“Kultura otkazivanja”, što je prijevod engleskog pojma “cancel culture”, jedna je od glavnih tema novog, 26. broja časopisa Europski glasnik, koji uređuje pjesnik i romanopisac Dražen Katunarić. Tim povodom, nacional.hr razgovarao je s Draženom Katunarićem.
NACIONAL.HR: “Kultura otkazivanja” temat je novog broja Europskog glasnika. Zašto ste toj temi dali glavni naglasak?
Kultura otkazivanja nastoji postaviti nove okvire i granice mišljenja, odnosno prisiliti ljude da misle upravo onako kako se očekuje od njih kako ih ne bi stigla odmazda. Bilo da je riječ o rušenju ili pokušaju rušenja starih spomenika nekadašnjim kolonijalistima, promjeni imena nekih ulica, skidanja s repertoara filmova Woodyja Allena ili Romana Polanskog, ili sektaškoj hajci preko društvenih mreža na ljude koju su navodno rekli nešto ideološki problematično, spominjala se uvijek kultura otkazivanja. Kad god je posrijedi javno potkazivanje, bojkot neke osobe ili institucije iz razloga rasizma, seksizma, nasilja, pedofilije, ubojstva, uvijek se veže za kulturu otkazivanja. Zapad se, nakon dvjesto godina demokracije, odjednom suočio s problemom slobode izražavanja u formi nove cenzure ili autocenzure i sa sankcioniranjem privatnog i profesionalnog života pojedinih osoba. Uvjeren da živi kraj povijesti, uzdižući univerzalne vrijednosti ljudske emancipacije, napretka i mira, dogodila mu se kultura otkazivanja i rat u Ukrajini koji je vratio tu povijest nazad na najbrutalniji i najkrvaviji način. O toj krucijalnoj temi današnjice pisano je mnogo u novinama i raznim publikacijama, a poštujući tradiciju Europskog glasnika, mi smo tu temu pokušali izvući iz ralja dnevne politike i produbiti mišljenjima relevantnih intelektualaca o njoj.
NACIONAL.HR: Kako Vi osobno razmišljate o kulturi otkazivanja? U Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji ne bismo rekli da je ona naročito novi fenomen, dapače, premda se nije tako nazivala.
Kultura otkazivanja možda najviše podsjeća na tzv. “verbalni delikt” iz doba socijalizma, odnosno na famozni član 133. po kojemu se sudilo ljudima koji bi “izlajali” nešto subverzivno protiv mudrog rukovodstva partije ili druga Tita. Vlado Gotovac je dobio nekoliko godina zatvora samo zato što je rekao nešto “nepodobno” švedskoj televiziji, a mnogi su anonimni ljudi bili drastično kažnjeni. Međutim, bio je to represivni aparat države koji je stajao iza svih zabrana pokrivenih verbalnim deliktom, i kad je država propala, propao je i taj oblik kažnjavanja slobode. Tako se verbalni delikt pretvorio s vremenom u razblaženu verziju političke korektnosti pod utjecajem Zapada. Međutim, današnja kultura otkazivanja, što je najstrašnije, potekla je odozdo, iz krila demokracije, od grupa pojedinaca koji su organizirali hajke protiv drugih pojedinaca. To samo pokazuje kako je postignuta sloboda na Zapadu često breme koje je preteško za nošenje. Treba se samo malo prisjetiti povijesnih lekcija. Borbe država, religija, staleža, svjetonazora nisu imale kontrapunkta, osim u stvaranju kulture. Otpočetka joj je zadano da se suprostavlja pravilima svijeta, zločinima, osrednjosti, mržnji, osveti ili vulgarnosti. Dok je Europa krvarila u ratovima, umjetnici su normalno prelazili granice dvorova, latifundija, nacija-država, održavali koncerte, izložbe, predavanja. U Parizu se usred Prvog svjetskog rata nastavilo izvoditi glazbu Mozarta, Beethovena, Schumanna. Kultura je uvijek bila shvaćena kao slobodni teritorij razmjene umjetničkih iskustava i kao mogućnost obogaćenja kroz univerzalne poruke koje nosi. Postojala je svijest o neprocjenjivoj baštini kulture kojom se treba suprotstaviti ratu, razaranju i bilo kakvom nasilju. Zato je ovo što se danas događa s kulturom otkazivanja ruskih umjetnika i ruske baštine velika regresija europske svijesti i zapravo je povezana s praksom nekadašnjih totalitarnih država.
NACIONAL.HR: Mislite li da pojam ‘kultura otkazivanja’ vjerno odražava smisao pojave u duhu hrvatskog jezika? Meni se čini da je riječ o nezgrapnom, doslovnom prijevodu s engleskog, koji bi bilo bolje zamijeniti preciznijim i razumljivijim pojmom.
