“Ministarstvo financija kod doznaka sredstava iz državnog proračuna poštuje odredbe ugovora sklopljenog između Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije.” To je jedna od dviju rečenica koju je Nacional uspio dobiti nakon što je tri državne i jednu religijsku instituciju pitao za komentar knjižice sisačkog biskupa Vlade Košića i umirovljenog generala Ivana Tolja koju Nacionalov religijski komentator Drago Pilsel u ovome broju ocjenjuje “fašističkom literaturom”, a kojom je biskup Košić nastavio svoju višegodišnju kampanju zagovaranja ekstremne desnice i opravdavanja ustaštva. Druga rečenica koju smo dobili je sljedeća: “Tiskovni ured HBK nikad ne komentira istupe pojedinih članova Hrvatske biskupske konferencije.”

NEMIRI&NESANICE: Biskup Vlado Košić troši resurse građana i Vlade RH da bi promovirao čisti fašizam

Nacional je u ponedjeljak od glasnogovornika Vlade, Ministarstva kulture i medija, Ministarstva financija te Hrvatske biskupske konferencije zatražio komentar činjenice da je Košićeva i Toljeva knjiga, “Junačka i sveta Hrvatska. Pismo o 30. obljetnici Domovinskog rata“, objavljena u nakladi sisačke biskupije, dakle, barem posredno, i novcem hrvatskih poreznih obveznika. Odgovorili su nam, rečenicama koje smo citirali na početku teksta, iz Ministarstva financija i iz HBK. Vlada i Ministarstvo kulture i medija nisu odgovorili. Jasno je, dakle, da se Vlada premijera Plenkovića, usprkos svojoj politici bliske suradnje sa srpskom zajednicom te važnim i markantnim gestama kojima je otpočela proces trajnog pomirenja Srba i Hrvata, ali i svojem nastojanju da smanji radikalizaciju u društvu, ne kani suprotstavljati nedvosmisleno ekstremističkim stajalištima sisačkog biskupa Košića koji ih ne prestaje zagovarati ni u izdanjima svoje biskupije kada ih financiraju hrvatski porezni obveznici.

“Junačka i sveta Hrvatska. Pismo o 30. obljetnici Domovinskog rata“ knjižica je od osamdesetak stranica, objavljena u nakladi Sisačke biskupije. Autori Vlado Košić i Ivan Tolj u uvodu predgovoru kažu, kako prenosi Hrvatska katolička mreža, da im je želja da se njome “ne samo učvrsti istina o prošlosti, nego i uoči ono što se trebalo razriješiti u minulu razdoblju, a nije se dogodilo, zbog propusta, pa i grijeha nečinjenja svih političkih garnitura, od završetka Domovinskoga rata, a posebice od 2000. godine do danas”. Na promociji, 28. siječnja u sjedištu Sisačke biskupije, biskup Košić suprotstavio se pluralitetu interpretacija Domovinskog rata: “A znamo da ne mogu biti dvije istine, ne može se o istim događajima u jednoj zemlji govoriti suprotno, s oprečnih stanovišta”. Potom je nastavio: “Nemoguće je također da se na silu dogodi željeno hrvatsko-srpsko pomirenje za koje međutim nisu ostvarene temeljne pretpostavke, a to su istina i pravednost. Dok se ne prizna istina i dok se ne zadovolji pravda, nije moguće istinsko pomirenje. Također je teško očekivati da će narod doživjeti svoj duhovni mir, ako ga se neprestano maltretira lažima i poluistinama. O nama samima ovisi hoćemo li pristati na poniženja i podvale. Hrvatska na žalost ništa ne čini, ili veoma malo, da prikaže svoju istinitu prošlost u Drugom svjetskom ratu i poraću, kao na žalost ni u Domovinskom ratu”. Košić smatra, kako je kazao, da bi “više napora bilo potrebno uložiti da se postigne hrvatsko-hrvatsko pomirenje, jer je ono nužno za napredak naše Domovine. A na žalost ne samo da se na tome ne radi, već se radi upravo suprotno, na podjelama, dakle protiv takvog pomirenja koje nam je nasušno potrebno.”

Pritom, uz analizu Košićeve i Toljeve knjige te promocije na kojoj je predstavljena, koju u ovome broju nudi Nacionalov komentator, nije naodmet podsjetiti na političko djelovanje biskupa Košića koje je počelo skandalom njegova dočeka Darija Kordića, haškog osuđenika na 25 godina zatvora zbog masakra 116 bošnjačkih civila, u Ahmićima u srednjoj Bosni, 16. travnja 1993., nakon što se Kordić s odsluženja kazne vratio u Zagreb. Kordić je “moralna veličina”, objasnio je svoj postupak Košić, ustvrdivši kako Haški sud nije tražio pravog počinitelja zločina u Ahmićima, nego je “želio podijeliti krivnju za ratne zločine, a to znači i za sam rat u BiH, između svih triju naroda. Ipak, to ne odgovara istini jer Hrvati su se samo branili”, rekao je sisački biskup.

