Upoznali su se u trećem razredu osnovne škole u selu Donji Andrijevci u proljeće 1953. U razred su svi išli bosi i nitko nije imao kišobran. Samo je ona imala bijelu plastičnu kabanicu na točkice iz Jugovinila. Njezina je majka prije rata radila u Bati u Slavonskome Brodu, pa se nakon rata zaposlila u tvornici Borovo, socijalističkom nasljedniku Bate, a zatim i u prodavaonicama Borova kao poslovotkinja. Kada su doselile u Andrijevce, i to iste godine kada i njegova majka iz Osoja u Posušju, nabavila joj je preko svojih borovskih veza iz Splita Jugovinilovu kabanicu, a nosila je i lakirane borovske cipelice. Svi su joj se u školi rugali i zvali ju „porculanska zdjela“. On je pak nosio prsluk od grube prirodne vune na golo tijelo i imao je okračale hlače koje nisu bile bermude. Njemu se već tada sviđala ta djevojčica u bijeloj kabanici, a njoj tamni dečko s vunenim prslukom.

No prava ljubav počela je u petom razredu osnovne škole kada im je nastavnik iz prirodopisa zadao za domaću zadaću izradu zbirke kukaca. Nisu ništa jedno drugomu rekli, no po nekome tajnom zakonu našli su se u šumici Gaju u blizini njegove kuće i polja njezinog djeda i bake. Pa su zajedno skupljali leptire i kukce. Nalovili su jako puno, bio je tu i kralj svih leptira lastin rep. Trajalo je to dosta dugo, bio je lipanj, trava visoka, puna leptira i kukaca. U jednome času njega je ubo bumbar, pa kada ga je pitala boli li ga, viteški je rekao da ga baš ništa ne boli. Na samome kraju uspio je uloviti i jelenka velikih rogova, želio ga je za svoju zbirku, ali dao ga je njoj. Tako je njezina zbirka kukaca bila najljepša u razredu i ona je dobila peticu. Tada je zapravo dobila ne samo svoju najdražu peticu, nego i ljubav za cijeli život.

Ona je Dubravka Oraić Tolić, rođena 1943., akademkinja, umirovljena sveučilišna profesorica, potpredsjednica Matice hrvatske i povjesničarka književnosti koja je diplomirala rusistiku i filozofiju, magistrirala tezom o pejzažu u djelu Antuna Gustava Matoša i doktorirala tezom o citatnosti u književnosti i kulturi. On je Benjamin Tolić, po struci profesor filozofije i germanistike, književnik, novinar, publicist, diplomat, političar i nekadašnji glavni urednik Hine. Živio je od 1943. do 2022. Nedavno mu je podignut spomenik u Posušju, gdje je išao prve tri godine u školu, a spomenici su tamo podignuti i dvama drugim značajnim ljudima koji potiču iz tog mjesta: uglednom psihijatru Vladi Jukiću i pravniku i političaru Milanu Ramljaku. Autor tih spomenika je akademski kipar Tomislav Kršnjavi.

A ovu nježnu priču o početnoj simpatiji između dječaka i djevojčice čije su majke ostale udovice nakon Drugog svjetskog rata, odnosno začetku cjeloživotne ljubavi, privrženosti, poštovanja i vjernosti ispričala nam je u razgovoru, ali i opisala u svojoj upravo objavljenoj knjizi „Tvojim glasom: Ljubav u sjeni politike“, Dubravka Oraić Tolić. Knjiga pripada žanru lirske autobiografske proze naglašenog kulturnog, društvenog i političkog konteksta i ima pomalo pomaknutu, začudnu perspektivu zato što je pripovjedač pokojni Benjamin Tolić, zbog čega je i naslov knjige „Tvojim glasom“. Autorica koja ima bogato iskustvo sa znanstvenim knjigama, ali nije se do sada okušala u nekom književnom žanru, u opširnom razgovoru u kojem smo se dotaknuli i teme razlike između znanstvenog izričaja i onog subjektivnijeg, literarnijeg, podijelila je s nama i jednu svoju poticajnu formulaciju: „Najviši je oblik znanosti poezija misli.“ Knjiga završava fotografijom leptira, kao simbola njihove ljubavi, a snimljen je kod Blidinjskoga jezera na jednome od njihovih izleta u njegovu Hercegovinu. Dubravka Oraić Tolić i Benjamin Tolić u braku su dobili djevojčicu, danas poznatu molekularnu biologinju sa zagrebačkog Instituta Ruđer Bošković, Ivu Tolić.

