S profesorom Draženom Barbarićem, dekanom Filozofskog fakulteta u Mostaru, razgovarali smo u povodu upravo objavljene studije „Energetska (ne)ovisnost BiH i strateško partnerstvo s Republikom Hrvatskom“. Riječ je o istraživanju javnog mnijenja u Bosni i Hercegovini, koje su objavili Institut za istraživanje hibridnih sukoba iz Zagreba i Institut za društveno-politička istraživanja iz Mostara. Profesor Barbarić bio je jedan od autora te studije, koju je sufinanciralo i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske. Dražen Barbarić završio je preddiplomski i diplomski studij na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, gdje je bio i dobitnik rektorove nagrade kao izvrstan student. Zatim je završio i interdisciplinarni doktorski studij na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, gdje doktorirao na temu „Metapolitizacija prostora: prilog dekonstrukciji prostornih diskursa i praksi“. Sudjelovao je u međunarodnim projektima u organizaciji fondacija Friedrich Ebert i Konrad Adenauer. Urednik je publikacije „Pogledi nove generacije: kritička zapažanja studenata društvenih Fakulteta BiH“, u izdanju Zaklade Friedrich Ebert.

NACIONAL: Krajem veljače kao jedan od autora završili ste studiju „Energetska (ne)ovisnost BiH i strateško partnerstvo s Republikom Hrvatskom“, sufinanciranu i sredstvima hrvatskog Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Zašto je ta studija važna?

Važna je zbog činjenice da se njome prvi put u novijoj bosanskohercegovačkoj povijesti pokušao napraviti obuhvatni pregled postojećih energetskih kapaciteta unutar BiH te ulazni i izlazni energetski pravci. Njome smo iskazali „krvnu sliku“ bosanskohercegovačke energetike te je stavili u kontekst suvremenih geopolitičkih silnica i nerazmrsive isprepletenosti tih dviju dimenzija.

NACIONAL: U kriznim vremenima povišene napetosti dvije stvari su posebno važne, a to su energija i proizvodnja hrane. Kakvo je trenutačno stanje u Bosni i Hercegovini, a posebno u njenim entitetima Federaciji BiH i Republici Srpskoj?

Studija je pokazala da se BiH nalazi u vrlo nezavidnoj energetskoj situaciji, koja će u skoro vrijeme postati još neizvjesnija. Njezina relativno respektabilna proizvodnja električne energije temeljena je prvenstveno na potrošnji ugljena, koja će morati tijekom pristupnog procesa Europskoj uniji biti najprije značajno reducirana, a kasnije i eliminirana. Ugljen će morati biti zamijenjen plinom, kojeg BiH nema i mora ga uvoziti, a jedini postojeći plinovod je onaj koji je povezuje sa Srbijom. To zemlju dovodi u energetsku ovisnost o Srbiji, ali još više o Rusiji s obzirom na to da se srpskim plinovodom transportira ruski plin, a znamo da je Rusija zemlja sklona zlouporabi svojih energetskih resursa za nametanje političkih agendi. Ta je tendencija još primjetnija od početka ruske agresije na Ukrajinu, što je bio jedan od početnih okidača za izradu spomenute studije.

NACIONAL: Istraživali ste i tko su najopasniji akteri političke ucjene Bosne i Hercegovine. Što je istraživanje pokazalo i do kakvih ste zaključaka došli?

Proveli smo veliko anketno istraživanje na prostoru cijele BiH kako bismo dobili pouzdane podatke o stavovima građana prema određenim elementima energetske politike i budućih tendencija razvoja. Između ostaloga, rezultati su pokazali da su građani itekako svjesni činjenice da se energetika koristi kao alat vanjskopolitičkoga djelovanja i geopolitičkih ucjena velikih igrača. U tom kontekstu Rusija je percipirana kao akter od kojeg dolaze najveće potencijalne prijetnje (35,2 % ispitanika), što i ne čudi s obzirom na sukob koji je izazvala u Ukrajini i sve poremećaje koji su nastali kao rezultati navedene agresije. Taj stav dijele ispitanici u Federaciji BiH, dok je stav u Republici Srpskoj oprečan. Naime, dominantan je narativ da je Rusija izazvana te da nije imala drugoga izbora doli pokrenuti „specijalnu vojnu operaciju“. Rat u Ukrajini se percipira kao neka vrsta „proxy sukoba“ koji Zapad, prije svega SAD, vodi protiv ruskoga naroda. U tom rakursu moguće je iščitati da SAD (19,9 %) i EU (8,7 %) čine blok koji je percipiran kao najveća potencijalna ugroza energetskom sektoru BiH. Dakle, imamo blokovsku geopolitičko-energetsku podjelu percepcije ugroze ovisno iz kojega entiteta dolaze ispitanici.

