Oko 200 tisuća građana Hrvatske koji su bili zaraženi koronavirusom, odnosno preboljeli su covid-19 u proteklih nekoliko mjeseci, zbog protuepidemijskih mjera Vlade i Nacionalnog kriznog stožera nalaze se u neravnopravnom položaju, neproporcionalno su izloženi raznim ograničenjima, a slijedom toga otvara im se mogućnost podizanja ustavne tužbe i traženja odštete od države. Do ovakvog zaključka može se doći nakon razgovora s više pravnih stručnjaka s kojima je Nacional kontaktirao službeno i neslužbeno, koji su analizirali Vladine mjere. Neki od njih očekuju samoinicijativnu reakciju Ustavnog suda koji bi samostalno trebao uočiti nepravilnosti i pozvati na njihovo uklanjanje, čime će predsjednik tog suda Miroslav Šeparović ponovno doći u poziciju da presudi oko pitanja u kojem su javnost i Vladina službena politika na suprotnim stranama.

Također, više medicinskih stručnjaka upozorava da su poruke koje se šalju osobama s preboljelim covidom-19 u najmanju ruku proturječne i zbunjujuće, a u nekim slučajevima i potpuno kontradiktorne, pa bi s te strane država također mogla biti izložena mogućnosti pokretanja brojnih pojedinačnih tužbi o kojima bi se na koncu vjerojatno morali izjasniti Vrhovni ili Ustavni sud. Kao jedan od važnijih povoda spominje se ograničavanje ili oduzimanje slobode kretanja građanima Hrvatske koji se u drugim situacijama smatraju imunima na virus, posebno zato što je osobama jednakog zdravstvenog stanja omogućen nesmetan prelazak državne granice i dolazak u Hrvatsku. Dapače, čak i stanovnici Hrvatske s potvrdom da su preboljeli ovu bolest imaju mogućnost ići u inozemstvo i vratiti se bez obveznog PCR testiranja ili obvezne samoizolacije – no s druge strane nije im omogućeno nesmetano kretanje među županijama.

‘’Potezi Nacionalnog stožera civilne zaštite sporni su u više dimenzija uključujući pravnu, ali i medicinsku. Oni naprosto konstantno ulaze u proturječja sa samima sobom, što izaziva lančanu reakciju nepovjerenja i skepse u javnosti, a onda i manje discipline prilikom poštivanja mjera, pa i većeg građana otpora prema cijepljenju’’, kazao je za Nacional jedan istaknuti protagonist posljednjih javnih rasprava u stručnoj javnosti koji je želio ostati neimenovan jer nije želio biti odgovoran za novu rundu optužbi i prozivanja.

Govoreći o 200 tisuća građana koji su preboljeli ovu bolest, a svejedno ne uživaju gotovo nikakve pogodnosti, on također upozorava na brojne nelogičnosti u njihovu tretmanu: primjerice, na web stranicama Ministarstva unutarnjih poslova je objavljeno da oni mogu prelaziti državnu granicu bez testiranja i obvezne samoizolacije ako nalazom ili antigenskim testom dokažu da su preboljeli covid-19 prije više od 14, a manje od 90 dana. To se uklapa u službeni narativ da su takve osobe imune na najmanje tri mjeseca, a moguće i više. Upravo na tri mjeseca one nemaju ni obvezu samoizolacije u slučaju kontakta s potvrđeno zaraženom osobom, jer se smatra da se ionako ne mogu ponovno inficirati, niti su zarazne za svoju okolinu.

Kao jedan od eklatantnih primjera nekonzistentnosti u izjavama i postupanju nekih vrlo utjecajnih znanstvenika spominje se član Znanstvenog savjeta Vlade, epidemiolog Branko Kolarić: on je još sredinom rujna ove godine, u doba kada su neki poslodavci od svojih zaraženih zaposlenika zahtijevali negativan test prije nego što se vrate na posao, izričito tvrdio da to nema nikakvog smisla jer oni ne predstavljaju opasnost za okolinu. Bilo je to upravo u periodu kada se pripremalo skraćenje vremena obvezne izolacije za zaražene koronavirusom.

