Dubravka Vrgoč završila je svoju prvu sezonu na mjestu intendantice Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Nakon deset godina na čelu Zagrebačkog kazališta mladih – koje je danas jedno od najuspješnijih kazališta u regiji i na čijem je računu ostavila višak od tri milijuna kuna – dolaskom u HNK 1. rujna Dubravka Vrgoč suočila se, kaže, s nemogućim uvjetima i minusom većim od osam milijuna kuna, koji je u deset mjeseci smanjila za tri i pol milijuna. U intervjuu za Nacional Dubravka Vrgoč najavljuje novu sezonu i priča o kazalištu i kulturi, ali i odgovara na optužbe da od svojih zaposlenika traži više rada, kao i na tvrdnje nekih glumaca da Nina Violić i Jadranka Đokić, koje su u ansambl HNK došle iz ZeKaeM-a, nisu trebale odmah dobiti status prvakinja Drame.

NACIONAL: Kako ste zadovoljni sezonom, prvom otkad ste prošlog rujna izabrani za intendanticu HNK u Zagrebu?

Jako sam zadovoljna. Nisam zapravo očekivala da će sezona ovako dobro proći. Došla sam u rujnu kad je kazalište radilo u nemogućim uvjetima, s minusom na računu od više od osam milijuna kuna koji sam uspjela već u deset mjeseci smanjiti za nešto više od tri i pol milijuna, što je u ovim okolnostima iznimno puno. Unutar takve teške financijske situacije u kakvoj sam zatekla HNK, ni jedna planirana predstava nije otkazana, ni jedno gostovanje i koprodukcijski projekti nisu otkazani, nitko nije ostao bez plaće… Dakle, uspjeli smo završiti sezonu onako kako smo predvidjeli, što smatram velikim uspjehom. Ono s čime sam najzadovoljnija je umjetnička razina naših ansambala, od glumaca u Drami, preko orkestra, solista do zbora i Baleta. Riječ je o sjajnim umjetnicima koji su se tijekom sezone doista jako trudili, pokazali su da mogu i žele raditi još bolje i kvalitetnije, predstavili su se publici u drugačijem svjetlu, što je garancija uspjeha i sljedećih sezona.

NACIONAL: Kako ste smanjili dug? Jeste li to uradili vlastitim sredstvima?

Upravo tako, isključivo vlastitim sredstvima. Pokrivali smo ovrhe, zatezne kamate i nagodbe. Od sveukupnog gubitka, polovica duga je za dobavljače, a polovica su neisplaćeni honorari. Uspjeli smo uštedjeti na programu. Govore mi da to ne bih smjela javno govoriti i isticati jer mi nitko neće vratiti ovih preostalih četiri i nešto milijuna, ali vjerujem da će Grad Zagreb i Ministarstvo kulture vratiti novac za dug jer nam je nužno potreban kako bismo u sezoni koja je pred nama, realizirali još ambiciozniji program.

NACIONAL: Koje predstave ćete raditi sljedeće sezone i što možete istaknuti?

Teško mi je nešto izdvojiti, no ono što me zanima i ono čime ćemo se baviti u idućoj sezoni su zajedničke priče. Pod time mislim na zajedničke priče koje namjeravamo podijeliti s našom publikom. To su priče koje povezuju, što se literature tiče, suvremene i klasične tekstove koji već pripadaju našoj ili svjetskoj baštini, što bi uostalom bila i zadaća ovog kazališta. Najvažnije je da u svim tim tekstovima nađemo ona mjesta koja su danas aktualna, one probleme s kojima se danas suočavamo, ona pitanja koja sami sebi postavljamo kako bi nam bilo lakše i kako bi nam teatar pomogao u svakodnevnom životu. Pri tome ga ne trebamo tretirati samo kao mjesto zabave, nego prije svega kao putokaz.

NACIONAL: Koja su to pitanja na koja tražimo odgovor?

Najvažnije mi se čini pitanje naše pozicije u ovom tranzicijskom trenutku i to sa sviješću da tranzicija više nije prijelazno razdoblje, nego naše trajno stanje. U tranziciji živimo već dvadeset i nešto godina i čini se da joj nema kraja.

NACIONAL: Često se njome opravdavamo?

Upravo tako, srodili smo se s njom. Koja je to naša pozicija i gdje je naše mjesto u društvu? Gdje su te moralne vertikale koje smo u tranziciji izgubili i ta kolektivna svijest? I zašto smo se u svemu uspjeli pogubiti? To su neka od pitanja koja nas trenutačno muče.

