Iako se u zagrebačkom Dramskom kazalištu Gavella sigurno ove sezone neće igrati predstave – zbog rekonstrukcije zgrade i zbog potresa koji je sve radove gotovo pa vratio na početak – glumci tog kazališta, ali i svi drugi umjetnici koji rade u Gavelli nisu prestali raditi. Osim Enesa Vejzovića čiji će se autorski projekt u prosincu izvoditi u Tunelu Grič, Filip Šovagović napravio je autorski projekt ‘’Zagreb 2020’’ uz pomoć dramaturga Dubravka Mihanovića koji će se u Kući za ljude i umjetnost Lauba premijerno izvesti 26. studenoga. U projektu sudjeluje dvadesetak glumica i glumaca ansambla Gavelle.

Dubravko Mihanović rođen je 1975. u Zagrebu. Diplomirao je dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a dramski su mu tekstovi – kazališni i radijski – izvođeni u kazalištima u Zagrebu, Splitu, Zadru, Virovitici, Dublinu, Santiagu, Sarajevu, Genovi… Drama “Bijelo”, za koju je 1998. dobio nagradu “Marin Držić” Ministarstva kulture, uvrštena je u knjige “Nova hrvatska drama: izbor iz drame 90-ih” i “Croatian Radio Plays in the 1990s” te je snimljena za Hrvatsku televiziju. Nagradu “Marin Držić” ponovno je dobio 2004. za dramu “Žaba”, čija je produkcija u Teatru &TD nagrađena i Marulovom nagradom te Nagradom hrvatskog glumišta, za najbolju predstavu te sezone u Hrvatskoj. Kućni je dramaturg zagrebačkog kazališta Gavella.

NACIONAL: U Laubi će se izvoditi projekt ‘’Zagreb 2020’’ nastao iz improvizacija glumaca Gavellina ansambla, o čemu se radi? Kako je došlo do tog projekta?

U razdoblju prvog vala pandemije, dok su sva kazališta, pa tako i Gavella, neko vrijeme bila zatvorena, okretali smo se online sadržajima, kao tada jedinom dostupnom kanalu komunikacije s publikom. Jedan od naših projekata osmišljenih u tim okolnostima bio je i “Sanjam(o) predstavu”, u sklopu kojeg smo snimali kratke videoscene s jednim ili nekoliko glumaca koje su emitirane na društvenim mrežama te smo pozivali gledateljice i gledatelje da ih komentiraju i predlažu im nastavke. A onda smo razvojem tih materijala došli do predloška za predstavu. Tekstove smo pisali Filip Šovagović i ja, svatko sam ili četveroručno, a neki su nastali iz glumačkih improvizacija. Dakle, zajednički kolažni rad ekipe predstave…

NACIONAL: Kako ste te videoscene koje su zapravo dosta različite, iako ih povezuje korona-kriza i potres, povezali u jednu cjelinu koja će se prikazati u Laubi?

Isprepleli smo ih kroz stvarnost i san Zagreba 2020., kako smo nazvali i predstavu, samo bez točke – “Zagreb 2020”, što čitamo “dva-nula-dva-nula”. Nismo se odlučili za klasični narativ, već za postekspresionističku strukturu, za intenzivno supostojanje epizodičnih sekvenci koje se dodiruju, pretapaju, suprotstavljaju… Zajednička im je atmosfera, kolektivna napetost, tjeskoba, melankolija, ali i humor, poezija… Važnu ulogu u predstavi igra i glazba; s nama je na sceni, uz 21 glumicu i glumca, cijelo vrijeme bend, u kojem su Šimun Matišić, Fran Krsto Šercar, Fadil Abdulov i Filip Šovagović koji prate prizore, soliste, zbor… Zato smo “Zagreb 2020” i podnaslovili kao “dramski koncert”.

NACIONAL: Na što ste vi kao dramaturg morali posebno obratiti pozornost? Što vam je bilo u fokusu?

Filip i ja smo se brzo usuglasili u tome da ne želimo ni doslovnu, ni patetičnu, niti žaleću predstavu. Tematski se krećemo unutar tema i motiva koji su nam svima premrežili živote, ali nastojimo ne inzistirati na njima. Zanimaju nas pukotine, doslovne i prenesene, na zgradama, u ljudima, u kazališnom mehanizmu. Život i kazalište su, srećom, puno više od potresa i pandemije.

NACIONAL: Ovaj projekt je pokušaj da glumci Gavelle rade. Sezona je završena, a pitanje je kad će se početi raditi. Koliko je ovakav projekt potreban?

