Nacional je proteklog tjedna ustanovio da slučaj Ljubomira Kasuma, o čijim je neuspješnim pokušajima da dokaže kako mu je u Benkovcu oteta imovina Nacional izvijestio u prošlom broju, nipošto nije jedini slučaj očigledne nepravde prema hrvatskom državljaninu koju sudovi i politika već četvrt stoljeća ne uspijevaju riješiti. Ustanovili smo, dapače, kako ni gotovo šest kontinuiranih godina koalicije Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS), kroz mandate dviju vlada Andreja Plenkovića, nije bilo dovoljno da se riješe zaostali neriješeni slučajevi očiglednih nepravdi prema hrvatskim Srbima, nastali u vrijeme ili neposredno nakon rata. Dapače, na osnovu informacija koje je Nacional dobio od neslužbenih izvora u SDSS-u, moglo bi se tvrditi kako i Hrvatska, poput Slovenije, ima svoje “izbrisane” građane, i to na različite načine: od neopravdano uskraćenog državljanstva, preko neopravdano uskraćenog prava na nepovredivost vlasništva, do neopravdano nametnutih troškova u sudskim sporovima.

Nacional je proteklog tjedna izvijestio o slučaju obitelji Ljubomira Kasuma iz Benkovca, koja pred sudovima već 25 godina ne uspijeva dokazati notornu činjenicu: da im je 1996., na temelju kasnije ukinutog zakona o privremenom oduzimanju napuštene imovine, protupravno oteto vrijedno imanje s dvije stambene zgrade na kat, poslovnim prostorom od 500 četvornih metara, osam tisuća četvornih metara prostora i 180 maslina. No taj slučaj nije jedina takva nepravda, koja se kroz četvrt stoljeća na različite načine dodatno multiplicirala. Postoje, naime, najmanje još tri takva slučaja, a vjerojatno ih je i više, jer ima i onih koji su formalno riješeni, ali se “repovi” sudskih procesa vuku sve do danas. Službeno, nisu riješena još tri slučaja povrata nekretnina oduzetih još poslije Oluje. “U Središnjem državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje evidentirane su još tri nekretnine koje nisu vraćene vlasnicima, a koje su sukladno Zakonu o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, privremeno dodijeljene na korištenje drugim osobama”, doznao je Nacional iz Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje. “U tijeku su postupci koji se vode pred nadležnim sudovima radi iseljenja privremenih korisnika te budući da se radi o sudskim postupcima koji su u tijeku, sukladno Zakonu o zaštiti osobnih podataka, nismo u mogućnosti dostaviti podatke o osobama i njihove kontakte”, stoji u dopisu kojim je na pitanja Nacionala proteklog tjedna odgovorila glasnogovornica Središnjeg državnog ureda Bernarda Tolić Alilov.

Obitelj Ljubomira Kasuma iz Benkovca pred sudovima RH već 25 godina ne uspijeva dokazati da im je 1996., na temelju kasnije ukinutog Zakona o privremenom oduzimanju napuštene imovine, protupravno oteto vrijedno imanje s dvije stambene zgrade, poslovni prostor i zemljište. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

No to ne znači da su ta tri slučaja i jedina: slučaj Ljubomira Kasuma, na primjer, zasigurno nije među ta tri, jer je njegovo imanje, sudskom odlukom, prodano zbog ovrhe kako bi se isplatio njezin privremeni, a zapravo nezakoniti korisnik. Još jedan slučaj očigledne nepravde, koji zasigurno nije među tri koja u svom dopisu spominje Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje, jest onaj Gliše Kolundžića iz Kakme u zadarskom zaleđu. Taj čovjek već se 30 godina sudi s Croatia osiguranjem oko iznosa koji bi mu ta osiguravajuća kuća, koja je do 2014. bila u državnom vlasništvu, trebala isplatiti kao osiguranje za njegovu luksuzno opremljenu kuću u Zadru, spaljenu i devastiranu u rujnu 1991. Kolundžić, o čijem su slučaju hrvatski mediji u nekoliko navrata već izvještavali, preživio je dva pokušaja atentata nakon što se 1999. vratio u Hrvatsku, a još je i deset godina čekao da mu vrate njegove posjede u Kakmi. Povrh svega, više godina je s Auto Hrvatskom vodio radni spor zbog toga što je u veljači 1991. dobio otkaz, ali i taj je spor izgubio.