NACIONAL: S druge strane, što je istraživanje pokazalo, tko su najpouzdaniji partneri? Tko na globalnoj, a tko na regionalnoj razini i zašto?

Također se radi o svojevrsnoj blokovskoj podjeli. Ispitanici, dominantno iz Federacije BiH, zapadni blok smatraju najpouzdanijim partnerom u energetskoj politici, međutim, ovoga puta EU (27,5 %) čini primat u odnosu na SAD (9,5 %). Kumulativno taj postotak otprilike odražava postotak (35,2 %) onih koji Rusiju smatraju najvećom prijetnjom. Stoga se može zaključiti da oni ispitanici koji Rusiju smatraju najvećom ugrozom, istodobno EU, uz potporu SAD-a, smatraju najpouzdanijim partnerom. Vice versa, ispitanici koji EU i SAD smatraju najvećom prijetnjom istodobno smatraju Rusiju najvažnijim partnerom (22 %). To samo govori da je BiH ostao jedno od otvorenih geopolitičkih bojnih polja na kojima svjetski akteri sukobljavaju vlastite interese i odmjeravaju snage.

NACIONAL: Pokazalo se da se vodi žestoka bitka oko toga hoće li glavni ventili budućeg plinovoda biti smješteni u Sarajevu ili Mostaru. Kakav je u tome interes Hrvata iz BiH s obzirom na činjenicu da bi se taj plinovod trebao spojiti s LNG terminalom na Krku kao važnim dobavnim pravcem?

Ne postoje zdravorazumsko pitanje ili tema koji se u političkom kontekstu BiH ne mogu zakomplicirati i ispolitizirati do neprepoznatljivosti. Nema nikakve sumnje da projekt Južne plinske interkonekcije u ovom trenutku predstavlja prioritetan strateški cilj koji snažno podupire međunarodna zajednica predvođena SAD-om. Pitanje kompanije koja će tim plinovodom nakon izgradnje upravljati je interna stvar koju politički predstavnici obaju centara političke moći (Sarajeva i Mostara) moraju dogovoriti. Lomiti stvari preko koljena u ovoj situaciji bi bilo pogubno i dodatno bi produbilo ionako nagomilano nepovjerenje unutar Federacije, pogotovo za projekt oko kojega postoji politički konsenzus. To američkoj administraciji definitivno nije interes. Ne treba smetnuti s uma da postojećoj državnoj tvrtki zaduženoj za plinski biznis nad glavom opasno visi mađarska tužba pred Arbitražnim sudom u Zürichu od 21 milijun dolara zbog jednostranoga raskida ugovora i prelaska na opskrbljivanje plinom iz tzv. Turskoga toka, kojim se doprema ruski plin.

NACIONAL: Koliki je značaj energenata kao sredstava političkog utjecaja? Zašto?

Enorman. Naime, u studiji smo potencirali slučaj Moldavije i situacije u kojoj se pokušavaju sličnim projektom „riješiti“ ruskoga plina, a samim time i velikoga utjecaja koji je Rusija preko odmetnutog Pridnjestrovlja imala u Moldaviji. Samo par dana nakon objave studije pokazalo se da je navedeni projekt novoga plinovoda u Moldaviji uzburkao političke duhove u Pridnjestrovlju jer su shvatili da gube ogromne svote koje im je Moldavija bila prisiljena plaćati za isporučene količine ruskoga plina i električnu energiju koja je proizvedena tim istim plinom. Dakle, Rusija je u svojim rukama imala izuzetno moćan mehanizam političkoga pritiska na Moldaviju, a ujedno osiguravala ekonomski opstanak odmetnute regije. U slučaju Moldavije rješenje je bilo stvaranje potpuno nove kompanije koja će upravljati novoizgrađenim plinovodom, EBRD (25 %) i rumunjska tvrtka Transgaz (75 %) financirali su izgradnju novoga plinovoda koji će je povezati s Europskom unijom i trajno rasteretiti ruske prijetnje.

NACIONAL: Koliki je taj utjecaj na globalnoj, a koliki na regionalnoj razini?

