Odgovaram mu: „Nemojte to raditi. Profesor ste, možda su dolje vaši učenici.“ Uzvratio mi je: „Jeste li čitali Ivu Andrića? Jeste li čitali „Na Drini ćuprija“, kako su nas oni na kolac nabijali na tom mostu?“ Rekao sam mu: „Profesore, ali to vam je bila fikcija, književno djelo.“ Nije se obeshrabrio. Rekao je da nemam razloga protestirati. Onda sam stao ispred topovske cijevi i rekao: „Ne. Nećete to raditi.“ Na kraju su odustali. Htio sam samo reći da se, u tom ludilu rata, pomračenim umovima zaslijepljenima mržnjom cijena ljudskih života svodi na jednog pečenog odojka i pet litara rakije.

NACIONAL: Uoči rata imali ste težak incident i u vlastitoj spavaćoj sobi u Sinju, kada se pojavio nezvani gost. Pretpostavka je da je bio agent KOS-a sa zadatkom da vas likvidira.

Dogodilo se to u prosincu 1990. ili siječnju 1991. godine. Nisam posve siguran. Tog smo dana kolega, predstojnik ureda za obranu, i ja dovezli iz Zagreba 75 automatskih pušaka Kalašnjikov i streljivo da bi naoružali provjerene ljude, naše pouzdanike iz HDZ-a. Vozilo s oružjem ostavili smo na tajnoj lokaciji, u jednoj garaži. Otišao sam doma i kako sam bio jako umoran, bez večere sam legao spavati. Na katu mi se pridružila supruga s petomjesečnom kćeri. Kolijevka je bila do našeg bračnog kreveta. U prizemlju su ostali moja majka i brat, a oni nisu ništa čuli. U jednom trenutku ušao mi je sobu kratko ošišan, pristojno odjeven čovjek s brkovima ala Clark Gable, između 35 i 40 godina. Nikad u životu prije i poslije toga nisam ga vidio.

NACIONAL: Što se dogodilo, je li vam prijetio?

Ušao je sobu i za sobom zatvorio vrata. Jednu ruku je držao u džepu mantila i počeo šarati pogledom. Na trenutak je gledao u mene, a onda u kolijevku i opet tako nekoliko puta. Suprugu koja je ležala do mene uopće nije primjećivao. U tih četiri, pet minuta koliko je boravio u sobi, ni u jednom trenutku nju nije pogledao. Mislio sam najprije da je netko iz HDZ-a tko je znao za transport oružja, da će me pitati da mu dam Kalašnjikov. Međutim, on je šutio. Shvatio sam da nije riječ ni o nekom zalutalom, alkoholiziranom pijancu. Rekao sam mu: „Dobra večer, izvol’te. Što mogu učiniti za vas?“ On je i dalje šutio. Tada sam osjetio strah.

NACIONAL: Kako to da ste se tek tada uplašili?

U njegovu mantilu počela se nazirati cijev od pištolja koja je bila uperena u mene. Ležao sam u krevetu i bio u neprirodnom položaju. Iako sam u ormaru imao automatsku pušku, snajper i revolver, procijenio sam da ih ne mogu brzo dohvatiti. Malo sam podigao glavu s jastuka, a on je, prijeteći prstom druge ruke, viknuo: „Ne mrdaj!“ Odgovorio sam: „Jasno mi je. Ne mrdam.“ Ponovo je uslijedila šutnja. Od straha sam osjetio otkucaje srca u ušima. Opet je šutio minutu i pol, a meni se činilo da je protekla godina i pol. Pomislio sam da se bliži trenutak moje likvidacije. Gledao je u mene, a drugom rukom iza leđa napipavao kvaku na vratima. Srce mi je lupalo 200 otkucaja u minuti. Pomislio sam da će me ubiti pred djetetom. Ali on je u jednom trenutku otvorio vrata i trčeći pobjegao iz kuće. Četrdesetak sekundi nisam mogao ustati iz kreveta. Nakon toga sam uzeo pištolj i istrčao na terasu. Vidio sam bijeli „stojadin“ sedamdesetak metara od kuće kako odlazi u pravcu Sinja.

NACIONAL: Jeste li ikada otkrili identitet čovjeka koji vam je s revolverom upao u spavaću sobu?