Osim Kasumova i Kolundžićeva, notoran je i slučaj Nikole Pavlovića iz Petrinje. Taj prijeratni poduzetnik čija je kuća u Petrinji poslije Oluje dodijeljena drugome, u proteklih 25 godina vodio je nekoliko sudskih postupaka i s privremenim korisnikom i s državom, da bi prije pola godine bio prisiljen prodati kuću koja mu je u Petrinji ipak vraćena, kako bi vratio dugove koji su se nagomilali tijekom dugih godina uglavnom neuspješnih suđenja. Nikoli Pavloviću, koji sa suprugom živi u Beogradu i prima 400 eura mirovine, država i danas svakog mjeseca oduzima oko 120 eura na ime ovrhe sudskih troškova zbog izgubljenog suđenja u kojemu je zbog oduzete kuće tužio državu. Tako se četvrt stoljeća života obitelji Pavlović može, u nekoliko rečenica, sažeti ovako: poslije rata su ostali bez kuće i nakon 25 godina raznih suđenja trajno su ostali i bez kuće i bez četvrtine mirovine mjesečno, koju im država uzima zbog sudskih troškova za suđenja koja su izgubili. Obitelj Pavlović bila je među 14 sličnih slučajeva čije je rješavanje EU postavio Hrvatskoj kao uvjet za članstvo, pa su tražili zamjenu kuće za stan u Zagrebu, namjeravajući se vratiti u Hrvatsku. I dok je u nekim drugim slučajevima država omogućila zamjenu kuće za stan, obitelji Pavlović to nije uspjelo. Sve što im sada preostaje jest molba državi da im ne naplati sudske troškove – a po toj molbi, koju su već nekoliko puta ponovili, obitelj Pavlović pripada i drugom kompleksu problema iz devedesetih koje država do dana današnjeg nije uspjela riješiti.

Opisani slučajevi obitelji Kasum, Kolundžić i Pavlović povezani su s jednim kompleksom problema naslijeđenim iz devedesetih: oduzimanjem i uništavanjem imovine Srba koji su poslije Oluje privremeno otišli iz zemlje. Ti su događaji proizveli različite pravne posljedice: osim još tri slučaja u kojima kuće vlasnicima još nisu ni vraćene, u SDSS-u nastoje sustavno riješiti drugi kompleks problema proistekao iz pravnih posljedica nasilja devedesetih: postići da Vlada donese uredbu ili odluku o otpisu plaćanja sudskih troškova ljudima koji, poput Nikole Pavlovića, moraju plaćati sudske troškove zbog izgubljenih sporova s državom, koju su tužili smatrajući je odgovornom zbog ubojstva člana obitelji, minirane kuće ili nekog sličnog nasilja koje su nad njima počinili hrvatski vojnici.

Postoji još jedan kompleks problema, koji SDSS nastoji riješiti u sklopu koalicijske suradnje s HDZ-om: teškoće ljudi kojima je hrvatsko državljanstvo uskraćeno premda su u Hrvatskoj rođeni i u njoj cijeli život žive. Kako je za Nacional objasnio izvor blizak vrhu SDSS-a, riječ je o ljudima čiji su roditelji bili državljani Hrvatske, ali su zbog nekih okolnosti u matične knjige upisani izvan Hrvatske. Takvim je ljudima hrvatsko državljanstvo često bilo uskraćeno. Onima, pak, čiji su se roditelji doselili u Hrvatsku, a oni u matične knjige upisani u Hrvatskoj, ono je znalo biti oduzeto i godinama nakon što su dobili hrvatsko državljanstvo, čak 2006. ili 2007. Događale su se tako apsurdne situacije: da je osoba rođena i cijeli život živi u Hrvatskoj, radi štoviše u državnoj službi, ali joj polovinom dvijetisućitih biva oduzeto hrvatsko državljanstvo, s objašnjenjem da je “greškom upisana” kao hrvatski državljanin. Nacionalov izvor iz SDSS-a kaže kako nije riječ o malom broju ljudi: premda točne evidencije nema, pretpostavljaju da ih je možda čak dvije do tri tisuće.

