Nakon što je duge četiri sezone bila zatvorena zbog obnove i rekonstrukcije, pa zatim i postpotresne obnove, zgrada u Frankopanskoj 10 u Zagrebu, u kojoj je Dramsko kazalište Gavella, napokon je otvorena. I to premijerom ‘’Kozmički žongleri’’ u režiji Ivana Penovića. Krenulo se, kako se kaže, u petoj brzini pa će tako Gavella do kraja godine imati još čak pet premijera. Nakon 3. studenoga i predstave ‘’Moderni oblici patnje’’ Dine Vukelić u režiji Darija Harjačeka, 15. studenoga slijedi premijera predstave ‘’Moji tužni monstrumi’’ Mate Matišića u režiji Vite Taufera, pet dana kasnije ‘’Što na podu spavaš’’ Darka Cvijetića u režiji Kokana Mladenovića, a 8. prosinca premijerno će se izvesti ‘’Spaljena’’ Filipa Šovagovića i Dubravka Mihanovića u režiji Filipa Šovagovića. Posljednja premijera ove godine bit će ‘’Majka’’, 20. prosinca, u režiji Enesa Vejzovića. O povratku Gavelle u kulturni život Zagreba Nacional je razgovarao s Dubravkom Mihanovićem, dugogodišnjim ‘’kućnim’’ dramaturgom te kazališne kuće.

Mihanović je rođen 1975. u Zagrebu, a diplomirao je Dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Drama ‘’Bijelo’’, za koju je 1998. dobio nagradu “Marin Držić”, uvrštena je u knjige “Nova hrvatska drama: izbor iz drame 90-ih” i “Croatian Radio Plays in the 1990s”. “Držića” je ponovno dobio 2004. za dramu “Žaba”, čija je produkcija u Teatru &TD nagrađena i Marulovom nagradom te Nagradom hrvatskog glumišta, objema za najbolju predstavu te sezone u Hrvatskoj.

NACIONAL: Nakon sad već četiri sezone obnove i rekonstrukcije zgrade kazališta, Gavella je napokon otvorena, kako se osjećate?

Kazalište otvara premijera na novoizgrađenoj maloj sceni, nazvali smo je “Mala Gavella”. To su ‘’Kozmički žongleri’’, manje poznat ‘’burleskni komad’’ Kalmana Mesarića, za ono vrijeme eksperimentalan, programatski nastao u otklonu od psihološkog realizma, u adaptaciji i režiji Ivana Penovića. Uzbuđeni smo i zbog otvorenja i zbog premijere u novom prostoru, zanima nas kako će reagirati publika. Zagreb je dobio još jednu scenu, to je dobra vijest ne samo za kazalište Gavella. Nadam se da ćemo je što više otvoriti različitim suradnjama, s drugim kazališnim organizacijama, ali i šire, prema glazbi, književnosti…

NACIONAL: Je li ovo beskućništvo najgore razdoblje za zaposlenike Gavelle?

Ne mogu reći da ću razdoblje izbivanja sa scene Frankopanskoj pamtiti kao ‘’loše’’. Radio sam na nekim predstavama koje su mi jako drage, kao autor tekstova i dramaturg, ali i kao koredatelj: spomenut ću ‘’Zagreb 2020’’, gdje smo u postpotresnom i pandemijskom razdoblju uspjeli napraviti predstavu s više od 20 ljudi na sceni; zatim ‘’Legendu’’, gdje smo trebali stupiti u ambijentalni dijalog sa sugestivnim, ali i zahtjevnim prostorom Tunela Grič, gdje je prije s uspjehom postavljen još jedan autorski projekt, ‘’Obavezan smjer’’; zatim je u Zvjezdarnici započeta ‘’Jednaka noć’’, na kojoj ćemo nastaviti raditi, kao i niz suradnji s drugim kazalištima, od čega smo za ‘’Što na podu spavaš’’, koja zagrebačku premijeru tek očekuje, već dobili 15-ak nagrada na regionalnim festivalima…

NACIONAL: Unatoč tome što je sve stajalo, a da nije bilo potresa – ironično – i ostalo bi zatvoreno, zaposlenici nisu sjedili besposleno, i sami ste nabrojali tek neke predstave. Radilo se dosta, samo što se zbog koprodukcija s domaćim i inozemnim kazalištima ili pak premijerama na drugim lokacijama sve moralo događati izvan Gavelle. Koliko je teško umjetniku u tim trenucima, a koliko je istovremeno sretan i zadovoljan time što radi?

Igrali smo od Laube i Tunela Grič, do Kulturnog centra Travno i Centra za kulturu Trešnjevka; od dvorišta Akademije likovnih umjetnosti u Ilici do atrija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža; od Zvjezdarnice Zagreb do Britanca… Puno smo koprodukcijski surađivali, s kazalištima u Osijeku, Splitu, Zadru, Vinkovcima, Koprivnici, Bjelovaru, Požegi, Novom Sadu, Sarajevu, Zagrebu… U svemu tome najteže nam je bilo uspostaviti kontinuitet odnosa s publikom, trebalo nas je “tražiti” po Zagrebu i izvan njega, a dolazak u kazalište ipak je i navika, ljudi vole dolaziti na isto mjesto, u našem slučaju – u Frankopansku.

