Petnaesta godišnjica mature u jednoj bjelovarskoj gimnaziji bila je razlog za okupljanje i evociranje srednjoškolskih dogodovština. No tijekom organizacije okupljanja jedna kolegica iz razreda u grupu na Facebooku poslala je šokantno pismo – ona ne može doći na proslavu jer nije u Hrvatskoj već godinama, a razlog njezina odlaska je taj što je tijekom cijelog djetinjstva bila seksualno zlostavljana. Zbog tog šoka jubilarna godišnjica nije se ni održala, već se tek godinu dana kasnije isto društvo okupilo ne bi li razgovaralo o “bombi” koja je pred njih bačena. Kako večer odmiče, sljedovi hrane i pića se nižu, razgovori su sve otvoreniji, ali tu temu s nelagodom izbjegavaju sve dok ih alkohol ne ohrabri za razgovor o šokantnom pismu koje su svi primili. Dokumentarni film “Jedna od nas”, redatelja Đure Gavrana, prati skupinu ljudi koji tijekom jedne večere pokušavaju pronaći način za razgovor o spoznaji koja ih je šokirala. Film će imati svjetsku premijeru 18. kolovoza na Sarajevo Film Festivalu, a redatelj Đuro Gavran sprema i nadogradnju – pokrenut će stranicu na kojoj će se osim informacija o filmu, od stručnjaka moći saznati sve o toj tematici. Đuro Gavran rođen je 1982. u Bjelovaru, a magistrirao je filmsku i TV režiju dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i dizajn na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autor je desetak dokumentarnih filmova i dvaju eksperimentalnih filmova. Njegov film “Presuda” premijerno je prikazan na filmskom festivalu u Rotterdamu, nakon toga na tridesetak domaćih i svjetskih festivala i osvojio niz nagrada, među kojima i posebno priznanje na ZagrebDoxu. Film “4,7”, u kojem se bavi temom alkoholizma, osvojio je Veliki pečat u regionalnoj konkurenciji ZagrebDoxa 2016. Radi kao vanjski suradnik u dokumentarnom, dječjem i znanstvenom programu HRT-a. Osnivač je produkcijske kuće Pipser.

NACIONAL: Vaš film “Jedna od nas” šokantno je suočavanje sa seksualnim zlostavljanjem koje je proživljavala vaša kolegica iz razreda tijekom cijele srednje škole. Na 15. obljetnici mature okupi se vas desetak na večeri i pokušavate započeti razgovor o e-mailu koji ste od nje svi dobili, u kojem vam otkriva svoju životnu priču i kakvo je seksualno nasilje proživljavala u djetinjstvu. Otkud ideja za film?

Ideja je došla instinktivno, nakon što sam primio to njezino pismo. Kad sam pročitao to pismo, nisam znao kako se s time nositi, sve mi je to bilo nestvarno, nevjerojatno, nisam želio vjerovati da to može biti istina i da može biti toliko strašno. Kako je moguće da je netko proživljavao takvo nešto, da je sjedio sa mnom u razredu četiri godine, a da nitko od nas ništa nije primijetio? To je sve jednostavno bilo nevjerojatno i nisam znao što odgovoriti. Bilo kakve riječi koje sam mislio poslati bile su preslabe. Što sam mogao napisati – da mi je žao, da sam uz nju? Sve to bilo mi je previše ništavno u usporedbi s onim što smo mi dobili u e-mailu. Stoga mi je jedina pomisao nakon te instant reakcije bila da želim da to pismo dobije cijeli svijet!

NACIONAL: Zašto vam je to bilo važno?

Zato što koliko god nisam mogao vjerovati da se to događa, u isto vrijeme sam čvrsto vjerovao da je to istina. Htio sam napraviti film u kojem će svi moći osjetiti tu bespomoćnost koju smo svi mi osjećali kad nam je stigao njezin e-mail. Naknadno sam, naravno, zbog filma ušao u duboku analizu problema, ne bih li bolje shvatio čime se bavim. I kroz proces montaže s kolegicom Ninom Velnić i uz pomoć stručne suradnice Stjepke Popović osvijestio sam da bi to što vidimo u filmu moglo dosta štetno utjecati na žrtve. Jer mi smo pokazali tipične reakcije društva na seksualno zlostavljanje djece i kako naše reakcije proizlaze iz emocija, a ne iz racija. To su sumnja, odbacivanje, nepovjerenje, bol, ljutnja. To su neke negativne emocije koje nam je lakše potisnuti nego se suočiti s njima, zato radije uvjerimo sami sebe i dijete, da se to nije baš tako dogodilo, nego što ćemo povjerovati i pružiti djetetu beskompromisnu podršku.