Meni osobno je jako potreban, a osjećam da je tako i s kolegicama i kolegama. Imamo odličnu atmosferu na probama, ljudima se radi, igra, glumi, pjeva… Otkad ne možemo igrati u kazalištu Gavella zbog posljedica potresa, igrali smo predstave u osječkoj Tvrđi, dvorištu Akademije likovnih umjetnosti u Ilici, kolege iz kazališta Komedija su nam omogućili da kod njih imamo svoj tjedan, trebali smo igrati tri predstave u Splitu i gostovati kod Histriona, no to je nažalost otkazano jer je jedan naš glumac bio pozitivan, očekuje nas gostovanje u Dubravi… Pritom smo trenutačno u različitim fazama produkcije s tri naše nove predstave. “Zagreb 2020” se bliži premijeri, 8. prosinca je u Splitu praizvedba Bošnjakovih “Usidrenih”, predstave koja nastaje u koprodukciji Gavelle i splitskog HNK, a Enes Vejzović je počeo s probama autorskog projekta “Obavezan smjer” koji će igrati u Tunelu Grič. Tako da, iako je kazalište u Frankopanskoj zatvoreno za publiku, Gavella radi i izvodi, samo u drugim prostorima. Razdoblje od proljeća naovamo nam je prilično dinamično i intenzivno… Bio sam na više predstava otkad se igraju pod pandemijskim mjerama i izvedbe su odisale nekom specifičnom usredotočenošću, i na pozornici i u gledalištu. Kazalište nam treba, pa i u ovim okolnostima.

NACIONAL: Tko je kriv za ovu situaciju u Gavelli? To sad već traje tri sezone.

U kazalištu Gavella i oko njega trenutačno se rješava više građevinskih problema. Tu je započeta izgradnja male scene i rekonstrukcije atrija; zatim sanacija Hotelijersko-turističke škole koja nam je susjed, i zbog čijeg stanja prednja zgrada Gavelle ne smije biti korištena, kao ni dvorište kroz koje se prolazi; a tu su i pukotine na nadstroplju i dijelovima stražnje zgrade. Rješavanje svega toga je složeno i dugotrajno, naravno, a bi li se to moglo napraviti brže…? Vjerujem da bi. O administraciji smo puno toga naučili od Kafke i čini se da u nekim svojim prikazima uopće nije pretjerivao. Dobili smo projekciju predviđene dinamike radova i rečeno nam je da bismo od iduće sezone mogli ponovno igrati predstave u dvorani u Frankopanskoj.

NACIONAL: Potres i korona očito su, može se vidjeti i po ovim videima, glumce jako uzdrmali, a vjerujem da tako dijele sudbinu svojih sugrađana. Je li cilj ovog projekta suočiti se s problemima, govoriti o njima?

Sigurno u svemu ovome što radimo ima i psihoterapije, suočavanja s kolektivnim i vlastitim nemirima, tjeskobama, neurozama, raspršenošću… Kazalište ima snage udahnuti nam energiju, u to sam se više puta uvjerio na vlastitom primjeru. S tom vjerom mu i ovdje prilazimo.

NACIONAL: Kako se vi nosite s korona-krizom, s potresom, s razrušenom zgradom Gavelle?

“Morat ćemo smisliti kako da preživimo i ne poludimo”, napisao mi je neki dan u e-mailu prijatelj Aco Popovski. Iz Maribora je otišao u Makedoniju, u Sloveniji kazališta trenutačno ne rade, zasad su zatvoreni do 1. prosinca. A ja… Dobro sam. Nastojim ostati normalan jer sve što se događa sigurno se upisuje u nas, čak i ako ponekad nismo toga svjesni. Lijepo je moći raditi, stalno se podsjećam na to. I zbog toga sam zahvalan na ovoj predstavi koja nastaje. Iako trenutačno nemamo zgradu, imamo odlične glumice i glumce, kostimografkinju, majstora svjetla, imamo našu rekviziterku, inspicijenticu, šaptačicu, imamo podršku tehnike… A imamo i bend, sjajni su. Sve to je jako puno.

NACIONAL: Koliko će ova kriza ostaviti traga na kulturi, ne samo zbog nemogućnosti izvođenja, već i zbog osobnih iskustava ljudi zaposlenih u kulturi?

Kolegicama i kolegama koji su dio nezavisne scene, samostalnim umjetnicima, teže je, i inače, a sada pogotovo. Ljudima koji ovise o honorarima porušili su se mnogi angažmani u ovom razdoblju, i to ne samo u Hrvatskoj, nego i u drugim zemljama. Mnogi pisci i redatelji, glumci i plesači, scenografi i kostimografi, odjednom su ostali bez dogovorenih poslova u jednom dužem periodu. Osim toga, kazališta su kroz ovo razdoblje bila ne samo djelomično zatvorena, već se događa i da dobivaju sve manje programskih sredstava, pa nastoje raditi predstave s ljudima “iz kuće”, koliko god je to moguće. A takva okretanja “prema unutra” moguća su samo kao privremena mjera, nikako ne i kao dugotrajnije stanje.

NACIONAL: Zašto ste postali dramaturg?