Nijedan od tih problema nije nov: dobar dio njih na ovaj ili onaj način uspjele su riješiti vlade od 2000. godine naovamo, ali brojne osobne sudbine i dalje se ne rješavaju. Što se uskraćenih državljanstava tiče, propisi su se, na inicijativu SDSS-a, proteklih godina dvaput mijenjali u korist ljudi koji traže hrvatsko državljanstvo, ali veliki je problem bio u tome što su i upravni sudovi potvrđivali rješenja o odbijanju državljanstva. “Još se i može shvatiti da je Ministarstvo pravosuđa prihvaćalo takav nakaradan stav, ali da su ga prihvaćali i sudovi, to je neshvatljivo”, kazao je za Nacional izvor blizak vrhu SDSS-a. Prije dvije godine koalicijski partneri postigli su kompromis pa je Vlada odredila da tražitelji mogu u roku od dvije godine podnijeti zahtjev za utvrđivanje državljanstva, ali je izbila pandemija pa je zatraženo da se rok produži još godinu dana. Najviše zahtjeva podneseno je u Srbiji i nešto u Banjoj Luci, ali konzularna je procedura komplicirana i spora, što prijavitelje često obeshrabruje. Istodobno s političkim razgovorima o toj temi, SDSS u sklopu koalicije nastoji postići da Vlada donese uredbu kojom će otpisati potraživanja sudskih troškova svima koji ih moraju plaćati jer su izgubili tužbe protiv države zbog ubijenih članova obitelji ili miniranih, otetih i devastiranih kuća. Sve je te razgovore operativno vodio SDSS-ov potpredsjednik Vlade Boris Milošević, kojemu je namjera bila da uredbu o otpisu svih potraživanja Vlada usvoji na proljeće, najkasnije do lipnja. Hoće li uspjeti, nije izvjesno: potres i Miloševićevo imenovanje u Stožer za obnovu potresom razorenih područja sve je usporio, kao što je dodatni problem stvorilo i otvaranje istrage protiv Borisa Miloševića. “Nadamo se ipak da ćemo to uspjeti izgurati do kraja, kako bi se ti parnični troškovi ljudima napokon otpisali i da ih se pusti na miru. To je jedna od ključnih zadaća SDSS-a u ovoj vladi”, kazao je Nacionalov izvor.

Ali kako je moguće da najjače stranke Hrvata i Srba u Hrvatskoj, HDZ i SDSS, ni nakon šest godina čvrste suradnje u vladajućoj koaliciji ne uspijevaju riješiti dugogodišnje, odavno poznate i očigledne nepravde za najviše dvije do tri tisuće hrvatskih građana? Je li riječ o lošoj suradnji unutar koalicije ili o nečemu drugome? Je li HDZ Andreja Plenkovića nacionalistička antisrpska stranka kojoj suradnja sa SDSS-om služi samo kao paravan da prikrije protusrpsku politiku? I je li SDSS – kako tu stranku znaju povremeno optuživati i Hrvati i Srbi – nominalno nacionalna, a u biti trgovačka stranka koja se ne brine previše za vlastite birače, nego samo za vlastite članove? Sugovornici Nacionala tvrde da nije tako; odnosno, ocjenjuju preciznije, ako u stanovitoj mjeri i jest tako, postojeća forma koalicije Plenkovićeva HDZ-a i Pupovčeva SDSS-a takve je negativnosti smanjila na najmanju moguću mjeru. Problemi su, naime, mnogo dublji, dugotrajniji i širi od sposobnosti dviju stranaka, pa bile one i nositelji Vlade, da riješe godinama multiplicirane probleme.

Glišo Kolundžić iz Kakme u zadarskom zaleđu još traži odštetu za svoju spaljenu i uništenu kuću 1991., a izgubio je i sudski spor zbog otkaza. FOTO: Privatni album