Kada se suočimo s otkrivanjem seksualnog nasilja nad djecom, mi ne kalkuliramo s informacijama da je u Hrvatskoj i Europi svako peto dijete seksualno zlostavljano. Ako znamo tu informaciju i prihvatimo postojanje tog problema u društvu, možda se kroz našu podsvijest provuče misao prije prve emotivne reakcije “aha, ti si ta jedna od pet”, a ne “ma nema šanse da se to mom djetetu dogodilo”. Ovako misliš da se to događa negdje daleko od tebe. Stvarno živimo u uvjerenju da nikada nismo sreli nekoga tko je bio seksualno zlostavljan ili zlostavljač. Istraživanja pokazuju da je ta prva reakcija – nakon što dijete, žrtva seksualnog zlostavljanja, uopće skupi hrabrosti, odluči reći i povjeriti se nekome – upravo sumnja, odbacivanje, nepovjerenje. Nakon što naleti na zid, žrtva se povlači u sebe, možda i zauvijek. Dok na van djeluje nedirnuto, iznutra je ta osoba uništena. Mnoge žrtve progovaraju tek u odrasloj dobi i kreću na put oporavka.

Kako radnja filma prikazuje spektar reakcija koje ne idu u prilog djeci žrtvama nasilja koja se još nisu odvažila progovoriti, pripremili smo edukativnu kampanju koja će pratiti film online www.jednaodnas.com i u konačnici ipak kroz edukaciju pomoći i društvu i žrtvama da pronađu zajednički jezik. Da kao osviješteni pojedinci budemo spremni na pravi način saslušati dijete kada nam se odluči povjeriti. Naš je zadatak zaštiti dijete, prijaviti slučaj i zatražiti stručnu pomoć. Na internetskoj stranici koju smo pokrenuli u suradnji s najkompetentnijim stručnjacima u RH, ponudit ćemo lako čitljiv i jednostavan sadržaj o tome što je seksualno nasilje, kakve su statistike, zašto djeca šute, tko su zlostavljači, zašto mi tako reagiramo, kako bismo trebali reagirati, kako prepoznati znakove nasilja i mnoge druge teme korisne žrtvama seksualnog nasilja, ali i svima nama da se bazično educiramo.

NACIONAL: Film ćete prikazivati i maturantima po školama, koji je cilj?

Osvijestiti tematiku, potaknuti žrtve da prijave nasilje ili samo edukacija?

Ideja je pokazati im film, da bi oni mogli vidjeti što se može dogoditi na 15. godišnjicu mature. Maturanti su već dovoljno zreli i mogu taj sadržaj pratiti. Istraživanja su pokazala da se žrtve čim dobiju poticaj izvana, u ovom slučaju to bi bio film, javljaju. Počnu shvaćati da tajna koju su imali sa zlostavljačem ne mora biti tajna. Dakle, mora biti neka paralela između njihovih života koje žive pod zvonom te ucjene, zarobljeni, potpuno sami na ovom svijetu, i toga da postoji netko tko im može pomoći.

NACIONAL: U filmu vaši prijatelji kažu da je važno o tome govoriti, zato su vjerojatno i pristali biti dio filma. Kakva je danas situacija? Čujete li se sa svojom kolegicom? Zapravo je šokantno i ono što kažete svojim prijateljima na večeri, kako je teško shvatiti da su jedini ljudi s kojima možeš i želiš podijeliti traumatično iskustvo, oni koje nisi vidjela 15 godina i s kojima i nisi bila tako bliska. Očito je žrtva počela dobivati pomoć i javila se potreba da svoje iskustvo podijeli sa svima?

To su prve instinktivne reakcije jer se mi s time nikad ranije nismo susreli. Ali stručnjaci će reći da je normalno što se odlučila povjeriti nama zato što se vjerojatno pokušavala povjeriti drugim osobama. Oni nisu mogli pomoći, ali ako prekineš kontakt s roditeljima i nisi imao previše prijatelja tijekom odrastanja, normalno je da ćeš se obratiti ljudima iz svoje traumatične prošlosti, jer to postaje i dio terapije. Nama je okidač bilo okupljanje, organizacija godišnjice mature. Nismo mi svi međusobno bliski, to je uvijek tako, ali ti je uvijek drago vidjeti se s tim ljudima, proveseliti se, čuti novosti, čuti iste fore sto puta. Tako je bilo i kad se trebala održati 15. godišnjica. Takva okupljanja potiču na zajedništvo pa je ona to vjerojatno osjetila.

