Početkom veljače iduće godine u crnogorskom podmorju započet će bušenje prvih istražnih bušotina u potrazi za naftom i plinom. Grčka naftna kompanija Energean, koja je u prvu fazu istražnih bušenja krenula sama na dva istražna bloka ukupne površine 338 četvornih kilometara, te talijanski Eni i ruski Novatek, koji zajednički započinju istražna bušenja na ukupno četiri bloka površine 1228 četvornih kilometara, odradili su pionirski posao u prikupljanju preliminarnih geoloških i seizmičkih podataka koji bi trebali pokazati kriju li se u podmorju Crne Gore komercijalno isplative količine nafte i plina. No jednako kao crnogorska, i hrvatska javnost i energetski, a posebno naftni stručnjaci sa zanimanjem prate događaje u susjednoj zemlji i očekuju rezultate prvih bušenja koja uvelike mogu odrediti i hrvatsku energetsku budućnost. S Vladanom Dubljevićem, direktorom crnogorske Uprave za ugljovodonike, koja je pandan hrvatskoj Agenciji za ugljikovodike, razgovarali smo o izazovima s kojima se Crna Gora susrela od trenutka kada je odlučila krenuti u potragu za naftom i plinom u svojem podmorju.

NACIONAL: Hrvatski ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić, početkom rujna ove godine je na jednoj press konferenciji, odgovarajući na pitanje novinara o mogućem nastavku istraživanja ugljikovodika na hrvatskom dijelu Jadrana, kazao da „Hrvatska pažljivo prati sve što se događa u Crnoj Gori i reagirat će na vrijeme ako dođe do značajnijih otkrića“. Kako tumačite tu njegovu izjavu, mislite li da je doista mudro čekati i smatrate li da bi zajednička aktivnost dviju zemalja u procesu pripreme za istražne aktivnosti olakšala posao i Zagrebu i Podgorici, s obzirom na to da je Jadran zajedničko more koje valja zajednički štititi?

Ja nisam političar koji donosi odluke. Dolazim iz industrijskog sektora, na stvari gledam drugačijim očima i vrlo mi je teško iz ovog kuta gledanja procijeniti koristi li Hrvatskoj čekanje ili bi bilo bolje da je aktivnija kada je u pitanju istraživanje ugljikovodika na Jadranu. Mislim da je Crna Gora, a vjerujem i Hrvatska, obavezna na pravi način procijeniti i valorizirati zalihe ugljikovodika kao prirodnog bogatstva u vlasništvu države koje će i dalje, u desetljećima koja dolaze, igrati veliku ulogu na energetskoj karti svijeta, bez obzira na ubrzani hod civilizacije prema obnovljivim izvorima energije. Naša je obaveza i prema sadašnjim, ali i budućim generacijama, valorizirati taj resurs, jednako kao što svaka država procjenjuje vrijednost i potencijale svih oblika prirodnih bogatstava kako bi ih koristila u turističke, poljoprivredne ili industrijske svrhe. I buduće generacije imaju pravo na benefite od ugljikovodika kao prirodnog bogatstva i naša je obaveza da ga valoriziramo. Ako Hrvatska čeka što će se dogoditi u Crnoj Gori, iskreno vjerujem da neće dugo čekati. No također mislim da bi bilo puno korisnije da smo radili zajedno, svaki sa svoje strane granice, jer dijelimo isto more i isti rizik, a u procesu pripreme lakše bismo podnijeli i pritisak javnosti. Ovako smo svedeni na očekivanje rezultata bušenja na jednoj ili dvjema bušotinama u Crnoj Gori. Ako se na njima otkriju nafta i plin, to će pokrenuti lančanu reakciju i privući nove koncesionare. No ako se ne otkriju komercijalno relevantne količine nafte ili plina, teško da će Hrvatska uspjeti motivirati značajnije svjetske kompanije da dođu na njezin dio Jadrana. Kad bi tih bušotina bilo više, s obje strane granice, i vjerojatnost pozitivnog nalaza bila bi veća, od čega bi profitirale obje zemlje. Ovako je rizik isključivo na našoj strani.

