Đuro Vidmarović jedan je od onih veleposlanika koji toliko zavole zemlju u koju su poslani da postanu eksperti za njezinu kulturu i povijest. Ovaj diplomirani profesor povijesti i filozofije s magisterijem Fakulteta za sociologiju i novinarstvo Univerziteta u Ljubljani, rođen je 1947. u Piljenicama u Sisačko-moslavačkoj županiji. Od 1970. do 1990. radio je kao srednjoškolski profesor. Bio je među „barakašima“, osnivačima HDZ-a. Izabran je 1990. za saborskog zastupnika te je na toj dužnosti ostao dva mandata. Od 1995. do 1999. bio je izvanredni i opunomoćeni veleposlanik RH u Ukrajini. Predsjednik Republike dodijelio mu je 1995. Red kneza Branimira i Spomenicu domovinske zahvalnosti, a 2002. dobrovoljno se povukao iz diplomacije i otišao u mirovinu. Član je Društva hrvatskih književnika, kojem je bio i predsjednik, te se od 1972. bavi književnim radom i proučavanjem povijesti i književne baštine hrvatskih narodnih manjina u susjednim zemljama, o čemu je sustavno objavljivao. Prevodi s ukrajinskog, ruskog i slovenskog jezika.

U razgovoru za Nacional Đuro Vidmarović govorio je o ukrajinsko-ruskim odnosima te uzrocima i tijeku rata u Ukrajini.

NACIONAL: Kakav je bio položaj Ukrajine u Sovjetskom Savezu? Što se događalo pod Lenjinom, što pod Staljinom i Hruščovom?

Sovjetski režim, poglavito u vrijeme diktatora Staljina, odnosio se prema nekoliko naroda apsolutno represivno. To su bili kavkaski narodi, a zatim Ukrajinci. Godine 1932/1933. izazvana je umjetna glad u žitorodnim krajevima u kojima je živjelo najviše ukrajinskog seljaštva. Tada je glađu umoreno više od šest milijuna ljudi. Veliki broj Ukrajinaca prisilno je protjeran u azijske dijelove SSSR-a tako da i danas npr. u Kazahstanu živi velika zajednica potomaka tih nesretnih ljudi. Tijekom borbi protiv nacista Staljin je forsirao dva tzv. ukrajinska fronta, na kojima je izginulo oko dva milijuna Ukrajinaca. Ako možemo govoriti o nekoj razlici s aspekta položaja Ukrajine i Ukrajinaca u vrijeme dominacije Lenjina, Staljina i Hruščova, tada bitne razlike nema. U vrijeme Lenjina formirana je okrutna tajna policija ČEKA iz koje je izrastao NKVD i izvršen okrutan obračun s etnički svjesnom inteligencijom, dakle, građanskim slojem i klerom. Staljin je uspostavio terorističku strahovladu koja se temeljila na masovnom istrebljivanju ljudi, ne samo političkih protivnika već i svih slojeva za koje se predmnijevalo da bi mogli biti neposlušni režimu. Hruščova se spominje u našem tisku vezano uz Krim, odnosno korekciju međurepubličkih granica unutar SSSR-a. Tom prilikom poluotok Krim s ratnom lukom Sevastopolj inkorporiran je u sastav Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike, ali u isto vrijeme veoma gospodarski potentna ukrajinska pokrajina Belgorodska oblast inkorporirana je u sastav Ruske Federacije. Korekcije granica izvršene su po ustavu tadašnjeg SSSR, to znači da su ih verificirali savezni Vrhovni sovjet, kao i republički Sovjeti. To nije bio privatni dar generalnog sekretara Hruščova, kao što neki sugeriraju. Osim toga, kada se piše o povratku Krima, neophodno je radi povijesne istine navesti i Belgorodsku, odnosno, danas Belgorodsku oblast.

NACIONAL: Kakvi su bili odnosi s Rusijom u vrijeme Jeljcina i potom Putina?