Uvijek sam nešto pisao… No najprije sam krenuo na Filozofski fakultet, studirao sam komparativnu književnost i etnologiju. Književnost mi je išla, ali mislim da ne bih bio dobar etnolog… A onda sam, na prvoj godini FF-a, u tramvaju vidio oglas za Školu dramskog pisanja koju je vodio Miro Gavran. Vođen tko zna kakvim unutarnjim impulsom, upisao sam je. Miro je to odlično vodio. Na završetku te škole sam napisao dramu “Pingvini”. Gavran mi je savjetovao da s njom odem na prijemni na dramaturgiju, da bi to moglo biti za mene. I primili su me. Iako, kad sam ušao u knjižnicu Akademije i vidio komisiju okupljenu oko dugačkog stola, na prvo pitanje, a ticalo se Krležinih ekspresionističkih drama, nisam uspio izgovoriti nijedan njihov naslov. Toliko sam se blokirao, od mucanja. Znao sam ih, naravno, napisao sam rad od dvadesetak stranica o njima koji sam uz dramu priložio za prijemni, ali nijedna riječ nije uspjela izaći iz mene. Nastala je tišina, meni se tada činilo da je trajala pola sata. Sjećam se kako su se pogledali profesori Batušić i Švacov, imao sam osjećaj da ću u zemlju propasti. A onda je prof. Zuppa pitao: “Kolega, jel’ vi mucate?” “Da”, jedva sam uspio izgovoriti. Na što je on rekao: “Pa i ja sam mucao, kao mlad.” A prof. Berković se nadovezao: “I ja.” I počeli se su smijati. Tek tada sam progovorio. Hvala im na tome, da su shvatili u čemu je problem, da je trebalo opustiti situaciju…

NACIONAL: U Gavelli ste kućni dramaturg, koliko vam je teže ili lakše raditi različite predstave s istim glumcima? Što ste najviše naučili iz tog iskustva?

U kazalištu Gavella poznajem glumce i oni mene, pa znamo što možemo očekivati jedni od drugih, odnos i povjerenje dugo se grade. Neki od njih su mi i prijatelji, a naravno da je s prijateljima uvijek lijepo raditi. No zanimljivo je i otići na nepoznati teren, ponekad i u drugi jezik, što sam iskusio kad sam radio na predstavama u Sloveniji. Kao da se čula dodatno izoštre… Treba biti budan, otvoren, ne ulaziti u rad s predumišljajem, jednako u Frankopanskoj, kao i u Ljubljani, Splitu, Sarajevu…

NACIONAL: Posljednjih smo godina svjedoci toga da se sve više izvode predstave hrvatskih dramaturga, posebno mladih. Kako to objašnjavate?

Puno mladih kolega piše, a neki među njima pišu dobro. Nedavno sam bio pozvan sudjelovati sa svojim monologom u ZKM-ovoj predstavi “Monovid-19”, koja je nastala na inicijativu dragih mi dramskih pisaca i dramaturga, Jelene Kovačić i Ivora Martinića, a režirala ju je Anica Tomić. Tekstove je pisalo još 18 kolegica i kolega, bio sam među nekoliko najstarijih u tom projektu. I baš sam se dobro osjećao, okružen tolikim ljudima koji pišu i njihovim tekstovima koji nastaju sada i ovdje, za sada i ovdje… U kazalištu Gavella nastojimo igrati što više tekstova naših pisaca, no opet ne toliko koliko bih osobno volio… Vjerujem da će nam mala scena pomoći u tome da ih bude još više.

NACIONAL: Što je potrebno da bi netko bio odličan dramaturg?

Osjećaj za tekst, sigurno. I jezik, uživanje u riječima. Vjera u to da je to bitno, da nije svejedno što se i kako govori. Ljubav prema kazalištu i glumcima, koliko god me ponekad znaju iznervirati, oni su najizloženiji dio onoga što radimo. Razumijevanje žive izvedbe, njezine fragilnosti i karaktera stalne promjene. Sposobnost za timski rad, za uvažavanje tuđih mišljenja i koncepata, ali i tvrdoglavost u tome da se izboriš za svoju misao. Ovog posljednjeg mi ponekad nedostaje.

NACIONAL: Na što ste najponosniji danas, kad imate već prilično veliko iskustvo?

Ne znam je li “ponosan” dobra riječ, ali ima predstava na kojima sam radio i za koje pomislim da je pravo malo čudo, to kako su ispale. Kazalište ovisi o kontekstu, o trenutku. Ponekad je teško pronaći autentičnost jer puno ljudi radi na jednoj predstavi, u nevelikom prostoru susreće se puno misli, energija, stavova, ideja… Trenutačno se veselim radu na predstavi “Zagreb 2020”, prirasla mi je srcu, iako još nije gotova. Noću vrtim prizore s proba po glavi. I više ne znam jesu li stvarni ili sam ih sanjao.