U posljednjih deset godina s područja Sisačko – moslavačke županije iselilo se više od 30 tisuća ljudi. Zapuštenost, siromaštvo i besperspektivnost uzroci su velikog odljeva stanovništva iz Siska i gradova Banije – Petrinje, Gline i Hrvatske Kostajnice. Iako su ratne štete dijelom i naoko sanirane, industrijska postrojenja koja su u ratu uništena nisu obnovljena niti su izgrađena nova. S druge strane, industrija koja ratom nije izravno zahvaćena i koja je zapošljavala desetke tisuća radnika, nije preživjela poslijeratnu tranziciju – sisačka željezara nekad je zapošljavala 18 tisuća, a Rafinerija Sisak šest tisuća radnika. Radna mjesta su nestala, a kada nema posla, nestaju i ljudi. Obrtništvo se na tom području uspjelo održati, uslijed propadanja industrije promijenilo je strukturu – iz proizvodne u uslužnu djelatnost – i danas hrani četvrtinu stanovništva županije. Upravo stoga obrtnici s potresom pogođenog područja traže od Vlade hitne mjere koje će njihovim radnicima osigurati plače već od siječnja i očuvati radna mjesta, a njima stvoriti uvjete za daljnje poslovanje.

“Potres koji nas je pogodio dovest će do dodatnog iseljavanja”, upozorio je Adolf Cvanciger, predsjednik Obrtničke komore Sisačko-moslavačke županije. “Mi smo gospodarska institucija, mi stvaramo nove vrijednosti i zapošljavamo ljude. Grad bez obrtništva i bez obrtnika više nije grad.”

Obrtnička komora Sisačko-moslavačke županije broji 2300 članova. Svaki obrtnik u prosjeku zapošljava još dvoje radnika te je riječ o sedam tisuća radnih mjesta. Kada se tome pribroje članovi njihovih obitelji, od obrta koji su registrirani na području županije živi oko 35 tisuća ljudi. Prema prvim procjenama, više od 1300 obrtnika pretrpjelo je izravnu štetu od potresa, a među njima je 300 obrtnika kojima su uništeni lokali i prostori u kojima su obavljali svoju djelatnost.

“Nama obrtnicima i našim zaposlenicima, obrtništvu kao instituciji, ne treba socijalna pomoć, mi ju ne želimo. Treba nam zakonska regulativa koja će stvoriti uvjete za rad. Ni jedan čarobni štapić ne može nam pomoći, mi želimo raditi i zarađivati svojim rukama. Ako ljude ovdje ne zadrži posao, ako ljude ne zavežu poslovna perspektiva i poslovne mogućnosti, izgubit ćemo sve. Tko sutra odavde ode nikada se više neće vratiti. Danas se ruši dimnjak Segestice, znate kada će biti ponovo izgrađen? Nikada! Nama treba perspektiva! Da li je potres neprilika koja će zabiti zadnji čavao u lijes našoj regiji ili će to biti nova prilika vidjet ćemo vrlo brzo – za mjesec ili dva kad ćemo prestati biti glavna vijest, kada svi odu, kada nas svi zaborave. Ne želimo biti negativna senzacija, ne želimo medije koji plaću nad našom jadnom sudbinom! Mi ne trebamo milost! Dobri smo i pošteni ljudi koji žele raditi i živjeti od svog rada”, poručio je Cvanciger.

Najotporniji na potres su državni, županijski, lokalni i strukturni nameti, ali i ostale “daće” – doprinosi, porezi, prirezi, spomeničke rente, naknade za šume, evidencijske naljepnice za označavanje održavanja vatrogasnih aparata i da ne nabrajamo dalje. I, naravno, krediti, oni preživljavaju svaku havariju. Obrtnici nemaju vremena za čekanje, njima su mjere za spas radnih mjesta, isplatu plaća radnicima i nastavak poslovanja potrebne danas.

“Ne možemo čekati do kraja siječnja da nam država izađe u susret, mi to od nje ni ne tražimo, već tražimo da prepozna situaciju u kojoj se nalazimo. Ne znamo kako ćemo svojim radnicima isplatiti plaće za siječanj, za veljaču da i ne govorim. Vlada i njezini gospodarski stručnjaci moraju znati da na području pogođenom potresom postoje tisuće poslovnih subjekata koji danas – ne sutra nego danas – od Vlade očekuju mjere koje će ih održati na životu, koje će radnicima osigurati plaće i koje će ljude zadržati na ovom području. Ne muči naše ljude samo strah od potresa, puno je veći strah svih nas – i obrtnika i građana – što ćemo i gdje sutra raditi, od čega ćemo živjeti, što će jesti naša djeca. Ovako sablasna tišina u centru Siska nije vladala ni za vrijeme rata”, ustvrdio je Cvanciger.