NACIONAL: Neki kažu da ćete repertoarom koji će se raditi sljedeće sezone „preseliti” ZeKaeM-ovu poetiku u HNK, koje je posve drugačije kazalište. Kako to komentirate i kako zamišljate HNK?

Prvo što moram reći je da nisam niti mogu biti dvije osobe u jednoj. Nisam 1. rujna, dolaskom u HNK, promijenila sebe, svoj senzibilitet, estetske kriterije i ukus što se teatra tiče. No s druge strane, odlučila sam da ću otići u drugo kazalište koje se razlikuje od onog prijašnjeg, pa je i nemoguće da se ponavljam. Smatram da nacionalni teatar mora biti najvažniji u sredini u kojoj djeluje, odnosno, na neki način trebao bi ucrtavati smjer ostalima. Po tome bi, primjerice, ZeKaeM morao biti alternativa takvom programu, dramski teatar mora također biti drugačiji, trebala bi postojati neka profilacija i red unutar hrvatskih kazališta. Kad sam došla na intendantsku funkciju, prvo sam se pitala što znači nacionalno kazalište u 21. stoljeću. Kad su se nacionalna kazališta osnivala, u 17. i 18. stoljeću, bila su to mjesta okupljanja nacije, što znači i nacionalne književnosti i nacionalnog jezika, ona su promovirala svijest o nacionalnom identitetu. Danas smo u 21. stoljeću, živimo u zajednici koja se zove Europska unija i u drugačijem vremenu, ali u vremenu u kojem je isto tako iznimno važno sačuvati nacionalni identitet. Što nam danas znači nacionalno kazalište? Ono znači biti prvo od prvih, ono koje će novim formama i istraživanju mogućnosti teatra odgovoriti na neka od važnih pitanja ovog vremena i predstaviti nas Europi. Dužnost ovog kazališta je da u svojoj sredini promovira vlastite i europske vrijednosti, a da u Europi predstavi hrvatski teatar. To mi se čini važnim. Predstavljali smo hrvatski teatar i u ZeKaeM-u, i to iznimno dobro, ali na neki drugi način, s nekim drugim koprodukcijama, na nekim drugim festivalima. Sad je to usmjereno na neke druge institucije i drugačije načine suradnje.

NACIONAL: Dakle, ponovno ste usmjereni na koprodukcije i apliciranje za europske fondove?

Apsolutno! Prije svega zato što nam nedostaje novca za velike projekte koje planiramo. Jedan od velikih projekata u ovoj sezoni je suradnja s teatrom Emilia Romagna iz Bologne, jer nam je želja ugostiti, odnosno, raditi s velikim europskim redateljem Pippom Delbonom. Njega je hrvatska publika tri puta mogla vidjeti na Festivalu svjetskog kazališta, a u zajedničkom projektu uz njihove glumce sudjelovat će i naši glumci, dio našeg orkestra i Baleta. U svibnju ćemo imati još jednu suradnju ansambala, ovoga puta Opere i Drame, a bit će riječ o “Operi za tri groša” koju će režirati Pascal Rambert. To su dva velika i ambiciozna projekta koja će povezati Dramu, Operu i Balet, što nije bio čest slučaj u ovom teatru. U siječnju ćemo izvesti “Mimi” u hrvatskoj verziji, jer je početkom ove sezone gostovala francuska verzija te opere. Riječ je o suradnji s pariškim kazalištem Bouffes du Nord. U hrvatskoj verziji opere pjevat će dvije popularne hrvatske pjevačice, koje su prošle na nedavnoj audiciji. Ideja je, kao što smo pokazali otvaranjem sezone, odnosno Danom otvorenog trga i zatvaranjem koje je, prije neki dan, također održano i pred zgradom, da izađemo iz same Kuće. Predstavili smo se posljednjih šest tjedana u raznim kvartovima Zagreba, upravo iz želje da HNK bude kazalište svih građana, a ne elitistička zatvorena institucija. Čini mi se da je HNK u posljednje vrijeme sve više sličio muzeju, a bio je i atraktivan turistima za fotografiranje.

NACIONAL: Njegov prostor nije dovoljno iskorišten.

Da, a to je problem. Ono čime smo se i najviše bavili u ovoj sezoni bilo je kako privući publiku. Čini mi se da postoje mnoge predrasude o HNK. Primjerice, da se sada uputite na Trg bana Jelačića i pitate ljude kolika je cijena ulaznica za HNK, sigurno bi većina njih rekla oko 300 ili više kuna, što je daleko od istine. Sigurno bi rekli i da postoji dress code koji se mora poštivati i da se u HNK izvode dugačke dosadne predstave. Te predrasude svakako moramo razbiti! Moramo pokazati da je to otvoreno kazalište, kazalište za sve generacije. Mi cijenimo našu tradicionalnu publiku i bez nje se doista ne može zamisliti ovo kazalište, ali želja nam je u HNK dovesti i novu, mladu publiku.

