Objavljeno u Nacionalu br. 499, 2005-06-07
Bivši zamjenik direktora FBI-ja Mark Felt bio je ‘duboko grlo’, izvor koji je potvrdio novinarima Washington Posta koji je 1972. potvrdio umiješanost Richarda Nixona u zataškavanje provale, zbog koje je morao podnijeti ostavku na mjesto predsjednika SAD-a
Nakon 33 godine otkriven je identitet “dubokog grla”, anonimnog izvora koji je početkom 70-ih mladim reporterima Washington Posta, Bobu Woodwardu i Carlu Bernsteinu, odao tajne iz samog vrha administracije predsjednika Richarda Nixona i tako im pomogao da istraže aferu “Watergate”, što je na Nixona natjeralo na ostavku. Woodward, Bernstein i njihov urednik Ben Bradlee, koji su jedini znali identitet “dubokog grla”, 33 su godine odbijali reći tko je to, zaklevši se da će to otkriti tek nakon njegove smrti. No sada je on sam otkrio svoj identitet američkom magazinu Vanity Fair. Nakon što je Vanity Fair na internetu otkrio ime “dubokog grla”, Woodward, Bernstein i Bradlee u Washington Postu – nakon kratkog oklijevanja – to su potvrdili.
Maroje Mihovilović
U te 33 godine bilo je mnogo nagađanja tko je bio “duboko grlo”. Kad je taj čovjek nešto htio otkriti Woodwardu, ostavio bi mu znak na 20. stranici New York Timesa koji je svako jutro bio Woodwardu dostavljan pred kućna vrata, a ako je Woodward trebao neku informaciju, on bi pomaknuo na svom balkonu lončanicu s cvijećem u koju je zabio crvenu zastavicu. Susreli bi se tada obično u dva noću u podzemnoj garaži.
Woodward i Bernstein bili su tada mladi reporteri gradske rubrike Washington Posta, kojima je dan zadatak da izvještavaju o bizarnoj provali 17. lipnju 1972. u izborni stožer Demokratske stranke tijekom predsjedničke kampanje za izbore u studenom te godine. Taj se izborni stožer nalazio u stambenom kompleksu Watergate u Washingtonu. Woodward je mislio da je riječ o rutinskom reporterskom poslu o kriminalu, ali je, dok je prisustvovao izvođenju provalnika drugoj jutra pred suca, uočio da petorica uhićenih nisu obični kriminalci nego tajni agenti. Shvatili su po telefonskom broju nađenom kod jednog od njih da su imali veze s Bijelom kućom. Krenuvši tim tragom, Woodward i Bernstein otkrili su da je Bijela kuća imala posebnu grupu tajnih agenata, zaduženih za ilegalno ometanje i špijunažu izbornog stožera Nixonova suparnika, tadašnjeg demokratskog predsjedničkog kandidata Georgea McGoverna.
Istraživanje tog traga bilo je vrlo komplicirano i mučno, jer su se ljudi iz administracije bojali novinarima govoriti, čak se susretati s Woodwardom i Bernsteinom, jedino je to hrabro na taj konspirativan način činilo “duboko grlo” i pomoglo mladim reporterima da otkriju što se događa. Jedan od njegovih ključnih savjeta Woodwardu bio je: “Prati tijek novca!” Woodward i Bernstein su prateći financiranje spomenute grupe agenata otkrili da su je organizirali ljudi iz Bijele kuće bliski predsjedniku Nixonu. Dvije godine poslije, kad je otkriveno da je sam Nixon znao za provalu i da ju je pokušao zataškati, u kolovozu 1974., on je morao podnijeti ostavku.
