Objavljeno u Nacionalu br. 614, 2007-08-21

KINESKI PREMIJER Wen Jiabao objavio je da sanja o tome da svaki Kinez popije dnevno pola litre mlijeka: zbog masovnog kineskog uvoza mlijeka cijene na svjetskom tržištu porasle su 46 posto za šest mjeseci

Cijene mlijeka diljem svijeta rastu. U Sjedinjenim Državama mlijeko je u godinu dana poskupjelo za 21 posto, a očekuje se da će sada biti zabilježen novi skok prije početka školske godine. To se isto očekuje i u Njemačkoj gdje će, tako najavljuju mediji, sljedećih tjedana cijene mlijeka porasti čak za 50 posto. Slični trendovi postoje i u drugim razvijenim zemljama, a sve je to posljedica nečega što se događa u Kini, a što je svojom izjavom djelomično pokrenuo kineski premijer.

Naime, prilikom posjeta velikoj mljekari u unutrašnjosti Kine prošle godine kineski premijer Wen Jiabao je izjavio: “Moj je san osigurati svakom Kinezu, a posebno našoj djeci pola litre mlijeka dnevno.” U skladu s tom izjavom kineski je premijer pokrenuo nacionalnu akciju propagiranja veće potrošnje mlijeka u Kini, u skladu sa starim uvjerenjem, potkrijepljenim i znanstvenim dokazima, kako veća konzumacija mlijeka koristi zdravlju i dobrobiti stanovništva. U Kini se donedavno konzumiralo relativno malo mlijeka i mliječnih proizvoda, a sada se to počelo drastično uvećavati s dramatičnim posljedicama na svjetskom tržištu. Nije to samo zbog izjave Wen Jiabaoa, nego i zbog nekih drugih okolnosti.

Zbog sve veće potrošnje i potražnje mlijeka u Kini, koja ga masovno uvozi, dramatično su porasle cijene mlijeka diljem svijeta, posebno u Europskoj uniji, gdje postoje čvrste nacionalne kvote koliko koja zemlja smije proizvoditi mlijeka, pa su cijene jako porasle izazvavši i velika socijalna nezadovoljstva. Njemački sindikalni vođe tako tvrde da je opskrba svake njemačke obitelji mlijekom jedno od temeljnih ljudskih prava, koje možda njemačka djeca više neće imati što zbog toga što je mlijeka na tržištu sve manje, što zbog sve većih cijena mlijeka.

Od studenog 2006. do travnja 2007. godine cijene mlijeka na svjetskom tržištu porasle su za 46 posto, objavila je ovih dana svjetska Organizacija za hranu i poljoprivredu FAO, pri čemu su posebno porasle cijene mlijeka u prahu, jer se s tom robom trguje globalno, za razliku od svježeg mlijeka koji se prodaje samo lokalno. Potražnja mlijeka na svjetskom tržištu i dalje raste, cijene su sve više, a opskrbljenost tržišta je sve slabija. Za to postoje tri razloga.

Prvi je spomenuta situacija u Kini, potaknuta premijerovom izjavom, ali i značajnim promjenama u načinu životu Kineza. Donedavno se u Kini mlijeko smatralo luksuzom, jer je bilo relativno skupo za prosječne kineske obitelji. No, zahvaljujući sadašnjem kineskom ekonomskom bumu podigao se i životni standard pa je i mlijeko postalo pristupačnije. Uz to, počeo se i mijenjati način života Kineza, posebno onih u gradovima, gdje mnogi ljudi više konzumiraju hranu i piće izvan kuća, a mnogi su dva velika dnevna obroka zamijenili s više manjih, u koje se dobro uklapaju i konzumiranje mlijeka i mliječnih proizvoda. Kinezi su – napokon – zbog otvaranja prema svijetu i izloženi novim okusima pa su tako sve više naviknuti i na konzumiranje mliječnih napitaka, jogurta, zatim sireva, sladoleda, kolača i drugih malih slastica u čiju pripremu spada i mlijeko.

Prije dvadesetak godina u Kini su se jogurt i sir vrlo malo konzumirali, a maslac je bio nepoznat širokom stanovništvu. Sada ti proizvodi imaju golem rast prodaje, a procjena je da će tržište mliječnih proizvoda u Kini sljedećih godina rasti po stopi od najmanje 15 do 20 posto. Naime, iako se u Kini potrošnja mlijeka povećava ona je i dalje vrlo niska u odnosu na potrošnju mlijeka u drugim zemljama. Potrošnja mlijeka i mliječnih proizvoda po stanovniku u Kini je prosječno samo 13 kilograma godišnje, dok je svjetski prosjek 100 kilograma, a u razvijenim zemljama stanovnici konzumiraju 300 kilograma mliječnih proizvoda godišnje. No, kineska poljoprivreda ne može pratiti ovaj trend. Zato se Kina u nabavci mlijeka okrenula svjetskom tržištu. S ukupnog svjetskog tržišta mlijeka Kina trenutačno uvozi 30 posto.