Otišli smo poslije u SZUP u Splitu. Tamo su mi operativci rekli da nema dvojbe oko toga da se radilo o oficiru KOS-a. Taj je čovjek točno znao gdje mi je spavaća soba, da sam dobro naoružan. Preriskantno je bilo da me je došao samo zaplašiti. Rekli su mi da su uvjereni da mi je moja kći u kolijevci spasila život. Smatrali su da me je on došao likvidirati jer je to koincidiralo s oružjem koje sam toga dana dopremio iz Zagreba. Uvjeren sam da mi je taj čovjek poklonio život. Želja mi je da ga sretnem, stisnem mu ruku i kažem mu hvala. Tada sam shvatio da i u neprijateljskim snagama ima ljudi. Nakon te dramatične noći rekao sam sebi da nitko nikada od mog vojnog ili političkog djelovanja neće osjetiti strah.

NACIONAL: Je li i bilo tako?

Ako je suditi po predsjednikovom odlikovanju i priznanju mojih suboraca i prijatelja, bilo je tako, nadam se. Dobio sam nekoliko stotina poruka e-mailovima i WhatsAppom: „Hvala ti. Mi smo ponosni.“ Najbolje bih to opisao pozivom koji sam dobio od jednog kolege koji je sudjelovao u zatvaranju ljudi srpske nacionalnosti. Rekao mi je: „Mogu ti zahvaliti za miran san i što nemam strah od kaznenog progona. Hvala ti.“ To mi je najveća nagrada.

NACIONAL: Kako su na vaše odličje reagirali Srbi u vašem kraju?

Kada smo bili u Biteliću, srpskom selu u kojem smo vodili računa o tome da se nikome nešto loše ne dogodi, prišao mi je jedan čovjek, zaplakao i rekao mi hvala. Prisjetio me na jedan događaj iz 1992. godine. Grupa izviđača koju sam vodio u ranu zoru trebala je osmotriti jedan neprijateljski položaj. Kada smo došli na ničiju zemlju, koju nismo kontrolirali ni oni ni mi, u samo svitanje uočio sam neki crni predmet. Pomislio sam da je divlja svinja, a onda sam ugledao ženu u crnom s maramom preko glave. Grizla je ostatke kupusa na jednoj njivi. Pristupio sam joj i pitao je što radi. Rekla mi je da je gladna i da jede kupus. „Ima par kuća nas Srba i već smo nekoliko dana blokirani od nepoznatih ljudi“, objasnila mi je. Bilo je to u zaleđu Sinja. Pozvao sam dečke i odgodio akciju izviđanja za drugi dan. Ispratio sam onda baku do sela.

NACIONAL: Što ste vidjeli u tom srpskom selu?

Uvjerili smo se da nam baka nije lagala. Nazvao sam šefa Crvenog križa u Sinju i zapovjedio da odmah dostavi dva kamiona pomoći tim ljudima, ulja, šećera, brašna, svijeća, jer tamo nije bilo struje. Pozvao sam postrojbu Hrvatske vojske, a onda su se te kukavice, koje su blokirale selo, razbježale. Kriminalna skupina zlostavljala je tamo ljude. Bili smo zgroženi. Nakon sat vremena došao je i novinar Slobodne Dalmacije Toni Paštar. O tome je napisao reportažu. Kada sam sutradan došao u grad, govorili su svaka čast tebi i tvojim dečkima, ali bilo je i onih kukavica koji su me iza leđa psovali. Nikada se nisu usudili govoriti mi to u lice. Nisam se na to osvrtao. Prisegao sam služenju svojoj zemlji i oružanim snagama. Iz te prisege osvijestio sam da moja domovina nije samo hrvatski narod nego su moja domovina i Srbi, Slovaci, Česi, Talijani i sve nacionalne manjine koje žive u Hrvatskoj. U Hrvatskoj ima mjesta za sve ljude. Štitili smo građane ove zemlje od probisvijeta i kukavica. Kokošarili su u pozadini među najnezaštićenijima, a to je bio srpski živalj koji je tamo živio. Danas možemo reći da se u Sinju nije dogodio nijedan zločin. To nije moja zasluga, nego zasluga Hrvatske vojske i policije.

NACIONAL: Ali ipak ste vi u Sinju bili i predsjednik HDZ-a i vodili tek osnovani ZNG.

Nisam vodio ZNG. To je tada radio bojnik Zdravko Škarpa. Svaka njegova zapovijed bila je sukladna najvišim moralnim i etičkim standardima. Autoritetu mi je pridonijela činjenica da sam bio utemeljitelj i predsjednik HDZ-a za bivšu općinu Sinj.

