Izvor blizak Ustavnom sudu ispričao je za Nacional da je u toj pravosudnoj instituciji dramatična rasprava uoči donošenja prošlotjedne odluke o ukidanju pritvora i vraćanju 15 milijuna kuna zaplijenjene jamčevine zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću trajala danima. Isti izvor tvrdi da su neki suci Ustavnoga suda propitivali takvu odluku prije nego što je donesena, zastupajući stav koji se razlikuje od službene odluke Ustavnog suda o tom pitanju. Prema tvrdnjama istog izvora, dio sudaca Ustavnog suda osobno je duboko uvjeren da su sva kaznena djela za koja je Bandić osumnjičen u biti povezana pa se zato isprva nisu složili da je riječ o odvojenim kaznenim djelima. Kolokvijalno rečeno, dio sudaca Ustavnog suda smatra da se Bandić ne bi niti upuštao u poticanje na krivotvorenje službenih isprava, niti pokušao utjecati na druge svjedoke kako bi stvorio lažnu sliku o svojim umjetninama, da ne računa kako bi mu to moglo pomoći u drugim predmetima koji su protiv njega u tijeku. Međutim, nakon svršetka rasprave svi su suci Ustavnog suda koji su u njoj sudjelovali donijeli jednoglasnu odluku i tako stvorili privid unisonosti unutar te institucije pa je pravosudna saga o zagrebačkom gradonačelniku ušla u novu fazu.

• Isti izvor tvrdi da su neki suci Ustavnoga suda propitivali takvu odluku prije nego što je donesena, zastupajući stav koji se razlikuje od službene odluke Ustavnog suda o tom pitanju.

• Prema tvrdnjama istog izvora, dio sudaca Ustavnog suda osobno je duboko uvjeren da su sva kaznena djela za koja je Bandić osumnjičen u biti povezana pa se zato isprva nisu složili da je riječ o odvojenim kaznenim djelima.

• Kolokvijalno rečeno, dio sudaca Ustavnog suda smatra da se Bandić ne bi niti upuštao u poticanje na krivotvorenje službenih isprava, niti pokušao utjecati na druge svjedoke kako bi stvorio lažnu sliku o svojim umjetninama, da ne računa kako bi mu to moglo pomoći u drugim predmetima koji su protiv njega u tijeku.

 

Bandić je prema odluci Ustavnog suda pušten iz pritvora, na polog mu je vraćena jamčevina koja opet služi kao osiguranje da neće iznova počiniti kaznena djela, a nedugo potom zagrebački Županijski sud dopustio mu je da obavlja dužnost gradonačelnika. Pojednostavnjeno govoreći, posljednja u nizu kaznenih djela za koja Bandića terete, Ustavni sud nije povezao s prethodnima, za koja ga također terete, pa je gradonačelnik stoga barem privremeno pušten na slobodu.

Kritičari odluke Ustavnoga suda tvrde da se ona može tumačiti čak i kao svojevrstan institucionalni puč, da su suci Ustavnog suda u dijelovima obrazloženja svoje odluke čak između redaka dali naslutiti kako smatraju da je Bandić politička žrtva sadašnje vlasti. Uporišta za takve smjele tvrdnje nalaze u dvama dijelovima obrazloženja Odluke Ustavnog suda. Ustavni sud je u njenom šestom dijelu, pod naslovom „Ocjena ustavnog suda“, ponovio da je u više svojih odluka izrazio stajalište da je istražni zatvor kao zakonska mjera oduzimanja temeljnog ljudskog prava na osobnu slobodu posebno osjetljiva mjera u razdoblju prije donošenja pravomoćne presude o krivnji, da istražni zatvor nije kazna i da se za okrivljenika ne smije pretvoriti u kaznu.

Međutim, elaborirajući načelna pravna stajališta o lišenju slobode, Ustavni sud je posebno istaknuo da je prema Zakonu o kaznenom postupku i Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i sloboda istražni zatvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji visok stupanj vjerojatnosti utvrđenja krivnje i izricanja kazne. Kritičari odluke Ustavnog suda tvrde da se isticanje tih odredaba može tumačiti i kao posredna poruka da u Bandićevu slučaju ne postoji visoki stupanj vjerojatnosti utvrđenja krivnje i izricanja kazne.

U istom dijelu te odluke Ustavnog suda navodi se da Europski sud za ljudska prava ističe da se sva lišenja slobode moraju provoditi u postupku propisanom zakonom, kako bi pojedinac bio zaštićen od samovolje vlasti koje odlučuju o uskrati njegove slobode. Pri isticanju tih navoda Ustavni se sud pozvao na predmet Bizzoto protiv Grčke, u kojem je presuda donesena 15. studenoga 1996. Kritičari odluke Ustavnog suda smatraju da je isticanjem tog dijela načelnih pravnih stajališta o lišavanju slobode u Bandićevu slučaju posredno poslana poruka da bi Bandić mogao biti žrtva arbitrarnosti aktualnih vlasti.