NACIONAL: Kako se vi osjećate poznajući cijelu situaciju, gledajući stvari s odmakom od 20 godina? Film pokazuje koliko je seksualno zlostavljanje zapravo rašireno, a iskustvo svjedoka vjerojatno stavlja stvari u novu perspektivu?

Jako mi se promijenila percepcija, nisam znao ništa o tome, vjerovao sam da se to događa samo u scenarijima američkih filmova. Skroz drugačije gledam na to danas. Želja mi je da sve to ispliva na površinu, da se jave žrtve, da se o tome razgovara, da se stvari počnu rješavati brže i učinkovitije. Nisam ekspert, ali znam da je veliki dio toga u edukaciji roditelja, edukaciji djece i edukaciji stručnjaka koji rade s djecom – pravnika, liječnika, učitelja, trenera itd.

NACIONAL: Edukacija je važna, ali ako se seksualno zlostavljanje djeteta događa u bližoj ili daljoj obitelji, a to je najčešće, edukacija tu neće odigrati ulogu jer dijete sluša zlostavljača, roditelja ili nekog bliskog i nema spoznaju da bi o tom iskustvu smjelo ikome reći, posebno ako ga zlostavljač uvjeri da je to njihova tajna. Ali svakako je važno razgovarati, otvarati tu temu, to apsolutno.

Tako je, kad sam pričao s ljudima shvatio sam da je to najkompleksnija tematika kojom se čovjek uopće može baviti zato što je u pitanju dijete. Dijete nema istu percepciju o pravima koja ima, djetetu je sud apstraktan pojam, kad čuje za policiju, misli da je nešto zgriješilo. U životu tog djeteta porušeni su svi autoriteti, izgubilo je povjerenje. Dijete je uvjereno da je ono krivo. Dijete osjeća sram jer ponekad osjeća i fizičku ugodu prilikom zlostavljanja. Kome će se obratiti? Čak i kad skupi hrabrosti i obrati se nekome za pomoć, ta osoba zbog svoje nepripremljenosti pogrešnom reakcijom ili akcijom može dovesti do povlačenja djeteta. Prema istraživanjima, svako deseto dijete prijavi nasilje, a onda možete misliti koliko od tog broja dođe do policije, koliko do Državnog odvjetništva, koliko do suda, a koliko do presude. Brojke su, nažalost, zanemarive, svega deset posto prijava dođe do sudske presude. Kada vidite te brojke, jasno je zašto svi smatramo da se seksualno nasilje rijetko događa.

NACIONAL: Je li vas upravo ta činjenica da možete svijet mijenjati nabolje i privukla dokumentaristici?

Moj je put bio takav da sam se počeo baviti fotografijom već u šestom razredu. Jako dugo me zanimala samo fotografija i upisao sam grafički fakultet. Pri kraju studija kolega Igor Bezinović me zvao da uzmem kameru i s njim odradim neku njegovu studentsku vježbu. Tada sam shvatio koja je točno pozicija snimatelja u dokumentarnom filmu i koliko svojim odlukama – koje moraš brzo donositi, na licu mjesta, za vrijeme snimanja – zapravo u konačnici utječeš na film. Jer svaka situacija se može snimiti na jako puno načina, a ti odabereš baš taj kut, kadar, trajanje kadra, pomak, svjetlije – tamnije, plan-kontraplan, akcija-reakcija. Jako sam se zainteresirao i odlučio upisati kameru na Akademiji dramske umjetnosti. Međutim, nisam prošao prijamni ispit pa sam se dosjetio kako doći do cilja. Odlučio sam probati upisati magisterij režije dokumentarnog filma ne bih li postao još bolji snimatelj. Ali tijekom tog magistarskog studija zaljubio sam se u režiju. Sad kad god mogu, rado snimam svoje filmove.

NACIONAL: Izrazito ste socijalno i politički angažirani, što je svakako karakteristika dobrog dokumentarista. Radili ste filmove o migrantima iz BiH u Sloveniji, pa o migrantima iz Alžira, zatim o presudi generalu Gotovini… Kako dolazite do tema?

