Iza grupe Pips, chips & Videoclips je devet albuma, biografija “Dugi vikend u zemlji čudesa”, stotine održanih koncerata i niz singlova koji su se tijekom 25 godina karijere uvukli publici pod kožu, poput pjesama “Gume na kotačima”, “Malena”, “Plači”, “Poštara lakog sna”, “Htio bi da me voliš”, a pogotovo himna nogometnog kluba Dinamo “Dinamo ja volim”. Prije nego što će svirati 27. siječnja na prvoj večeri festivala Brijačnica u Boćarskom domu, Pipsi su ovih dana objavili “Songbox”, notne zapise za klavir, gitaru i glas za 25 pjesama koje su prilagodili članovi grupe Pips, chips & Videoclips Zdeslav Klarić i Ivan Božanić, dok je pjesme ilustrirala Jadranka Ivaniš Yaya, a dizajnirao Boris Greiner. Sve pjesme prate priče povezane uz autore koje je Ivaniš pozvao da o njima napišu vlastite doživljaje, asocijacije i iskustva. Tako su među pozvanim Miljenko Jergović, Ante Perković, Gordan Muratović, Marko Tomaš, Suzana Ritz, Dino Šaran, Denis Mujadžić Denyken, Damir Martinović Mrle, Zvonimir Boban…

O luksuznoj pjesmarici grupe Pips, chips & videoclips, 25 godina karijere, Dinamu, ministrici kulture, depresiji i stanju u društvu te dokumentarcu o bendu koji se snima već dvije godine, u razgovoru za Nacional govori Dubravko Ivaniš.

NACIONAL: Pips, chips & Videoclips sljedeće godine slavi 25 godina karijere pa ste ovih dana objavili “Songbox”, notne zapise za klavir, gitaru i glas za 25 pjesama, s kratkim pričama raznih autora, u izuzetno luksuznom izdanju koje će vaše obožavatelje stajati preko 250 kuna. Zašto niste objavili notne zapise po popularnim cijenama koji bi bili dostupni svim vašim obožavateljima, a ne samo onima s dubljim džepom?

Uvijek je pitanje izbora. Odavno smo se mogli odlučiti za populizam, imali smo ogromnu šansu već na početku karijere ući u tu nišu. Mogli smo, slikovito, otvoriti pekaru i prodavati kiflice. Ali kao što kaže pametni Simon Sinek, slavni teoretičar menadžmenta, falio nam je onaj ključni “Why”, odnosno razlog za takav poslovni model. Mi ne vjerujemo u kiflice, mi vjerujemo u “Solid Gold”, u ideju neograničenog roka trajanja. I tako se ponašamo i pristupamo svemu što radimo. Trebalo je dugih 20 godina da stigne potvrda da smo na dobroj cesti.

NACIONAL: Po kojem kriteriju ste birali autore koji su napisali priče o vašim pjesmama?

Nastojali smo izbjeći klišeiziranu formu rock kritike. Htjeli smo emocionalni refleks, a ne recenziju. Svakog, uvjetno rečeno, pisca zamolio sam da nam ni slučajno ne pišu panegirike, nego osobne doživljaje, asocijacije i iskustva. Pjesme mogu snažno zaorati u naše živote. U većini slučajeva dobili smo skroz neočekivane priče, pjesme, crtice i štiklece i ispalo je baš dobro. Pisali su naši suradnici, prijatelji i mahom svijet s kojim dijelimo istu ili sličnu civilizacijsku razinu. Pjesnici, pisci, muzičari, producenti, novinari, biznismeni, političari i sportaši. Širok spektar luđosa.

NACIONAL: Izgradili ste poseban odnos s publikom, s kojom komunicirate preko društvenih mreža i internetske stranice te često komentirate i aktualne političke probleme. Tako ste početkom ove godine napisali i otvoreno pismo Snježani Banović povodom tada vrlo intenzivnih napada na tadašnjeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Što vas je ponukalo da se upravo njoj obratite otvorenim pismom?