NACIONAL: Teško je pratiti sve te premijere koje će se u kratko vrijeme izvesti u Gavelli, ali sigurno su ansambl i Uprava jedva čekali da sve te predstave izvedu i pokažu publici, osjeća li se to uzbuđenje?

Da, ova sezona bit će prilično intenzivna, zanima nas u kojoj će se mjeri publika vratiti u kazalište Gavella, kako će prihvatiti naše nove naslove, ali i prisjetiti se nekih starijih koje zadržavamo na repertoaru. A i kako ćemo zadovoljavajuće organizacijski i tehnički podržati gibanje svih naslova, jer ponekad smo iste večeri s jednom predstavom u Zagrebu, a s drugom negdje gostujemo…

NACIONAL: Vi ste kućni dramaturg, još neka kazališta imaju dramaturga, zašto je to važno? Koliko je vama lakše raditi uvijek s istim ansamblom? Primjerice, tijekom pandemije s Filipom Šovagovićem osmislili ste vrlo uspješan projekt ‘’Zagreb 2020’’, a sad ponovno radite s njim. Volite li raditi s istim ljudima?

Volim raditi s istim ljudima, da, a Filip i ja se odlično razumijemo, pronašli smo si model suradnje u kojem svatko piše svoje prizore ili traži tekstove, a onda ih zajedno kolažiramo kroz probe i mislimo ih sinestezijski. Možemo si reći više-manje sve: i da ne znamo, i da smo banalni, i da nešto što smo smislili nema smisla… Tako smo radili ‘’Zagreb 2020’’, kao i komorniju ‘’Jednaku noć’’ koju sad, pod nazivom ‘’Spaljena’’, nastavljamo raditi u obnovljenom atriju kazališta, još jednoj potencijalnoj sceni u Frankopanskoj. U toj su predstavi s nama i Jelena Miholjević, kao glumica i kao pjesnikinja, Dijana Vidušin, Anja Đurinović, Martina Čvek i Sven Medvešek, izvođači kojima vjerujem i veselim im se. Što se kućnog dramaturga tiče, po meni – premalo nas je. Kazališta u Hrvatskoj trebala bi zaposliti još mojih kolegica i kolega, koji bi čitali tekstove, pratili suvremenu dramsku književnost, zašto ne i putovali i gledali što se događa na drugim scenama, radili na predstavama…

NACIONAL: Postoji li mogućnost da će predstave sličiti jedna drugoj ako je radi isti dramaturg? To se vama još nije dogodilo, ali razmišljate li o tome kao o nečemu zbog čega strahujete?

Pa ne baš. Imam nekih drugih strahova vezanih uz kazalište i moj angažman u njemu, ali ne i taj. Svaka predstava nužno je nova situacija u kojoj se svladavaju drugačije prepreke, a i udio rada dramaturga prilično se razlikuje od predstave do predstave – u autorskim projektima sa Šovagovićem supotpisujem koncept, tekstove, režiju; u ‘’Što na podu spavaš’’ sam jedan od autora dramatizacije, koju smo radili vrlo netipično, kolektivno, ‘’u hodu’’ kroz probe; na ‘’Mojim tužnim monstrumima’’ sam dramaturški suradnik; dok u ‘’Kraljevu’’ koje pripremamo s Krešom Dolenčićem, dramaturški surađujem s kolegom Vidom Hribarom, zajedno radimo na tekstu.

‘Mala scena otvara prostor mnogim tekstovima koje prije nismo imali gdje igrati’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Što čini dobrog dramaturga, što je vama najvažnije kad razmišljate o postavljanju predstave?

Pokušavam shvatiti redateljičinu ili redateljevu ideju, dati joj podršku i nadograditi je tamo gdje joj vidim vrijednosti i dovesti je u pitanje tamo gdje procijenim da to ima smisla činiti. Rastavljam i sklapam tekst ovisno o kontekstu, ponekad to radim u glavi, a ponekad na papiru i zatim kroz rad s glumcima. Neki redatelji prestali su surađivati sa mnom, vjerojatno zato što sam im rekao ono što sam mislio u nekom trenutku o predstavi koju smo zajedno radili, a to im nije bilo ugodno čuti, doživjeli su to kao destrukciju s moje strane. Razumijem ih. Nisam uvijek dobar suradnik.

NACIONAL: Zašto volite Gavellu? Svih ovih godina, čega se najradije sjetite, kojih suradnji, druženja, susreta, mjesta?

