Eric Lartigau prije šest godina režirao je komediju “Glas obitelji Bélier” koja je postala senzacionalan hit. Nju je pogledalo 7,5 milijuna Francuza. Unatoč tome, on od tada nije snimio nijedan film. Godinama se nije želio baviti projektima koji mu nisu izgledali obećavajuće, sve dok nije čuo priču koju je pretvorio u film “#ZaNju”, komediju koja se prošlog vikenda počela prikazivati u Francuskoj, a u četvrtak, 13. veljače, počinje se prikazivati u hrvatskim kinima.

Priča je to u Stéphaneu kojeg glumi Alain Chabat, razvedenom chefu u pedesetim godinama života koji s dva svoja sina vodi uspješan restoran. Kako je usamljen, preko Instagrama se upoznaje s djevojkom iz Južne Koreje po imenu Soo koju igra Doona Bae. Ubrzo se zaljubi u nju i otputuje u Seul kako bi je upoznao. No ona ga nije dočekala, a on je 11 dana čeka na aerodromu, nadajući se da će doći po njega. U tih 11 dana on se druži s ljudima, kuha u restoranu, pjeva karaoke i pije te sve objavljuje na Instagramu. Postao je, a da to i ne zna, Instagram zvijezda, o njemu pišu mediji pa tako i njegovi sinovi saznaju da im je otac zaglavio na aerodromu u Seulu.

Tako je ovim filmom Lartigau nastavio sa žanrom u kojem je najuspješniji, komedijom s primjesama drame. Započeo je time još 2003. s prvim filmom “Nevjerojatni tajni agenti”, a iznimku je napravio 2010., kada je režirao triler “The Big Picture”. U njemu je jednu od uloga imala i Branka Katić koju znamo iz serije “Novine”. Ona mu je koristila jer se dio filma odvija u Crnoj Gori. “Glas obitelji Bélier”, priča o obitelji u kojoj su otac, majka i sin gluhonijemi dok kćer ne samo da nije gluhonijema, nego izvrsno pjeva, donijela mu je komercijalni vrhunac.

S Ericom Lartigauom razgovarali smo u Parizu ekskluzivno za Nacional, neposredno prije francuske premijere ovog filma. Ima nešto ležerno u redatelju koji na vrhuncu slave odluči ne raditi ništa, sve dok nije dobio ideju koju je smatrao vrijednom filma. Upravo na takav način opisivao je svoj novi film “#ZaNju”.

NACIONAL: Kako ste došli na ideju za ovaj film? Je li to nečije iskustvo iz stvarnog života ili je priča izmišljena?

Ideja je došla od producenta filma Edouarda Weila koji je ujedno i moj prijatelj. Bili smo zajedno na odmoru i on mi je tada ispričao priču o čovjeku iz Mađarske koji je započeo neku vrstu veze preko društvenih mreža s djevojkom iz Kine. Zbog nje je odlučio otići u Peking, otputovao je tamo, a ona se nije pojavila, zbog čega je odlučio štrajkati glađu. Četiri dana kasnije kineske vlasti su ga vratile u domovinu. Taj događaj izazvao je brojne komentare na društvenim mrežama, na kojima se opisivalo kako je došlo do toga da se on odluči na taj potez i doleti u Peking. To je bila originalna ideja od koje smo krenuli.

NACIONAL: Jasno je zašto ste umjesto Mađara odabrali Francuza, ali zašto ste umjesto djevojke iz Kine odlučili za djevojku iz Južne Koreje i aerodrom u Seulu?

Želio sam da glavni lik bude potpuno izgubljen u Aziji. Azija me oduvijek privlačila, a prije četiri godine upoznao sam korejsku glumicu Doonu Bae. Za Koreju sam se odlučio jer je to zemlja koja se u kratkom vremenu strahovito promijenila i razvila tako da je danas smatraju jednom od deset najvažnijih zemalja na svijetu. Razvila se usprkos činjenici da je okružena velikim i važnim zemljama kao što je Kina. Iako je to nekada bila siromašna zemlja uništena ratovima, pokazala je snagu, razvila se, a ljudi u Južnoj Koreji su vedri i pozitivni. To je ono što me fasciniralo kod Južne Koreje i zato sam želio da se moj glavni lik iz filma osjeća izgubljeno u toj zemlji. Ujedno, fasciniran sam južnokorejskog kinematografijom, posebno redateljima kao što su Bong Joon-ho i Park Chan-wook. S njima sam provodio noći, pili smo i pričali razne priče.

NACIONAL: Dobar dio filma odigrava se na aerodromu u Seulu koji se pokazao kao igralište za realizaciju vaših ideja. Kako je izgledalo snimanje scena na aerodromu?

Surađivali smo s dvojicom korejskih producenta koji su živjeli u Francuskoj, što nam je olakšalo odnose među filmskim ekipama. Što se tiče logistike, bilo je komplicirano dobiti dopuštenja za snimanje filma na aerodromu, ali kada smo ih dobili, sve je bilo lakše. Htio sam da kamermani budu gotovo neprimjetni kako bismo se mogli kretati bez ometanja putnika jer nismo željeli zadavati probleme vlastima zračne luke u Seulu. Ta zračna luka je poput grada s kinima, saunom, praonicom, restoranima. Postoji i vlak koji vozi u zračnoj luci.

NACIONAL: Kako objašnjavate današnju situaciju u kojoj se situirani i slobodan muškarac u godinama može zaljubiti u ženu preko društvenih mreža?