‘Ne otkriju li se komercijalno relevantne količine nafte ili plina u crnogorskom podmorju, teško da će Hrvatska uspjeti motivirati značajnije svjetske kompanije da dođu na njezin dio Jadrana’

NACIONAL: U proteklih osam godina, odnosno od vremena kada je Crna Gora započela s aktivnostima oko pripreme tendera za istraživanje ugljikovodika u svojem dijelu Jadrana, aktualiziran je i još uvijek neriješen spor oko međudržavne morske granice na prostoru poluotoka Prevlaka. Posljedica je razmjena diplomatskih nota i međusobno optuživanje Zagreba i Podgorice za prisvajanje morskog teritorija zbog neprihvaćanja crte razgraničenja. Je li i kako taj neriješeni spor utjecao na proces raspisivanja natječaja za istraživanje ugljikovodika u Crnoj Gori?

Mislim da položaj istražnih blokova uopće nije problem, već da glavni problem leži u neriješenoj graničnoj crti. Crna Gora po tom pitanju ima vrlo pragmatičan pristup. Granice ranije spomenutih koncesija koje je posjedovao crnogorski Jugopetrol još u bivšoj državi, bile su precizno iscrtane i potvrđene od nekadašnjeg Saveznog izvršnog vijeća Jugoslavije. Mi u Upravi za ugljikovodike smatramo da te granice koncesija vrijede i danas. Odgovaraju li te granice koncesija današnjim državnim granicama, ne mogu potvrditi jer nisam stručnjak za granice. No moj je stav da se ne trebamo petljati u područje koje je sporno, jer dok na tom prostoru nema otkrića nafte i plina, dotle će Hrvatska i Crna Gora nekako naći rješenje za problem međudržavne granice. Dogodi li se da se u tom spornom dijelu morske granice nađu nafta ili plin, bojim se da bi se problem daleko teže riješio. Sada u igri imamo samo dvije strane koje se moraju dogovoriti kako bi riješile političko pitanje. Otkriju li se na tom prostoru ugljikovodici, u cijelu priču umiješat će se i naftne kompanije sa svojim interesima pa ćemo uz politički imati i problem financijske prirode. Zato smo se i prilikom raspisivanja natječaja za koncesije svjesno udaljili od tog spornog područja jer nismo željeli dodatno zakomplicirati problem. Voljeli bismo kad bi i Hrvatska, ako uskoro odluči krenuti s raspisivanjem natječaja za istraživanje na svojem dijelu morskog prostora, postupila jednako. Uostalom, ležišta nafte i plina ne poznaju granice i dođe li do otkrića komercijalno isplativih količina ugljikovodika, svjesni smo toga da ćemo nešto morati i dijeliti. Mi smo predvidjeli taj zajednički proces razrade i proizvodnje i podjelu postotaka u proizvodnji. Isti model kakav funkcionira u slučaju podjele interesa među koncesionarima, može funkcionirati i među državama.

NACIONAL: Može li istraživanje nafte i plina u Jadranu, bez obzira na to vrši li se s crnogorske ili s hrvatske strane, ubrzati rješavanje problema morske granice između dviju zemalja?

To mi je teško reći. Možda ga može ubrzati budemo li mudri. U suprotnom, može ga i usporiti. U svakom slučaju, bilo bi lijepo kada bi se dvije države dogovorile o graničnoj crti pa onda nastavile razmišljati o benefitima koje mogu ostvariti od zajedničkog rada s obje strane granice. Hoće li se to dogoditi i kada će se dogoditi, u ovom je trenutku teško kazati. No znam za vrlo zanimljive primjere koji govore o koristima koje su u sličnim situacijama imale neke države koje su riješile slične međudržavne sporove. Evo vam primjer Norveške koja je ne tako davno, nakon gotovo 40 godina spora, riješila granično pitanje s Rusijom u Barentsovom moru. Odmah nakon postignutog međudržavnog sporazuma o granici u tom su prostoru krenula istraživanja i nedavno je objavljeno otkriće vrlo perspektivnog naftnog polja koje se dijeli između Norveške i Rusije i od kojega će obje zemlje imati i te kakve financijske koristi. A riječ je o dvjema zemljama koje su u prošlosti imale vrlo burne međusobne odnose. Dakle, kada je obostrana korist u pitanju, može se surađivati i može se doći do obostrano prihvatljivog rješenja. Samo treba povući liniju.