Taj naglašeni kulturni, društveni i politički kontekst prvenstveno se odnosi na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. i Hrvatsko proljeće.

Benjamin Tolić se, priča naša sugovornica, kao mladi profesor njemačkoga jezika i apsolvent na filozofiji zaposlio u gimnaziji u Đurđevcu. No radio je samo dva mjeseca. Naime, 17. ožujka 1967. objavljena je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Deklaraciju je potpisalo 18 kulturnih ustanova, od Matice hrvatske do Društva hrvatskih književnika, Instituta za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta i tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Deklaracija je bila, tumači Dubravka Oraić Tolić, izraz ukupnoga nezadovoljstva položajem Hrvatske u tadašnjoj Jugoslaviji. Kako kaže, nju je majka, udovica „nestalog“ domobrana, štitila od političkih pitanja tako da je saznala da u Jugoslaviji ima političkih i jezičnih problema tek od Benjamina. A kako su ih, ističe, profesori na studiju filozofije učili Marxovoj jedanaestoj tezi o Feuerbachu da su „filozofi do sada svijet samo tumačili, a riječ je o tome da se on promijeni“ tako je velik dio studentske populacije, među kojima se našla i ona s Benjaminom, tu tezu protumačio na hrvatski način, prije svega kao borbu za ravnopravnost hrvatskoga jezika.

A zašto je Benjamin Tolić u gimnaziji u Đurđevcu radio samo dva mjeseca?

„Deklaracija je preko noći postala prvorazredni politički problem. Tito je u Prištini govorio da je ‘ogorčen’ zbog Deklaracije. Hajka se proširila na radne kolektive, pa su novine bile pune režiranih protestnih pisama. Radnici velikih poduzeća Gredelja, Elke, Prvomajske tražili su kažnjavanje potpisnika Deklaracije, pa su to morali učiniti i nastavnici i profesori u školama. Benjamin je u svojim razredima u Đurđevcu govorio učenicima da je sve to farsa i da su potpisnici časni ljudi i domoljubi te da se hrvatski jezik treba zvati hrvatski, a ne srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski. Na dva tajna glasovanja u zbornici u Đurđevcu osuda nije prošla, nego tek na javnome glasovanju. Benjamin nije htio osudu Deklaracije, ustao je i otišao iz zbornice. Iste večeri prijatelj mu je dojavio da se sprema njegovo uhićenje, došao je u Sesvete gdje smo tada stanovali i prvim vlakom otišao u Beč. Za tjedan dana došla sam i ja. Tako je velika povijest ušla u našu malu priču i odredila nam cijeli život“, odgovorila je Dubravka Oraić Tolić.

Dubravka i Benjamin 1964. uz Savu, nakon poplave u Zagrebu. FOTO: Privatna arhiva

Benjamin je stigao u Beč 5. travnja 1967. Nakon toga joj je napisao pismo u kojemu joj daje slobodu jer ju ne može pozvati da dijeli s njim put hrvatskoga emigranta. Iako je, kaže, uzeti politički azil tada značilo ostaviti sve zauvijek i postati prognanik za cijeli život, a komunistički sustav i blokovski svijet činili su se vječni, ona je izabrala Benjamina i s njim uzela politički azil.

U knjizi je opisala kako su u Beču sanjarili o povratku i kako su do njih stizali prvi znakovi Hrvatskoga proljeća. U proljeće 1969. dobila je na anonimnom natječaju za mlade pjesnike između 240 pristiglih pjesničkih priloga prvu nagradu za poeziju Fonda A. B. Šimić. Te se godine vratila u Jugoslaviju, a Benjamin Tolić se vratio u proljeće 1970. kada je već bilo jasno da se stanje mijenja.

„No uhićen je prvo jutro nakon povratka. U pritvoru je bio pet mjeseci, osuđen je za ‘neprijateljsku djelatnost’ i pušten do pravomoćnosti presude. Glavna je optužba bio njegov nastup na kongresu studenata Evolucija ili revolucija u Bonnu 1968. Delegacija iz Jugoslavije imala je službeni nastup u kojemu se hvalio samoupravni socijalizam. Mi smo bili u publici, pa kada smo to čuli, Benjamin je na brzu ruku napravio koreferat i u njemu iznio gospodarske probleme o kojima je tada pisao Šime Đodan i problem hrvatskoga jezika i Deklaracije. U jugoslavenskoj delegaciji nastala je konsternacija. Pokušali smo u neformalnoj diskusiji razgovarati, ali nije išlo. Taj Benjaminov istup, kakvih je u burnoj godini studentske revolucije 1968. bilo na tisuće, postao je glavni dio optužbe u Benjaminovu sudskom procesu nakon povratka. A ono najnevjerojatnije bilo je to da smo mi iz Beča na taj kongres u Bonnu išli u automobilu s dva Udbina suradnika, koji su bili naši prijatelji! Tako se sve odmah znalo iz prve ruke“, ispričala je naša sugovornica.