Pismo je došlo tek na kraju kao rezultat izbora u kojima je naš elektorat delegirao odgovornost prof. Banović i moja je dužnost bila da je o tome izvijestim. Naime, često provodimo raznorazne izborne ankete kad god se ukaže prilika. U ovom slučaju htjeli smo provjeriti koga bi pleme zaista željelo za svog poglavicu kulture. Uvijek težimo isprovocirati afirmaciju, a ušutkati jamranje. Unazad nekoliko godina patentirali smo vlastiti model izbornog sustava jer postojeći držimo osovinom bezočne manipulacije pod krinkom demokracije. Mi, u najkraćim crtama, za svakog glasača podrazumijevamo obavezni glas “Za” (+1) i obavezni glas “Protiv” (-0,67) i tako se postiže niz efekata kojima se dokazano odbacuju populističke i ekstremističke tendencije, uvelike smanjuje neizlazak odnosno nezainteresiranost birača jer je omogućeno preciznije iskazivanje političke volje. Naš je sistem jedini izborni model u kojem onaj koji osvoji najviše glasova “Za”, ne mora nužno biti izbornim pobjednikom. Zanimljivo je, a i očekivano, danas svijetom vlada istrošeni, prevladani model pluralističkog izbornog sustava (tzv. first past the post) koji neminovno izlučuje perpetuirani duopol i ono što je najfascinantnije – malo tko ga dovodi u pitanje, kao da je bogomdan.

‘Fućkaš Mamića. Javnost se uvijek zalijepi na crvenu krpu lika i djela. Primjerenije je baviti se društvenom matricom, modelima koji se povijesno ponavljaju’

NACIONAL: Po čemu ćete pamtiti ministra Hasanbegovića?

Njega, kao i mnoge druge, nemam razloga pamtiti. Ono što pamtim, a tako bih volio zaboraviti su jad i bijeda patvorene, nepostojeće i za dnevne potrebe izmišljene lijeve i desne pozicije, tog nametnutog igrokaza u teatru sjena, te bezočne laži u unaprijed namještenoj igri lopova i pandura. To perverzno inzistiranje na nebitnome, utjeha “manjim zlom”, mlataranje sabljom istine i pravde – e samo kako se ne bismo suočili sa samima sobom. Opasno je, očito je, saznati tko smo, što smo i čemu služimo. To je taj nacereni Joker u našem ogledalu, to je naš odraz, naš “Black Mirror”. A gdje li je nestao Batman u ovoj priči, to mene muči.

NACIONAL: Svašta se događalo s vašim omiljenim nogometnim klubom u ovih 25 godina, kao i s Bad Blue Boysima, ali Zdravko Mamić i dalje je ključni čovjek Dinama i nogometa u Hrvatskoj. Zašto je Mamić toliko nedodirljiv i moćan?

Ma, fućkaš njega. Javnost se uvijek zalijepi na crvenu krpu lika i djela. Primjerenije je baviti se društvenom matricom, modelima koji se povijesno ponavljaju, njihovim uzrocima, a ne pojedincima. Mi smo vječno adolescentsko društvo, neozbiljno, slabih radnih navika, ropskog mentaliteta i perpetuiranog diskontinuiteta. Imena i prezimena tek su naš izopačeni odraz u ogledalu takvog kretenskog miljea. Mi bismo lamentirali i rušili, ali nikad nismo naučili šalati, drugi su šalali za nas. Društvo, to nisu samo oni drugi, to smo i vi i ja. Društvo, to je naša osobna odgovornost za činjenje i nečinjenje. Društvo, to je naša osviještena uloga i svrha. Dakle, to je sve ono što u zbilji kod nas ne postoji, zar ne?

NACIONAL: Odlazite li redovno na utakmice Dinama?

Imam prijatelja nogometnog trenera, dobar dio života smo povezani pa odem s njim na tekmu nekoliko puta godišnje. Zaista ne moram ići na utakmice Dinama, ja sam Dinamo, i to nema gotovo nikakve veze s nogometom.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni izborom ministrice kulture Nina Obuljen Koržinek? Očekujete li da će se stanje u kulturi njezinim imenovanjem promijeniti nabolje ili ste pesimist?

Želim vjerovati da se radi o stručnoj i kvalitetnoj osobi. Ali, ponavljam, u vladajućoj matrici, duboko u njenom genu, u najdubljim porama i temelju društva pojedinci ne igraju važnu ulogu. Kapitalizam je vladavina sustava, u konačnici ne ovisi o nekom pojedincu, što ga čini snažnim. Naš je mokri san da goli utrčavamo na teren i kapitalizmu pokazujemo pimpeka. Kapitalizam ni najmanje nije fasciniran našim nestašlukom i markiranjem s nastave. Bilo bi pametno konačno doći sebi, ali ne brinite, to se nikada neće desiti – morali bismo se prestati lagati, a onda nam više ništa ne bi preostalo. Uostalom, u govnima nam je tako fino toplo.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni životom u Hrvatskoj i koliko vam je važna ideologija stranke koja vodi državu?