NACIONAL: Što je sve Crna Gora poduzela u posljednjih 10 godina na polju istraživanja ugljikovodika i kako je izgledao pripremni proces za raspisivanje natječaja za dodjelu koncesije?

Zanimljivo je da smo i mi jednim dijelom rješavali vrlo slične probleme koje je imala i hrvatska kompanija Ina s mađarskim MOL-om. Naime, crnogorska kompanija Jugopetrol kao državna kompanija privatizirana je 2007. godine, a kupio ju je grčki Hellenic Petroleum. Novi vlasnik, iako je kupovinom Jugopetrola preuzeo i koncesije za nekoliko istražnih blokova, nije imao nikakav interes ulagati u istraživanje i proizvodnju nafte i plina, već isključivo u prodajnu mrežu i te su koncesije ostale neiskorištene. No to i nije bilo neobično u to vrijeme jer u Crnoj Gori tada nije bilo ni znanja ni iskustva u upravljanju ugljikovodicima kao državnim resursom. Stoga je Jugopetrolu Kotor, koji je kasnije privatiziran od Hellenic Petroleuma, prepušteno bilo sklapati tzv. joint venture ugovore, o udruživanju radi obavljanja poslova od zajedničkog interesa, s kompanijama koje je sam odabrao i onako kako je to htio. Kao državna kompanija Jugopetrol Kotor imao je sva ekskluzivna prava oko istraživanja i proizvodnje ugljikovodika, a crnogorska vlada nije imala prevelike mehanizme kontrole pa samim time nije ni mogla voditi previše računa o benefitima za državu i o posljedicama tih ugovora, a još manje o tome kako će se ti ugovori odraziti na okoliš. Već 2009. ili 2010. godine bilo je jasno da Jugopetrol Kotor, odnosno Hellenic Petroleum, ne radi u korist istraživanja ugljikovodika i da je potrebno promijeniti politiku pristupa istraživanju ugljikovodika te se počelo ozbiljno razmišljati o raspisivanju natječaja za dodjelu koncesija kompanijama koje će htjeti aktivno istraživati u crnogorskom podmorju. Krenulo se tada i u kreiranje zakonskih propisa i uredbi koje reguliraju područje upstreama (istraživanja i proizvodnje ugljikovodika), stvorena je nova mreža od 33 istražnih blokova i krenulo se u stvaranje modela ugovora za istraživanje i proizvodnju nafte i plina jer ih do tada nismo imali.

NACIONAL: Kako su kreirani ti ugovori i kako je stvaran pravni okvir za buduće koncesionare?

Bili smo i te kako svjesni da smo opterećeni teretom koncesija koje je u to vrijeme posjedovao Jugopetrol Kotor i koje im još nisu bile formalno oduzete, pa smo odlučili stvoriti ugovore zasnovane na modernom pristupu upravljanja ugljikovodičnim resursom. Bilo nam je važno stvoriti jasan pravni okvir budućih ugovora i precizno definirati financijske obaveze budućih koncesionara, nakon čega se krenulo u stvaranje zakonskih propisa. U međuvremenu je ugovor s Jugopetrolom Kotor raskinut i upravo je nedavno završen arbitražni spor koji je kompanija koja je bila članica iz tadašnjeg joint venture ugovora te je smatrala da je jednostranim raskidom ugovora o privatizaciji Jugopetrola oštećena, pokrenula pred međunarodnim sudovima, a koji je presuđen u korist Crne Gore.

‘Prilikom raspisivanja natječaja za koncesije svjesno smo se udaljili od spornog područja oko poluotoka Prevlake jer nismo željeli dodatno zakomplicirati problem. Voljeli bismo da i Hrvatska tako postupi’ uskoro odluči krenuti s raspisivanjem natječaja za istraživanje na svojem dijelu morskog prostora, postupila jednako.

