Ovogodišnja predstava koja će se tijekom ljetnih mjeseci izvoditi na Ljetnoj pozornici Histriona bit će „Krčmarica Purgerica“, nastala prema komediji „Gostioničarka Mirandolina“ Carla Goldonija i koja će se premijerno izvesti 9. srpnja. Venecijanka Mirandolina točno 270 godina nakon praizvedbe na histrionsku pozornicu stupa kao Barica, krčmarica Purgerica, naša suvremenica. Barica je središte svojega maloga svemira, art cafféa Kod Purgerice, oko koje obigravaju muškarci privučeni neodoljivom silom njezina šarma i ljepote, a Barica u toj igri uživa jednako kao i njezini udvarači. Predstavu režira Dražen Ferenčina, kojemu je to jubilarna deseta režija u Histrionima. Kao ravnatelj zagrebačkog Dramskog kazališta Gavella, Ferenčinu u rujnu očekuje dugoočekivana sezona. Nakon tri godine pauze zbog obnove zgrade, Gavella ulazi na veliku scenu u Frankopanskoj, a publici će se predstaviti i nova, mala scena, na kojoj će se izvoditi intimnije, ali i eksperimentalne predstave.

NACIONAL: Režirate „Krčmaricu Purgericu“, novu predstavu Histriona koja će se izvoditi na Ljetnoj pozornici na Opatovini. Odmah po nazivu jasno je da je riječ o naslovu inspiriranom Goldonijevom Mirandolinom, o čemu se radi? U središtu radnje je mlada Barica, a njoj se udvaraju mladići najrazličitijih godina, društvenih slojeva, iskustva, karaktera. Što se želi poručiti? Jer, primjerice, u Goldonijevoj „Gostioničarki Mirandolini“, naslovna junakinja je vrlo stabilna, čvrsto na zemlji, iz nje govori zdrav razum, bez laži i prijetvornosti. Nikome ništa ne obećava te uvijek uspijeva ispuniti ono što je odlučila i ostaje vjerna sebi i svojim moralnim načelima. Kakva je Barica?

Naša Barica zapravo je vrlo vjerna Goldonijevoj Mirandolini. Na dublje čitanje, Mirandolina nije toliko ikona feminizma koliko se može činiti. Može li, uostalom, naslovni lik komedije biti posve lišen mana? Ne, upravo obrnuto. Sateliti koji se motaju oko Barice-Mirandoline predmet su poruge, ali niti Barica toga nije lišena. Mi smo u ovoj predstavi nastojali prepoznati duh vremena i shvatiti da svi likovi na svoj način teže participirati u narcističkom kultu koji su nam nametnuli novi mediji. Naša Barica je stoga opsjednuta težnjom da je svi vole. Ona pritom izvrgne ruglu nadmene muškarce iz svoje okoline, ali na nama je da se prepoznamo u njezinoj složenoj osobnosti koja u sebi sjedinjuje i odgovornu, samosvjesnu ženu, ali i veliku slabost – želju da se svima svidi. Naravno, kako i priliči Histrionima, sve se to događa uz obilje komičnih situacija i humora.

NACIONAL: Većina je glumaca u predstavi mlada, koliko je važno njima dati šansu da igraju u ovakvim projektima? Jer ovo je riječ o gotovo svakodnevnom izvođenju, u kontinuitetu od dva mjeseca?

U samim počecima rada Histriona Zlatko Vitez je u nekoj novinskoj anketi izjavio kako se umjesto angažiranja „ljubavnika“ i „naivke“ u bilo kojem teatru svakih nekoliko godina treba brinuti o sustavnom angažmanu mladih glumaca koji bi morali dati novi duh teatru. Tako su i prva histrionska putovanja bila svojevrsna škola za glumce s karakterom studijskog putovanja. Kako onda tako i danas, ta glumačka putovanja, na moru ili na Opatovini, uvijek su koristila tome da obogate mlade glumce nekim novim spoznajama, novim iskustvom, pa i vještinama, igrajući iz večeri u večer na otvorenom prostoru pred 500-600 ljudi. Tu vrstu škole nisu mogli dobiti na Akademiji.

NACIONAL: Da, igra se na otvorenom. Koliko je ambijentalni teatar drugačiji, koliko zahtijeva drugačije vještine i koncentraciju od glumaca i redatelja? Koje su prednosti Opatovine naspram Histrionskog doma, primjerice?