Iz izvora bliskog Ustavnom sudu Nacional je doznao da se u raspravi o Bandićevu slučaju neformalno posebno diskutiralo i o visini jamčevine koja mu je određena. Isti izvor tvrdi da je visina jamčevina koja se određuju u raznim postupcima vrlo osjetljivo pitanje koje bi tek trebalo postati predmetom stručne i javne rasprave. Iz izvora bliskog Ustavnom sudu Nacional je doznao i da su se neki suci, raspravljajući o Bandićevu predmetu osjećali kao da diskutiraju o nekoj političkoj, a ne pravnoj temi. O Ustavnom sudu više se puta vodila intenzivna javna diskusija, ponekad zbog nekih njihovih odluka, a često i zbog izbora sastava sudaca tog suda, jer su u bliskoj prošlosti među članovima tog suda bile i neke osobe kojima tamo ni u kom slučaju nije trebalo biti mjesta. Ponekad su tendencije Ustavnog suda čak bile takve da se u njihov rad opravdano uplitala politika. Nacional je u svibnju 2012. otkrio kako je Ustavni sud umalo proglasio neustavnim Zakon o kaznenom postupku, te da se glasovanje o tomu spriječilo tek nakon višetjednog žestokog lobiranja vodećih hrvatskih političara.

Bez obzira na to što su takva lobiranja prema pravosuđu načelno neprihvatljiva i posve neprimjerena, taj puta se to opravdavalo, jer bi proglašavanjem neustavnim dijelova ZKP-a Ustavni sud zaustavio ulazak Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja 2013. Pritisci na suce Ustavnog suda bili su tada motivirani pozitivnim razlogom, spašavanjem euroatlantskog statusa Republike Hrvatske i pristupanjem EU. Riječ je bila o najvažnijem državnom interesu, koji je doveden u pitanje u proljeće 2012., kad su pojedini ustavni suci i dio odvjetnika zainteresiranih za rušenje ZKP-a počeli u medije plasirati informacije da slijedi odluka o neustavnosti.

To je alarmiralo državni vrh. Od tog trenutka grupa vodećih političara, neformalno je počela uvjeravati suce Ustavnog suda da bi proglašavanje dijelova ZKP-a neustavnim izazvalo Hrvatskoj nepopravljivu štetu. Lobisti su uvjeravali suce Ustavnog suda da bi Hrvatsku posredno prikazali kao zemlju koja se suštinski ipak ne želi boriti protiv korupcije i koja se lažno predstavila da okonča pregovore s EU-om.

Da je Ustavni sud tada derogirao ZKP, to bi prekinulo gotovo sve važne antikorupcijske operacije, kao i već započete postupke. Da to nisu spriječili vodeći političari, procjenjivalo se da bi to blagoslovio ni manje ni više nego Ustavni sud. Drugim riječima, postojala je velika opasnost da vanjski utjecaji i interesi pojedinaca uspiju izlobirati da Ustavni sud tada posredno blokira i obezglavi gotovo sve procese protiv organiziranog kriminala i korupcijske hobotnice koja je bila premrežila Hrvatsku.

ZKP daje goleme ovlasti Državnom odvjetništvu i uskočkim odjelima, a osumnjičenike doista nekim odredbama stavlja u loš položaj, ali bez takvog zakona teško bi se ikada mogli procesuirati nekoć utjecajni političari, tajkuni i menadžeri. Zahvaljujući tom zakonu Hrvatska se potvrdila kao država koja se odlučno obračunava s korupcijom, što je bio glavni uvjet za završetak pristupnih pregovora s Bruxellesom.

Situacija je postala ozbiljna kad je potkraj travnja 2012. radna skupina Ustavnog suda donijela nacrt odluke o ocjeni ustavnosti pojedinih odredbi ZKP-a. Zahvaljujući ZKP-u i snažnim ovlastima Državnog odvjetništva i Uskoka već od 2010. pokrenuti su značajni antikorupcijski sudski procesi. Na udaru su se tada našli bivši premijer Ivo Sanader, Ratko Maček, Robert Ježić, Mladen Barišić, Nevenka Jurak, Damir Polančec, Ivan Mravak, a do danas taj se niz znatno produžio. No koliko god je ZKP omogućio njihovo procesuiranje, odmah je naišao na utjecajne protivnike. Zato je trebalo kompromitirati Zakon proglašavajući ga neustavnim. U lobiranje su se tada uključili i pojedini utjecajni veleposlanici u Hrvatskoj. U srpnju 2012. Ustavni je sud, nakon dramatičnih medijskih napisa, donio odluku kojom su ukinuta 43 članka ZKP-a, ali je Zakon općenito ipak proglašen ustavnim. Ključno je bilo to što ta odluka nije utjecala na tijek nekih ključnih kaznenih procesa, uključujući i one protiv bivšeg premijera Ive Sanadera. Tako su naposljetku ipak pala u vodu nagađanja da bi cijeli zakon mogao biti proglašen neustavnim. Međutim, i danas je teško procijeniti koliko je na to utjecalo izravno političko lobiranje, a koliko samostalna procjena sudaca toga suda.

Otad se ne stišavaju periodične kontroverze s kojima se Ustavni sud pokušava povezati. Indikativno je da su se prije nekoliko godina vodeći političari uključili u žestoko lobiranje kako bi pokušali spasiti ugled Hrvatske u očima međunarodne javnosti. U svjetlu te epizode danas neki kritičari Ustavnoga suda propituju i je li bilo neprimjerenih utjecaja na Ustavni sud prilikom puštanja Bandića iz pritvora.