Mislim da upravo moldavski primjer pokazuje kako energetska neovisnost omogućuje aktivniju i raznovrsniju vanjsku i sigurnosnu politiku, omogućuje stjecanje više samostalnosti u odnosu na velike imperijalne sile u neposrednom susjedstvu, ojačava proeuropske narative u javnosti te će Moldaviju približiti euroatlantskim integracijama. Bojim se da je trenutno identična situacija na Balkanu, a posebice u BiH, stoga je slijeđenje dobrih praksi poput moldavske važan putokaz k energetskoj stabilnosti. S time da u ovom trenutku, a nažalost ni u narednom kratkoročnom razdoblju, ne možemo govoriti o energetskoj neovisnosti, već povećanju otpornosti i stabilnosti energetskoga sustava i kapaciteta unutar BiH.

NACIONAL: U bitku oko pitanja hoće li glavni ventili budućeg plinovoda biti u Sarajevu ili Mostaru, uključio se i američki državni tajnik Anthony Blinken. Kakve su njegove poruke? Što mislite o tom američkom pritisku?

Amerikanci u svom geopolitičkom rezoniranju ne improviziraju, njima je u ovom trenutku jedini interes stvoriti alternativni dobavni pravac plinom te reducirati maliciozni utjecaj Rusije. Rusija će svakako pokušati zadržati i dodatno politički zloupotrijebiti položaj na energetskom tržištu koji je blizak monopolskom uslijed svojih obilnih ležišta energenata i respektabilne energetske infrastrukture, premda se i taj položaj uslijed reakcije EU-a i pojedinih zemalja članica na rusku agresiju na Ukrajinu donekle promijenio i dodatno će se mijenjati ubuduće. U svakom slučaju, ruska pozicija ima snažnu podršku među Srbima u BiH. S druge strane, dio Bošnjaka nije sklon uređivanju unutarnjih odnosa u BiH na polju energetike sukladno samom ustavnom ustrojstvu zemlje, koji je par excellence federalistički i izrazito decentraliziran. Nadilaženje takvih pogleda, koji su na dulji pa i srednji rok neodrživi i predstavljaju prije doprinos stvaranju i pogoršanju problema nego njihovu rješavanju, u najboljem je interesu doslovno svih naroda i građana u BiH, uključujući i one koji danas toga nisu svjesni, jer odsustvo realizma i želje za kompromisom sukladnim realnom stanju doprinosi samo održanju statusa quo, što znači da pogoduje monopolistima i ucjenjivačima. Južna plinska interkonekcija je zajednički interes Amerikanaca, Bošnjaka i Hrvata, čim se prije to osvijesti i sjedne za zajednički stol, to će manje ruski plin teći cijevima BH Gasa.

‘Rezultati su pokazali da su građani i te kako svjesni činjenice da se energetika koristi kao alat vanjskopolitičkoga djelovanja i geopolitičkih ucjena velikih igrača’, kaže Dražen Barbarić. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Može li se BiH lišiti ruskog plina?

To je pitanje nužnosti. BiH nema alternativu. Status quo ide na ruku Miloradu Dodiku i ruskom režimu. Pored američke administracije, EU se mora puno snažnije uključiti u BiH, posebice u energetsku politiku. Ako ne zbog same BiH, pa onda barem zbog vlastitoga geopolitičkoga subjektiviteta, budite uvjereni da EU potonji neće izgraditi u Ukrajini ako ne riješi vlastito dvorište. Jednostavno, EU ne smije dopustiti da BiH potencijalno postane ekspozitura neeuropskih autoritarnih režima, drugim riječima, BiH nema luksuz „ostanka izvan“. Energetika će biti jedna od važnijih karika toga međuodnosa. Potencijali koje BiH ima kroz razvoj kapaciteta obnovljivih izvora energije su značajni, posebice vjetro i solarne elektrane. Izvoz „zelene električne energije“ te postupno isključivanje ugljena iz bh. energetskoga sektora učinit će od BiH potencijalnu oazu čiste energije. Južna plinska interkonekcija savršeno se uklapa u navedeni okvir.

NACIONAL: Kako gledate na izrazito srdačne odnose Milorada Dodika i ruskog predsjednika Vladimira Putina? Nedavno je Milorad Dodik opet bio u posjetu Moskvi i primio ga je ruski predsjednik Putin.

Često se smetne s uma da je Milorad Dodik proizvod Zapada, tadašnje međunarodne zajednice koja ga je smatrala alternativom u odnosu na ratne strukture SDS-a. Jednom kada zasjednete u sedlo nacionalnoga lidera u političkom sustavu koji vas upućuje na klijentističko stvaranje političke strukture, jednostavno ne možete lako izaći iz sustava. Tada se javlja politički gen preživljavanja, mijenjanja stavova (genocid o Srebrenici), čišćenja starih kadrova, okretanja drugim toposima i centrima svjetske moći. Putin se Dodiku očito nametnuo kao element koji će ga u jednoj etapi političke karijere najdulje održati na životu. Nemojte se iznenaditi kada jednoga dana njegova stranka SNSD-a ili pak on osobno bude potpisivao pristupnicu BiH u NATO.