Pojam ambijentalnog kazališta nije nikad sasvim precizno definiran, no u svakom slučaju to je teatar koji izlazi iz klasične kazališne zgrade. Sam izlazak, međutim, ne uključuje automatski i ambijentalnost. Izlaskom teatra na pozornicu pod vedrim nebom igra se tek teatar na otvorenom. Povijesno gledano, teatar na otvorenom stariji je i od ambijentalnog kazališta i od kazališta u namjenski podignutoj zgradi. Od grčkih amfiteatara, preko srednjovjekovnih prikazanja, do commedije dell’arte i raznih drugih varijanti, događao se teatar na otvorenom. Na svim otvorenim prostorima, pa tako i na Opatovini, teatar ulazi izravno u neartificijelni prostor koji svojim prirodnim ili arhitektonskim zadatostima bitno utječe na samu predstavu. Redatelj i glumci imaju zadatak te zadatosti pretvoriti u prednost predstave te se uvući u stvarni ambijent sa što manje intervencija. Neke od najboljih histrionskih predstava dogodile su se kad ansambl živi, diše i osjeća prostor. Do pojave Histriona na Opatovini, kazališni život u Zagrebu ljeti gotovo nije ni postojao. Već gotovo četrdeset godina kazališna publika, pa i ona koja ne posjećuje druga kazališta, dolazi do Prišlinove kule izmamljena opuštenim ljetnim večerima u neobaveznom prostoru, uživati u kazališnoj priči i glumačkoj igri.

NACIONAL: Kakva su vaša iskustva s Histrionima?

Ako sam dobro zbrajao, ovo je moja jubilarna deseta predstava koju režiram na Histrionima. Od toga deveta na Opatovini. Prvi moj angažman u Histrionima bio je još u studentskim danima, bio sam asistent Zlatku Vitezu na predstavi „Tajna Krvavog mosta“. U predstavi je sudjelovalo 50-ak glumaca i plesača u raskošnoj scenografiji i bio je pravi organizacijski i tehnički podvig postaviti takvo nešto u ne baš idealnim logističkim uvjetima jer, ne zaboravimo, svako ljeto Histrioni podižu svoje kazalište praktički od nule, na školskom igralištu. Nekoliko puta sam bio i na ljetnim turnejama s Histrionima, što pak donosi igranje predstava u raznim prostorima, uvjetima, ambijentima. U praksi to izgleda tako da istu predstavu svaku večer igrate u drugoj scenografiji. Rekao bih da je dobar dio mog redateljskog i životnog puta, a umišljam si i sazrijevanja, bio uz Histrione. Ponekad je to bila vožnja po asfaltiranom putu, a ponekad i po kaldrmi.

NACIONAL: Vrlo često se histrionske predstave podcjenjuju, smatraju se manje važnima, pučkim teatrom za mase. Kako to komentirate? Zašto smatrate da je pučki teatar važan, što se može naučiti?

Često je isticana činjenica da je jedna od neispunjenih Gavellinih želja bio pučki teatar koji bi putovao okolo. Histrioni su često igrali Shakespearea, koji je u svoje vrijeme bio pučki pisac i igrao za sve slojeve društva. Georgij Paro za Histrione je režirao Marlowa kao pučki teatar za težake i ribare koji su predstavu gledali i razumjeli kao i u elizabetinsko doba. Teorija kaže da pučko kazalište nije lako definirati, jer u odnosu na koga je pučko? Na puk kao izvorište ili puk kao publiku kojoj se kazalište obraća? Posebno je pitanje što u današnjem svijetu masovnih medija ostaje od pučkog kazališta stvorenog pučkim snagama.

Teško je ne respektirati činjenicu da godinama usred ljeta u praznom Zagrebu imate svaku večer 400-500, pa i više gledatelja na Opatovini. Zašto se histrionske pučke predstave ponekad podcjenjuju morate pitati one koji tako misle. Valjda su im premalo „umjetničke“. U Histrionima ćete uvijek dobiti svojih pet minuta smijeha ili plača kao rezultat glumačkog i redateljskog zanata. Kod nas uglavnom svi postaju umjetnici i prije nego što svladaju zanat.

Dea Presečki u naslovnoj ulozi u novoj histrionskoj predstavi, u kojoj igraju u velikoj mjeri mladi glumci. FOTO: Ines Novković

NACIONAL: Zašto su Histrioni važni za Zagreb, za hrvatsku kulturu?

Mislim da su Histrioni prije svega važni zato što su kazalište približili publici u malim mjestima, izvan kazališnih središta. Uvijek su nastojali u tim ljudima probuditi zanimanje za kazališnu umjetnost, za kulturu, za hrvatske pisce, klasike i suvremenike, za glumce, slikare, glazbenike. Pritom, kao što smo već naveli, kontinuirano je pružana prilika mladim umjetnicima i glumcima, koji su postajali vodeća imena hrvatskog glumišta. Prije skoro 40 godina osmislili su i uredili scenu na Opatovini te započeli s ljetnim kazališnim životom u Zagrebu. Nakon višegodišnje bitke otvorili su novu kazališnu zgradu, Histrionski dom u Ilici. Postoje tu i neke nekazališne zasluge kao što je postavljanje spomenika Mariji Jurić Zagorki u Tkalčićevoj ulici i obnova povijesnih zdanja na Opatovini – Prišlinove kule i staroga gradskog bedema koji je dijelio Grič od Kaptola. U svakom slučaju GD Histrion ima veliku važnost u povijesti kazališta u Hrvatskoj pa je vrijeme da se njome intenzivno pozabave teatrolozi i povjesničari kazališta.