Postojanje tajnog izvora Woodward i Bernstein otkrili su u knjizi “Svi predsjednikovi ljudi”, po kojoj je snimljen film s Robertom Redfordom i Dustinom Hoffmanom. Svoj izvor nazvali su “duboko grlo” prema pornografskom filmu s Lindom Lovelace. Godinama se nagađalo tko je “duboko grlo”. Ssumnjalo se na generala Alexandera Haiga, koji je tada radio u Bijeloj kući, na Nixonova pravnog savjetnika Johna Deana, na buduću slavnu novinarku Dianu Sawyer, koja je tada radila u uredu za tisak Bijele kuće, na Pata Buchanana, budućeg predsjedničkog kandidata, koji je Nixonu pisao govore. Sada je Vanity Fair otkrio, a Woodward, Bernstein i Bradlee su to potvrdili, da je “duboko grlo” Mark Felt, tadašnji pomoćnik direktora američke federalne policije FBI, koji se s Woodwardom sastajao u podzemnoj garaži i na drugim mjestima. FBI je tada vodio istragu o provali u izborni stožer Demokratske stranke, a upravo je Felt nadgledao tu istragu i o njoj sve znao. Upravo je on od FBI-a bio zadužen za svakodnevnu komunikaciju između FBI-a i Bijele kuće, pa je znao i što se u Bijeloj kući događa u vezi s aferom Watergate. Felt je imao i jak motiv da pomogne Woodwardu i Bernsteinu.
Felt se 1913. rodio u Idahu i zaposlio se 1942. u FBI-u. godine, U sjedištu FBI-a u Washingtonu postao je najbliži suradnik osnivača i dugogodišnjeg direktora FBI-a Edgara Hoovera, a prije toga radio je kao agent u New Orleansu, Salt Lake Cityju i Kansas Cityju. Kad je u svibnju 1972. Hoover umro, Nixon je za njegova nasljednika imenovao Patricka Graya, što je Felta jako pogodilo, jer je vjerovao da će kao najbliži Hooverov suradnik dobiti to mjesto. Samo mjesec dana poslije bila je provala u Watergateu. Felt, možda i uvrijeđen što ga je Nixon zaobišao pri imenovanju, vidjevši kako predsjednik pokušava zataškati aferu, odlučio je da kao anonimni izvor pomogne Woodwardu i Bernsteinu, služeći se konspirativnim znanjima koja je stekao kao agent FBI-a. Morao je otići iz FBI-a potkraj 1973. kada je najvažniji dio afere već bio razotkriven.
Felt je bitno pomogao Woodwardu i Bernsteinu da razotkriju aferu, Washington Postu da sruši Nixona, a američkom novinarstvu da stekne ugled kakav dotad nije imalo. Upravo u skladu sa strogim uzusima američkog novinarskog zanata da se nipošto ne otkrivaju novinarski izvori, Woodward, Bernstein i Bradlee, kojem su jedinom od svojih urednika dvojica mladih reportera otkrili tko je “duboko grlo”, dogovorili su se da ne otkriju Feltov identitet sve do njegove smrti. No sam Felt je 2002. otkrio da je on bio “duboko grlo” članovima svoje obitelji, malo se čak i srameći onog što je učinio, jer je prekršio zakletvu FBI-a. No članovi obitelji uvjerili su ga da bi trebao biti ponosan na to što je učinio. Zato je sada, s 92 godine i krhkog zdravlja, Vanity Fairu otkrio da je bio “duboko grlo”. Već je najavljeno da će Woodward za nekoliko tjedana objaviti knjigu o “Dubokom grlu”, a sasvim je sigurno da će dio novca od te knjige dobiti i Felt.
Woodward je već u Washington Postu otkrio neke detalje o svom odnosu s “dubokim grlom”. Washington Post je u četvrtak, 2. lipnja, na naslovnici objavio veliki Woodwardov članak o njegovu slavnom izvoru. Članak je jako zanimljiv jer otkriva da se Woodward sa svojim budućim izvorom Markom Feltom upoznao mnogo prije afere “Watergate”.