Jeljcin je bio državnik demokratskog opredjeljenja. Nacionalist, ali ne i šovinist. On nije maštao o osvajanju drugih zemalja i razvijao je dobre odnose sa zemljama bivšeg SSSR-a, pa tako i s Ukrajinom. Putin je promijenio tu politiku. Od etnocentrizma postupno ali kontinuirano stvarao je politiku mijenjanja odnosa sa susjedima u smislu vraćanja Rusiji one uloge koju je imala na prostoru SSSR-a. Vrlo brzo to se pokazalo i u praksi kao agresivna i vojno osvajačka politika, najprije kada je Moldaviji okupirana trećina teritorija i na njemu stvorena proruska paradržava Transdnjistrija, zatim je Gruziji vojnom silom oduzeta pokrajina Abhazija i opet proglašena paradržavom. Slijedila je okupacija gruzijske pokrajine Južne Osetije koja je inkorporirana u sastav ruske pokrajine Sjeverna Osetija. Budući da je zapad sve to mirno promatrao, Putin je krenuo u osvajanje Ukrajine, poglavito nakon što je 2014. srušen s vlasti njegov pijun Viktor Janukovič, koji je trebao Ukrajinu učiniti ovisnom o Rusiji kao Lukašenko Bjelorusiju. Uslijedila je okupacija Krima i inkorporacija velike ukrajinske pokrajine u državni sustav Ruske Federacije. Bilo je to identično Anschlussu. U isto vrijeme ruski separatisti u Ukrajini, uz pomoć ruskih snaga, stvorili su dvije terorističke paradržave, tzv. republike Doneck i Luhansk. Sporazum u Münchenu Ukrajina je potpisala s nožem pod grlom. Bilo je jasno da se sprema osvajanje cijele zemlje, a taj sporazum je predviđao de facto njezinu kapitulaciju. Treba se prisjetiti i da su se velike zapadne sile i Ruska Federacija 1994. u Budimpešti službeno dogovorile o garantiranju Ukrajini teritorijalnog integriteta i državnog suvereniteta, uz uvjet da ona svoje atomske bojeve glave dislocira na teritorij Ruske Federacije. Ukrajinsko vodstvo nije vjerovalo u prijevaru, izvršilo je svoju obvezu i razvijalo zemlju bez snažne vojne sile. To se pokazalo kobnim.

NACIONAL: Bili ste veleposlanik u Ukrajini od 1995. do 1999., Jeljcin je 1999. otišao s vlasti, a Putin 2000. došao na vlast. Zašto mislite da je upravo Putin tada “isplivao”, kako su taj izbor dočekali Ukrajinci?

Predsjednik Boris Jeljcin je posljednjih godina svoje vladavine pokazivao sve naglašenije zdravstvene tegobe, ali i emocionalnu nestabilnost. Njegove demokratske tendencije iskorištavali su ljudi iz njegova najbližeg okruženja, pa i obitelji, stvarajući novi kapitalistički stalež utemeljen na korupciji, pljački i zloporabama. Bila je to zapravo paralelna vlast u Ruskoj Federaciji. Narod je postojao sve ogorčeniji na predsjednika, držeći ga odgovornim za takvo stanje. Ekonomija nije napredovala. Zemlje zapadnoga svijeta tada vode potpuno pogrešnu politiku. Umjesto da izađe ususret Jeljcinu i pomogne mu poglavito u ekonomskoj stabilizaciji, Zapad je ojačao NATO i doista postao nadmoćan Ruskoj Federaciji. Vidjevši, pretpostavljam, razvoj situacije u zemlji, ali i svoje zdravstveno stanje, Boris Jeljcin odlučio je predati vlast policijskom čovjeku, jednom od snažnih likova odgojenih i formiranih unutar NKVD-a sa svim psihološkim i etičkim osobinama te represivne institucije. Bio je to Vladimir Putin. On je obnašao dužnost gradonačelnika Petrograda. Mislim da je Jeljcin bio svjestan toga da unutarnju novoformiranu oligarhiju s mafijaškim krakovima i ponašanjem može zaustaviti samo NKVD svojim metodama. Putin je vrlo brzo uspostavio srdačnu komunikaciju s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel. Poglavito je to došlo do izražaja u energetici. Kancelarka je novog ruskog predsjednika uvela na europsku političku scenu. Ukrajinci, koliko sam ja bio obaviješten, nisu bili svjesni što će se dogoditi odlaskom Borisa Jeljcina. Nisu bili pripravni na velikorusku politiku. Stare fraze iz doba SSSR-a o bratskim narodima i istoj vjeri pogubno su djelovale na nacionalnu homogenizaciju naroda. Bio sam veleposlanik u Kijevu kada je američki predsjednik Clinton posjetio Ukrajinu i tada je u svom govoru obećao pomoć u smislu euroatlantskih integracija. Bilo mi je jasno da su to samo riječi. Ukrajina je izrazila želju za ulaskom u EU, a zatim i u NATO, još 1993. godine. Zapadne države su tzv. Bukureštanskom deklaracijom to otklonile.