NACIONAL: Jeste li danas u HDZ-u?

Nisam član HDZ-a. Politički sam se pasivizirao po završetku rata, a formalno sam izašao iz HDZ-a 1997. godine. Imao sam preosjetljiv želudac za politiku. Nisam se mogao pomiriti s privatizacijskim lopovlukom, urušavanjem sustava etabliranih društvenih vrijednosti, moralnim posrnućima društva. Skrenuli smo u devijacije koje nisam mogao prihvatiti. Sve što je vrijedno za jednu zajednicu, odnosno narod, mi smo relativizirali. Kako se pomiriti s činjenicom da, na primjer, 2021. godine neki političar na temelju optužnice USKOK-a provede tri mjeseca u istražnom zatvoru zbog malverzacija pa pobijedi na lokalnim izborima već u prvom krugu. Da paradoks bude veći, društvu u kojem se više od 90 posto ljudi deklarira vjernicima. Kako se pomiriti s činjenicom da je danas daleko teže položiti državnu maturu nego na nekim fakultetima obraniti doktorsku disertaciju? Politika je, nažalost, postala unosan biznis, služenje općem dobru nekima je nepoznat pojam. Izišao sam iz HDZ-a i nikada više neću biti član bilo koje stranke. Cijeloga života nastojao sam biti svojim čovjekom.

NACIONAL: Što za vas znači „biti svojim čovjekom“?

Moj san je tolerantno i prosperitetno društvo u kojem se različitosti respektiraju, u kojem većina štiti prava manjina. Umjesto kontaminacije prošlošću, ponudimo mladim ljudima sigurnu budućnost, osvijestimo problem globalnog zagrijavanja, važnost očuvanja okoliša. Nužno je postići društveni konsenzus o svim gorućim pitanjima. Nepotrebnim odlaganjem reformi plaćamo visoku cijenu. Sjećam se, kada sam osnivao HDZ u Sinju, mnogi su bili protiv nas. Doživljavao sam prijetnje, a tada je još bila SFRJ. Mnogi nisu bili oduševljeni tim, kako se govorilo, „nacionalističkim pokretom“. Kada sam koncem 1989. godine posjetio u Savskoj ulici predsjednika Tuđmana, on je odbio osnivanje HDZ-a u Sinju. Rekao mi je da ne želi doživjeti neuspjeh zbog braće Veselica, Marka i Vladimira, poznatih političara hrvatskog proljeća 1971. Nakon incidenta u Benkovcu, a tada se govorilo da je tamo bio i pokušaj atentata na predsjednika Tuđmana, napokon je pristao i na osnivanje HDZ-a u Sinju. To se u Benkovcu dogodilo tjedan dana prije, 23. ožujka 1991. godine, kada sam u Sinju osnovao HDZ. Po procjeni Slobodne Dalmacije, na tu osnivačku skupštinu iz Sinja i okolice došlo je oko 40.000 ljudi.

NACIONAL: Je li vam tada predsjednik Franjo Tuđman nešto rekao?

Predsjednik Tuđman tada mi je rekao da više nema nikakve dileme da ćemo pobijediti na izborima. To se i dogodilo.

NACIONAL: Mogu li se počiniti ratni zločini i u obrambenom ratu? Ima onih koji tvrde da je to nemoguće.

To je pravna i moralna besmislica. Naravno da se ratni zločini mogu počiniti i u pravednom, obrambenom ratu. I u hrvatskom obrambenom ratu počinjeni su zločini prema ljudima, ali važno je napomenuti da ti zločini nisu bili posljedica zapovijedi nadređenih časnika. To je bio individualni čin pojedinaca i organiziranih grupa koje nisu bile pod nadzorom. Ne mogu ti izolirani slučajevi baciti sjenu na golemu žrtvu Hrvatske vojske i policije u oslobađanju Republike Hrvatske. Ali besmisleno je i navedene zločine poricati. Poricanje istine znači samo ponovo nanositi bol žrtvama rata. Ljudski je to priznati i zatražiti oprost. Tu negdje počinje i istinsko pomirenje. Rat prepustimo povjesničarima, komemorirajmo dostojanstveno važne događaje iz rata i čuvajmo uspomenu na poginule branitelje. I počnimo već jednom živjeti budućnost.