Prije nego što je postao novinar, Woodward je pet godina jer je na studiju imao vojnu stipendiju – morao služiti kao mornarički časnik. Radio je kao mladi poručnik u uredu admirala pomoćne poslove, jedva čekajući da se vrati u civilstvo. Kao kurir katkad je nosio povjerljive dokumente u Bijelu kuću. Ondje je jednom – čekajući da ih preuzme službena osoba – u čekaonici slučajno sjeo pokraj uglađenog gospodina, koji je također čekao neki sastanak. Čekanje se produljilo, oni su zapodjenuli razgovor, a taj je razgovor bio tako intenzivan da su se sprijateljili. Woodward je doznao da je njegov stariji sugovornik visoki funkcionar američke federalne policije FBI-ja. Kako je on razmišljao da se možda nakon prestanka vojne službe tamo zaposli, zatražio je telefonski broj. Slušajući zbunjenog Woodwarda koji nije znao što bi sam sa sobom, da li da nastavi studij, ili da se zaposli, i gdje, Felt je pomislio da mu mogao pomoći pa mu je dao svoj telefonski broj. Woodward ga je nekoliko puta zvao da ga pita za savjet, a iako je Woodward brzo odustao od ideje da se zaposli u FBI-u – oni su i dalje ostali u kontaktu. Kad se Woodward zaposlio u Washington Postu, Feltu se to nije svidjelo jer je “novinarstvo površno zanimanje”. Woodward je, dok bi istraživao neku temu da o njoj napiše članak, neki put zvao Felta ako bi mislio da od njega može dobiti informacije. Felt mu je povremeno prijateljski pomagao i tako je postao njegov izvor.
Kad je nakon provale Nixonovih agenata u izborni stožer Demokratske stranke u stambenom objektu Watergate u Washingtonu 17. lipnja 1972. izbila afera, a Woodward dobio zadatak da je prati, počeo je zvati i Felta da mu potvrdi informacije do kojih su on i Bernstein došli. Felt mu je na početku pomagao, a potom je prekinuo kontakt, nije više želio s njim razgovarati telefonom. Woodward ga je jedne večeri posjetio kod kuće, što je Felta razljutilo, te mu je rekao da ga više ne naziva telefonom niti posjećuje. No rekao mu je da je spreman s njim se sastajati konspirativno pa su se tom prilikom oni dogovorili kako da aranžiraju sastanke uz pomoć ranije spomenutih dogovorenih signala.
Woodward tvrdi kako je Felt postavio još neka pravila: zabranio je Woodwardu da ga citira ne samo pod imenom, nego i kao anonimni izvor, čega se Woodward držao. On je na početku pristajao da se s Woodwardom sastaje samo da bi mu potvrdio ili opovrgnuo saznanja koja su Woodward i Bernstein skupili drugim putem, kako bi ih tako držao na pravom putu. On je Woodwardu davao samo opće, ali jako važne savjete. Tek poslije otkrio je i neke konkretne podatke. Upozoravao ga je i da paze što rade, jer je situacija opasna, čak ga je upozorio: “Životi su u opasnosti.”
Woodwardova priča o tome kako je Felt postao “duboko grlo” vrlo je poučna za mlade novinare kako je potrebno čuvati svoje izvore, što je temelj svakog dobrog novinarstva. Upravo je Washington Post u aferi “Watergate” stvarao i učvršćivao tu metodu oslanjanja na izvore, te tako snažno razvio visoke standarde američkog novinarstva. Afera “Watergate” nije bila samo prijelomni događaj američke politike, jer je ona slamajući predsjednika Nixona pokazala da nitko, pa ni predsjednik SAD-a, ne može biti iznad zakona, nego je bila i prijelomna za američko novinarstvo, koje je – upravo kroz način kako je Washington Post pratio aferu – fantastično afirmirala. Nakon afere “Watergate” broj studenata novinarstva na američkim sveučilištima se umnogostručio, novinari su postali ugledniji nego ikad, a novinarstvo kao društvena sila mnogo moćnije.