NACIONAL: Kakav je Putin bio onda, na početku vladavine, u odnosu na danas, kako su se tijekom vremena mijenjali njegovi stavovi o Ukrajini, Zapadu i NATO-u?

Putin je u početku vodio politiku etnocentrizma, ali ne i šovinizma u smislu osvajanja drugih zemalja. Mislim da je prema zapadu bio otvoren, ondje je stekao veliki broj pristalica i simpatizera svojim prokršćanskim nastupima i obnovom uloge Ruske pravoslavne Crkve. U nekim izjavama njegovih suradnika bilo je razvidno da Putin, ili krug ljudi oko njega, razmišlja i o mogućnosti približavanja NATO-u, pa čak i o uključivanju Rusije. Koliko je to bilo iskreno, drugo je pitanje. U isto vrijeme Putin prema azijskim republikama bivšeg SSSR-a vodi konstruktivnu politiku, ali onemogućava im bilo kakvo iskakanje u smislu približavanja NATO-u. To je vidljivo na primjeru Moldavije kao europske zemlje, ali i u odnosima prema Gruziji, Armeniji i Azerbajdžanu. Odnos prema baltičkim republikama bio je odnos tihe prijetnje, a od Finske se očekivalo da vodi politiku kakvu je nekada vodio predsjednik Urho Kekkonen. Odnos prema Poljskoj također je problematičan, poglavito ako znamo da još uvijek nije razriješeno pitanje pada zrakoplova koji je vozio cjelokupnu poljsku političku elitu na obilježavanje pokolja u Katinskoj šumi.

NACIONAL: Zašto je Putin, po vama, baš sada, u veljači ove godine, napao Ukrajinu? Je li se to moglo predvidjeti, kako i zašto? Što je Zapad eventualno mogao napraviti da to spriječi?

Putin i njegovi suradnici, poglavito ministar obrane Šojgu i ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, procijenili su nakon pomne analize kada je najpovoljnija prilika za napad. Svaki političar, a pogotovo vojni strateg, trebao je shvatiti da će ta prilika doći u trenutku kada je Europska unija najslabija i kada je SAD najslabiji. Tako se i zbilo. Zapad je to mogao predvidjeti jer ima vrlo snažnu obavještajnu zajednicu, a osim toga, predsjednik Putin svoje planove nije krio. Nakon aneksije Krima te okupacije Donbasa i Luhanska, bilo je razvidno da se na tome neće stati. Zapad je trebao učiniti sljedeće: prvo, pod hitno primiti Ukrajinu u NATO i početi pregovore o ulasku u Europsku uniju; drugo, pomoći Ukrajini snažnim novčanim sredstvima i ljudskim resursima na jačanju obrambenih snaga, poglavito na opskrbljivanju ukrajinske vojske tzv. proturaketnim štitom i protutenkovskim i protuavionskim oružjem. Sada to čini s velikim zakašnjenjem. Rezultat su strašne ljudske žrtve, uništena brojna sela i gradovi, razorena ekonomija i prijetnja trećim svjetskim ratom.

NACIONAL: Koji su povijesni razlozi spora Ukrajine i Rusije oko regije Doneck?

Pitanje je izvan međunarodno pravnog konteksta. Povelja UN-a i Budimpeštanski sporazum garantirali su Ukrajini nepovredivost granica, a ako postoje, obvezu da se granični sporovi rješavaju na međunarodnom sudu pravde. Nikakvih povijesnih razloga za agresiju nije bilo. Putin je povijest zloporabio, a historiografiju pretvorio u sluškinju svoje politike. Regija Doneck je ukrajinska zemlja. Pravo je pitanje čija je zemlja Belgorodska oblast. Ako slijedimo takvu logiku, Italija onda ima pravo postaviti pitanje Istre i Zadra, a Mađarska pitanje Međimurja i Baranje.

‘Uz puno poštovanje ukrajinskoga naroda, kao sudionik onih zbivanja moram kazati da je Hrvatska bila u težoj situaciji nego Ukrajina’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako ocjenjujete stav pape Franje prema Rusiji i Ukrajini, a kako stav ekumenskog patrijarha Bartolomeja I. koji je 2018. Ukrajini dao autokefalnost?