NACIONAL: Kako tumačite činjenicu da Rusija još nije pokleknula pod ekonomskim sankcijama Zapada zbog invazije na Ukrajinu?

Pored cjelokupnoga zapadnog narativa koji je, potpuno opravdano, zauzeo vrlo preciznu poziciju eksplicitne potpore ukrajinskom narodu, izgleda da je određeni dio toga narativa pomalo naivno podcijenio ruske kapacitete, pa tako i ekonomsku otpornost koju pokazuje. Izgleda da se potpalo pod moralnu pristranost ne uzimajući u obzir objektivne okolnosti koje takva traumatična iskustva rata donose. Dakle, emotivnost i ostrašćenost zasljepljuju, stoga se neopravdano očekivalo da će Rusija uslijed rigoroznih sankcija pokleknuti, očito je stvar dojma, a nipošto ekonomije. Međutim, potpuno je pogrešno očekivati da će ekonomski iscrpljena Rusija biti racionalniji sugovornik ili odustati od očitih teritorijalnih pretenzija u Ukrajini. Ne samo to, u perspektivi okončanja sukoba i postizanja mirovnoga rješenja, zar je realno očekivati da bi oslabljena i ekonomski „razvaljena“ Rusija bila pogodnija za demokratizaciju, promjenu režima ili neki oblik reintegracije u postratni svjetski poredak? Osim ako se na nju u nekim globalnim geopolitičkim restrukturiranjima u budućnosti ne računa.

NACIONAL: Koliko ozbiljnom smatrate prijetnju Milorada Dodika da samo čeka pobjedu Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima da proglasi odcjepljenje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine?

Slične izljeve političkoga folklora imali smo i prilikom Trumpova prvoga mandata, pa se nije dogodilo ništa spektakularno. Identičan iracionalan stav smo imali kod određenih političkih centara moći u Sarajevu prilikom Bidenova izbora. Treba razlučiti da izbor američkoga predsjednika ni u najluđim snovima političkih aktera u BiH ne može postati nezavisna varijabla njihovih političkih vizija i prohtjeva. Ne postoje institucionalni, politički, ekonomski, pa ni društveni preduvjeti da se takva prijetnja ostvari, radi se tek o dekoru koji se s vremena na vrijeme ubaci u javnu sferu za dnevnopolitička nacionalna razračunavanja između Banje Luke i Sarajeva. Kada se na takve izjave bude odmahivalo rukom, a mediji ih ignorirali kao trivijalne, onda ćemo sasvim sigurno biti na dobrom putu političke zrelosti. Nažalost, još smo daleko od toga.

NACIONAL: Kakvu vrstu odgovora u tom slučaju očekujete od Hrvata u Bosni i Hercegovini, a kakvu od Republike Hrvatske? Zašto?

Koliko god je to teško povjerovati određenim političkim krugovima u Sarajevu, Banjoj Luci, pa i Zagrebu, kada na skup stavite politički artikulirane zahtjeve Hrvata u BiH institucionalizirane kroz Hrvatski narodni sabor (HNS), onda ispada da žele resetiranje političkoga sustava na početne daytonske postavke koje su Hrvatima jamčile ravnopravnost. Kada su se poštovala ta temeljna načela iskazana kroz ustavno načelo „konstitutivnosti naroda“ i pristupilo kompromisu, rezultat je bio: jačanje države (Oružane snage, Uprava za indirektno oporezivanje, Obavještajno-sigurnosna agencija…), smanjivanje međunacionalnog nepovjerenja i medijski prostor nezagađen mržnjom. Svako plašenje hrvatskim secesionizmom, „trećim entitetom“, blokadom države i slično, samo su crvene krpe koje dodatno antagoniziraju bosanskohercegovačko društvo i dodatno rastaču ionako krhku državnost. U situaciji kada se jednom manjinskom narodu, sa statusom konstitutivnosti, u vlastitoj državi čak četiri puta nametne član Predsjedništva kolektivnim preglasavanjem, to nije samo političko-strukturno nasilje, već i simboličan znak njihova statusa u toj državi. Ako se, pak, potajno netko nada da će demografski slom Hrvata dovesti do njihove konačne desubjektivizacije u BiH, onda nek’ se sjeti Ive Andrića: „Nisu to lijepi pobjednici. Sva im je zasluga u tom što su nadživjeli pokojnika.“