To je moguće. Razgovarao sam s francuskim veleposlanikom u Južnoj Koreji koji mi je rekao da mjesečno tri do četiri muškarca naprave ono što je napravio glavni lik mog filma. Postoji velik broj muškaraca koji se zaljubljuju preko društvenih mreža i događa im se ono što se vidi u mom filmu. To je nešto što se događa i što su omogućile društvene mreže.

NACIONAL: Što se dogodilo s dobrim starim ljubavnim sastancima?

Ovo su novi načini susreta koji su pridodani starim načinima. Nekadašnji ljubavni sastanci i dalje postoje, ovo je dodatni način susreta s partnericom.

NACIONAL: Međutim, to je iluzija ljubavi. U vašem filmu glavni lik ne poznaje doista tu djevojku zbog koje je doletio u Seul. On postaje opsjednut njome i to nije prava ljubav kakvu gledamo u romantičnim komedijama.

To je paradoks društvenih mreža, možete izgraditi vezu koja postaje stvarna, iako je u biti virtualna. Ta veza postaje stvarna onim ljudima koji su krhki. Proces je jednostavan, izmislite svoj profil, izmislite svoju životnu priču. Možete nanovo kreirati samog sebe, povjerovati da ste se zaljubili, ali u cijeloj priči oslanjate se na nešto što je vrlo nestabilno. U toj nestabilnosti postoje ljudi koji vide samo formu, osobu s fotografije na društvenoj mreži, i zaljube se u nju. Sve se svodi na nestabilnost između realnosti i virtualnog. Kao rezultat samoće i očaja ljudi upoznaju muškarca ili djevojku u koju se onda zaljube preko društvenih mreža. Ipak, ja u filmu nisam želio za glavnog lika imati depresivca. On ima posao i obitelj iako je razveden te živi u realnom svijetu. Ipak, jednim dijelom on izlazi iz te realnosti.

NACIONAL: On je uspješan, ali traži ljubav.

Upravo tako, ali tu se postavlja pitanje što je ljubav.

NACIONAL: Je li ovo vaš pokušaj da pokažete što se događa kada se susretnu staromodni muškarac koji vjeruje u flert i moderna mlada djevojka koja živi u digitalnom svijetu?

Glavni lik filma odlazi u Koreju jer vjeruje da se zaljubio. No to nije jedini razlog zbog kojeg on odlazi u Koreju jer je to napravio zato što je želio izaći iz svoje sigurne zone i namjerno se izgubiti. On se želio suočiti sa situacijom u kakvoj se nikada nije našao. Što se tiče južnokorejske djevojke, on se želio suočiti s njom, ali ga je ona tada vratila u realnost. Ona mu je, kada su se konačno upoznali, pokazala da živi u stvarnom svijetu. Na neki način on je tada zaglavio među svim tim kontradikcijama. On je izmislio fiktivnu ljubav, to nije stvarna ljubav.

NACIONAL: I zato bi gledatelji ovog filma mogli suosjećati s glavnim likom jer je njima jasno da to nije prava ljubav.

Zato sam snimio film koji je suprotan romantičnim filmovima koji govore o ljubavi. Svaki romantično-ljubavni film temelji se na odnosu dviju osoba, a ovo je ljubavna avantura samo jednog čovjeka. On je sam, što znači da ovo nije ljubavna priča. Ovo je romantična priča o samo jednoj osobi.

NACIONAL: U filmu se spominje “nunchi”, što je korejski izraz koji se koristi kada jedna osoba shvaća potrebe i osjećaje druge osobe bez da razgovara s njom. Imaju li muškarci u Francuskoj taj “nunchi” u sebi?

Zapravo, ja sam najbolji primjer za “nunchi” jer sam još kao mladić mogao osjetiti tuđe potrebe bez da sam razgovarao s tom osobom. Time se pokazala ta neka vrsta emocionalne inteligencije što “nunchi” zapravo jest. U Južnoj Koreji “nunchi” je vrlo važan, ali morate biti oprezni jer “nunchi” ima i loših strana. Ako možete iščitati nečije osjećaje bez razgovora, onda možete upasti u zamku tako što nećete nikada razgovarati s tom osobom. Kako god bilo, potrebno je razgovarati.

NACIONAL: Jeste li vi ikada otputovali u drugu državu zbog neke žene? Ako jeste, je li se to pretvorilo u dramu ili u romantičnu priču?

Nikada to nisam napravio, ali je bio jedan trenutak u mom životu kada sam se odlučio za važnu promjenu u životu. Ja sam tada bio mlad, u te promjene nije bila uključena žena pa vam ne mogu reći je li to bila komedija ili drama. No kada se odlučite na životne promjene u 50. ili 55. godini, koliko ima glavni lik filma, onda se radi o vrlo osjetljivim stvarima. Između komedije i drame stoji tanka crta.

NACIONAL: Lik kojeg glumi Alain Chabat vrlo brzo na aerodromu postaje neka vrsta maskote, ali i zvijezda Instagrama. Kakav je vaš odnos spram društvenih mreža?

Društvene mreže izazivaju znatiželju, sreću, tugu, vi jednim potezom prsta prelazite s jednog kontinenta na drugi, s fotografije medvjeda prelazite na fotografiju djevojke s modne piste, a zatim na sliku poznatog slikara. Društvene mreže izazivaju emocije, puno različitih emocija, one vas zgrabe i ne puštaju. Ima nešto zanimljivog u društvenim mrežama, ali one ujedno i izazivaju napetost u vama.

NACIONAL: Koja je najbolja ljubavna priča koju ste vidjeli u nekom filmu?

Ona u filmu “Mostovi okruga Madison” s Clintom Eastwoodom i Meryl Streep. To je “nunchi” film.