Krivo nazvati stvari znači doprinijeti nesreći svijeta, govorio je Camus. Stvar je u tome da je i u engleskom jeziku to nezgrapna riječ, kao što kažete. Otkazuje se let, otkazuje se rezervacija, neka novčana transakcija, ali se ne otkazuje ljudsko biće. Kao što je dobro primijetio J. H. Bromwich, taj je izraz vrlo nehuman. I ta riječ predstavlja prenošenje potrošačkog, konzumerističkog, transakcijskog kapitalističkog vokabulara na ljudske osobe. Po njemu se čovjek može otkazivati kao i kreditna kartica. Kultura je topiva u otkazivanju. Mislim da bi sintagma “kultura izopćavanja” bila pogođenija, ali zašto “kultura”, zašto bi poništenje i izopćavanje imalo veze s “kulturom”? To je oksimoron. Upravo nemoguće protuslovlje toga izraza, paradoksalno, najbolje oslikava nasilje koje je u osnovi toga pojma.
NACIONAL.HR: Planirate okrugli stol posvećen ‘kulturi otkazivanja’? Kako je zamišljen, i tko će sudjelovati?
Mislimo da je sad pravi trenutak da se organizira okrugli stol o kulturi otkazivanja. Naime, kultura otkazivanja dobila je ratom protiv Ukrajine jedan sasvim novi kontekst. Do tog momenta, bila je vezana za Sjedinjene Američke Države i neke europske zemlje koje su nastojale kopirati. Međutim, Vladimir Putin se prikazao nevinom žrtvom kulture otkazivanja kao i majčica Rusija, i usporedio se s J. Rowling koja je doista bila svojedobno otkazana. Ona mu je briljatno i odgovorila. Međutim, ostaje činjenica da je postmoderni diktator Putin koji je započeo barbarski rat protiv Ukrajine iskoristio svu glupost nekih zapadnih institucija, od sveučilišta do opernih kuća, koje su otkazale Dostojevskog, Čajkovskog, ruske dirigente i pijaniste itd.; to nije izmišljeno. Ti ruski pisci i umjetnici obilježeni su kao opasnost za naš planet. Zar to nije dokaz da je kultura otkazivanja itekako pustila korijenje u europskim kulturnim krugovima i otrovala duhove? Intencija je našeg skupa da objasni sve te mutacije koje su se dogodile u “kulturi otkazivanja” i kako je moguće da taj američki izvozni artikl napravi pustoš u europskim ustanovama i postane moneta za potkusurivanje jednog krvavog rata. Svi sudionici skupa koji će se održati 24. svibnja u Knjižnici Bogdan Ogrizović u Zagrebu nisu još potvrdili dolazak, a zasada se zna da će o tome fenomenu govoriti Nathalie Heinich, jedna od najzapaženijih francuskih sociologinja, Jaroslav Pecnik, istaknuti intelektualac i disident koji se bavio tim fenomenom, Darija Žilić, poznata hrvatska pjesnikinja i esejistica, Nebojša Lujanović, pisac i teoretičar koji je o tome pisao u Europskom glasniku, možda i Slavenka Drakulić koju ne treba predstavljati…
NACIONAL.HR: Kritika ‘kulture otkazivanja’ možda i nije samorazumljiv i opravdan koncept kao što se na prvi pogled čini. Naime, ne brani li ta kritika u nekim slučajevima i stajališta koja su s onu stranu racionalne rasprave? Kako, na primjer, smatrati vrijednim pažnje “argumente” ‘ravnozemljaša’, negatora genocida i holokausta, ili teoretičara zavjere? Postoje i prijelazni oblici: što, na primjer, s doktrinarnim antivakserima? Ili opasnost ‘kulture otkazivanja’ nije u odbijanju da se raspravlja, nego u ostracizmu i izopćavanju ljudi koji zastupaju proturacionalističke stavove?
Imate pravo. Sve je u načinu. Danas bujaju, recimo, revizionizmi svih vrsta. Održavaju se kongresi na kojima se tvrdi da je Hitler bio najveći mirotvorac svijeta, a genocid i holokaust kao da nisu postojali. Antivakseri su posebno poglavlje. Primijeniti na njih kulturu otkazivanja, bio bi “tuk na utuk”. Sve su to opasni iracionalizmi kojima se valja oduprijeti pozivanjem na razum i nezaobilazno iskustvo istine. Jedino što pomaže i liječi je argumentirana rasprava, neumorno razbijanje predrasuda i zabluda. Ali bez nasilja. Nikad nismo nadišli prosvjetiteljstvo jer su nenasilne metode prosvjećivanja jedino oružje protiv današnjih vitezova “tabulae rasae”.
Komentari