Predstojnica Katedre za kazneno pravo, Zlata Đurđević, gostovala je u Točki na tjedan N1 Televizije.

Upitana što je u Hrvatskoj dobro, a što loše kad je u pitanju rodna ravnopravnost, Đurđević je rekla da nažalost nemamo dobre pokazatelje.

“Hrvatska ima rapidno regresivne tendencije u tom području”, rekla je Đurđević, dodavši da je, primjerice, razlika u plaćama između žena i muškaraca nekoć bila pet posto, a sad je porasla na 10 posto u korist muškaraca.

“Sveučilište u Zagrebu doprinosi rodnim stereotipima i rodnoj diskriminaciji. Naš bivši rektor, umjesto da smanjuje diskriminacije, on, upravo suprotno, tome doprinosi”, rekla je Đurđević, dodavši da je on studenticama, tijekom dodjele diploma, upućivao diskriminirajuće komentare.

“To bi sigurno bilo utuživo, ali nije to individualno pitanje. Pitanje je sudstva da smo imali takve izjave i zapravo ograđivanje od bilo kakvih akcija u smislu zaštite žena i zaštite studentica, nego jačanje seksizma”, rekla je Đurđević.

Ratificirana je Istanbulska konvencija, ali se kaska u primjeni. “Problem je i u društvu, koje tolerira nasilje prema ženama. Ne samo da smo patrijarhalno društvo, nego i mizogino”, rekla je Đurđević.

“Kad kažemo da nema diskriminacije, to je kao da kažemo da nema korupcije u hrvatskom društvu, iako znamo da je ima”, rekla je.

Postoje i zakonska ograničenja, kaže profesorica, dodajući da policajac mora znati procijeniti tko je žrtva, a tko agresor, a ne da se uhićuje oboje pa onda dokazuje.

“Među olakotnim okolnostima ima i – obiteljski čovjek. Zamislite, za nekog tko je optužen za obiteljsko nasilje kao olakotna okolnost uzme se to da je obiteljski čovjek”, rekla je Đurđević.

“Kad imate toliki broj ubijenih žena i tolike devijacije u sustavu, politika je odgovorna”, rekla je Đurđević, dodavši da ipak vidi pozitivne korake u tom smislu.

“Pitanje je kolika je volja samog ministarstva i Vlade da učini nešto, a to nije samo promjena zakona, nego i rad sa sudovima, da dođe do promjene sudske prakse”, rekla je Đurđević.

“Ja mislim da je ovo društvo talac kaznenih postupaka, koji dugo traju”, rekla je Đurđević, dodavši da je nedopustivo da se za imovinske prijevare dobije i 20 godina zatvora, a za silovanje uvjetne kazne i da je prosječna zatvorska kazna za to kazneno djelo tri godine.

“Pokazuje se da više vrijedi imovina od života žene”, rekla je Đurđević.

Dodala je da je apsolutno nedopustivo čekati zastare.

“Sama kaznena represija dovodi se u pitanje. Kaznena djela su djela koja narušavaju najveće vrijednosti ovoga društva i društvo je odgovorno da ih efikasno progoni. Ako višestruko vodite kaznene postupke i nakon toga on padne u zastaru, to je apsolutni pad i poraz pravne države. Nije to samo pitanje individualne odgovornosti pojedinih sudaca, nego i sudova”, rekla je Đurđević.

Postoji i način kažnjavanja sudaca koji proglašavaju zastare, tako da predsjednik suda predloži DSV-u, a koji onda odluči o tome. To se nedovoljno događa, ali postoje neki slučajevi gdje se to dogodilo, rekla je profesorica s Pravnog fakulteta.

Upitana za upisivanje u Ustav prava na izbor, Đurđević je rekla da u Hrvatskoj postoji pravo na pobačaj, koje se ženama ne može oduzeti, jer je ono ustavom zajamčeno. “Međutim, praksa pokazuje drukčije. Primjer Mirele Čavajde pokazao je da žene nemaju pravo na pobačaj i to u onom najgorem slučaju, kad je i njihov život u pitanju”, rekla je Đurđević, dodavši da je u svim državama nesporno da se pobačaj mora izvršiti kad je život žene u pitanju.

“U Poljskoj imate tri žene koje su umrle zato što im plod ima određene deformacije, a čekalo se da taj plod sam umre”, rekla je Đurđević.

“Pravo na priziv savjesti i pravo na pobačaj nisu dva konfliktna prava. Država mora omogućiti zdravstvenu uslugu ženi, a isto tako, svakom liječniku koji ima priziv savjesti, mora se omogućiti da ga ima. Država je ta koja mora omogućiti i jedno i drugo pravo. Ako nema dovoljan broj liječnika, mora ih zaposliti. Zdravstvene ustanove ne postoje da bi liječnici imali priziv savjesti, nego postoji da bi ženama pružila zdravstvenu uslugu”, rekla je Đurđević.