NACIONAL: To posebno vrijedi za Operu i Balet.

Da, za njih je potrebno osmisliti strategiju kojom ćemo privući mlade u kazalište. Mi smo prošle jeseni uveli ture po kazalištu, tijekom kojih naši glumci publiku vode po backstageu, po raznim prostorijama koje nisu otvorene za javnost, po onim kutevima teatra koji su posve nepoznati. Te ture, koje se zovu „Tajna povijest kazališta”, uvijek su prepune te s njima nastavljamo i iduće sezone. Problem HNK je taj što se godinama nije obraćao mladima, posebno osnovnoškolcima, i stoga moramo uvesti programe za njih, kao i obiteljske programe jer današnja djeca su buduća publika HNK-a te smo ih dužni upoznati s teatrom.

NACIONAL: Upravo su podijeljene nagrade koje HNK tradicionalno daje svojim umjetnicima za iznimne uspjehe sezone. Jedna od nagrađenih je i Nina Violić. Ona i Jadranka Đokić, koje ste vi doveli iz ZeKaeM-a, odmah su postale prvakinje Drame, što su neki glumci iz ansambla HNK jako teško primili jer misle da je netko od njih trebao prijeći u taj razred. Kako to komentirate?

Nina Violić i Jadranka Đokić došle su na ta mjesta jer su ona bila ispražnjena odlaskom glumaca u mirovinu. One su glumice koje su mnogo toga napravile u teatru i dokazale su se, osvojile su puno nagrada i odigrale puno dobrih predstava, gostovanja i koprodukcija te su zaslužile taj status. S druge strane, također mislim da su još neki glumci iz ansambla HNK zaslužili isti status koji zbog administrativnih razloga nisu mogli dobiti. Stoga posve razumijem glumce iz ansambla koji su ljuti ili tužni zbog ovakve situacije, ali sve će se to urediti. Godinama stvari nisu bile poredane kako treba, ali za to treba vremena. Odlaskom Branke Cvitković u mirovinu, Alma Prica postala je nacionalna prvakinja.

NACIONAL: Dugogodišnji problem HNK-a je manjak druge scene pa se tri ansambla „guraju” s terminima i predstave se ne mogu igrati. Imate li informacija o tome kako će se to riješiti?

Imamo obećanje iz Grada da će se taj prostor uskoro riješiti. U listopadu ćemo otvoriti izložbu u povodu 120 godina rada HNK. Zgrada je otvorena 4. listopada 1895., a gradnja je počela u svibnju 1894., dakle, čak i u tom vremenu mogla se napraviti brzo! Krajnje je vrijeme da se izgradi nova scena jer je ova „borba” ansambala teška i već pomalo besmislena. Trebamo dvoranu i za izvođenje i za probu jer radimo velike projekte koji takve prostore zahtijevaju. Da ne govorim o tome da je nužno napraviti i rekonstrukcije postojeće scene koja se danas gotovo urušava.

NACIONAL: Kako su vas dočekali kad ste došli na funkciju intendantice?

Različito. Većinom dobro.

NACIONAL: Kakva je sad situacija? Jer dosta se priča da vas smatraju agresivnom, da tražite previše, da „silujete” puno stvari. Kako gledate na to?

Ne znam što se priča, ali bila sam iznenađena time što su sedam mjeseci prije nego što sam došla u HNK, započeli napadi na mene i što sam o njima čitala u medijima. Govorilo se da ću uništiti nacionalno kazalište i da će me ispred njega dočekati kordoni nezadovoljnih umjetnika. Ništa se od toga, eto, nije dogodilo. Na to sam mjesto došla sa svojom biografijom, nešto sam u životu napravila, posebno u prijašnjem teatru, ali i u kontekstu europskog kazališta. Razumijem sve te stvari, a u isto vrijeme i ne razumijem, ne osvrćem se previše na to što ljudi pričaju jer da to radim, ne bih mogla obavljati svoj posao niti napraviti u teatru ono što sam napravila. Uvijek su to neka anonimna pisma i neke kuloarske priče. Nakon određenog vremena uspjela sam ostvariti komunikaciju s ansamblima i to mi se čini najvažnijim. Ne razumijem što znači “silovanje na rad”. Ako se zateknete u organizacijski zapuštenoj situaciji, je li po vama potreba da se uvede red i rad “silovanje”? I ako u svemu tome postoje ljudi koji iz različitih razloga opstruiraju rad i time ugrožavaju opstanak jednog kazališta, je li potreba da se to kazalište zaštiti od daljnjeg duga, i time daljnjeg propadanja, “silovanje”? Ili možemo stvari izokrenuti i pitati se jesu li ti citati kuloarskih priča i stalna zastrašivanja navođenjem nepostojećih situacija takozvanog silovanja, na određeni način također silovanje? I ne želi li se time spriječiti bilo kakva promjena ili zadržati neka ugodna pozicija upravo onih kojima rad i neki red baš nisu bili bliski?