Ključan je u vašem pitanju termin ideologije. Ideologija je početak i kraj svakog društva, svakog sistema. Utoliko nastojim odbaciti, isprati sa sebe bilo kakvu natruhu ideologije. Lako je to reći, ali ideologije ulaze kroz sve pore, prenose se zrakom, vodom, niču iz zemlje kao korov. Ideologija je letalna zaraza, barem u onom obliku koji ovdje podrazumijevamo. Potrebno je svakočasno se krotiti, brusiti kritički diskurs, cjeloživotno učiti. Pristajanje velikog dijela društva uz određenu ideologiju posljedica je konformizma. Ja tebi, ti meni, zatvoreni krug aparatčika i stranačkih ekspozitura. Jer je tako lakše. Moj je odabir da ni s kim nisam u stadu pa neka košta što košta.

NACIONAL: Gostujući prije dvije godine u emisiji “Nedjeljom u 2”, između ostalog ste izjavili da savjetujete svima koji žele nešto postići u životu da odu što prije iz Hrvatske. Kako to da ste vi još uvijek ovdje? Digli ste ruke od sebe?

Govorio sam isto i prije 15 godina, imam dokumentirano u dnevnicima koje sam tada objavljivao. Riječ je društvenom sustavu vrijednosti, preciznije, o njegovu nepostojanju, odnosno njegovoj totalnoj poremećenosti. Osobno imam vrlo specifično poslanje kojem je temelj u jeziku, u manipulaciji njime, u igri. Često koristim ovu sliku – zamislite da nekim fantastičnim događajem hrvatski jezik postane službeni svjetski jezik umjesto engleskog. I da Nick Cave, Bob Dylan, do jučer Leonard Cohen moraju na neki tečaj kako bi komunicirali s ostatkom svijeta. Možda bi oni bili kadri lijepo se izražavati nakon nekog vremena, ali pisati pjesme, za to je potrebno sanjati na nekom jeziku. Vidite, ne pada mi na pamet da se uspoređujem sa spomenutima, samo pokušavam uprizoriti problem. Nažalost, rođen sam ovdje kao barbar, to je ujedno i moja najjača moneta.

NACIONAL: Tada ste rekli da želite “očistiti svoje pjesme od dnevne politike jer ona samo zamućuje pogled”. Jeste li uspjeli ili vam je pogled sve mutniji?

Taj pogled s vremenom postaje skener. Kvalitetan skenerski pogled cijepljen je od samodopadnosti i lišen želje za pošto poto prihvaćanjem i priznanjem drugih.

NACIONAL: Nedavno je anketa britanske organizacije Help Musicians UK pokazala da su glazbenici skoro triput skloniji depresiji od ljudi iz drugih profesija, a o svojoj borbi s depresijom javno je progovorio Bruce Springsteen, kao i Edo Maajka u nedavnom intervjuu za Nacional. Imate li i vi sličnih problema?

Ako gledamo širi kontekst, puno širi kadar, Homo sapiens je na pragu promjene formata, nadomak tzv. kvantnog skoka i time podrazumijevajuće promjene paradigme humanizma. Potpuno je nevažno hoće li se to odigrati sljedećih 50 ili možda 100 godina. Povijesno gledano, riječ je o treptaju oka. Ne igram se babe Vange, valja pažljivo promatrati što se dešava i što se dešavalo zadnjih 2000 godina. Stvari su prilično jasne, onome tko ih želi vidjeti. Depresivnost je tek posljedica određenog interregnuma koji je redovito prisutan prije događaja koji će nas zauvijek promijeniti i koji se već intenzivno kuhaju.

NACIONAL: Što vas najviše opušta? Kako se odmarate od rada s bendom?

Igrom slučaja, puno više radim sam, nego s bendom. A znano je da je čovjek samom sebi najgori dželat. Najteže se od sebe odmoriti, sve sam pokušavao, al’ mi ne ide.

NACIONAL: Jeste li jedan od “binge-watchera”? Volite li maratonsko gledanje TV serija?

Gledanje serija na kraju svakog dana gotovo nam je obiteljski obred. Gledamo epizodu po večeri, fora je čekati sutradan ili za tjedan dana novu. Ne kužim kako neki stignu cijelu sezonu oderati u komadu, nikad nemamo tog vremena, čak ni vikendom.