Postoje dva puta. Jedan je kad naiđem na neku priču ili čovjeka koji me zaintrigira toliko da se ne mogu oduprijeti tom porivu da napravim film. Jednostavno, toliko intenzivno počnem razmišljati o tome da znam da ga moram napraviti. To je proces koji počinje iznutra i autor ima jako veliku slobodu stvaranja. Drugi je onaj kad HRT, gdje radim kao vanjski suradnik, ili neka druga udruga ili tvrtka, traže da napravim film na neku temu ili za neke potrebe.

NACIONAL: Kako izgleda taj proces nakon što odaberete ili osmislite temu, proces nastajanja, istraživanja? Pretpostavljam da je to najkompliciraniji dio rada: sugovornici, kako ih snimiti, što iz njih i kako izvući, koji pogled, gestu ili mimiku lica dobiti. Koliko je to zahtijevno?

Istraživanje je jako bitan dio cijelog procesa. Tu se donose ključne odluke, odabiru se protagonisti, lokacije, grade se neki okviri i početni koncepti novog filma. Primjerice, moj prvi film je “Bojan”. Matija, glavni lik u tom filmu, blizak mi je prijatelj s kojim se nisam dugo vidio jer se odselio u Australiju. Vratio se iz Australije nakon desetak godina i rekao mi da je odlučio posjetiti svog prijatelja Bojana. On je pred raspad Jugoslavije otišao u Novi Sad i nisu se vidjeli od rata pa mu se javio preko Facebooka. Odlučio je da će otići do njega i ja sam ga pitao mogu li s njim. Zanimalo me kako će taj susret izgledati. Bilo je to 2007. ili 2008. godine. Do tada nisam sam snimio nijedan film i uskočio sam s njim u vlak za Novi Sad.

NACIONAL: Dakle, taj instinkt je važan?

Jako važan.

NACIONAL: Što ste naučili iz dosadašnjeg rada, iz svih tih filmova koje ste dosad snimili?

O ljudima, o odnosima, o društvu. Svi mi imamo neku svoju priču, svoja djetinjstva, svoje roditelje, svoje živote, ali i svoje felere i mušice, razloge zbog kojih smo takvi kakvi jesmo i gdje jesmo.

Posao dokumentarista velika je privilegija – ljudi te puštaju da uđeš u njihov život i dopuštaju ti da napraviš filmsku priču o njima kako je ti vidiš. To je i velika odgovornost spram tih ljudi, jer u tom procesu gradim filmski lik temeljen na stvarnoj osobi.

NACIONAL: A što vas je najviše iznenadilo – ili razočaralo?

Kontinuirano me razočarava koliko se kao društvo oglušujemo na neke probleme o kojima zapravo često čitamo ili gledamo. Primjerice, moj dokumentarac “4,7” govori o alkoholičaru koji je cijeloga života maltretirao svoju ženu. I nije ni prvi ni jedini film koji se time bavi. Pa nevjerojatno mi je do koje mjere i koliko dugo možemo biti imuni na to da je alkoholizam veliki problem društva i da mnoge žene žive u potlačenoj poziciji? Da su fizički, psihički i seksualno zlostavljane zbog posljedica alkohola.

S druge strane, film “Jedna od nas” jedan je od rijetkih dokumentaraca koji se bave temom seksualnog nasilja nad djecom. A i sustav se trudi ne baviti tom tematikom. U jednom trenutku netko mi je od sugovornika rekao “pa djeca nisu birači”. I na to se svodi sve u Hrvatskoj. Tko će se baviti djecom kad u tome nema novca, nema interesa. Svaka politika bavi se nekom temom dok je ta tema na naslovnici, čim ode na treću stranicu, više nije zanimljiva.

Ideja iza ovog filma je baviti se ovom temom s više strana. Jako bih volio da u tome uspijemo. Volio bih da maknemo monopol nad temom seksualnog nasilja nad djecom s crne kronike i znanstvenih članaka. Volio bih da to postane tema koja će se kontinuirano pojavljivati u medijima i javnom prostoru, ali na problemskoj bazi. Ne treba postojati neki slučaj. Znamo da je svako peto dijete u Hrvatskoj seksualno uznemiravano ili zlostavljano. Dakle, u svakom razredu sigurno postoji nekoliko tužnih priča. Zašto se time ne baviti kontinuirano?