Zahvaljujući sadašnjem otkriću identiteta “dubokog grla” američka se javnost podsjetila na to davno vrijeme sutona predsjedničke politike i zenita američkog novinarstva, u kojem je na prvom mjestu bio Washington Post. Nije stoga čudno što je Washington Post potvrdio otkriće Vanity Faira. Da to nije učinio, otkriće o Feltu ipak bi bilo pod sumnjom. No Washington Post je potvrdio identitet “dubokog grla”, jer je u tome otkrio za sebe značajnu korist. Washington Post sada iskorištava sav novi interes za davnu aferu da preko nje ponovno afirmira sebe, čemu služi i podsjećanje Boba Woodwarda na njegovo poznanstvo s Feltom. No u tom podsjećanju na prošlost postoji i aktualna dimenzija.
Washington Post pripada velikoj izdavačkoj korporaciji u koju spadaju i visokonakladni news magazin Newsweek, popularni internet magazin Slate te razne druge publikacije. Kao što se prije 30 godina zbog Washington Posta i spretnosti i odgovornosti njegovih novinara mnogo govorilo o američkom novinarstvu kao o pozitivnoj snazi u društvu, u posljednje vrijeme – zbog Newsweeka i neodgovornosti njegovih novinara – govori se o američkom novinarstvu mnogo kritičnije, kao o društvenoj snazi koja je u nekim situacijama izgubila obzire i kompas te može izazvati i nevolje i tragedije. Razlog je, naravno, to što je Newsweek nedavno objavio člančić o navodnom oskvrnuću Kurana u zatočeničkom centru Guantanamo na Kubi, gdje Amerikanci drže zatočene muslimane osumnjičene za terorizam. Taj člančić iz Newsweeka, kojeg se poslije redakcija odrekla priznavši da je napisan na temelju nedostatnih izvora, izazvao je takav bijes u islamskom svijetu da su u nekoliko zemalja izbile antiameričke demonstracije, a u Afganistanu u tim je demonstracijama bilo 17 mrtvih. Zbog svega toga autor teksta – ugledni Newsweekov novinar Michael Issikof – ponudio je ostavku.
Taj slučaj bio je povod za brojne kritike američkog novinarstva, njegove trke za senzacijama, koje su često neprovjerene, i napuštanja nekadašnjih visokih standarda u provjeri novinskih informacija. Afera Newsweek posebno je naškodila reputaciji samog Newsweeka, ali i cijele korporacije kojoj pripada i Washington Post. Sada se u novinskim krugovima spekulira da su – kad je Vanity Fair prije nekoliko dana prvi ustvrdio da je Felt “duboko grlo” -u Washington Postu odlučili to potvrditi i tako otkriti pozadinu tog slučaja dijelom i stoga da pokrenu lavinu novinskih napisa i televizijskih priloga o davnom novinskom trijumfu Washington Posta kako bi time prekrili i bacili u zaborav aferu Newsweek.
I sam Felt je zajedno sa svojom obitelji imao sasvim opipljiv interes da sada otkrije da je “duboko grlo”. On je napustivši FBI otišao u mirovinu te se odselio u Kaliforniju. Bio je ogorčen onim što mu se dogodilo, kivan na vlast i zbog vlastite sudbine, ali i zbog sudbine FBI-a, smatrajući se žrtvom velike operacije republikanske vlasti da preuzme kontrolu nad FBI-em. FBI je bio – po drukčijim imenom – osnovan 1924., skoro 50 godina njime je upravljao energični Edgar Hoover, kojeg su se kriminalci svih vrsta bojali, ali su ga se plašili i političari, čak i američki predsjednici. Hoover je i o mnogima od njih imao neugodne dosjee, pa mu se ni predsjednici nisu usuđivali prigovarati, makar su i oni mogli o njemu stvarati vrlo neugodne dosjee. Hoover je, naime – tvrdi se danas – bio homoseksualac, te je FBI-em vladao uz pomoć svojeg prvog pomoćnika Clydea Tolsona, koji mu je – tvrdi se danas – bio i ljubavnik. No potkraj 60-ih Tolson, koji je upravljao svakodnevnim operacijama, razbolio se pa je Hoover trebao nekoga tko će taj posao obavljati umjesto njega. On je izabrao da to obavlja Felt, koji s Hooverom privatno nije bio blizak, ali mu je bio vjeran.