NACIONAL: Dobivate li prijetnje u HNK?

Ne postoje izravne prijetnje. Svaka promjena uzrokuje otpor, no dogodi se da ti otpori u jednom trenutku eskaliraju i prijeđu granicu te ugrožavaju čak i osobne slobode. U HNK sam došla na 2500 kuna manju plaću, s puno manje slobodnog vremena, iz krajnje uređene situacije, sa savršene pozicije u teatru koji je imao novac na računu, ali sam se upustila u novu avanturu. Znala sam kamo idem, sama sam to odlučila i vjerujem da će to kazalište, a u jednom dijelu to već i jest, biti respektabilna europska institucija. Snagu mi daju sjajni ansambli koji pokazuju veliki napredak.

Optuživali su me prije mog dolaska da ću uništiti nacionalnu operu, a nikad se više nacionalnih opera nije izvodilo. Upravo smo krajem sezone obnovili “Eru s onoga svijeta” te “Nikolu Šubića Zrinskog”,. Izveli smo tijekom sezone i baštinsku operu “Ekvinocij” koja je bila zaboravljena. Proizlazi da nikad više nismo „pjevali nacionalno”, i to s našim pjevačima, a upravo su me optuživali za opstrukciju nacionalnog u operi. Isto tako, govorili su mi da ću ubiti talijansku operu, Verdija. A mi ćemo 24. listopada prvi put u Hrvatskoj izvesti Verdijeve “Sicilijanske večernje”. Postavili smo si visoke kriterije, ali iz prakse znam da ako to ne napraviš, onda nećeš doći ni do sredine.

NACIONAL: Već godinama problem u zagrebačkom HNK, ali ne samo njegov, jest baletni ansambl. Što napraviti s plesačima koji uđu u četrdesete i prestari su za scenu, a premladi za mirovinu?

To je veliki problem. Zbog starosti, što je najprirodnije na svijetu, plesač ne može raditi. Pravi beneficirani radni staž ne postoji, iako plesači imaju mogućnost otići u mirovinu s iznosom koji ne osigurava nikakvu egzistenciju. Ili, s druge strane, mogu ostati u kazalištu i ne raditi, što nije dobro ni za kazalište, ali prije svega nije dobro za njih. To su ljudi koji su doista život posvetili kazalištu i ono im se treba odužiti. Također, nitko ne razmišlja ni o razvoju baletnog ansambla. HNK, primjerice, ima puno umjetnika iz inozemstva, što je odlično, ali događa se da oni ubrzo nakon dolaska dobiju ponude od drugih kazališta i odu. Da bi postojao pravi baletni ansambl, on se mora razvijati. Moj prijedlog je da se osnuje baletni studio u HNK u kojem bi radili plesači koji više ne mogu plesati, ali mogu puno ponuditi svojim iskustvom u pedagogiji. Oni bi razvijali mlade plesače koji bi prirodno ušli i ostali u ansamblu.

NACIONAL: Kakve su šanse za to?

Ne znam, nemamo novca, nisam dobila novac čak ni za dug koji sam podmirila! Sve to podrazumijeva ulaganje, no bez ulaganja nema ni razvoja HNK. Sličan problem je i u Operi jer neki solisti više ne mogu pjevati, pa bismo nešto slično mogli ponuditi i opernim solistima koji bi bili sjajni pedagozi. Osim toga, to bi bilo lakše kada bismo imali prostora, pa ću ponovo reći da je naš prioritet druga scena te molim naše osnivače da pronađu neko rješenje jer je to jedini način da HNK bude doista ono što bi trebao biti i u rasporedima naših, ali i europskih kazališta.

NACIONAL: Kako vidite kazalište u Hrvatskoj? Odgovara li ono dovoljno suvremenim izazovima?