NACIONAL: U filmu se vidi prisnost među vama i prijateljima iz razreda, ali se neprestano čeka trenutak u kojem ćete početi razgovarati o onome što se dogodilo vašoj kolegici. Niste se mogli “natjerati” da o tome razgovarate, trebalo je vremena…

Film smo radili dvije godine. Snimio sam šest sati materijala, od toga se četiri sata pokušavala započeti tema, ali nismo uspjeli. Ljudi su “kapali”, razgovor je krenuo, smijeh, fore, pa su neki izlazili zapaliti cigaretu, već je jedna prijateljica željela otići kući pa smo tek nakon četiri sata započeli tu tešku temu. Ovaj film je, kad je riječ o sadržaju, drugačiji od svih koje sam radio zato što su sve stvari koje smo mi pričali prije nego što smo započeli razgovor o našoj kolegici i onome što je proživjela, potpuno nebitne. Mogao sam uzeti deset ili 20 drugih priča, film se ne bi bitno promijenio. One su služile za popunjavanje prostora među elementima kojima smo gradili napetost.

NACIONAL: Film će na Sarajevo Film Festivalu doživjeti svjetsku premijeru, kakva je sudbina dokumentarnog filma bez festivala, kakva je distribucija?

Gotovo pa nikakva, pogotovo za ovu dužinu koju ima ovaj film, srednjemetražni od 50-ak minuta. Da nema festivala, ne bismo vidjeli 80 posto dokumentaraca, a posebno kratkih i srednjih. Zato i “pucamo” na to da se film prikazuje po festivalima ili maturantima pa da onda nakon filma još sat vremena razgovaramo o temi s publikom. Nadam se da će nacionalna premijera biti na jesen jer je film trebao biti prikazan na ZgDoxu, ali je taj festival otkazan. S ovim novim filmom zato radimo nadogradnju s internetskom stranicom.

NACIONAL: To je prvi put da uz film radite takav popratni sadržaj?

Da, prvi put, zato što ni s jednim drugim filmom nisam imao tako duboku motiviranost.

NACIONAL: Kako je spoznati da svojim radom zaista pridonosite zajednici?

Ženska soba s prekrasnim projektima, udruga Korak po korak s prevencijom, Poliklinika za djecu Grada Zagreba, Hrabri telefon… Mnoge organizacije rade na toj tematici godinama i desetljeća i pokazuju rezultate i svejedno ima puno toga što se nije napravilo. Ne mogu očekivati da ćemo mi napraviti revolucionarne promjene, ali vrijedi pokušati. Jako puno ljudi i institucija i organizacija prepoznalo je moj entuzijazam i imam veliku podršku struke, tako da mi se čini da bi ovo mogao biti uspješan spoj umjetnosti i edukacije. Dobar je to osjećaj.

NACIONAL: Što osjećate dok stvarate, dok radite, a pogotovo u trenutku kad vidite da ste napravili dobar proizvod?

Prirodno mi je da nešto pokušavam, stvaram. To je život, svakodnevni život, nemam neki poseban trenutak u kojem se odvija stvaranje. Primjerice, zavidim glazbenicima koji tijekom koncerta neposredno osjećaju publiku i njenu reakciju, događa se interakcija.

NACIONAL: Ne događa li se i vama interakcija dok publika gleda vaš film?

Da, ali nekako je posredna. Film je stvoren ranije, na snimanju, u montaži, u pripremama. Ja u trenutku prikazivanja sjedim s tom publikom i osjećam strah, strah od odgovornosti – jesam li prikazao ljude na pravi način, hoće li ta publika osjetiti to što sam htio prikazati? Jedan čovjek može na kraju biti mnoštvo različitih filmskih likova, a o redatelju ovisi u koju će funkciju svoje priče staviti tu osobu i kako će ga kao lik izgraditi.

NACIONAL: Jeste li objektivni u tim prikazima ili si uzimate slobodu?

Nema tu neke objektivnosti. Mi se ne bavimo prenošenjem informacija, već kroz osobno viđenje neke situacije gradimo filmsku priču s filmskim likovima. Meni je najvažnije da svojom interpretacijom i filmskim pripovjedanjem nikoga ne povrijedim.

NACIONAL: Ali u svojim filmovima imate, primjerice, dvije strane priče, pa se tu može iščitati ta želja za objektivnošću?

A dobro, tu se slažemo. Druga strana može baciti posve drugo svjetlo na osobu koju prikazujem.

NACIONAL: Što planirate nakon ovog filma? Imate li već neke ideje?

Nakon ovoga nemam nikakvu ideju. Cijeli proces me emotivno iscrpio, a čini mi se da će s početkom distribucije doći novi izazovi. Film tek kreće u svoj život i veselim se tome.