U to vrijeme počelo je slabiti zdravlje i Hooveru, pa je predsjednik Nixon počeo planirati kako da neki njegov čovjek preuzme FBI nakon Hoovera. Počeo je u FBI gurati neke ljude, da još za Hooverova života obavljaju poslove za Nixona, ali ih je Hoover brzo razotkrio i izbacio. Pritisci Nixona na FBI su se pojačavali, Nixon je tražio da FBI obavlja istrage protiv njegovih političkih protivnika, što je Hoover odbio. Slao je Felta u Bijelu kuću da odbija Nixonove zahtjeve. Felt je imao i snažnu podršku unutar FBI-a da bude Hooverov nasljednik, ali to nije postao, jer je nakon Hooverove smrti Nixon za direktora FBI-a imenovao Patricka Graya, što je Felta ogorčilo, posebno nakon što je zamijetio što se događa nakon provale u Watergate. FBI je tada pokrenuo istragu, ali ju je Gray kočio, pa je i to bio razlog zašto je Felt postao “duboko grlo”. Danas se sumnja da nije djelovao sam. On je bio prevelika marka u FBI-u da bi svakodnevno odlazio u dvorište Woodwardove kuće da vidi gdje se na njegovom balkonu nalazi lončanica s cvijećem, odnosno u distributivni centar New York Timesa da na 20. stranicu Woodwardova primjerka upisuje dogovorene signale. To je po Feltovu nalogu radio netko drugi, ali tko je to bio, još se ne zna.
Nakon što je napustio FBI, Felt nije mogao mirno uživati u mirovini, jer je postao žrtvom političke afere kada je s još dvojicom visokih funkcionara FBI-a bio optužen da je 1972. i 1973. naredio ilegalne provale u kuće rođaka i prijatelje pripadnika male tajne radikalne antiratne terorističke organizacije, pa je izveden pred sud, proglašen krivim i osuđen na globu od 5000 dolara, od čega ga je spasio predsjednik Ronald Reagan, pomilovavši ga prije nego što je presuda postala izvršnom.
Felt je bio državni službenik i – kako danas tvrde članovi njegove obitelji – stidio se godinama nezakonitosti koje je počinio i kao “duboko grlo” odavajući državne tajne. Plašio se i da bi ga mogli zbog toga izvesti pred sud. On ni članovima vlastite obitelji nije ništa rekao o tome da je on “duboko grlo”. Proteklih godina spominjalo se dvadesetak-tridesetak osoba na koje se sumnjalo, neki put i ime Marka Felta. Kad bi se njegovo ime spomenulo, on bi to energično zanijekao.
A 1999. se na bizaran način počelo ponovno o njemu pričati kao o “dubokom grlu”. Jedan lokalni američki list objavio je svjedočanstvo 19-godišnjeg Chasea Culeman-Beckmana, koji je tvrdio da zna tko je “duboko grlo”. On je 11 godina prije bio u dječjem kampu na Long Islandu u kojem je bio i tada devetogodišnji Jacob Bernstein, sin Carla Bernsteina iz braka s američkom spisateljicom i redateljicom Norom Ephron. Taj je mladić ispričao da mu je Bernsteinov sin rekao da mu je otac otkrio da je Mark Felt “duboko grlo”. Novinari su objavili tu tvrdnju, ali provjere nisu dale rezultata. Felt je to zanijekao, kao i Bernstein, koji je tvrdio da nije sinu o tome ništa rekao, nego da je on samo slušao nagađanja svoje majke, koja je bila uvjerena da je to Felt.