Kada je Benjamin odveden u zatvor, ona je bila u uredu Savke Dabčević-Kučar i dokazivala da nisu učinili ništa protuzakonito:

„Ne znam je li ona intervenirala ili je ukupna atmosfera Hrvatskoga proljeća djelovala tako da je Benjamin oslobođen na Vrhovnome sudu zbog ‘nedostatka dokaza’. Ponovno je uhićen 1975. Tada su mu željeli obnoviti stari proces, bio je 6 mjeseci u samici, nije bilo dokaza o pripadnosti ustaškoj emigraciji, pa ga je Vrhovni sud opet oslobodio. Taj drugi zatvor bio nam je još teži jer nije baš ni na čemu utemeljen. Imali smo dva pretresa stana, jedan pretres u vikendici i nebrojeno informativnih razgovora. Uvijek kada je Tito dolazio na Velesajam oboje smo bili taj dan u pritvoru. Najteže je bilo u jesen 1974. kada je Iva imala samo tri mjeseca, nije me bilo doma cijeli dan pa ju je moja majka odnijela na dojenje mladoj susjedi koja je imala dječaka iste dobi.“

Matica hrvatska priređivala je 2021. za 50. obljetnicu Hrvatskoga proljeća memoarski i znanstveni zbornik pa je Dubravka Oraić Tolić rado prihvatila ulogu urednice memoarskoga zbornika. Kada je knjiga bila pri kraju, pomislila je da bi i Benjaminov memoarski prilog mogao biti dio slike epohe, pa je u Hrvatskome državnom arhiv zatražila njegov dosje. No na njezino veliko zaprepaštenje dobila je dva dosjea: njegov i njezin. Nije uopće znala da i ona ima dosje. Njegov je dosje, navodi, bio nepotpun, nestali su početkom 1990-ih svi zapisi i dokumenti svjedoka iz njegova sudskoga procesa. Neki od njih bili su tada na visokim položajima u vlasti i društvu. A o vlastitom je dosjeu rekla sljedeće:

„Imao je 178 gusto pisanih stranica s prilozima izrezaka iz novina, pismima, razglednicama i ‘izdvojenim’ telegramima, pa čak i s tri moje pjesme objavljene u Hrvatskom književnom listu 1969. Nakon toliko godina bio je to za mene dragocjeni triler u kojemu je bio zapisan moj život tih godina sa svim detaljima bolje nego što bih to sama mogla učiniti. Pratili su me od 6 ujutro do 22 sata navečer, bilježili svaki moj korak, brojeve automobila koje sam stopirala u Sesvetama da dođem u grad, ljude koje sam susretala, pa čak i minute koje sam provodila u javnim WC-ima. Da nema tih zapisa, ne bih znala, primjerice, da sam na dan primanja nagrade za poeziju u travnju 1969. imala plavu haljinu i plavi kaput iste boje i tkanine. Zbog toga sam se u knjizi iskreno zahvalila sastavljačima i piscima tih zapisa jer je to bila stvarnosna proza kakvu bi sada, nakon pedeset godina, bilo teško napisati i najboljim piscima.“

Podsjetila je na to da je Benjamin Tolić, kao nekadašnji član HDZ-a, u prvom sazivu Gradske skupštine 1991. bio predsjednik Društveno-političkoga vijeća.