Radio sam više predstava s Perom Kvrgićem, pa i jednu na kojoj je izuo cipele i penjao se po svili, zajedno s trostruko mlađim akrobatima; rado sam pričao o kazalištu s Vanjom Drachom, bio je pravi gospodin; Georgij Paro rekao mi je, na jednoj od mojih prvih predstava, da je jedna od definicija dramaturga ‘’namrgođeni gledatelj’’ i promatrao me kao da misli i na mene; smijao sam se na probama Ivici Vidoviću i njegovoj sposobnosti da se doima kao da uopće ne pokušava biti duhovit; sjetim se i koliko je profinjena i izražajna glumica bila Marina Nemet, kako je markantan na sceni bio Boris Buzančić; nikada nisam odgovorio na pitanje koje mi je postavio Igor Vuk Torbica na jednim Gavellinim večerima i, nažalost, nikada ni neću; uvjeravao sam Nenada Cvetka da je baš dobro da igra Nenada Cvetka… Ne znam, puno se toga nakupilo, puno je ljudi otišlo, spomenuo sam tek neke od njih… Sjetim ih se, svako toliko.

NACIONAL: Ono što su mnogi kulturnjaci rekli jest da je Gavella u ovih nekoliko godina, kad je bila zatvorena, izgubila publiku i da će trebati otprilike tri godine da se publika vrati. Pribojavate li se toga ili mislite da će to ići puno lakše?

Da, ne mislim da će nam se publika vratiti tek tako, samo zato što smo opet u Frankopanskoj. Vratit ćemo ih programom, predstavama koje će prepoznati ili neće kao vrijedne gledanja. Lijepo je da smo opet tu, no to je tek početak posla. Ili nastavak…

NACIONAL: Koliko je ovaj period bez Gavelle ostavio traga na kulturnoj sceni Zagreba i Hrvatske? Koliko je Gavella važna za kulturu? Jer da nije, kao što sam rekla, bilo potresa ne bi se nastavila obnova zgrade jer je nestalo novca, tvrtka je otišla u stečaj i sve je stalo. Potres je doslovno spasio Gavellu, koliko god to grozno zvuči.

Ne možemo znati kako bi bilo, da je bilo drugačije… Jesu li radovi mogli biti brže gotovi? Vjerojatno jesu. U razdoblju dok nismo bili u Frankopanskoj, pitanje na koje sam najviše puta odgovorio vezano uz kazalište Gavella, bilo je ‘’Kad se vraćate?’’ ili ‘’Kako napreduju radovi?’’. Po tome mi se činilo da kazalište Gavella nedostaje ljudima, i to na mjestu na kojem su navikli da bude, kao i da ima puno onih koji prate što se događa s nama.

NACIONAL: Neke nove predstave izvodit će se na Maloj Gavelli, dugoočekivanoj maloj intimnoj sceni koja je otvorila mogućnost igranja dviju predstava paralelno. Koliko je to važno? Jer, zaista, nisu sve predstave za veliku scenu, ponekad je baš potrebno da se osjeti intimnost.

Suvremenom dramskom kazalištu mala, komornija scena važna je koliko i velika. Ona otvara prostor mnogim tekstovima, stranim i domaćim, koje prije nismo imali gdje igrati, a i našim glumcima nudi priliku da igraju u intimnijem ozračju, bliže publici, kao i da većem dijelu ansambla ponudimo dovoljno izazovne zadatke. Mala scena trebala bi biti i prostor otvoreniji za istraživanja, lišen bojazni hoćemo li napuniti dvoranu od 400 mjesta. Osobno više volim manje scene, tu se osjećam ugodnije, i na prizorištu, i u gledalištu.

NACIONAL: Jedna od četiriju predstava koja će se premijerno izvesti je i ‘’Moji tužni monstrumi’’. O čemu se radi, što je fokus i na što ste bazirali dramaturgiju?

Nisam imao puno posla radeći na ‘’Monstrumima’’. Mate je majstor oblikovanja dramskog materijala, a tekst mu je toliko vješto napisan i bespoštedan, tragičan i duhovit, istinit i lud, da je uglavnom pametnije ne narušavati cjelinu koju je ispisao. ‘’Moji tužni monstrumi’’ sastoje od četiri drame, mi ćemo igrati prve tri, procjena je bila da bismo teško sve četiri izveli u jednoj večeri, a odustalo se od igranja u dvije večeri, vjerujem, ponajprije zbog velike gužve u ovoj sezoni. ‘’Monstrumi’’ nude odlične uloge, glumci uživaju oživljavajući ih, kao i redatelj Taufer, zapravo samo treba ići uz tekst…

NACIONAL: Osim što ste dramaturg, vi ste i vrlo cijenjen i nagrađivan dramatičar, a ove godine se obilježava 25 godina od vašeg prvog postavljenog teksta, ‘’Bijelo’’ u HNK u Splitu. Pišete li trenutačno nešto, jeste li kao većina dramatičara koji kažu da uvijek nešto pišu? Kako znate da je neki tekst završen, da ste zadovoljni?

Trenutačno raspisujem neke nove scene za ‘’Spaljenu’’… Naravno, ima još toga, nešto je u planovima, nešto u nacrtima… A kako znam da je tekst završen? Pa, osjetim da jest. Iako, dovršenost u kazalištu i tako ne postoji…