A da uistinu jest tako, svjedoči činjenica da spomenute probleme nije uspjela riješiti nijedna dosadašnja vlada. Izvor blizak bivšoj socijaldemokratskoj vladi Zorana Milanovića, na primjer, izjavio je za Nacional kako se jedna članica te vlade bila osobno i izravno angažirala da se Nikoli Pavloviću pomogne zamijeniti kuću za stan te da mu se otpiše plaćanje sudskih troškova, jer riječ je o očitim nepravdama. “Slučaj Nikole Pavlovića užasna je sramota za ovu našu državu”, izjavio je izvor Nacionala. “Svi su nešto obećavali, ali nikad nikakvog pomaka. Čak im nisu mogli skinuti ovrhu s mirovina za sudske troškove, za postupak koji su izgubili iako im je država otela kuću. Strašno je da se tim ljudima sve to dogodilo, ali i to da ministrica u vladi i saborska zastupnica to nije uspjela riješiti s institucijama. A trebao je to biti lak posao. Bivši ministar Dražen Bošnjaković obećavao je da će to staviti na vladu, uvjeravajući da je za svaki pojedinačni slučaj potrebna posebna odluka. Bio je jako ljubazan i potpuno neefikasan. Ili možda efikasan? Ovisno iz kojeg kuta se gleda”, kazao je Nacionalov izvor, dodajući kako “ne zna je li SDSS ikad postavio to pitanje“. „Koliko se sjećam, SNV je Pavloviću odobrio neku novčanu pomoć iz svojih sredstava, ali s državom i vladom nisu ništa riješili”, rekao je Nacionalov izvor. SNV je Nikoli Pavloviću isplatio tri i pol tisuće kuna, ali je zato ministrica iz jedne od bivših vlada izjavila da će ona osobno, budu li Pavlovići morali plaćati sudske troškove, plaćati iz svog džepa, jer nije pošteno da oni plaćaju državi, a država im je otela kuću. I uistinu: Nikola Pavlović potvrdio je za Nacional da je njegovoj obitelji ta bivša hrvatska ministrica isplatila 11 ili 12 tisuća kuna vlastita novca, u mjesečnim obrocima po tisuću kuna. Učinila je to iz osobnog osjećaja odgovornosti i iz osjećaja osobne nelagode zbog nepravde koju je država nanijela svom građaninu: taj detalj dobro ilustrira do koje je mjere hrvatska država neefikasna u rješavanju nepravdi koje je devedesetih sama stvorila.

Ta neučinkovitost traje i danas. “Kako, na primjer, objasniti da je program sanacije obnove priključaka na električnu struju u područjima oslobođenim u Oluji bio čak pet godina prekinut?” retorički je za Nacional pitao izvor blizak vrhu SDSS-a. “Teško je to objasniti. Jako je mnogo teških sudbina za rješavanje i svaka od njih zahtijeva politički i organizacijski napor. Svi ti zaostaci iz devedesetih nisu pometeni pod tepih, ali ih je previše i prekomplicirani su pa pokušavamo riješiti dio po dio”, kazao je Nacionalu izvor blizak vrhu SDSS-a. “Najveći je problem”, tvrdi, “pravosuđe”. “Postoje nezadovoljavajuće sudske odluke, za koje je teško naći političko rješenje. A sudski postupci i dalje se odvijaju pa se čeka da završe, s nadom da će neki sud možda i odlučiti drugačije i donijeti oštećenima pravdu.” To jest istina, i u slučaju Ljuborima Kasuma, i Nikole Pavlovića, i Gliše Kolundžića, i mnogih drugih – ljudi su i išli pred sudove očekujući od njih pravdu. Ali rijetki su je dobili.

Kjubomir Kasum i njegov punac Gligorije Rnjak, nakon bezuspješnog traženja pravde na hrvatskim sudovima i izravnog obraćanja predsjedniku u premijeru RH, tužit će Hrvatsku Europskom sudu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Vlada Andreja Plenkovića usvojila je prošle godine Operativni program nacionalnih manjina za razdoblje od 2021. do 2024., koji detaljno, po točkama, definira planove za svaku od nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Srpska manjina u tom je planu zastupljena s planom za obnovu i stambeno zbrinjavanje, statusna, radna i mirovinska prava, prava civilnih žrtava rata, procesuiranje ratnih zločina, obnovu komunalne infrastrukture, unaprjeđenje socijalne i kulturne infrastrukture srpske manjine, prava na odgoj i obrazovanje, kulturnu autonomiju i spomeničku baštinu, međususjedsku suradnju i povrat imovine. Tim su planom obuhvaćeni svi problemi opisani u ovome tekstu, ali i mnogi drugi, te su određeni rokovi, načini i institucije odgovorne za njihovo rješavanje. Pa opet, stvari idu sporo. Zašto? “SDSS to ne može riješiti drugačije nego tako da sudjeluje u vladajućoj koaliciji i surađuje s najjačom strankom. To se jednostavno ne može riješiti drugačije. I dok je premijer iskazao razumijevanje za problem, rekavši da pronađemo razumna rješenja koja će Vlada prihvatiti, znali smo čak i s dobronamjernim ljudima u administraciji imati problema dok bismo im objasnili da mi ne pokušavamo nikome dati povlašten položaj, nego da je riječ o žrtvama kojima treba pomoći kako bi se barem manjim dijelom nadoknadila nepravda koja im je nanesena”, objasnio je izvor blizak vrhu SDSS-a za Nacional.

