Objavljeno u Nacionalu br. 446, 2004-06-01

Kokain, nekoć najskuplja droga dostupna samo bogatima, postao je omiljen u srednjestojećim hrvatskim slojevima: gram kokaina stoji između 500 i 800 kuna

Kokain je preplavio Hrvatsku. Posve suprotno općem uvjerenju da ga konzumiraju samo imućni, postao je standardnim stimulativnim sredstvom za zabavu čak i srednje stojećih hrvatskih studenata i tinejdžera. Danas ga često uzimaju menedžeri, studenti, liječnici, zubari, vlasnici zaštitarskih tvrtki, kladionica, sportaši, brokeri, tinejedžeri iz srednjeg društvenog sloja. Kokain se više ne nabavlja teško, iz zatvorenih krugova povjerljivih dobavljača, nego se lako može nabaviti praktično na cesti. Gram kokaina stoji 500 do 800 kuna, a u njemu može uživati i troje do četvero ljudi, što ga čini još dostupnijim. Konzumira li ga u grupi, preko vikenda si ga može priuštiti svaki prosječan Hrvat.

To je dramatičan epilog neprimjerenog tretmana tog društvenog problema, koji su nadležna državna tijela, zbog drugih političkih prioriteta, ali i pogrešnih naputaka dijela državnog vrha 90-ih uglavnom olako shvaćala.

Da u Hrvatskoj kokain nikada nije bilo lakše nabaviti, Nacional se uvjerio u petak, 28. svibnja. Istoga dana kad je vijeće Županijskog suda u Puli nepravomoćno zbog prošlogodišnjeg krijumčarenja 301 kg kokaina s ukupno 81 godinom zatvora kaznilo grupu Draška Čubrilovića, dugogodišnjeg pripadnika zagrebačkog jet-seta, Nacional je u Zagrebu provjerio kako se nabavlja kokain.

Prvi gram kokaina novinar Nacionala uspio je kupiti u poznatom zagrebačkom kafiću na području Maksimira, nešto iza ponoći u noći s petka na subotu. Riječ je o kafiću koji je već godinama poznat kao povremeno okupljalište nogometaša Dinama, kao i lijepih djevojaka starih uglavnom između 19 i 24 godine. Osim nogometaša, većina posjetitelja tog lokala ne pripada tzv. višem srednjem sloju. Novinar Nacionala u tom je kafiću s prijateljem popio piće i upustio se u razgovor s dvojicom 20-godišnjaka. Jedan je student, drugi obrtnik. Ni jedan nije pripadnik više srednje klase, iako bi se to po njihovu odijevanju na prvi pogled moglo pomisliti. Nakon 20-ak minuta razgovora i čašćenja pićem, novinar Nacionala svom se novom znancu požalio na umor i rekao mu kako bi bilo dobro “uzeti nešto da se do kraja večeri podigne”. Istog trenutka sugovornik mu je ponudio da mu se pridruži u nabavi “belog”: “Ja ću ionako uzeti za sebe i prijatelja. Možemo to učiniti zajedno.” Pet minuta poslije novinar je studentu dao 500 kuna za gram kokaina. Potom su obojica izišli iz kafića a student je mobitelom nazvao svog dobavljača i rekao mu da trebaju “dva komada”. Vratili su se u kafić i uz ritam srbijanske folk glazbe i još jedno piće pričekali pola sata. Tada je student primio telefonski poziv, izišao iz kafića, prešao cestu i došao na parkiralište gdje se zaustavila tamna Opel Corsa. Primopredaja je bila munjevita: vozač je otvorio prozor, dostavio pošiljku i primio novac bez prebrojavanja. Razmijenili su nekoliko riječi i rastali se. Student se vratio u kafić i pred šankom, bez pretjeranog skrivanja, novinar Nacionala preuzeo je paketić kokaina umotanog u šareni papir i celofanski omot kutije cigareta. Potom se student uputio u zahod konzumirati kupljenu robu, a novinar mu jerekao da je dobio hitan poziv i da će se još vidjeti te večeri. Sve se to dogodilo između ponoći i dva ujutro.