NACIONAL: Na koju ste se seriju zadnju “zakačili”, a da vas je potpuno oduševila?

Trenutno su nam na meniju “Black Mirror”, “Westworld”, “Better Things”, “The Night Of”… Format TV serija zadnjih godina pojeo je film, to se desilo zato što fosili u mojim godinama zaspu u petoj minuti pa gledam jedan te isti film deset puta. Pametni poslovni ljudi su skužili – hajdemo Ivanišu prodati seriju pa da ima o čemu pričati u rijetkim prilikama kad se nađe u društvu.

‘Kapitalizam nije fasciniran našim nestašlukom i markiranjem. Bilo bi pametno doći sebi, ali ne brinite, to se nikada neće desiti. Uostalom, u govnima nam je tako fino toplo’

NACIONAL: Rijetko dolazite na koncerte drugih domaćih izvođača, zbog čega? Ne volite odlaziti na tuđe koncerte?

Ustav moje familije strogo nalaže da se nitko od nas nigdje ne pojavljuje.

NACIONAL: Pitam vas to i zato što ste nedavno na internetskim stranicama grupe objavili anketu u kojoj ste pitali fanove grupe smatraju li se: a) beznadno usamljenima, b) periodično usamljenima i c) rezigniranima. Smatrate li da ste i vi pripadnik jedne od tih skupina?

Bit će da sam samotan, nikako usamljen. Imam familiju koju obožavam i zahvalan sam što mi omogućavaju taj komfor osamljenja. Samotnost je moja odluka, drugačiji ne mogu pisati pjesme.

NACIONAL: Treba li hrvatskoj rock sceni opet nagrada Crni Mačak ili je dovoljan Porin?

Nagrade me odavno ne interesiraju, ni u nas ni u svijetu. Nagradama se bave oni koji nemaju drugog posla, htjeli bi silom biti insajderi, ali kako kad nemaju ni zrno talenta, a kamoli kapaciteta da izdrže svu muku koja ide pride.

NACIONAL: Pips, chips & videoclips stekao je status jedne od važnijih hrvatskih rock grupa. Jeste li zadovoljni koliko ste postigli tijekom 25 godina ili ste mogli više i bolje?

Fokusiran sam samo na song na kojem radim ili sljedeći gig. Onog časa kad ću spoznati da ne mogu bolje, više se neću baviti muzikom. Preciznije, muzika se tada više neće baviti sa mnom.

NACIONAL: Sljedeće godine obilježava se 20 godina od izlaska knjige “Dugi vikend u zemlji čudesa” Ante Perkovića, koja je nastala nakon samo pet godina djelovanja grupe. Planirate li ponovo nekoga pozvati da sljedeće godine, nakon 25 godina karijere, napiše novu knjigu o vama?

Već je 20 godina prošlo!? Uf, dobro je da smo biografiju odmah obavili, nikad ne znaš što donosi sutra. Već gotovo dvije godine snimamo dokumentarac, nadam se da će biti doličan “upgrade” našoj biografiji.

NACIONAL: Hoće li sljedeće godine publika napokon i vidjeti taj dokumentarni film o Pipsima?

S dokumentarcem je isto kao i s notama ili bilo čime drugim što radimo. Kopamo dok ne iščeprkamo nešto dostojno prikazivanja. Rekao sam Saši Podgorelcu, režiseru dokumentarca, valjda nekoliko dana nakon početka snimanja – što duže snimamo, to će film biti bolji. Ne smeta mi da ga radimo 10 godina, ako treba. Sigurno je jedno, drugi film poslije ovoga nećemo snimati.

NACIONAL: Kako dogodine planirate obilježiti 25 godina Pipsa?

Hvala na pitanju, dosad nismo bili od obilježavanja jubileja, pogotovo ne javno ili onako kako bi to svi uradili. Ne robujemo nostalgiji niti se zamaramo svojom veličinom, treba ponajprije komunicirati ideju. A ideja živi u pjesmama. Tako je i “Songbox” nekovrsni ogled o ideji ljepote kroz muziku, likovnost i prozno-poetski pristup. U intenzivnim smo pregovorima oko detalja predstavice kojom ćemo obilježiti “frtaljku”. Mogu zasad reći samo konceptualnu osovinu – riječ je o gigu baziranom na “Songboxu” u 3 dijela: prvo ide konstrukt, potom se sve dovodi u pitanje dekonstruktom i u finalu kreće rekonstrukt. Bit će to Pipsi kakve još niste sreli!