Prilikom kreiranja modela ugovora bilo nam je vrlo važno da taj posao odvojimo od dnevne politike i da pod svaku cijenu spriječimo njegovo guranje u političke kontekste bilo koje vrste, a posebno da spriječimo iskorištavanje tog procesa u predizborne svrhe. I u tome smo uspjeli. Proces je tekao polako i od trenutka kada smo krenuli sa stvaranjem zakona i podzakonskih akata kao temelja budućim natječajima pa do trenutka potpisivanja prvih ugovora za istraživanje nafte i plina, prošlo je punih osam godina. No treba znati da smo krenuli od nule, da smo učili i skupljali iskustva u hodu i da je to proces koji traje. No vjerujem da smo napravili dobar posao.

NACIONAL: Koji su pravni okviri bili najvažniji u cijelom tom procesu?

Napisali smo najvažniji zakon o istraživanju i proizvodnji ugljikovodika, koji je izglasan 2010., potom i zakon o tzv. superporezu, kojim je djelatnost upstreama oporezivana po stopi od 54 posto, što je značajno više od uobičajene korporativne prakse u Crnoj Gori, a napisan je i niz podzakonskih akata kojima su precizirana pravila igre, a čiji je primarni zadatak zaštititi naftu i plin kao važne državne resurse. Sigurno da ispočetka nije bilo lako. Postojali su i određeni strahovi jer smo bili svjesni da prilično neiskusni ulazimo u utakmicu u kojoj igraju velike kompanije kao iskusni svjetski igrači. Ipak smo bili prilično optimistični i rezultat imamo. Potpisana su dva ugovora i uskoro kreću prva bušenja.

NACIONAL: Jesu li visoke porezne stope i davanja na koja ste obavezali koncesionare demotivirali naftne kompanije u javljanju na vaše natječaje? Nakon što su natječaji raspisani, jeste li bili zadovoljni odazivom zainteresiranih kompanija?

Prema odluci Vlade, obaveza koncesionara je plaćati tri vrste naknade. Jedna je naknada za korištenje ugovorene površine, odnosno morskog prostora, druga je tzv. royalty ili udjel u ukupnoj proizvodnji nafte i plina na koji država ima pravo, dok je treća naknada već spomenuti neto profit po stopi od 54 posto. Crna Gora se odlučila za tzv. progresivni model oporezivanja u kojem se profit dijeli između koncesionara i države i u kojem porezi i davanja ovise o količinama proizvedene nafte. Stopa royaltyja u našem slučaju nije fiksna, već će ovisiti o količinama proizvedene nafte. Kroz taj mehanizam, koji kaže da ako proizvodiš više, samim time ćeš i platiti više, htjeli smo izbjeći situaciju koja je česta pojava u svijetu, da koncesionar u kratkom roku, u svega par godina, prevelikom dnevnom proizvodnjom iscrpi ležište i vrlo brzo ga napusti jer mu nije u interesu dugotrajna proizvodnja. Tako smo, vezivanjem royalty naknade uz količinu proizvedene nafte – što je manja proizvodnja, manje su i royalty naknade – nastojali motivirati koncesionara da proizvodi manje količine nafte na dan, ali da to radi u dužem razdoblju. Tako smo odredili da se royalty naknada kreće u rasponu od pet do 12 posto, dok je za plin dva posto. Niska royalty naknada za plin u našem je slučaju razumljiva jer Crna Gora nema infrastrukturu za prihvat i komercijalizaciju plina, a takva infrastruktura traži i velika ulaganja. Kad zbrojite sve tri naknade, dolazimo do brojke od 62 do 68 posto neto profita koji od proizvedene nafte i plina ostaje crnogorskoj državi, a 32 do 38 posto ostaje koncesionaru. Odlučili smo se za takav progresivni model podjele profita s koncesionarom, ali i za podjelu rizika koji ovisi o situaciji na svjetskom tržištu. Pa ako su cijene nafte na svjetskom tržištu više i naša će zarada biti viša, a time i zarada koncesionara. A ako su cijene nafte niske, u tom ćemo slučaju i mi morati malo popustiti i slijediti sudbinu koncesionara. Posve smo svjesni toga da je kontraproduktivno gušiti koncesionara prevelikim davanjima u situaciji kada i njegova zarada pada, jer u tom slučaju postoji i opasnost od zatvaranja proizvodnje, a to nam nije u interesu.