Potom se Nacionalov novinar uputio prema središtu grada u okupljalište poklonika elektronske glazbe. Ondje se sreo sa znancima i s njima popio piće. Pola sata kasnije u zahodu mu se obratio mladić kojem nema više od 19 godina, potpuno priseban: “Trebaš li što?” ”Što imaš?”, uzvratio je Nacionalov novinar. “Imam više vrsta “bombona.” “To me ne zanima. Možeš li mi isfurati belo?” “Pričekaj dvije minute, moram obaviti telefonski razgovor”, odgovorio je mladić novinaru Nacionala. Kad se vratio, rekao je da bi gram kokaina mogao kupiti za 700 kuna izvan kluba. Izišli su i tristotinjak metara dalje prišao im je diler a mladić je Nacionalovu novinaru rekao da pripremi novac. Kad su se sreli, u pola četiri ujutro, samo su razmijenili novac i kokain umotan u bijeli papir. Mladić je potom novinara ozbiljnim tonom upozorio da ne ulazi s kokainom u klub i da zbog redarske službe robu konzumira u autu.

Drugi gram kokaina novinaru Nacionala prodao je uredno odjeven i posve neupadljivi muškarac krupnije građe, star najviše 28 godina. Samo donekle sliči profilu prosječnog dilera kokaina kako ga je za Nacional opisao Dubravko Klarić, kriminalist s dugogodišnjim iskustvom u borbi protiv krijumčarenja droge i predavač na Policijskoj akademiji u Zagrebu: “Prosječan diler uglavnom se odijeva u poznate robne marke, redovito odlazi u teretanu i kozmetički salon, pazi na svoj izgled. Uspješniji se brzo obogate, voze skupe automobile, imaju raskošne stanove u elitnim dijelovima Zagreba, izlaze u skupe lokale i viđeni su na važnim modnim i sličnim događajima. Često su u društvu javnih osoba, političara, glumaca ili sportaša. Ljeti krstare, zimi se skijaju . Diskretni su i omiljeni u društvu.”

Od početka 90-ih, kad se kokain počeo pojavljivati na hrvatskom tržištu, policija je relativno rijetko, ali spektakularno razbijala lance organiziranog krijumčarenja kokaina. U studenom 1992. na zagrebačkom autobusnom kolodvoru uhićen je tada 28-godišnji riječki glumac Dražen Mikulić sa 333 grama kokaina. Policija ga je slučajno zaskočila i lako otkrila da je kokain nabavio od Tomislava Butigana, tada 40-godišnjeg obrtnika s elitnim stanom u Zagrebu, vilom u Samoboru, tamnoplavim Porscheom u garaži i 50-ak tisuća njemačkih maraka u gotovini koje je policija pronašla u jednom od njegovih stanova. Butigan je Mikuliću kokain navodno prodao u stanu odvjetnika Davora Galetovića. Dio te pošiljke prodavao je i tadašnji dečko Ivane Vrdoljak, današnje supruge poznatog glumca Gorana Višnjića.

U proljeće 2004. okolnosti su se bitno promijenile, kokain više nije povlastica uspješnih poslovnih ljudi u trećem desetljeću života. Nacionalov novinar bez problema ga je uspio kupiti na uobičajenim mjestima za izlaske. Dileri su reagirali na telefonski poziv mlađih kolega ili starih mušterija. Kokain su dostavili brzo i bez provjeravanja. Do kraja vikenda Nacionalov je novinar iz raznih izvora mogao nabaviti još nekoliko grama kokaina, ali su već i prvi pokušaji kupnje pokazali da je dostupniji nego ikad. Sve veća potrošnja kokaina u Hrvatskoj dala se naslutiti još 2002. U kolovozu te godine u izvješću UN-ova Ureda za kontrolu droge i sprečavanje kriminala Hrvatska je zauzela prvo mjesto po potrošnji kokaina među zemljama istočne i srednje Europe: u Hrvatskoj je 0,2 posto stanovništva starijeg od 15 godina konzumiralo kokain. Iza Hrvatske su bile Slovenija, zatim Estonija, a na zadnjem mjestu Slovačka sa 0,01 posto.

Unatoč tomu, prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo iz 2000., na liječenju od kokaina u Hrvatskoj je bilo samo 13 ljudi, 10 muškaraca i tri žene. Ozbiljnost problema prikriva i varljiv podatak da je u Zagrebu 2000. od 73,4 posto ovisnika koji su se javili na liječenje samo 1,1 posto liječenih od kokaina. Zbog sve veće potrošnje kokaina i ti bi se statistički podaci uskoro mogli bitno promijeniti. Po cijeni od 500 do 700 kuna gram kokaina mogu konzumirati tri osobe. Podijeli li se cijena na dva do tri dijela, dostupna je i prosječnom pripadniku srednjeg staleža.