NACIONAL: Osim što ste redatelj, vi ste ujedno i ravnatelj Dramskog kazališta Gavella, koje već tri sezone ne igra u svojim prostorima u Frankopanskoj. Najprije se zgrada obnavljala, pa su radovi stali, pa se dogodio potres i onda se nastavilo s obnovom. Je li rujan zaista rok kad se vraćate u kazalište? Zaista se oduljilo, planirate li zaista novu sezonu u svojoj zgradi? Tko je kriv za situaciju koja se dogodila s Gavellom? Grad i Ministarstvo jer nisu dali dovoljno novca, izvođač radova? Jer zapravo je to sve što se dogodilo smiješno dugo trajalo.

Radovi na rekonstrukciji Gavelle i izgradnji nove male scene trebali su završiti još godinu dana prije nego što sam postao ravnatelj. Naravno da obnova traje predugo. Zašto je tako treba pitati Gradski ured za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, koji je nositelj projekta obnove od potresa i odgovoran je za izvođenje trenutačnih građevinskih radova u kazalištu Gavella. Ne znam u koga točno treba uperiti prst i proglasiti ga glavnim krivcem. Svatko će bar dio odgovornosti prebaciti na nekog drugog. Sredstva za obnovu od potresa su povučena iz Fonda solidarnosti i to je samo po sebi jedan složen administrativni proces. Ne bih ulazio u pitanje inercije, ali na adresi kazališta, u Frankopanskoj 10, istovremeno se provode dvije vrste radova – izgradnja potpuno nove male dvorane i sanacija od potresa velike dvorane. Obje su u završnim fazama i povratak na scenu očekujemo na jesen.

NACIONAL: Osim velike scene koja se obnovila, Gavella će – kao što ste spomenuli – imati i malu scenu, i time će glumci moći igrati i dvije predstave u isto vrijeme, pa će i kazalište imati veći prihod, zar ne?

Gavella ima odličan i velik ansambl koji će se moći ravnomjernije angažirati na istovremenim projektima. Nova, mala scena zamišljena je kao prostor za komornije izvedbe, koje si istodobno mogu dopustiti jače odmake u inovaciju i eksperiment ili multimedijalnost. Kad obnova teatra bude dovršena, kazalište Gavella imat će u svojem sastavu nekoliko prostora: veliku scenu, novu malu scenu, atrij… Ta prizorišta omogućit će nam da osim redovite produkcije novih naslova i igranja starih organiziramo i promocije knjiga, okrugle stolove, koncertna čitanja tekstova, glazbena i multimedijalna događanja, suradnju s Akademijom dramske umjetnosti… Takvu aktivnost, iako prerijetko, održavali smo i prije obnove, pandemije i potresa; prisjetimo se izvrsno primljenog, jedno vrijeme redovitog događanja G-točka: Grad u Gavelli, ili programa kao što su Dani ogranka mladih HDDU-a te Mala noćna čitanja novih tekstova mladih hrvatskih dramskih autora, da spomenem tek neka od zbivanja za kakva bi u obnovljenom teatru u Frankopanskoj trebalo biti mjesta. Naravno, za Gavellu će to biti zahtjevnije u organizacijskom i financijskom smislu. Za sve Gavelline djelatnike to će značiti i veći obim posla, a bit će potrebe i za novim radnim mjestima. Što se tiče financiranja, važno je znati da Gavella za svoje programe dobiva upola manje sredstava nego prije desetak godina, a sad nas očekuje veći broj premijera nego u tom periodu. Rezultat našeg beskućništva je i to da od potresa nemamo vlastitog prihoda. Nadam se da će za ovu vrstu problematike naš osnivač, Grad Zagreb, imati sluha.

NACIONAL: Kako ste se kao ravnatelj osjećali kao beskućnik, kao netko tko ne može planirati sezonu na uobičajen način, nego mora izmišljati različita rješenja i dogovarati nove prostore samo da bi glumci radili, da bi ostali s publikom? A ne treba zaboraviti ni činjenicu da sigurno neće biti lako vratiti publiku nakon tri godine pauze. Jeste li zabrinuti?