Iako su i sami jako stradali, sisački i banijski obrtnici odmah su se nakon potresa stavili na raspolaganje građanima. I danas su na terenu, sudjeluju u raščišćavanju ruševina, sanaciji objekata, nabavi i prijevozu građevinskog materijala, pripremi hrane za sve volontere. Jedna od volonterki je i obrtnica Ružica Malović. Nakon potresa prijavila se u Crveni križ. Kako je rekla, taj rad je spašava jer barem na trenutak uspije skrenuti misli s tragedije koja ju je pogodila. Prije potresa imala je dva frizerska salona, u kojima je osim sebe zapošljavala još četiri osobe. Njezin frizerski salon u centru Siska teško je stradao.

“Od milosti se ne može živjeti, djevojke koje za mene rade moraju od nečeg živjeti, plaćati stanarinu, račune i hraniti djecu. Teško da ću imati dovoljno novca za isplatu plaća i za prosinac. O ovom poslu ovisi i cijela moja obitelj. Rješenje koje bi došlo za mjesec ili dva za nas bi bilo prekasno. Do tada ćemo izgubiti i ono malo snage koja nam je ostala. Ovo je teško i fizički izdržati, spavati na hladnoći u automobilima, ali psihički je još gore. Kada izgubimo posao, izgubili smo sve, a to nam se upravo događa”, rekla je Ružica Malović.

Najveća razaranja pretrpjela je Petrinja, 48 obrtnika iz centra grada ostalo je bez poslovnih prostora. Njih 30 radilo je u najužem centru, na Trgu Franje Tuđmana, i iz urušenih zgrada uspjeli su spasiti samo nešto sitnog alata. Stjepan Panežić, predsjednik Udruženja obrtnika Petrinje, Gline i Topuskog, pokrenuo je inicijativu za postavljanje kontejnerskog naselja u kojem bi obrtnici mogli nastaviti s radom. O tome je rekao:

“Obavijestili smo gradonačelnika Dumbovića da tražimo lokaciju na koju bismo mogli postaviti tridesetak kontejnera – kontejnersko naselje za obrtnike koje bi moralo profunkcionirati za mjesec dana. Ako se ne bude brzo djelovalo, mnogi obrtnici otići će u druga mjesta i više se neće vratiti, zato moramo početi odmah raditi na ovom projektu. Barem desetak zanimanja – knjigovođe, frizeri, serviseri kućanskih aparata – sigurno bi mogli raditi u tom centru. Kontejneri moraju biti primjereni svakoj djelatnosti, frizeri moraju imati toplu i hladnu vodu, knjigovodstveni servisi internet. Ovih 30 obrtnika iz najužeg centra grada ne može čekati, sigurno će proći godina dana dok se većina tih zgrada ne poruši i ne počne gradnja novih, oni sigurno narednih četiri ili pet godina neće moći ući u svoje prostore.”

Igor Milušić rođen je u Petrinji, nakon povratka iz progonstva njegova obitelj obnovila je ugostiteljski objekt na Trgu Franje Tuđmana, osnovan prije rata. Prije 14 godina imali su 23 zaposlena radnika, a danas imaju 13, ostali su otišli u Njemačku i Irsku. Njihov problem trenutno nisu plaće jer koriste mjere potpore za očuvanje radnih mjesta, već crvena naljepnica na vratima poslovnog prostora. “Imamo cafe bar, restoran, sobe za noćenje i crvenu naljepnicu. Naš će se objekt vjerojatno rušiti i nakon 25 godina otplaćivanja kredita mi danas nemamo ništa, opet smo na početku, na nuli. Obnova će trajati godinama, a što ćemo mi do tada raditi? Trenutno smo pod mjerama, ne znamo do kada će te mjere trajati, ne znamo gdje će naši radnici nakon toga raditi. Ne znam ni gdje ću ja raditi, od čega ću živjeti i školovati djecu.”

Danijel Jagić, predsjednik ceha ugostitelja Udruženja obrtnika Petrinja, Glina i Topusko, sa statičarima je obišao sve obrtnike na području Petrinje. Objekti na periferiji grada, većina njih, dobili su zelenu naljepnicu i mogu nastaviti raditi. To su novi objekti koji su rađeni s novim materijalima i oni su preživjeli potres.

“Imam iskustva s gradnjom jer sam gradio novi objekt u centru grada. Najveći problem nas obrtnika koji imamo poslovne prostore u centru bili su konzervatori. Oni su doslovce krivi što su se zgrade na Trgu Franje Tuđmana urušile. Te zgrade u obnovi nisu obnavljanje s modernim materijalima koji bi zadržali njihovu statiku. Konzervatori nisu dozvolili nove materijale, već su insistirali na starim materijalima kako bi zgrade bili što autentičnije vremenu u kojem su izgrađene, a radi se o kraju 18. i početku 19. stoljeća. Ja ih nisam poslušao, uz puno prijetnji i problema srušio sam kuću u staroj jezgri i napravio novu. Nova je kuća projektirana za devet Richtera, ima armiranu konstrukciju i izdržala je potres. Konzervatori nisu dozvoljavali da se rade betonski armirani prsteni oko krovišta, već se na trulim gredama gradio prsten od teške cigle. Da su se napravile betonske deke i grede, ti bi objekti bili čvršći i kompaktniji i izdržali bi potres. Armirana konstrukcija krova izvana se ne vidi, kuće ne bi izgubile svoj identitet i izgled, nego bi dobile kompaktnost i sada ih ne bi trebalo rušiti.”