Vaseljenski patrijarh Bartolomej I. ipak je bolji poznavatelj odnosa među pravoslavnim zemljama i crkvama od Svetog Oca u Rimu. Dok je Papa, nadahnut dobrim željama i ekumenskim nagnućem, gradio srdačne odnose s ruskim patrijarhom, dotle je vaseljenski patrijarh priznao autokefalnost Ukrajinske pravoslavne Crkve dodijelivši joj Tomos, uz cijenu prekida odnosa s RPC-om. Povijest će pokazati tko je bio u pravu.

NACIONAL: Kako vi vidite specifičan odnos Srbije, a potom i Mađarske, prema ratu u Ukrajini?

Potrebno je razlikovati odnos tih dviju država. Premijer Orbán želi zaštititi svoju ekonomiju od kolapsa, pri čemu nastupa u političkom govoru ponekad netaktično i netransparentno. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić vodi dvostruku politiku na bizantinski način: s Rusijom je u ljubavi zbog pravoslavlja, povijesti i vlastite Crkve, ali u isto vrijeme koketira sa Zapadom, poglavito s Njemačkom, i prima s te strane velike financijske injekcije. Ni jedna ni druga politika nisu korisne za Europsku uniju.

NACIONAL: Gdje se povlači granica između Istoka i Zapada, pripada li Ukrajina Zapadu ili azijskim ruskim prostranstvima?

Svojom poviješću, kulturom i civilizacijom ukrajinski narod i Ukrajina pripadaju Europi. Ali, u isto vrijeme, podsjećam na riječi svetoga pape Ivana Pavla II. koji je kazao da Europa ima dva krila: zapadno i istočno. Istočno seže do Urala. O tome treba voditi računa svaka buduća politika zapadnih zemalja. Premalo se ulagalo u europeizaciju Rusije tako da je na koncu prevladala azijatska komponenta, ne u smislu vrijeđanja Azije, već u smislu grubosti iz vremena Zlatne Horde i Otomanskog imperija.

NACIONAL: Kako ocjenjujete držanje Ukrajinaca i njihova predsjednika Zelenskog i njihove izglede u ovome strašnom ratnom sukobu?

Ne bih želio biti u koži predsjednika Zelenskog. On je bivši glumac, bez političkog iskustva, izabran legitimno s velikom prednošću zbog svoje neumiješanosti u privredne skandale i tajkunske poslove. Zatekla ga je agresija i on se drži vrlo hrabro. Prvih dana agresije Amerikanci su mu ponudili dislokaciju iz Kijeva, uvjereni da će grad pasti, a prva meta za strijeljanje bit će predsjednik. Zelenskij je poslao veličanstven odgovor: „Meni nisu potrebni automobili za bijeg, već oružje za obranu zemlje.“ Ostao je u Kijevu, štoviše, zadržao je tu i svoju obitelj proživjevši s njom i građanima rusku opsadu, a ruski tenkovi bili su već u predgrađima. Što bi se dogodilo Kijevu, pokazuju događaji u gradiću Buča gdje su ruski vojnici izvršili masovni pokolj stanovništva. Je li neka od izjava predsjednika Zelenskog emocionalno prenaglašena ili nije te vrši li, možda, s našega aspekta, preveliki pritisak na Zapad, teško mi je ocijeniti ako se pokušam staviti u njegov položaj. On je danas veliki heroj.

NACIONAL: Kako biste usporedili ovaj rat u Ukrajini i Domovinski rat u Hrvatskoj devedesetih, pogotovo s obzirom na reakciju međunarodne zajednice?

Uz puno poštovanje ukrajinskoga naroda, kao sudionik onih zbivanja moram kazati da je Hrvatska bila u težoj situaciji nego Ukrajina. Ukrajina ima međunarodno priznanje, a Hrvatska ga je trebala tek izboriti, zapadne zemlje dugo nisu vjerovale u Hrvatsku i prihvatile su prijedlog Budimira Lončara o zabrani kupovanja oružja. Ukrajini se, za razliku od nas, šalje oružje. Istina, Srbija nije imala atomske bombe kao što ih ima Rusija. Na kraju, rat će riješiti ukrajinski branitelji, dragovoljci i cjelokupni ukrajinski narod koji se začuđujuće odlučno suprotstavio agresiji i time pokazao da je Putinova priča o jednom narodu samo politička zloporaba namijenjena Zapadu koji ne poznaje povijest Istočnih Slavena.