Ne odgovara potpuno, jer problem je u tome što se nikad nije napravila sustavna reforma hrvatskih kazališta. Za to treba postojati politička volja. No postoje i drugi problemi, kao što je manjak redatelja, a smatram da se nacionalni teatar ne može održati bez domaćih redatelja. Ja sam prva radila i želim raditi s inozemnim redateljima, ali na njima se ne može temeljiti cijeli repertoar. Oni ne poznaju situaciju i glumce, ne mogu reagirati na stvarnost koja nas izravno pogađa. Teatar bi trebao biti senzibiliziraniji za ono što se događa oko njega i prepoznavati potrebe svoje publike. Tvrdim da publika, ako i ne dolazi na predstave, nikada nije kriva, uvijek je kriv teatar. Nedavno sam bila na konferenciji Europske komisije koja se bavila razvojem publike kao svojim prioritetom, jer ona nestaje iz kulturnih institucija. Najnovije istraživanje pokazuje da se u Europi, u svim segmentima umjetnosti, smanjuje broj publike, osim u filmu. Što je opet samo djelomična informacija, jer u Europi se prikazuje 74 posto američkog filma, što znači da europski film gotovo ne postoji. Prvi razlog za manjak publike je gubitak njihova interesa, pa gubitak vremena, nedostatak novca je tek na trećemu mjestu, a četvrti je razlog nedostatak informacije.

Tako je i u Hrvatskoj, jer je novac važan, ali ne i jedini razlog zbog kojeg ljudi ne idu u kazalište. Svjesni smo da neke kategorije populacije zaista nemaju novca, pa smo uveli 50 posto popusta na cijenu ulaznice za nezaposlene, postoje privilegije i za studente, za umirovljenike, socijalno smo osjetljivi i želimo vrata otvoriti svima. No u jednom dijelu populacije problem nije novac, nego gubitak interesa. Teatar više nije prioritet, a mora se potruditi da to postane.

NACIONAL: O čemu se u Hrvatskoj danas mora više razgovarati?

To se socijalni problemi, kao i osobni problemi. Kad govorim iz perspektive bivše ravnateljice ZeKaeM-a, većina naših autorskih projekata tada je govorila o osobnim, emotivnim problemima usamljenog pojedinca u društvu, o društvenim problemima pri nemogućnosti snalaženja u tranzicijskom vremenu, o nasilju… Danas je vrijeme pravog političkog teatra prošlo, ali treba poraditi na onim takozvanim “osobnim temama”, govoriti o problemima pojedinca u društvu koje ekonomski i moralno propada. Jer smatram da bi nam teatar morao nekako ponuditi mogućnost da se snađemo u takvom svijetu.

Tijekom ove sezone bavili smo se onim temama koje nas izravno dotiču. Predstavili smo tako “Vučjak” Miroslava Krleže kao suvremenu dramu u kojoj se govori o problemima s kojima se susrećemo danas – o deložacijama, o korupciji i svemu što ona donosi. Potrebno je samo „izvući” ono suvremeno iz klasičnih tekstova i publika će to s lakoćom prepoznati. Jedan od primjera za to bit će i hrvatska praizvedba teksta “Tri zime” Tene Štivičić koji je nedavno imao premijeru u Londonu. Taj tekst govori o tri generacije koje svaka na svoj način nose nesreću prošlosti te na svoj način tu istu prošlost prenose u sadašnjost. Isto tako, projekt Bobe Jelčića bavit će se našom pozicijom u turbulentnom tranzicijskom vremenu, s pitanjem možemo li mi doista preživjeti u ovakvom svijetu.

NACIONAL: Mislite li da je društvu potrebna katarza?

Apsolutno! Uvijek je katarza potrebna. Mi je godinama nismo uspjeli doživjeti upravo zbog turbulentnih političkih, društvenih i osobnih situacija. Teatar danas može ponuditi možda malo, ali mislim da je i to dovoljno. Danas je, primjerice, najteže u kazalište dovesti publiku između 30 i 50 godina, odnosno, vratiti ih u kazalište. Oni su 1990-ih, zbog teške političke situacije i zatvorenosti našeg kazališta koje se upravo zbog te izolacije ni prema čemu nije moglo odrediti, pobjegli iz kazališta. Želimo ih vratiti u teatar, kao i otvoriti vrata studentima. Oni su, primjerice, prepoznali program Filozofskog teatra i punili kazalište. Želja nam je da objedinimo publiku na svim našim programima, ukinemo podjelu na Dramu, Operu i Balet, promišljamo teatar u njegovoj cjelovitosti i od njega napravimo važno mjesto u ovom gradu. A ako bude važno u našem gradu, onda će biti važno i u državi, pa u Europi.