To je za Nacional djelomice potvrdio i Darko Dundović, načelnik Odjela za suzbijanje kriminaliteta droga u MUP-u: “Kokain se pojavljuje u urbanim sredinama, ali ne troši ga samo elita. Zbog cijene mnogii si to zlo ne mogu sami priuštiti, ali ga ipak konzumiraju vikendom. Za stalnu konzumaciju treba dosta novca pa je to pretežno droga bogatih.” Suprotno iskustvu Nacionala, Dundović tvrdi da kokain nije lako nabaviti: “Kokain je ponekad teško kupiti na ulici, jer se radi o ustaljenim dobavljačima i zatvorenim grupacijama ljudi koji si to mogu priuštiti i među njih je teško prodrijeti. Količina kokaina zaplijenjenog na ulici uopće se ne može uspoređivati s količinama zaplijenjenog ecstasyja, marihuane i heroina. Riječ je o manjim količinama, o nekoliko desetaka grama.”

Slavko Sakoman, jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za liječenje ovisnosti o drogama, kaže: “Dileri kokaina ciljano traže djecu bogatijih ljudi, kojima 500 kuna znači isto što i prosječnom građaninu Zagreba 50 kuna. Nešto stariji uspješni poslovni ljudi zbog kokaina gube poslove i obitelj. Katkad se sav novac u nekoj kladionici ili sličnoj tvrtki vrti oko financiranja vlasnikovih kokainskih potreba. Vlasnici jedne hrvatske tvrtke voze fenomenalne automobile, velik novac troše na kokainske orgije, zbog čega radnici primaju mizerne plaće.”

Za razliku od dilera drugih vrsta droga, dileri kokaina uglavnom ga i sami konzumiraju, jer on isprva ne stvara tešku fizičku ovisnost. Sakoman opisuje kako djeluje kokain: “Nedugo poslije uzimanja kokaina čovjek postane euforičan, a poslije i posve nekritičan. Sklon je brzoj vožnji auta, nesputanom seksu, izljevima oduševljenja. Kokain djeluje na kognitivne funkcije mozga i kod konzumenta stvara privid da on kontrolira svoju ovisnost, odnosno uvjerenje da nije ovisnik. A promjene u memoriji ostavljaju trajan poriv da se kokain opet konzumira. Kokainisti često postanu ovisni i o drugim drogama, u najmanju ruku o tabletama za spavanje. Često ne mogu zaspati, jer su nakon noćnog izlaska još uvijek euforični, pa moraju uzeti tablete za spavanje, a neki zato uzimaju i heroin. Heroinski pak ovisnici uzimaju kokain kako bi im se ‘podiglo’ raspoloženje.”

Upravo je kokain u nepunih 15 godina razorio brojne poslovne karijere i brakove urbane elite. Na putu u potpunu kokainsku ovisnost nalazi se poznati menedžer u srednjim tridesetima, koji je nedavno napustio suprugu i tek rođeno dijete radi zaljubljenosti u medijski eksponiranu vršnjakinju, o čemu su pisali brojni magazini. U teškom je stanju zbog prekomjernog trošenja kokaina i poznati poduzetnik i vlasnik hotela iz istočne Hrvatske. Nos mu je deformiran od šmrkanja, a njegovi prijatelji misle da bi uskoro mogao zbog kokaina prodati i skupocjeni Mercedes. Znanci drugog uglađenog zagrebačkog poduzetnika tvrde da si je skupocjeni Ferrari mogao priuštiti jer je reducirao potrošnju kokaina.

U Zagrebu se upravo razvode dvoje pripadnika tzv. zlatne mladeži iz sredine 90-ih, koje je kokain povezao, a zatim nepovratno razdvojio. Ona je bila poznata manekenka, a on mladić iz imućne obitelji, kojoj je glavninu prihoda donosila tvrtka u Švicarskoj. Ona je i prije te veze bila poznata po konzumiranju kokaina, a glavni dobavljač bio joj je ubijeni pripadnik zagrebačkog podzemlja, tadašnji njezin dečko. Kako mu ona sve do udaje nije rekla da ima novog dečka, on se odjeven u trenirku pojavio na njenoj svadbi i prošetao ispred mladenaca da vidi za koga se udaje. Veza tog bračnog para, koji vjerojatno zbog pretjerane potrošnje kokaina ne može imati djece, možda je i počela na jednom od diskretnih kokainskih tuluma koji su se u prvoj polovici 90-ih održavali u kafićima Tomato u Tkalčićevoj, Tingl Tangl i Champagneriji (danas Lady Šram), koju je držao Zlatko Kolman Marči u Mesničkoj, Papagaj i Fanatic na Ribnjaku ili pak Thaliji u Gajevoj. Uz nekolicinu diskoklubova, ti su kafići sredinom 90-ih bili glavna sastajališta gradske mladeži i studenata iz imućnih obitelji, od kojih su neki danas ugledni ekonomisti, pravnici, liječnici. Većina njih tada je uz alkohol počela konzumirati i kokain, koji nije bio jedina droga koju su uzimali. Akter većine diskretnih kokainskih zabava iz sredine 90-ih za Nacional je potvrdio da su manekenke koje su tih godina napravile međunarodnu karijeru afirmirale konzumaciju kokaina kao urbani trend u Zagrebu. Neke od njih danas već odgajaju djecu u braku s vrhunskim hrvatskim sportašima, nekima međunarodna karijera i dalje traje, a često pod utjecajem kokaina daju izjave u televizijskim emisijama koje prate modnu i jet-set scenu u Hrvatskoj.

Nakon razuzdane zabave manekenki 1996. u luksuznom restoranu na Gornjem gradu mediji su prvi put spomenuli i pokojnog mafijaša Zlatka Bagarića. Bila je to proslava zatvorenog tipa nakon izbora ljepote. Jedan akter te proslave za Nacional je potvrdio da je zajedno s elitom tadašnjih manekenki bila i kriminalna Bagarićeva ekipa. Kokain se trošio nemilice, a jedan od većih konzumenata bila je i djevojka koja je organizirala to natjecanje. Nekoliko godina poslije zbog nje je svoju prvu suprugu ostavio poznati zagrebački tvorničar i s njom sklopio u svoj drugi brak. Rano ujutro neke su manekenke s te zabave otišle s Bagarićevom ekipom u hotel Intercontinental. Bagarić je, našmrkavši se kokaina, iz pištolja pucao u telefonski imenik. Policija ga je nakratko uhapsila i pustila.

Policija je 90-ih rijetko otkrivala poznate kokainiste. O tom teškom poroku javno se pričalo povremeno, kao u ljeto 1997. kad je u sobi hotela Sheraton zbog prekomjerne doze heroina preminuo 25-godišnji Marko Došen, sin poznatog pjevača Mate Došena. Iako se predozirao heroinom, Došen je bio poznat kao kokainski guru “zlatne mladeži”. Bio je poznati maneken, vozio skupe aute i motocikle, živio intenzivnim noćnim životom i sve oko sebe zasipao kokainom. Imao je i buran ljubavni život. Hodao je s manekenkama Tanjom Dragović, današnjom suprugom Gorana Ivaniševića, Ivom Baretić, te Lindom Schwartz, danas natjecateljicom iz Hrvatskog idola, show programa Nove TV.

Kokain 90-ih nije bio samo privilegij razuzdane elite nego i uobičajeni stimulans poznatih sportaša, posebice nogometaša. Njima bliska osoba za Nacional je potvrdila da su neki nogometaši Croatije nakon pobjede u Ligi prvaka nad Ajaxom u Amsterdamu u studenom 1998. (1:0, golom Josipa Šimića) slavlje u Zagrebu začinili obilnim porcijama kokaina. Očevidac kaže da je ta večer bila jedna od rijetkih kad su neke nogometne zvijezde posuđivale novac jer nisu ponijele dovoljno gotovine za nabavu kokaina. A preko veza su pokušavali nabaviti kokain uz jednodnevni poček plaćanja.

U srpskim estradnim krugovima još se prepričava kako je u Zagrebu 2000. gostovala njihova folk zvijezda Aca Lukas na privatnoj momačkoj večeri poznatog hrvatskog nogometnog reprezentativca, neposredno uoči svadbe. Lukas se po Beogradu navodno hvalio da mu je pola honorara plaćeno kokainom.

Da kokain nipošto nije tek stimulans koji podiže raspoloženje bogatoj gradskoj mladeži nakon obilne konzumacije alkohola, najbolje može posvjedočiti obitelj jedne od najsjajnijih zvijezda proizvedenih u reality show programu u Hrvatskoj. Drugi sin, nakon uspješne sportske karijere (bio je državni reprezentativac u zahtjevnom sportu), zbog kokainske ovisnosti završio je na odvikavanju, daleko od sportskih borilišta. Slični problemi doveli su do ozbiljnih zastoja i u karijerama razvikanih pjevača koji su vrhunce popularnosti imali sredinom 90-ih.

Ipak, ima i pozitivnih primjera. Supruga svestranog medijskog djelatnika uspjela je nedavno ostati trudna nakon višegodišnjih pokušaja. Njihovi kolege godinama su bili uvjereni da oni u tome nisu uspijevali jer je on konzumirao kokain, a zlobnici se i danas pitaju nije li otac njihova djeteta njegov šef, navodni ljubavnik njegove supruge.

Unatoč sveprisutnom kokainskom naličju hrvatskog javnog života, policiji u suzbijanju krijumčarenja kokaina nije lako. Tvrdnje da su u prošlih 15 godina kokain često konzumirali i tajni policijski istražitelji ne poriču borbu protiv sofisticirane mreže međunarodnog organiziranog kriminala. Ta borba ima brojne složene zapreke, a njih teško mogu premostiti i najbolji stručnjaci, koji se teško kao prikriveni agenti uvlače u modne, estradne i poduzetničke kokainske krugove.

Na zatvorenoj zabavi nakon nedavne modne revije prestižne robne kuće u poznatom maksimirskom restoranu potrošilo se nekoliko desetaka grama kokaina. S podsmijehom se prepričava da se predvodnica te raskalašene zabave, zastupnica robne kuće u Zagrebu, zaručniku mjesecima kune da nikad nije vidjela nikakvu drogu, a kamoli kokain. S podsmijehom se odbrojavaju i posljednji djevojački tjedni njezine prijateljice iz estradnih krugova kojoj se pripisuju brojne kokainske avanture praćene seksualnim eksperimentima.

Jednako su licemjerna bila i nedavna zgražanja i hinjena iznenađenost dijela zagrebačkog jet-seta koji je godinama prijateljevao s Draškom Čubrilovićem i posjećivao modne revije svoje supruge. Možda je upravo Čubrilović, i prije nego što je u okolici Rovinja s grupom pomagača uhvaćen s 300 kg kokaina, dobavljao kokain koji su prijateljice njegove supruge konzumirale na diskretnim zabavama zagrebačkog jet-seta. Bilo je među njima i pripadnika druge generacije liječnika iz uglednih zagrebačkih obitelji, stipendista američkog sveučilišta Harvard, ali i poznatih sportskih menadžera čije su javno izgovorene gluposti često razmjerne količini kokaina koji su konzumirali prethodnih večeri.

Hrvatskoj policiji prošlih su godina uspjele spektakularne zapljene golemih količina kokaina. Ali kokain je Hrvatima dostupniji nego ikad. Brzina i lakoća s kojom je kokain na raznim mjestima u Zagrebu uspio kupiti Nacionalov novinar to najbolje potvrđuje. Tek treba vidjeti hoće li i kako nadležne državne institucije odgovoriti na taj izazov.

Hrvatska elita u prahu kokaina

Poznata javna osoba za Nacional je prošli tjedan izjavila da se ne brine za sebe sve dok joj kokain ne postane svakodnevna potreba. Možda će i tada neko vrijeme nastaviti relativno normalno funkcionirati, ali će prije ili poslije morati shvatiti da je u teškim problemima. Kokainski hobi s tim čovjekom još od sredine 90-ih dijeli i financijski stručnjak u kasnim tridesetima, koji je za mandata bivše vlade obnašao istaknutu dužnost u jednoj od vladinih institucija. Tom oženjenom ocu dvoje malodobne djece brak je pred raspadom zbog veze s ambicioznom studenticom i poznatom manekenkom u srednjim dvadesetima. Nakon isprva diskretnog ljubavničkog odnosa, pod uočljivim utjecajem kokaina više su se puta žestoko posvađali u zoru na tulumima uglednih ekonomista.
Kao obožavateljica kokaina iz “zlatne mladeži” bila je na glasu danas udana poslovna žena, visoka dužnosnica iz jedne od prethodnih Vlada. Njene kolegice sjećaju se njenog nježnog odnosa s ponosnim vlasnikom Ferrarija iz istočnog dijela Zagreba, s bogatim iskustvom u kamatarenju. Od sredine 90-ih ona je živjela vrlo brzo. Još je brže napredovala, mijenjala skupe automobile i muškarce. Njeni partneri brzo su od kamatara postajali poslovni ljudi, strani konzultanti? Karijera, a vjerojatno i konzumacija kokaina, sada joj stagnira zbog majčinstva.
U Zagrebu su međunarodno afirmirane hrvatske manekenke bile prva društvena poveznica između organiziranog kriminala i “zlatne mladeži”. Nakon incidenta ispred kafića Tingl Tangl sredinom 90-ih prvi se put u javnosti pojavilo ime Ivice Bertića, tjelesnog čuvara ubijenog patološkog mafijaša Vjeke Sliška. Bertić je postao poznat hladnokrvno likvidiravši plaćenog ubojicu svog mafijaškog šefa. Kad se sredinom 90-ih javno požalio da ga je pretukla skupina bliska vlasniku kafića Tingl Tangl, nije izazvao medijsku pažnju. Tadašnji posjetitelji tog kafića za Nacional su potvrdili da je Bertić bio jedan od dilera koji su dostavljali kokain gostima lokala od četiri ujutro. Tada bi se u taj lokal počela slijevati “zlatna mladež” i manekenke iz diskoklubova Saloon i Gjuro II. Bertića su navodno pretukli upravo zbog nesuglasica oko dostave kokaina.
Vjerojatno također pod utjecajem kokaina, mafijaški boss Zlatko Bagarić u drugoj se polovici 90-ih cijelu noć sadistički iživljavao nad gostima lokala u Dubravi. Na kraju su ga vlasnici lokala, braća Rodić, ubili kao psa. Do zadnjih trenutaka Bagariću su tada društvo navodno pravile i dvije sestrične tada poznate u krugovima “zlatne mladeži”. Obje su s njim često konzumirale kokain. Jedna od njih danas je zaposlena u uglednom odvjetničkom uredu u centru Zagreba.

Značajke kokaina i kokainske ovisnosti

Kokain je glavni alkaloid biljke koka (grm visine 1-3m, listovi su dugi 4-8 cm, široki 2-4 cm, jajoliki, sprijeda šiljati, tamnozeleni), a dobiva se pretežno od bolivijske koke (Erythroxylon coca) i peruanske koke (Erythroxylon novogranatense var. Truxillense).
Koka se uzgaja i u Kolumbiji, Ekvadoru i Brazilu, uglavnom na većim nadmorskim visinama. Relativno jednostavnom kemijskom sintezom dobija se iz kokina lišća kristalast bijeli prah kokain, bez mirisa, gorkog okusa. Osim kokaina, iz lišća koke dobiva se i kokainska pasta koja se zloporabljuje posljednjih tridesetak godina, a i granulat za pušenje (jednostavna kemijska sinteza s kokainom) koji u narkožargonu zovu crack. Najveći proizvođač kokaina je Kolumbija.
Kokain se konzumira intravenozno, pušenjem, ušmrkavanjem, premazivanjem sluznice. Ovisnost koju stvara može se svrstati u kroničnu recidivirajuću bolest mozga. Potrošači kokaina često šmrcaju i imaju crvene nosnice uz pojačano curenje sekreta iz nosa, a i krvarenja uz popucane žilice, a u slučajevima intravenoznog konzumiranja žile brzo propadaju i odumiru.
Posljedica permanentne uporabe kokaina jesu vrlo neugodna stanja, kao paranoje i sumanute misli (psihoze), halucinacije, iskrivljena percepcija. Uz mučninu, konzumenta prate gubitak apetita, mršavljenje, nesanica, drhtanje i grčevi. Posebno je teška kokainska psihoza ? paranoja i zastrašujuće halucinacije, što dovodi do agresivnosti i prestrašenosti.
Dubravko Klarić, predavač na Policijskoj akademiji u Zagrebu, tvrdi da je krijumčarenje kokaina transnacionalni kriminal, sve masovniji, u stalnom porastu, organiziran, okrutan: “Cijena kokaina je velika jer krijumčari moraju svladati velike prepreke da kokain stigne s lokacija proizvodnje i utovara u Južnoj Americi stigne do korisnika. Logično je da u tim ‘poslovima’ postoji i subordinacijska organizacija, a nastoje, gdje je moguće, ostvariti spregu, podmićivanjem i drugim oblicima korupcije, s državnom upravom. To se ponekad događalo i u Hrvatskoj.”