DRUGI NAJBRŽI IKAD NA 800 Siromašni pastir kojemu se zbog trčanja rugalo cijelo selo postao je olimpijski prvak

Autor:

Paris 2024 Olympics - Athletics - Men's 800m Final - Stade de France, Saint-Denis, France - August 10, 2024. Emmanuel Wanyonyi of Kenya celebrates with his national flag after winning gold. REUTERS/Dylan Martinez Photo: Dylan Martinez/REUTERS

Dylan Martinez/REUTERS

Ako imalo pratite atletiku znate tko je Emmanuel Wanyonyi (20), ako ne pratite – vrijedi pročitati kratku priču o njegovom nevjerojatnom putu tijekom kojeg je od siromašnog dječaka do zlatne olimpijske medalje i drugog rezultata u povijesti na 800 metara. Na mitingu Dijamantne lige u Lausannei u petak Wanyonyi je opet „ukrao show“ i pored cijelog niza drugih velikih zvijezda i friških osvajača olimpijskih medalja pokazao o kakvom se, govorimo o 20-godišnjaku, nevjerojatnom talentu radi. Mladi Kenijac je pobijedio s 1:41.11 čime se, uz jednu pravu atletsku legendu kao što je Wilson Kipketer, izjednačio na drugom mjestu svih vremena ove discipline, samo je svjetski rekorder David Rudisha sa svjetskim rekordom 1:40.91 trčao brže.

„On je potpuno poludio“, bio je jedan od blažih svakodnevnih komentara lokalnih stanovnika sela Saboti na zapadu Kenije još prije samo par godina, nakon što bi Wanyonyi protrčao pored njih. Ruganje ga je tjeralo da trči još brže a da stvar bude bolja, ili gora, budući osvajač olimpijskog zlata suseljanima je znao govoriti kako želi postati trkač svjetske klase.

„Znali su mi reći da bez veze trošim vrijeme jer nitko nikad iz našeg plemena nije trčao i napravio nešto kroz trčanje. Rugali su mi se, smijali su mi se u lice“. Ipak, snove mladom Wanyonyi nitko nije mogao ni uzeti, ni zabraniti.

Odrastao je uz desetero braće i sestara, u neimaštini, uvijek okružen nekim nevoljama i problemima. „Oduvijek sam znao da je trčanje jedino što moju obitelj i mene može izvući iz teškog života i siromaštva. Zato sam fokusirao svu svoju energiju na trčanje“, prisjeća se Wanyonyi ranih motiva za teške treninge, ako se to uopće tada moglo zvati treninzima jer je trčao samoinicijativno, samo skupljao kilometražu.

Prestao je ići u školu kad je imao deset godina, s jedne strane njegova obitelj nije imala novca ni za što pa ni za bilo što vezano za što, i drugo – već tada je morao početi nekako zarađivati pa je postao pastir. Nije ga to omelo u trčanju a obzirom da je često trčao na kružnoj stazi oko škole, zapazio ga je njegov bivši učitelj koji ga je nagovorio da se vrati u školu i kako će mu on pomoći koliko god bude mogao.

Srećom, Wanyonyi je počeo izlaziti na utrke a rezultati su počeli dolaziti vrlo brzo. „Počeo sam s 5.000 metara, pa 3.000, pa to isto sa zaprekama, išao sam na jedan kross od 8 kilometara, sve sam pokušavao“.

Ključna stvar dogodila se 2018. kad je imao 14 godina, nakon što mu je umro otac, majka više nije mogla othranjivati svo 11-ero djece pa je mladi Emmanuel otišao živjeti kod svoje tete, koja doduše nije bila puno bogatija. „Ja sam barem išao u školu, većina mojih braće i sestara nikada nisu. Nova situacija me natjerala na još jače treninge. Sjećam se da sam nakon škole odmah išao trčati, i to u školskoj uniformi, jer nisam imao što drugo obući. Svako jutro i poslijepodne sam trčao po pet do sedam kilometara. Nekad bih vrlo kasno završio s školskim obavezama i domaćim radovima ali bih se svejedno sljedećeg jutra probudio u četiri ili pet sati i otišao trčati“.

Takva predanost trčanju Wanyonyi se negdje morala vratiti, negdje ga je moralo nagraditi. I dogodilo se – upoznao je Janeth Jepkosgei, svjetsku prvakinju 2007. godine i osvajačicu olimpijskog srebra na 800 metara. „Ohrabrivala me, dala mi prvi program treninga koji sam ikad vidio, bilo je to za njenih 800 metara, kasnije me povezala s trenerom Claudijem Berardellijem.

Wanyonyi je u zadnje dvije godine meteorski napredovao, 2021. je osvojio zlato na 800 metara na Svjetskom U-20 prvenstvu, 2022. godine bio je četvrti na seniorskom SP u Eugeneu, sljedeće godine osvojio je srebro na SP u Budimpešti a ove je godine prvo izvan stadiona s 3:54.56 postavio svjetski rekord na jednu milju a onda u Parizu stigao do najvećeg uspjeha, olimpijskog zlata.

„Kupio sam majci komad zemlje i kuću u kojoj sada živi s mojom mlađom braćom i sestrama. Obzirom da nisu išli u školu, svima im pokušavam osigurati da steknu neko obrazovanje, oni su vrijedni svake boli i patnje mog treninga. U rodnom selu me sada svi znaju, puno dječaka tamo počelo je trčati nakon što su vidjeli moje uspjehe“.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.