‘’Minimalno kućno liječenje bit će 10 dana, umjesto 14, i sada se osoba neće više morati testirati. Bit će važno, naravno, da osoba nema simptome. Jedina skupina koja će se i dalje testirati jesu zaposlenici domova za starije koji rade s najranjivijom populacijom. Za ostale, uključujući zdravstvene radnike, više neće biti obavezno testiranje. Poslodavcima će se poslati poruka, onima koji traže negativan PCR test, da to nije smisleno jer osoba može biti još nekoliko tjedana pozitivna na PCR testu, a važno je da nema simptome i da nije zarazna za okolinu. Sam rezultat tog testa nije kriterij koji bi trebao biti glavni za povratak nekoga na posao’’, kazao je sredinom rujna Branko Kolarić.

Koncem proteklog tjedna, pak, ustvrdio je potpuno suprotno: da preboljeli, pa čak i cijepljeni, i dalje mogu prenositi zarazu. ‘’Bez obzira na to što smo se cijepili i što smo imuni, i dalje trebamo nositi maske i pridržavati se mjera dok god ne proglasimo kraj epidemije. Razlog je što osoba koja ili preboli ili se cijepi više se neće zaraziti od nekog drugog, ali može zarazu prenijeti od osobe A na osobu B. Ni cjepivo ni preboljenje ne štiti od toga da možemo i dalje biti prijenosnici zaraze. Zbog toga ćemo se morati i dalje sljedećih mjeseci pridržavati mjera’’, rekao je Kolarić.

To je samo jedna od brojnih vidljivih nekonzistentnosti stručnjaka, za kojima nisu zaostajali ni Vladini dužnosnici poput ministra zdravstva Vilija Beroša. Tako je primjerice Sunčanica Ljubin Sternak s Odjela za molekularnu mikrobiologiju NZJZ-a dr. Andrija Štampar u rujnu objašnjavala da je dva tjedna nakon prvih simptoma manje od pet posto preboljelih i dalje zarazno. Potom je ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslav Capak prije dva tjedna objašnjavao da oporavljeni i dalje trebaju nositi maske jer ‘’nema dokaza da imune osobe ne mogu prenijeti bolest ako im se virus eventualno naselio na sluznici’’.

Sam ministar Vili Beroš do prije desetak dana podržavao je tezu o tromjesečnom imunitetu preboljelih – koji se, u skladu sa svjetskim najavama, čak namjeravao produljiti na šest mjeseci – da bi najednom potpuno promijenio stav i izjavio da ‘’izliječeni od covida-19 stječu imunitet i vjerojatno se neće razboljeti u idućem razdoblju, ali to ne znači da ne mogu prenijeti virus drugima’’. Dapače, istom prilikom, prije desetak dana, Beroš je decidirano kazao i da ‘’oni koji su preboljeli covid-19 mogu zaraziti druge osobe’’, ne ponudivši znanstveno obrazloženje ovih tvrdnji.

Proteklog tjedna, uoči početka cijepljenja u Hrvatskoj, ponovno je zabilježen obrat kada je objašnjavao zašto se spomenutih 200 tisuća hrvatskih građana u ovom trenutku ne trebaju cijepiti. ‘’Nakon bolesti stekli smo imunitet, za koji doduše još uvijek ne znamo koliko traje. Pratimo osobe iz onog prvog vala u ožujku i travnju i možemo zaključiti da on prosječno iznosi šest mjeseci. Nakon tog perioda trebali bi se cijepiti’’, izjavio je Beroš na N1 televiziji.