Ni svjetsko tržište ne može pratiti zahtjeve kineskog tržišta, i to iz nekoliko razloga. Jedan od razloga jeste suša koja je zahvatila dva velika proizvođača mlijeka Australiju i Novi Zeland. Drugi je razlog što je u nekim dijelovima svijeta došlo do nestašice stočne hrane, pa se stoga ne mogu dovoljno brzo povećavati stada mliječnih krava. Do te nestašice je došlo stoga što se u razvijenim zemljama istodobno povećala i potražnja za biogorivom. Odlukom vlada nekih od najrazvijenijih zemalja svijeta, obavezno je povećavanje potrošnje biogoriva, koje se proizvodi od industrijskih biljaka, ali i od kukuruza, pa veće količine kukuruza idu u tu proizvodnju, što smanjuje količine za prehranu stoke.

Veliki problem jeste i u europskoj regulativi. Neke izvaneuropske zemlje sa značajnom poljoprivredom uspijevaju se prilagoditi novim prilikama, pa čak od toga i profitiraju, kao, na primjer, SAD čiji su farmeri oduševljeni novonastalom situaciju u Kini, gdje mogu plasirati mnogo više svojih proizvoda. Europski farmeri to nisu u stanju, iz birokratskih razloga. U Europskoj uniji postoji vrlo stroga regulativa, kojom su propisane proizvodne kvote. Ti su dogovori o kvotama utanačeni da bi se zaštitili poljoprivredni proizvođači iz zemalja EU od pretjeranog iznošenja robe na europsko tržište.

Te kvote su kada je mlijeko u pitanju vrlo čvrste, na snazi su od 1984., na snazi će biti sve do 2015. godine, a moći će se nakon 2008. povećavati, ali samo 0,5 posto godišnje. U značajnom broju europskih zemalja mlijeko se smatra socijalnom kategorijom, pa stoga vlade prave pritisak da cijene mlijeka budu niske, za što su zainteresirani i maloprodajni lanci. No, cijene mlijeka su u posljednje doba ipak počele rasti, i to stoga što su i europski proizvođači mlijeka, vidjevši novonastalu situaciju na svjetskom tržištu, počeli upozoravati da će svoje proizvode plasirati tamo gdje mogu postići višu cijenu. Stoga nije bilo drugog izbora nego da se i u Europi podignu cijene mlijeka – unatoč njihovoj socijalnoj dimenziji. Tako europske obitelji plaćaju to što u Kini raste standard.

No, mlijeko je samo prvi prehrambeni proizvod s kojim se to događa. Slijedit će i drugi. To je, pak, iznenađujuća posljedica onoga što se na širem planu događalo kada je riječ o uključivanju Kine u svjetsku globalnu ekonomiju. Brzo i snažno uključivanje Kine u globalnu svjetsku ekonomiju imalo je na nju drastične posljedice, a imalo je i posljedice po ekonomije razvijenih zemalja, posebno na američku privredu. One su iskoristile jeftinu kinesku radnu snagu za tzv. outsourcing, za prebacivanje proizvodnih pogona u Kinu gdje je ljudski rad jeftiniji, ali su razvijene privrede i iskoristile sve veće potrebe kineske privrede za sofisticiranim robama – kao što su kompjuteri, avioni, i sl. – da tamo plasiraju mnoge svoje proizvode u velikim količinama.

Svjetski ekonomski teoretičari i analitičari u posljednje doba upozoravaju kako se ovo bujanje kineske privrede i jače ulaženje Kine na svjetsko tržište ne može svesti samo na kinesko-američku ekonomsku razmjenu, iako je ona dominantna, nego će to imati i brojne druge krupne mnogo složenije ekonomske posljedice na cijelu svjetsku privredu. Mnoge od njih sada uopće nije moguće predvidjeti, jer nisu povezane samo sa simplificiranim ekonomskim procesima, nego su povezane i sa sociološkim mijenama izazvanim u Kini. Kako je Kina zemlja s najbrojnijim stanovništvom na svijetu, te sociološke promjene imat će i posljedice koje će prelaziti njene državne granice.

To se zamjećuje upravo u sferi hrane. Kinezi žele bolje živjeti pa se u Kini stvara potražnja i otvaraju tržišta za razne sasvim nove robe. Mnogi Kinezi prvi put u većim količinama konzumiraju neke vrste hrane koje su se u Kini ranije malo trošile. Nisu to samo mlijeko i mliječni proizvodi, nego, između ostalog, i meso čija je potrošnja porasla i zbog sve agresivnijeg uvođenja brze hrane američkog tipa u Kinu, zbog otvaranja brojnih restorana brze hrane tipa McDonald’sa i raznih inozemnih i domaćih oponašatelja, koji potiču Kineze da jedu hamburgere, cheeseburgere, prženu piletinu, ali i sladolede i milk shakeove, što je donedavno u Kini bila sasvim nepoznata hrana.