U jednoj takvoj kući od male obrtničke radnje, servisa kućanskih aparata, živjeli su Željko Vrzan i njegov sin Noa. Za isplatu plaće Željko novca nema, unatoč tome socijalnu pomoć ne traži niti bi je primio, a iz svog grada ne želi otići.

“Ma kakva plaća, gledam ove ruševine, to je nekada bila budućnost moje djece, to je nekada bilo srce grada, sad tog grada nema, nama žive duše, ljudi su se razbježali. No u meni ima dovoljno prkosa! U našem malom stanu postavio sam stol s nešto alata što sam uspio spasiti i upalio lemilicu, posla ima i ja ću tu ostati. Grad sam bio napustio 1991. i više ne odlazim. Prijatelji mi najbolje pomažu, prekjučer me zvao čovjek iz Karlovca i rekao da ima nekoliko stvari koje treba popraviti. Meni to treba, ne treba mi socijalna pomoć.”
Vrzanov petnaestogodišnji sin Noa zabrinut je što će biti s njegovom školom.

“Moja će se škola vjerojatno rušiti, ne znam kamo ću ići na praksu. Ne znam hoće li moji prijatelji ostati u Petrinji, kamo god da pogledam, ostale su mi samo uspomene. Ali tata kaže – sad je inat, sad je prkos!” U mjestu Nebojan, sedam kilometara od Petrinje, živi obitelj Ivančice Kudlek. U potresu su izgubili dva poslovna objekta, frizerski salon u Petrinji i centar za sport i rekreaciju na OPG-u u Nebojanu. Obrt Ivančice Kudlek zapošljava pet radnica – uz vlasnicu tu su njezine dvije kćeri i još dvije žene. Za prosinac će isplatiti plaće, a što će biti dalje, ne zna.

“Ako država ne pomogne i ne uvede mjere uslijed potresa, mi ne znamo što ćemo dalje jer smo ostali bez svega. Ja otkaze ne želim dijeliti, očekujem pomoć od države da ljudi imaju od čega živjeti. Jedna moja zaposlenica je samohrana majka s djetetom s posebnim potrebama, druga ima bolesnu majku, kćeri imaju malu djecu. Imam dva kredita i 1. siječnja banka je uredno s računa skinula ratu od 4500 kuna. Jednim kreditom plaćam lokal u centru Petrinje koji je sada uništen, a drugim smo izgradili bazen i ostale objekte ovdje u Nebojanu. Uz kredite, u uređenje poslovnih prostora uložili smo još 170 tisuća kuna vlastitog novca – štedjeli smo, moja su se djeca odricala kako bi u budućnosti imala od čega živjeti, sada smo izgubili sve što smo u 20 godina stekli. Vratili smo se na nulu, na 10. lipnja 1996. kada smo nakon povratka iz progonstva otvorili obrt.

Obitelj Kudlek smjestila se u drvenoj kućici u Nebojanu koja je prije potresa služila za boravak gostiju na OPG-u, jedino je ona izdržala potres. Preko noći ugoste i susjede tako da u prostoru od 30 kvadrata spava 15 ljudi.

“Što očekujem, očekujem da će nas uskoro svi zaboraviti, Hrvatska ima veliko srce, ali ljudi koji nam sada pomažu moraju se okrenuti svojim životima i ići svojom putevima. Nama treba pomoć države i Grada, novčana pomoć i prostor da ponovo pokrenemo posao ovdje na OPG-u i u gradu. Za početak nam treba kontejner u kojem bismo počeli raditi, šišati ljude i živjeti od svog rada. Država bi prvo trebala pomoći poduzetnicima i obrtnicima jer ako mi ostanemo, ostat će i ljudi. Da mi budemo kotač novog razvoja grada. Ako mi budemo radili, netko će u taj grad dolaziti i u njemu trošiti. To treba riješiti već danas jer za pet mjeseci će biti kasno. Prošle godina sam u renoviranje salona u Petrinji uložila 100 tisuća kuna. Zbog konzervatora renoviranje me koštalo duplo više jer sam morala ugrađivati stare materijale, ručno rađene prozore i vrata, sad se sve to urušilo. Mislim da je sada vrijeme da se meni vrate sve spomeničke rente i naknade za šume koje sam godinama plaćala.

Ivančicu Kudlek brine puno toga, no najviše je brinu potezi Vlade: “Prošloga tjedna čuli smo da su Stožer i Vlada pripremili plan obnove prema kojem će obnova krenuti u roku od tri do šest mjeseci, a trajati tri godine. Mladi u Petrinji neće čekati tri godine da im se obnove kuće i poslovi! Nakon tri godine Petrinja će ostati bez pola stanovnika, bit ćemo sretni ako nam od 24 tisuće stanovnika ostane 15 tisuća.”

Petrinjac Željko Vrzan je imao servis kućanskih aparata u srušenoj kući, a njegov petnaestogodišnji sin Noa zabrinut je gdje će nastaviti školovanje. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO