Zagrepčanka“, roman Branislava Glumca prvi put objavljen 1974., u međuvremenu je postao bestseler – dosad je prodan u više od 200 tisuća primjeraka i doživio je 13 izdanja. Kao kazališna predstava „Zagrepčanka“ je prvi put postavljena 1976. u Zagrebu, a sada je roman ponovno adaptiran za kazalište u produkciji Teatra Erato i MBstagea. Glavne junake Marijanu i Vanju igraju dva para glumaca u alternaciji – Tea Harčević, Nikolina Prkačin, Domagoj Janković i Bernard Tomić. Koncepciju i adaptaciju radio je redatelj Dražen Krešić i dramaturg Patrik Gregurec, a premijera je 29. ožujka u Lisinskom. Okolnosti u kojima su živjeli i ljubili Marijana i Vanja promijenile su se otkad je roman napisan – inače prvi put u Jugoslaviji bez interpunkcijskih znakova – no priča o strastvenoj ali nemogućoj ljubavi, opterećenoj klasnim i statusnim razlikama, i danas je aktualna. Kroz priču o Marijani, neobuzdanoj djevojci iz višeg sloja koja svoju obitelj doživljava kao licemjernu zajednicu i život traži na periferiji, ova predstava razgolićuje ljude i razlaže sve nijanse društvenog života. Detalje je otkrio redatelj Dražen Krešić.

NACIONAL: Zašto ste odlučili kazališno adaptirati baš „Zagrepčanku“, prema romanu Branislava Glumca iz 1974.?

Ideja o postavljanju predstave „Zagrepčanka“ došla je od producentice Lidije Ivande. Poznavao sam roman i ranije, iz vremena prije nego što sam se počeo baviti režijom, pa mi je Lidijina iskra zapravo skrenula pažnju na nešto što mi je bilo ispod radara. Kada sam ga ponovno pročitao, nisam imao dvojbe, jer riječ je o kultnom romanu naše književnosti koji je svojedobno izazvao burne reakcije, i to ne bez razloga. Glumčev narativ formom i sadržajem svakako odskače i već na toj razini zanimljiv je kao scenski oblik. Izuzetno izazovno meni, a i čitavoj ekipi, bilo je u kazališni jezik pretočiti njegov izraz. Zanimalo nas je kako se piše kazališna predstava bez znakova interpunkcije, što je uopće riječ ili rečenica u kazalištu i kako sve to pretočiti u smislenu predstavu koja s publikom jednako snažno može komunicirati kao i roman. Jer roman s publikom komunicira izravno, na razini strasti i ljubavi, i kad ga se čita, brzo čovjek zaboravi da u njemu nema točke i zareza. Kao da je nastao u jednom velikom umjetničkom izgaranju.

NACIONAL: Taj je roman prodan u više od 200.000 primjeraka i doživio je 12 ili 13 izdanja, što je u njemu, prema vašemu mišljenju, toliko privlačno? U vrijeme Jugoslavije neke stvari bile su zaista šokantne, poput spominjanja abortusa, ali i promiskuitet glavne junakinje.

Čini mi se da je Branislav Glumac izveo jednu zavidnu umjetničku vratolomiju, a to je da je preko pojedinačne i konkretne priče uspio komunicirati univerzalnu ideju, poruku ili iskustvo. Zato roman ima toliko izdanja i zato se i danas tiče čitatelja. Na prvu loptu se može pomisliti da je kontroverznost njegov najjači adut, ali ja bih rekao da se ispod tog sloja krije jedna dublja priča, koja ne mari previše za režime, društveno raslojavanje i slično. Strastvena mladenačka ljubav u stanju je prevrnuti sve naglavačke, a to svjedočimo i iz mnogih djela povijesti umjetnosti, pa čak i iz povijesti uopće. Parafrazirat ću glavnog junaka Vanju: „Kada čovjek voli, onda je sve nevažno pa nije žena samo u onoj stvari.“ Abortus, prostitucija, ali i beznađe jalove zlatne mladeži, u svakom vremenu izazivaju kontroverze, u onom vremenu možda još i jače nego danas, ali baš zbog toga smo odlučili da nećemo direktno adaptirati roman u naše vrijeme, jer on u svom kontekstu jednako snažno udara.

Nikolina Prkačin i Domagoj Janković te Tea Harčević i Bernard Tomić glumački su parovi koji u alternaciji igraju Marijanu i Vanju. FOTO: Suzana Arslani

NACIONAL: Kakva je vaša Marijana, kakav je Vanja? Koliko su se promijenili?

Nastojali smo u narativnom smislu ispoštovati Glumca i „Zagrepčanku“ te ispričati Marijaninu priču vjerno koliko to možemo i koliko to promjena medija dozvoljava. Tu je i još jedna stvar, imamo dva para glumaca koji su ravnopravno gradili ovu predstavu. Rezultat su zapravo dvije predstave. Jako je zanimljivo bilo promatrati koliko se Vanja i Marijana mijenjaju ovisno o glumačkoj interpretaciji. Najbolje je pogledati predstavu s obje postave pa usporediti sličnosti i razlike.

NACIONAL: Zašto je važno da se obnovi ta priča?

Kao što sam i ranije rekao, radi se kultnom romanu prema kojem brojna publika gaji intenzivne osjećaje. Otkad sam počeo raditi na ovoj predstavi, gotovo svakoga dana javljaju se ljudi od kojih to možda i ne bih očekivao. Raspituju se jer drže roman negdje duboko u svom srcu, u svojoj mladosti. Iako je priča u jednom aspektu tragična, definitivno je simbol jednog vremena, a možda i simbol ljepote mladosti kao takve.

NACIONAL: Priča o strastvenoj, ali nemogućoj ljubavi, opterećenoj klasnim i statusnim razlikama, uvijek je atraktivna, na što ste stavili fokus?

Fokusirali smo se, naravno, na strastvenu ljubav Marijane i Vanje, nadajući se da će biti dovoljno snažna da sa sobom povuče i sve ostale aspekte „Zagrepčanke“. Možda djeluje malo uopćeno, ali ništa od bitnijih elemenata priče nismo izbacili.

NACIONAL: Ovo je dar Zagrebu, dvije godine nakon potresa. Je li i zbog te činjenice rad na predstavi bio emotivan? Jer roman je prepun žargona, zagrebačkog slenga.

Nekima od članova tima, pogotovo onima koje je Zagreb odgojio i koji su tu rođeni i odrasli, bilo je zanimljivo saznati koji sleng je tada bio aktualan i kako je ostario. Nešto od toga među nama, kroz rad na predstavi, vratilo se opet u govor. A posebnu emociju procesu dala je prisutnost Branislava Glumca. Povremeno nam je dolazio na probe i pružao bezrezervnu podršku u radu.