„Vrlo brzo je zbog svoga kritičkoga duha proglašen ‘nekooperativnim’. Mislim da je to bio razlog zašto ga je predsjednik Franjo Tuđman poslao u diplomaciju. Bio je ministar savjetnik u Bonnu, generalni konzul u Zürichu i glavni urednik Hine od 1998. do prijeloma vlasti 2000. Jedini koji je Bendžu na lijevoj političkoj sceni dobro poznavao i kao osobu i kao erudita bio je Antun Vujić. Zajedno smo studirali, nisu se politički slagali, ali su se kao prijatelji voljeli i uvažavali. Te 2000., u doba smjene vlasti, bio je jedini koji ga je branio kada je čak i u jednome njemačkom turističkom vodiču izašla informacija da demokracija u Hrvatskoj ovisi o trenutku kada će u Hini biti smijenjen ‘Tuđmanov sljedbenik Benjamin Tolić’. Meni je to tada bilo urnebesno smiješno, a danas mi je žalosno groteskno.“

Dubravka i Benjamin u Biogradu na Moru 2022., mjesec dana prije njegove smrti. FOTO: Privatna arhiva

S HDZ-om se Benjamin Tolić, priča naša sugovornica, razišao nakon što je 2003. na unutarstranačkim izborima u HDZ-u pobijedio Ivo Sanader:

„Poznata je anegdota kada je na dodjeli Vjesnikove nagrade mojoj knjizi ‘Muška moderna i ženska postmoderna’ 2006. moj Bendžo na svečanosti usred najelitnijega društva teatralno odbio pružiti ruku predsjedniku vlade Ivi Sanaderu na vrhuncu njegove moći. Napustio je mjesto veleposlanika u Ministarstvu vanjskih poslova i postao tajnik novoosnovane stranke Hrvatski blok, a nakon njezina gašenja izašao je iz politike. Inače, Benjamin nije volio podjelu na ‘desničare’ i ‘ljevičare.’ Mislim da je bio među prvima ili možda prvi koji je u svojim kolumnama tu razliku, sukladno novim političkim okolnostima, preimenovao u suverenizam i globalizam, pa i pisao o toj razlici. To se može provjeriti jer sam dala digitalizirati njegove knjige.“

Kaže da su njih dvoje kao osobe bili vrlo različiti iako su oboje na studiju filozofije najviše voljeli profesore Vladimira Filipovića s kolegija iz povijesti filozofije i Danila Pejovića s kolegija iz estetike, koji im je držao i posebne seminare iz suvremene filozofije.

Govoreći o razlikama rekla je da su tu bile, između ostalog, i one jezične i stilske i da je ona paradigmatski tip, voli imenice i asocijacije riječi, a on je sintagmatski tip, važna mu je konstrukcija rečenice.

„Razlike idu dotle da sam ja govorila brzo, a on sporo i odmjereno. Govorila sam brzo jer su riječi navirale, a on je pomno i polako slagao rečenice. Njemu je ponekad išlo na živce što govorim puno, a ja sam jedva mogla dočekati da on iskaže svoju misao. Ali kada ju je izrekao, misao je bila argumentirana i neoboriva. Kod čitanja naših tekstova Benjamin je moje argumente uzimao samo do razine korekture. Nije se odzivao na moje molbe da nešto kaže na drukčiji, blaži ili manje izravan način. Moji nasljednici imat će sa mnom problema, jer su ladice i podrum puni mojih papira, bilježaka i varijanata. On iza sebe nije ostavio ni jednoga papirića. Samo čiste tekstove u računalu koje je napisao unaprijed u glavi. Mislim da je naša Iva njegova kći i da je zato odabrala prirodne znanosti, jer je na tome području potreban takav tip mentalnosti“, rekla je Dubravka Oraić Tolić.

A njihova Iva sa suprugom Nenadom ima desetogodišnjaka i osmogodišnjaka Karla i Lovru kojima je autorica i posvetila knjigu, a djed ih je nazivao svojim vitezovima. Brižnog djeda uzela im je korona na ljetovanju u kolovozu te 2022., iako su Dubravka Oraić Tolić i Benjamin Tolić bili tri puta cijepljeni, ni s kim se nisu sastajali, i on je imao blagi oblik omikrona. Njemu, koji je viteški kao dječak u petom razredu osnovne škole dao jelenka velikih rogova njoj, djevojčici koja mu se već tada sviđala, zbog čega je njezina zbirka kukaca proglašena najboljom u razredu, njegovi su vitezovi iskazali poštovanje i kada su na promociji bakine knjige „Tvojim glasom: Ljubav u sjeni politike“ u Matici hrvatskoj sjedili u prvom redu, pristojni i koncentrirani, odjeveni u bijele košulje i slične svečane hlače. Ostaje samo nada da će, prema želji autorice, ova knjiga jednom doprijeti do unuka i njihove generacije, a time i priča o dramatičnoj borbi za hrvatski jezik kao pretkazanju borbe za samostalnost te pouka o važnosti imanja ideala, snova i vrijednosti kao što su ljubav, vjernost, dosljednost i nepokolebljivost.