Zbog toga se u Kini počelo naglo razvijati stočarstvo. Taj pomak mijenja i način kako se u Kini koristi zemljište, kojeg i tako ima malo. Stručnjaci za hranu upozoravaju da se na jednom hektaru poljoprivrednog zemljišta, ako se ono koristi za proizvodnju stočne hrane, a ona koristi za proizvodnju mesa ili mlijeka, može proizvesti samo 3000 kalorija dnevno, dok se sijanjem žitarica na tom istom hektaru od tog žita može proizvesti hrane u vrijednosti 15.000 kalorija dnevno. Drugim riječima, što će Kinezi jesti više mesa i piti mlijeka na uštrb riže, te pogača i kruha i drugih proizvoda od žitarica, te kineskog povrća, to će Kini biti potrebno više poljoprivrednog zemljišta za proizvodnju hrane, a tog zemljišta u Kini, zbog prenaseljenosti i prirode tla, već i tako nema dovoljno, a zbog značajne izgradnje industrijskih i energetskih postrojenja te infrastrukture, poljoprivredno zemljište u Kini se i smanjuje.

Kina ima 1,3 milijarde stanovnika, 20 posto svjetskog stanovništva, ali samo sedam posto svjetske obradive zemlje. U Indiji je odnos količine obradivog zemljišta prema broju stanovnika dvostruko bolji nego u Kini, a u SAD čak osam puta bolji. Kina će biti sve veći i veći kupac hrane na svjetskom tržištu, a to će imati značajnih posljedica.

Ono što se sada događa na tržištu hrane vrlo je slično onom što se prije par godina zbog Kine počelo događati na svjetskom tržištu nafte. Kina je nekada bila relativno skroman potrošač nafte. No, ona je zbog svojeg ekonomskog buma počela trošiti sve više nafte, a 2004. godine pretekla je čak i Japan u potrošnji nafte, pa je sada sa 7 milijuna barela dnevno druga po potrošnji iza SAD, koji troši 20 milijuna barela nafte dnevno. Potražnja Kine za naftom snažno raste, pa uskoro kineska proizvodnja nafte neće moći pokrivati niti trećinu tih potreba.

Zbog toga kinesko vodstvo energično traži nove izvore u inozemstvu. Od 2003. godine Kineska nacionalna naftna korporacija, državna tvrtka koja kontrolira proizvodnju i nabavu nafte u inozemstvu, potpisala je 20 velikih ugovora po kojima dobiva mogućnost istraživanja nafte ili kupnje već postojećih naftnih polja u 12 zemalja, od Indonezije do Tunisa. Kina razvija odnose sa svim zemljama proizvođačima nafte, gdje ima izgleda da do nafte dođe, neovisno o političkom usmjerenju tamošnjih vodstava.

Sve ovo zabrinjava druge velike potrošače nafte, posebno Sjedinjene Države, jer postoji bojazan da će Kina sa svojim sve većim potrebama ovakvim ugovorima monopolizirati tržište, te onemogućiti drugim zemljama da dođu do nafte, čija će cijena zbog kineskih potreba doseći nove rekordne visine. Nema sumnje da je danas Kina glavni uzročnik visokih cijena nafte na svjetskom tržištu, a stoga što će Kina imati još veće potrebe u narednom razdoblju treba očekivati da će se cijena povećavati.

Kao što je sve veća kineska potrošnja nafte, izazvana golemim porastom industrijske proizvodnje, izravno izazvala sadašnje enormno visoke cijene nafte na svjetskom tržištu, a isto se dogodilo i kada je riječ o cijenama željeza i čelika, koje Kina masovno uvozi zbog svojih građevinskih i industrijskih projekata, treba očekivati iste efekte i na svjetskom tržištu hrane. Ono što se događa na svjetskom tržištu mlijeka, gdje vlada nestašica zbog povećanog kineskog uvoza, proširit će se i na druge proizvode, pa treba očekivati i značajan porast cijena mesa na svjetskom tržištu, pa tako i u maloprodaji diljem svijeta. To će, pak, za posljedicu imati i inflatorne pritiske i u Kini, ali i u razvijenim zemljama, jer rast cijena hrane u samoposlugama u najvećim svjetskim gradovima, neće moći nadoknaditi pad cijena u drugim sferama u razvijenim zemljama, na primjer kada je riječ o u Kini proizvedenoj konzumnoj elektronici.

Inflatorne tendencije već se osjećaju u SAD, gdje je rast cijena hrane već vrlo uočljiv, a taj porast cijena hrane je i glavni razlog zabrinutosti američkih potrošača. Ono što američke i druge zapadne ekonomiste u svemu tome posebno zabrinjava je činjenica da se ono što se posljednjih godina događalo u Kini sada počelo događati i u Indiji, koja također doživljava ekonomski bum, gdje neki slojevi stanovništva žive mnogo bolje nego ranije, gdje se također mijenja način života i prehrane. I to će imati posljedica po svjetsko tržište hrane, jer Indija ima 1,1 milijardu stanovnika, tek nešto manje od Kine.