Saborski zastupnik romske nacionalne manjine Veljko Kajtazi za Nacional je pohvalio funkcioniranje vladajuće koalicije. Podsjećajući na raskole koalicija i vlada u posljednjih dvadeset godina, Kajtazi je čak ustvrdio kako je postojeća koalicija “najsnažnija dosad”. “Ovo je najčvršća koalicija od svih što ih je Hrvatska imala. Premijer Plenković uveo je tjedne sastanke s koalicijskim partnerima. Odnose HDZ-a i SDSS-a ne mogu komentirati, ali uime romske zajednice mogu reći da smo zadovoljni funkcioniranjem koalicije. Mnogi strateški dokumenti koji su ranije usvojeni pokazali su se kao mrtvo slovo na papiru, osim operativnih programa za nacionalne manjine koje je donijela ova vlada: prvi od 2016. do 2020., i drugi, usvojen prošle godine, od 2021. do 2024. Ti se programi provode, ne mogu reći bez problema, ali se provode, pa možemo zaključiti da smo zadovoljni suradnjom u vladajućoj koaliciji”, kazao je Nacionalu Kajtazi.

Radimir Čačić, predsjednik Narodne stranke Reformisti, koja je članica vladajuće koalicije, za Nacional je ustvrdio kako koalicija “sigurno nije” razlog zbog kojega se ne rješavaju problemi zaostali iz devedesetih. “U našem sudstvu, naime, svatko tko želi zaustaviti bilo što može to činiti beskonačno dugo. Pa osobno znam slučajeve u kojima sudske presude nisu provedene ni nakon 22, 23 godine, jer jedan sud nije priznavao drugi. Jednom riječju, sudstvo ne funkcionira. To postaje groteskno”, tvrdi Čačić. S druge strane, dodaje, “koalicija HDZ-a i SDSS-a funkcionira odlično, vjerojatno najbolje u usporedbi sa svim manjinama, jer ostali zastupnici manjina nemaju toliku političku težinu“. „U slučaju SDSS-a imate najveću manjinu i stranku i ta koalicija ima neprijepornu međunarodnu važnost: ona ovu vladu čini bitno prihvatljivijom u međunarodnim razmjerima”, ocjenjuje Čačić, koji smatra i da bi SDSS želio da se problemi brže rješavaju. “O tome nema spora. Međutim, s jedne strane to priječi samo funkcioniranje sustava, a s druge je činjenica da ispod vrha HDZ-a postoji cijela piramida koja ne podržava rješavanje takvih problema. Nije HDZ Plenković, Jandroković, Bačić i Božinović, koji bi bili spremni jednom za svagda riješiti probleme zaostale iz devedesetih. Oni su europsko, umiveno lice HDZ-a”, kaže Čačić. “Samo, oni ne bi bili na vlasti bez one piramide HDZ-a ispod njih, pa je zato trebaju i ne smiju se s njom preradikalno sukobljavati. Istodobno, ta piramida treba njih iz vrha HDZ-a, jer bez njih ne bi pobijedili. I sve dok je tako, oni će biti u suživotu. Utoliko je termin „suživot“ primjereniji odnosu ljudi iz vrha HDZ-a i stranke u cjelini, nego odnosu vrha HDZ-a sa SDSS-om: komunikacija Plenkovića i Pupovca je komunikacija građanskih političara, a komunikacija Plenkovića s ostatkom stranke sasvim nešto drugo”, kaže Čačić. Nacional je o funkcioniranju koalicije sa SDSS-om pokušao razgovarati i s dužnosnicima HDZ-a. Zamolili smo za komentar predsjednika Kluba zastupnika HDZ-a Branka Bačića i ministra pravosuđa Ivana Malenicu, ali nam se nisu javili – što je možda argument više u korist tvrdnji Radimira Čačića o “suživotu” dviju suprotstavljenih struja unutar vladajuće stranke.