Tri godine kasnije Košić će braniti HOS-ovca Damira Markuša, dogradonačelnika Kutine, pozivajući ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića na ostavku, nakon što je Markuš u Kninu uhićen s još nekoliko HOS-ovaca jer su isticali ustaški pozdrav. “Je li moguće da hrvatska policija hapsi hrvatske branitelje? Kakva je sad opet ova protuhrvatska vlast koja se usuđuje to činiti u Kninu na proslavi Dana pobjede? Pozivam ministra Božinovića da podnese ostavku!!!” napisao je Košić na Facebooku.

Tri godine nakon te Košićeve intervencije, u listopadu prošle godine, njegov će status poprimiti posve drukčije značenje, nakon što se dozna da je 22-godišnji Danijel Bezuk, napadač koji je kalašnjikovom pucao u policajce pred zgradom Vlade, prijateljevao s Damirom Markušem, o čemu je Nacional iscrpno pisao, a Markuš to priznao i sam. U izjavi Večernjem listu kazao je: “Poznavao sam dobro Danijela Bezuka i našeg se prijateljstva neću nikad odreći. Igrao je u NK Dinamo Kutina, u kojem sam predsjednik. Pitajte sve koji su ga poznavali i nećete čuti lošu riječ o njemu. Danijelov stric Zdravko Bezuk junak je Domovinskog rata. Poginuo je u bitkama za Vukovar kao dragovoljac HOS-a, bili smo skupa. Danijelov je otac od samih početaka u obrani RH. Zajedno smo 12. ožujka 1991. ušli u jedinicu za posebne namjene MUP-a. Tragedija koja se dogodila, nije se dogodila s još nečijim znanjem, nitko to nije mogao predvidjeti. Ne mogu znati što je Danijela natjeralo na taj čin. Iz razgovora s njegovim prijateljima i vršnjacima sam saznao da je on, kao i drugi mladi, bio nezadovoljan stanjem u našoj domovini”.

Što to zapravo povezuje Markuša i biskupa Košića može se zaključiti i iz ovog teksta koji je Košić objavio u listopadu 2017.: “Najprije treba reći da ustaštvo nije bilo fašizam, nego organizirano vojno djelovanje u obrani Hrvatske kao države, o čijoj su se naravi kao državi pozitivno izrazili i bl. Alojzije Stepinac i dr. Franjo Tuđman, ali te su postrojbe to činile svim ‘dopuštenim i nedopuštenim sredstvima’, što je bio dio njihove zakletve. Ta ilegalnost, odnosno nedopuštena sredstva svakako nisu za nas kršćane prihvatljiva, kao ni zločini koje su počinili, a koje Crkva osuđuje, premda treba reći da je to bio odgovor na brojne četničke i partizanske zločine”. U istom tekstu Košić je napisao ovako: “Treba otvoreno reći da su politički zahtjevi predstavnika poražene srpske manjine u RH, a koja je zajedno sa Srbijom i JNA 1991. digla pobunu protiv Hrvatske, a podupire ih i sada srpska službena politika, jer tamo vladaju opet četnici, ali na žalost ih podupire i SPC – utemeljeni na mitovima i lažima. To su ne samo interpretacija Jasenovca, nego i uloga bl. Alojzija Stepinca, ustanka u Srbu, a što je proslava pokolja Hrvata, a ne antifašistička revolucija, zatim spomenik u Banskom Grabovcu, kao i izmišljanje nepostojećeg logora za ubijanje srpske djece u Sisku. Pitamo se, zašto naša država već jednom ne naloži istragu – ali ne političku nego znanstvenu, pa ako je potrebno i međunarodnu – da znamo što se to stvarno dogodilo, npr. u Jasenovcu. Kako je moguće da su ‘istine’ toliko različite? I zašto se Jasenovac prepušta Srbima da oni govore što je tamo bilo? Naime, i uklanjanje ploče poginulim braniteljima HOS-a takvo je priznanje da je to mjesto na kojem su stradali srpski zarobljenici i što je trajni razlog nametanja krivnje Hrvatima – dok se čini da je istina sasvim suprotna i da bi ju već jednom trebalo iznijeti na vidjelo!”.

Biskup je u istom tekstu napisao i ovo: “Na žalost, naša hrvatska politika ili nema snage ili ne zna odgovoriti svim tim lažima. Trebalo bi donijeti zakon da svi koji su dizali pobunu protiv RH ne mogu sudjelovati ni u kojem obliku u vlasti, zatim bi bilo po meni nužno i da se zatraži isplata ratne štete koju je Republika Srbija nanijela RH u svojoj agresiji, i to kao uvjet bilo kakvoj potpori za ulazak iste u EU. Bilo bi nadalje nužno ukinuti povlasticu da srpska djeca u Hrvatskoj uče neku drugu povijest Domovinskog rata negoli što je to povijesna istina; bilo bi potrebno također zabraniti ulazak huškačima i širiteljima laži u RH, ne samo srpskim ministrima i političarima, nego i predstavnicima SPC.” Usprkos svim tim stavovima sisačkog biskupa i premda su oni posve suprotni pomirbenoj i tolerantnoj politici Vlade, ni Vlada ni Crkva o stajalištima biskupa Košića očito se ne kane izjašnjavati. A kad je tako, nejasan ostaje odgovor na pitanje kako se to premijer Andrej Plenković misli izboriti protiv “radikalizacije u društvu”, o kojoj je s toliko prividne odlučnosti i strasti govorio u danima nakon što je Danijel Bezuk pred Vladom počinio svoj bezumni čin terorističkog nasilja.