Feltova obitelj doznala je da je on bio “duboko grlo” na posredan način. Njegova danas 61-godišnja kći Joan danas radi kao profesorica španjolskog, sama podiže dvoje odrasle djece, a brine se za ostarjelog oca, s kojim dugi niz godina nije imala nikakve veze. Ona je 60-ih godina bila hippy buntovnica, živjela je u komuni, tamo rodila dijete, što njen uštogljeni otac nije odobravao. On je s njom prekinuo vezu nakon što ju je došao posjetiti u komuni te ju našao kako zajedno s još jednom mladom majkom potpuno gola na nekoj livadi doji dijete. Pomirili su se prije 25 godina, a posljednjih godina – budući da mu je fizičko zdravlje, ali i ono mentalno – počelo slabiti, ona se sa svoje dvoje djece brine za njega.
Ona je znala da su neki novinari i njenog oca ponekad sumnjičili da je bio “duboko grlo”, ali na to nije obraćala pozornost, jer je i njoj to otac uvijek nijekao, a ona mu je vjerovala. Neki su im novinari dolazili i na vrata da to provjere kod oca, a njen otac nikad ni s jednim nije htio razgovarati. No kad je 1999. na vrata došao novinar koji joj se predstavio kao Bob Woodward, zamolio da se s njim sretne, te nju zamolio da ocu kaže njegovo ime, ona se začudila kad ga je otac primio. Razgovarali su pola sata nasamo, a potom je Woodward zapitao Joan Felt može li njenog oca povesti na večeru. Ona je to dopustila i zamijetila da Woodward svoj automobil nije parkirao ispred njene kuće, nego je došao u iznajmljenom automobilu, koji je parkirao nekoliko blokova dalje, kao da se plašio da ga netko prati. Nakon toga Woodward je još nekoliko puta dolazio, često se javljao telefonom, a kako je ocu slabilo mentalno stanje, počeo je više komunicirati s njom, stalno se raspitujući za očevo zdravlje e-mailom i telefonom. To joj je bilo sumnjivo čim je utvrdila tko je Woodward.
Feltova supruga umrla je 1984. a Felt se tada sprijateljio sa ženom s kojom je Joan Felt bila u dobrim odnosima. U jednom telefonskom razgovoru, kad se ponovno počelo spekulirati da je Felt “duboko grlo”, ta je žena počela govoriti Joan o tome da je njen otac “duboko grlo” kao da Joan to zna. Kad ju je Joan pitala o čemu to govori, ova ju je upitala: “Pa zar ti otac nikada nije rekao da je on ‘duboko grlo’?” Tada je Joan otišla upitati oca i tek joj je tada priznao. Rekao joj je da je to krio od obitelji, jer se plašio da bi ga se stidjeli što je odavao državne tajne. No članovi obitelji bili su ponosni na njega i počeli ga uvjeravati da se ničega ne treba stidjeti i da bi trebao otkriti tu tajnu. Felt se isprva nećkao, ali je pristao nakon što je Joan Felt angažirala odvjetnika da provjeri pravne aspekte tog slučaja, da Felt ne bude izveden pred sud. Odvjetnik je Vanity Fairu ponudio priču o Feltu koju je sam napisao. Vanity Fair je dugo provjeravao činjenice iz taj članka te ga objavio na svom internet siteu. Prema onome što se sada otkriva čini se da je prije toga obitelj bila u kontaktu s Woodwardom oko potencijalnog pisanja knjige o “dubokom grlu”, koja će izići za nekoliko tjedana i sigurno biti bestseler. Na toj knjizi – i drugim pravima koja bi iz nje mogla proizići – zaradit će ne samo Woodward nego i obitelj Felt, koja je navodno u dugovima zbog školovanja djece.