Općinski radni sud u Zagrebu nepravomoćnom je presudom nalažio državi da četvorci obavještajaca, odnosno nasljednicama jednog od njih, plati ukupno više od 110.000 kuna uvećanih za zatezne kamate na ime neisplaćene razlike na plaće tijekom 2001. i 2002. kada su iz tadašnje Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP) prešli u sastav Protuobavještajne agencije (POA).

Obavještajci M.G, M.M.O, I.B. i nasljednice djelatnika sigurnosnih službi Ž.T u tužbi su navodili da su bili državni službenici Službe za zaštitu ustavnog poretka u sastavu MUP-a od lipnja 2001. do kraja studenoga 2002. kada su, temeljem Zakona o sigurnosnim službama, preuzeti u sastav Protuobavještajne agencije. U tužbi su isticali da im je plaća trebala biti isplaćivana temeljem uredbe Zakona o državnim službenicima donesene u travnju 2001. kada su se trebale prestati primjenjivati odredbe Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti.

Kako im država nije isplaćivala plaću po novim kriterijima, a što je bio slučaj u odnosu na ostale službenike, tužitelji su potraživali isplatu razlike plaće tijekom većeg dijela 2001. i 2002.

Zastupnici države u cijelosti su se protivili tužbi i tužbenom zahtjevu obavještajaca navodeći kako je stupanjem na snagu Zakona o policiji od 1. siječnja 2001. SZUP prestao biti ustrojstvena jedinica MUP-a ”pa se poslovi zaštite Ustavom utvrđenog poretka više nisu mogli smatrati policijskim poslom i radno-pravni status djelatnika MUP-a nije regulirao i status zaposlenika SZUP-a”.

Nadalje, isticali su i kako su početkom primjenjivanja Zakona o sigurnosnim službama od 1. travnja 2002. zaposlenici bivših sigurnosnih službi nastavili s radom na radnim mjestima na kojima su zatečeni te su zadržali plaću i dodatke na plaću do donošenja rješenja o rasporedu na poslove utvrđene pravilnicima o unutarnjem redu sigurnosnih službi, a to se odnosilo i na zaposlenike POA-e. Prema obrazloženju zastupnika države, odredbom Zakona o sigurnosnim službama određeno je pitanje plaće zaposlenika sigurnosnih službi, a taj je zakon ”lex specialis” u odnosu na Zakon o državnim službenicima i namještenicima.

U ovom sporu je još 2008. bila donesena presuda kojom je država morala platiti razliku plaće, ali i naknadu za civilna odjela navedenim obavještajcima u 2001. i 2002,, a tu je prvostupanjsku presudu 2010. potvrdio i Županijski sud u Zagrebu. No, Vrhovni sud je 2016. ukinuo tu presudu u dijelu u kojem se obavještajcima trebalo isplatiti puno veći iznos te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu

U ponovljenom postupku Općinski sud opet je presudio u korist obavještajaca.

”Radno-pravni položaj tužitelja kao službenika nije bio različit u odnosu na ostale službenike Ministarstva unutarnjih poslova te nema razloga u pogledu obračuna plaće praviti razliku između njih i ostalih službenika Ministarstva unutarnjih poslova, jer nema propisa prema kojima bi se obračunavala plaća posebno za njih. Tijekom utuženog razdoblja tužitelji su trebali primati plaću temeljem odredbi Zakona o držanim službenicima i namještenicima, Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijenata složenosti poslova u državnoj službi i Uredbi o plaćama policijskih službenika”, zaključuje se u obrazloženju presude.

Osim razlike neisplaćenih plaća država obavještajcima i njihovim nasljednicima treba nadoknaditi i parnični trošak u iznosu od oko 56.000 kuna.