‘Vrlo mi je teško iz ovog kuta gledanja procijeniti koristi li Hrvatskoj čekanje dok Crna Gora kreće u istraživanje ili bi bilo bolje da je aktivnija kada je u pitanju istraživanje ugljikovodika na Jadranu’

NACIONAL: Kako kontrolirate troškove koncesionara i kako ćete kontrolirati količinu proizvedenih ugljikovodika?

Odlučili smo se za vrlo jednostavan pristup kontroli troškova u kojem prikupljamo informacije i financijske izvještaje s više strana, odnosno paralelno od svih partnera. Upravo smo zato inzistirali na tome da se koncesije ne dodjeljuju pojedinačnim kompanijama već partnerima, odnosno da se na svaki natječaj jave najmanje dvije kompanije u grupi, čime se raspodjeljuju rizik i odgovornost. Tako su jednu koncesiju dobili talijanski Eni i ruski Novatek, dok su se za drugu koncesiju zajednički prijavili grčki Energean i britanska kompanija Rockhopper. No Rockhopper je u međuvremenu prodan trećoj strani i povukao se iz natječaja, nakon čega je Energean ostao sam. Zaključili smo da ipak zadržimo Energean kao vrlo perspektivnu mladu kompaniju te smo im ponudili da prvu fazu istraživanja, koja obuhvaća 3D seizmička snimanja, obave samostalno, ali da u idućoj fazi istražnih bušenja moraju naći partnera. I oni su na to pristali. Partnerstvo u istraživanjima omogućava nam da paralelnim prikupljanjem financijskih izvještaja i podataka o proizvedenim količinama ugljikovodika i troškovima proizvodnje od svih partnera, a onda i njihovom međusobnom usporedbom, dobijemo precizan uvid u sve parametre poslovanja. Standardnim ugovorom JOA o zajedničkim operacijama (Joint Operating Agreement) precizno su im propisani i procesi donošenja odluka među partnerima, a predstavnici naše uprave prisustvuju sjednicama upravnih tijela koncesionara, na temelju čega imamo točan uvid u sve vidove poslovanja.

NACIONAL: S obzirom na činjenicu da Crna Gora ne raspolaže ni naftovodom ni rafinerijama, a nema ni plinsku infrastrukturu, kako će se ubirati royalty naknada? Kakav je dogovor po tom pitanju postignut s koncesionarima?

Država dvije godine unaprijed odlučuje kako će naplatiti royalty naknadu, odnosno kako će zatražiti od koncesionara isplatu udjela u proizvedenoj nafti i plinu. To može biti isplata u nafti, čime se koncesionar obavezuje isporučiti tanker s naftom na točki koju odredi država kao davatelj koncesije, i to na trošak koncesionara, ili pak da se royalty naplati u novčanom ekvivalentu. Mi smo podzakonskim aktom točno precizirali kako se utvrđuje novčani ekvivalent royaltyja na dan proizvodnje nafte i plina, tako da će obaveza koncesionara biti vrlo jasna.

NACIONAL: Kako će Crna Gora raspodijeliti sredstva prikupljena na ime naknada i poreza koje plaćaju koncesionari, a onda i neto dobit od proizvedenih ugljikovodika?

Prema zakonskim propisima 85 posto cjelokupnog iznosa uplaćuje se u poseban fond iz kojeg će se financirati projekti od interesa za sadašnje, ali i buduće generacije, a tek 15 posto ide direktno u državni proračun.

NACIONAL: Znači li to da je taj fond formiran po uzoru na Norvešku, koja značajan dio zarade od izvoza nafte i plina ulaže u ostale grane industrije, obrazovanje, smanjivanje socijalnih razlika među klasama, otvaranje novih radnih mjesta i u prosperitet vlastitih građana te u mirovinske fondove?

Da, vrlo slično norveškom modelu. Taj model predviđen je zakonom, on je postao obaveza i vjerujem da će donijeti brojne koristi i Crnoj Gori kao državi i crnogorskom narodu.