Premda se o koronavirusu i njegovim posljedicama doista malo toga može tvrditi s potpunom sigurnosti, ovakvo lutanje u izjavama i stavovima izaziva očigledno nepovjerenje velikog dijela građana Hrvatske. Od Nacionalnog stožera civilne zaštite Nacional je zatražio konkretna objašnjenja oko tretmana preboljelih, a ondje su nakon tri dana taj posao prepustili epidemiologu Bernardu Kaiću. On je, na pitanje zašto je preboljelima lakše prelaziti državnu nego županijsku granicu i koliko uopće traje njihova imunost, odgovorio: ‘Za sada se smatra da je većina osoba, ali ne svi, koje su preboljele covid-19 zaštićena oko tri mjeseca. U skladu s time je i uputa da osobe koje su preboljele bolest unazad tri mjeseca ne trebaju imati negativan PCR test i ne trebaju u samoizolaciju ako imaju potvrdu o preboljenju. Manji dio onih koji su preboljeli, a ipak se mogu zaraziti i prenositi infekciju ne smatra se, ako uđu u državu bez testiranja, značajnim za podržavanje epidemije. Taj se izuzetak ne odnosi na kretanje između županija. Cilj ograničenja kretanja između županija je smanjiti mobilnost stanovništva tijekom blagdana radi smanjenja širenja infekcije. Manji dio onih koji su preboljeli, a ipak se mogu zaraziti i prenositi infekciju smatra se pri znatnim migracijama unutar države, značajnim rizikom za podržavanje epidemije’’.

Drugim riječima, tvrdi se da su preboljeli koji prelaze državnu granicu ‘’manji rizik’’ u odnosu na one koji se kreću među županijama, premda se istovremeno i priznaje da je tek ‘’manji dio’’ moguće zarazan za okolinu. Na pitanje kakav je uopće službeni stav prema mogućnosti da bi 200 tisuća preboljelih moglo ponovno biti infektivno i postoji li znanstveno utemeljenje za to, Kaić odgovara da ‘’znanstvenih podataka ima’’. Izjasnio se i o tome zašto se u rujnu decidirano tvrdilo da se nakon deset dana izolacije zaraženi mogu vratiti na radno mjesto bez negativnog testa.

‘’Kao što sam već naveo, za sada se smatra da je većina osoba, ali ne sve koje su preboljele covid-19 zaštićena oko tri mjeseca. Preporuke o testiranju osoba koje nemaju znakove bolesti po završetku karantene su sasvim druga tema i ne može se povlačiti paralela s mogućoj infektivnosti osoba koje su preboljele covid-19. Idealno bi bilo kad bi se svi koji su u karanteni zbog kontakta s bolesnikom testirali prije povratka na posao, ali u rujnu ograničeni laboratorijski kapaciteti nisu omogućavali testiranje osoba koje su ostale zdrave tijekom karantene. Trebalo je dati prioritet testiranju osoba sa simptomima i zbog toga je izdana takva preporuka. Niti dan-danas laboratorijski kapaciteti ne omogućavaju testiranje svih osoba na isteku karantene, ali veći dio ih se danas može testirati’, tvrdi Kaić i potom izlaže stav potpuno suprotan stavu ministra zdravstva Vilija Beroša kada je riječ o cijepljenju osoba koje su preboljele ovu bolest: ‘’Osobe koje su preboljele covid-19 se također trebaju cijepiti. Kad bismo odmah imali na raspolaganju nekoliko milijuna doza cjepiva, cijepili bismo bez odgode one koji jesu preboljeli kao i one koji nisu preboljeli. S obzirom na to da cjepivo dolazi postupno u malim količinama, unutar kategorija s povećanim rizikom prioritet imaju osobe koje nisu preboljele covid-19’’, kazao je Kaić za Nacional. U šumi nejasnih, nepotpunih ili kontradiktornih podataka pravni stručnjaci pronalaze niz mogućnosti za preispitivanje odluka Vlade i njena Stožera.

Ustavni stručnjak i izvanredni profesor na Katedri za ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta Đorđe Gardašević smatra da se najuočljiviji ustavnopravni problem kod ograničenja kretanja sastoji se u tome što se ta mjera nejednako primjenjuje na ljude koji se nalaze u vrlo sličnim pozicijama.