Zbog stalnih pomicanja termina otvaranja Gavelle planove smo morali mijenjati svaki mjesec, a ponekad i iz dana u dan. Neizmjerno mi je drago što se GDK Gavella u tom razdoblju nije predalo apatiji, nego smo nastavili djelovati u tim turbulentnim okolnostima, na čemu sam posebno zahvalan svim djelatnicima koji su doista pokazali što znače upornost i predanost. U tom razdoblju selili smo se od Kuće za ljude i umjetnost Lauba, preko Tunela Grič, dvorišta Akademije likovnih umjetnosti u Ilici, atrija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, do Centra za kulturu Trešnjevka i KUC-a Travno, koji je postao naša privremeno-stalna scena, kao i po pozornicama izvan Zagreba, koprodukcijski surađujući s hrvatskim narodnim kazalištima u Splitu, Zadru i Osijeku, Srpskim narodnim pozorištem Novi Sad, Narodnim pozorištem i Festivalom MESS iz Sarajeva, Kazalištem Kerempuh… Ono što nas ipak itekako veseli su brojne nagrade, priznanja struke i odlične reakcije kritike i publike na naše predstave iz tog perioda, koje su svojim tematskim sklopovima i produkcijskim modelima redom nastale kao umjetnička reakcija na ne-vrijeme u kojem se nalazimo: „Zagreb 2020“, „Obavezan smjer“, „Jednaka noć“, „Legenda“. GDK Gavella jedno je od ključnih mjesta hrvatskoga glumišta, te zbog toga ima i veliku odgovornost, ne samo da održava vlastite umjetničke standarde nego i da bude motivator ostalih aktera na sceni te krčitelj novih umjetničkih putova. Smatram da ćemo to postići kvalitetnim repertoarom s pomnim izborom redatelja i dramatičara, ali i intenziviranjem gostovanja te koprodukcijama s drugim kazalištima. Novi scenski prostori, kao i ostali prateći programi, pripomoći će da Gavella postane okupljalište dosadašnjih i budućih gledatelja kao pravi kazališni epicentar. Zato vjerujem da ćemo nakon tri godine pauze publiku vratiti u Gavellu.

NACIONAL: Kako će izgledati sljedeća sezona?

Što se konkretnih naslova tiče, malu scenu planiramo otvoriti „Kozmičkim žonglerima“ Kalmana Mesarića u režiji Ivana Penovića, a na veliku scenu vraćamo se praizvedbom teksta „Moji tužni monstrumi“ Mate Matišića u režiji Vite Taufera. Planiramo odigrati i nekoliko naših koprodukcijskih predstava koje su nastale u proteklom periodu, a još nisu odigrani na Gavellinoj sceni. Ostali naslovi ovise o terminu otvaranja kazališta. Imamo puno planova, puno dogovora koje treba samo finiširati, ali ako ostvarimo samo pola zamišljenog, mogu najaviti da se kazalište u Frankopansku vraća na velika vrata.

NACIONAL: Govorilo se da će Festival svjetskog kazališta, čiji su osnivači Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan, nakon ZKM-a i HNK-a svoj dom dobiti u Gavelli. Vi o tome, naravno, ne odlučujete, to je odluka Grada, ali zna li se na kraju što je s tim? Naime, sporno je to da se FSK često po medijima opisuje kao privatan, a dobiva velik novac iz proračuna i prostor za izvođenje.

Nije to samo odluka Grada, tu je još i Ministarstvo kulture i medija, a nešto se pita i Gavellu. Postoji inicijativa da Gavella postane domaćin Festivala svjetskog kazališta, ali prije toga potrebno je s naše strane, Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija provesti opsežnu i temeljitu pripremu, pa i pravni okvir koji će stvoriti pretpostavke za uspješno organiziranje te izuzetno važne kulturne manifestacije.

‘Ne znam u koga treba uperiti prst i proglasiti ga glavnim krivcem za to što se obnova Gavelle toliko dugo čekala. Svatko će barem dio odgovornosti prebaciti na nekog drugog’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Sad, nakon dosta godina na čelu Gavelle, jer ovo vam je drugi mandat, na što ste najponosniji?

Bez obzira na čitav niz uspješnih predstava i velik broj nagrada koje je GDK Gavella dobilo, najviše sam ponosan na činjenicu da je proteklo razdoblje pokazalo da je Gavella iznimno vitalno kazalište koje je u stanju svladati naizgled nesavladive zapreke te u tim nepovoljnim okolnostima ne samo opstati nego se i razviti.

NACIONAL: Prije nekoliko godina u intervjuu ste mi rekli da se nećete više kandidirati za ravnatelja, ali evo vas. Zašto ste promijenili mišljenje?

Ne sjećam se da sam to rekao. Uostalom, volio bih provjeriti kako izgleda voditi kazalište u mirnodopskim uvjetima s vlastitom scenom, bez korone i bez građevinskih radova.

NACIONAL: Koji su vam planovi nakon Histriona?

Otvaranje GDK Gavella.