Dubravka Šeparović Mušović u povodu premijere opere ‘Medij’ u Lisinskom

Operna premijera „Medij“ Giana Carla Menottija, pod ravnanjem Josipa Šege i u režiji Caterine Panti Liberovici, održat će se 3. studenoga u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. „Medij“ je kratka tragična opera u dva čina koja tematizira spiritizam i govori o lažnoj vidovnjakinji čiji iznenadni susret s nepoznatim dovede do kaosa i ubojstva. Glavnu ulogu Floru pjeva Dubravka Šeparović Mušović, s kojom je Nacional razgovarao.

NACIONAL: Pjevate Floru, glavnu ulogu u operi „Medij“, kako ste doživjeli tu ulogu, na što ste stavili fokus?

Fokus je uvijek na pjevanju i izgovoru teksta. Ova uloga je posebna jer pored zahtjevnih pjevačkih fraza, obiluje dubokim psihološkim profilom koji je potrebno iznijeti na suvremeni način, bez patetike i prevelike ekspresije.

NACIONAL: „Medij“ prati tragičnu sudbinu žene, a povezuje nadnaravno i stvarno. Koliko fabula utječe na vaše pjevanje, pretpostavljam da se morate saživjeti sa svakom ulogom koju donosite na scenu?

Ova opera je napisana u 20. stoljeću i kao pjevačica osjećam veliku razliku u načinu interpretacije u usporedbi s nekom klasičnom operom. Energija koju dajem u interpretaciju puno je snažnija. Potrebno je biti sam lik, a opet biti prisutan u sadašnjosti i mudro voditi pjevačke fraze koje su prepune nezgodnih skokova, teških intonacija, orkestar je iza pjevača umjesto ispred pjevača, dirigenta vidimo na monitor.

izvodit će se u Maloj dvorani Lisinski, kako gledate na takvo „izmještanje“ prostora izvedbe?

Mala dvorana Lisinski u ovakvoj režiji pokazala se jako dobrom zato što je stvorena vrlo snažna povezanost s publikom koja je blizu izvođačima te je svaki izraz pjevača vrlo vidljiv. Publika može disati s pjevačem i orkestrom i to je potpuna sljubljenost koja će svakako publici dati jednu novu dimenziju koju ne može doživjeti na velikoj sceni HNK-a. Rekla bih da je i publika dio predstave i svaki posjetitelj Male dvorane imat će priliku ne samo doživjeti predstavu već će osjetiti energiju orkestra koji je na sceni, čut će šaptačicu koja je smještena u prvi red, osjetit će svaki dah pjevača.

NACIONAL: Treba li opera tako biti prisutnija ili je publika ipak navikla i želi gledati publiku na sceni HNK?

Ovom predstavom napravljen je veliki iskorak u interpretaciji jer su upravo prostor i bliskost s publikom od nas izvođača tražili puno dublje psihološko iščitavanja likova. Na velikoj sceni kazališta možete se skloniti iza lijepe scenografije i kostimografije, ali ovdje je scena minimalna, kostimi također, i sve leži na pjevaču.

NACIONAL: Igra li prostor ulogu za vas kao pjevačicu kad je pjevanje u pitanju?

Meni je prostor vrlo važan jer kao diplomirana arhitektica, vezujem ga i za emocije i pokrete. Posve su drugačije u mojoj glavi utkane glavna scena ili velika pokusna dvorana, Mala dvorana ili Velika dvorana Lisinski. Za svaki prostor, osim dimenzija, vežu me i akustika i nadasve emocije koje sam u njima doživjela. Recimo, kad se upjevavam prije predstave, to uvijek mora biti ista soba jer u njoj znam kako zvuči moj glas i to mi daje sigurnost. Mi pjevači volimo prostore u kojima glas odzvanja. Velika scena HNK-a nije akustična i u njoj se čuju sve pogreške. Mala dvorana Lisinski ima jako dobro riješenu akustiku i u njoj je ugodno pjevati.

NACIONAL: Pandemija je na cijelu kulturu ostavi la itekako dubok trag, a na operu, čini mi se, još i dublji. Tek sad, nakon godinu i nešto, stidljivo se opera vraća na scenu HNK u Zagrebu u svom pravom obliku, dosad je bilo nešto malo predstava u koncertnoj izvedbi. Kako ste to doživjeli?

Koncertne izvedbe su bile nužne kako ne bi zamrli ni publika ni izvođači. Ipak, razumijevanje samog sadržaja opere u koncertnoj izvedbi je puno teže. Opera je glazbeno scensko djelo i publika voli vidjeti i kostime i radnju u pokretu.

NACIONAL: Kako ste doživjeli to neigranje, nedostatak proba, izvedbi, nastupa, druženja? Je li to i koliko ostavilo traga na vašem duhu?

Razdoblje pandemije sam iskoristila za odmaranje glasa i usavršavanje pjevačke tehnike. Kako dugi niz godina pjevam visoko dramski fah, malo šutnje mi je dobro došlo. Nakon mjesec dana počela sam intenzivno vježbati. Ipak, u pandemiji sam i dosta pjevala i ostvarila sam niz lijepih koncerata uz Filharmoniju i Orkestar HRT-a. Nedostaju mi naša kazališna kantina i gužva po hodnicima.

NACIONAL: Isto tako, pretpostavljam da pjevač mora „trenirati“ glas, odnosno, treba redovito pjevati da bi se razvijao, koliko je ova pandemija u tom smislu bila pogubna za operne pjevače?

Operni pjevači su kao sportaši. Moraju redovito vježbati. Potrebna je visoka doza samodiscipline. Ono što danas nazivaju radom od kuće, za nas pjevače je oduvijek postojalo. Učenje uloga, prevođenje, upjevavanje, sve to radimo doma. Mi u kazalište dolazimo s već naučenim ulogama. Pjevači koji su u stalnom angažmanu imali su sreće što su ostali financijski sigurni. Puno puta sam pomislila na svoje kolege koji su slobodni umjetnici. Puno njih je bilo na velikoj kušnji što i kako dalje.

NACIONAL: Koji su vam planovi za ovu sezonu, može li se uopće planirati u ovakvim uvjetima?

Planiranje mora uvijek postojati. Vježbanje također. Morate biti pripremni na promjene kakve god bile. Tome nas je naučila pandemija. U ovoj sezoni sam već ostvarila praizvedbu Berislava Šipuša „Posljednji intermezzo“, zatim prisutna sam kao Orfej u operi „Orfej i Euridika“. Sada nakon „Medija“ čekaju me i Azucena u „Trubaduru“ i veliko Schönbergovo djelo, monolog „Erwartung“. Dovoljno posla i razloga za ispunjenost.