‘’Nema razumne osnove da se razlikuje one koji ulaze u Hrvatsku i one koji se unutar Hrvatske žele kretati, a kriterije dopuštenosti njihova kretanja treba ujednačiti. Dakle, ako je dopušten ulazak u državu onima koji imaju odgovarajući dokaz da su preboljeli ili da su negativni na virus, onda bi to moralo vrijediti i za one koji se žele kretati među županijama. Ili obratno: ako za te kategorije ljudi kretanje unutar Hrvatske nije dopušteno, onda bi im isto tako trebalo zabraniti i ulazak u Hrvatsku. Ističem da je prvenstveno na epidemiolozima da daju jasan odgovor na pitanje koji od ta dva režima bolje odgovara suzbijanju epidemije: potpuna zabrana kretanja u Hrvatsku i unutar nje ili pak ograničenje s određenim iznimkama (preboljeli, negativni). Naglašavam da sve ovo nema nikakve veze s posebnim iznimkama od zabrane kretanja koje su razumne i legitimne. Naime, naravno da je smisleno od ograničenja kretanja izuzeti žurne i operativne službe, pacijente koji zahtijevaju medicinsku skrb, novinare i slično’’, rekao je Gardašević za Nacional.

On dodaje da, ako postoji načelna odluka da se iz epidemioloških razloga u Hrvatskoj ograniči kretanje, onda i svi mogući izuzeci od tog pravila moraju imati razumno opravdanje. ‘’Takvo razumno opravdanje jasno vidim u pogledu pacijenata, novinara i slično, ali nikako ga ne vidim u tome da je kretanje omogućeno onima koji su do određenog roka uplatili smještaj izvan svojeg mjesta prebivališta. Takva iznimka potpuno podriva svrhu mjere zabrane kretanja. Jednostavno rečeno: ako želimo smanjiti širenje virusa i smatramo da je ograničenje kretanja za to potrebna mjera, onda odlazak na odmor ne može biti razlog odstupanja od te mjere’’, dodao je ovaj ustavni stručnjak. Njemu je ‘’potpuno neshvatljivo’’ dozvoliti odlazak u druge županije radi korištenja već plaćenog smještaja za odmor, dok je u isto vrijeme na snazi zabrana privatnog okupljanja više od deset osoba i iz više od dva kućanstva.

‘’Ustavnopravna logika je ta da se prvo moraju učinkovito iskoristiti manje ograničavajuće mjere, a tek onda one oštrije. Odnosno, ako se traže tako oštre mjere kao što je ograničenje privatnog okupljanja, kako onda opravdati da se ljude pušta da putuju radi božićnih i novogodišnjih odmora? Da i ne spominjem da tako restriktivna mjera kao što je ograničenje privatnog okupljanja uopće nije nešto što je prihvatljivo za ‘redovno stanje’, odnosno da je o tome trebao odlučivati Sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika. Ističem i to da odluka Stožera o ograničenjima okupljanja od 18. prosinca sadrži i jednu potpuno očitu neustavnost. Naime, iznimke za okupljanja prilikom misnih slavlja predviđena su za dane 24. i 25. prosinca, a sama odluka traje do 10. siječnja. Jasno, ako se uspostavlja određeni model ponašanja, onda on mora jednako vrijediti za sve. A ako ne vrijedi jednako za sve, kao što ovdje, na primjer, ne vrijedi za one koji Badnjak i Božić slave po julijanskom kalendaru, onda se otvara pitanje diskriminacije po vjeri. Najbolje bi bilo da se ta odluka u ovom segmentu što prije izmijeni. U suprotnom, Ustavni sud bi ju trebao ukinuti’’, decidirano tvrdi Gardašević. Na Ustavnom sudu, usprkos brojnim osporavanjima poteza Vlade i Stožera civilne zaštite i zazivanjima njihove reakcije, zasad su odlučili šutjeti, a nisu reagirali ni na upite novinara. Moguće je da su odlučili naprosto prešutjeti ovaj problem u nadi da mjere ionako neće dugo trajati ili da će ih Vlada, po uzoru na potez od ovog proljeća, u Saboru naknadno ‘’legalizirati’’.