Objavljeno u Nacionalu br. 862, 2012-05-22

Lijeva koalicija Syriza srušila je 40 godina dominacije dviju stranaka obitelji Karamanlis i Papandreou i novi parlamentarni izbori nude šansu da je građani dovedu na vlast

Grčka ponovo izlazi na parlamentarne izbore 17. lipnja ove godine, 40 dana poslije prvog neuspjelog pokušaja. To je izravna posljedica neuspjeha grčkih političara u sastavljanju nove vlade u protekla dva tjedna nakon nedavnih parlamentarnih izbora, koji su održani 6. svibnja. Grci i dalje očekuju od svojih vođa da ih izvuku od nadolazećeg bankrota. Jasno je, također, da će se grčka politička elita opet morati suočiti s nerješivim problemom, pravom enigmom. Očekivanja grčke javnosti namijenili su joj nemoguću misiju, a ta se drama odvija i u cijeloj Europi s neprekinutim nizom novih zapleta.

TI GRČKI POLITIČARI trebali bi ponovo pomiriti dvije posve oprečne opcije, a u fokusu pozornosti kao zvijezda vodilja našao se Alexis Tsipras, mladi lider lijeve koalicije Syriza. On je uspio prvi put poslije pada grčke vojne hunte 1974. godine narušiti dominaciju dviju grčkih obitelji političara: obitelji Karamanlis i Papandreou, koje su godinama vladale Grčkom. Stranke koje su vodili, konzervativna Nova demokracija i socijalistički PASOK, proteklih su se desetljeća redovito smjenjivale na vlasti. Ne treba isključiti mogućnost da ovaj put mladi ljevičar Tsipras, smetnja koja je pojavila na njihovom teritoriju, na ponovljenim izborima postigne još bolji rezultat no na izborima početkom svibnja i da uspije i sastaviti vladu.

On grčkim biračima, populistički jasno, nudi nešto što u Europi zasada sigurno ne prolazi: povlačenje rigoroznih mjera štednje i to unatoč žestokom otporu svih grčkih partnera iz Europske unije. Kada je riječ o tim nepomirljivim stranama, koje bi grčki političari trebali sada opet pomiriti da bi zadovoljili svoje građane, s jedne njihove strane očekuje se opstanak Grčke u eurozoni s eurom kao monetom. To, prema svim anketama, podupire uvjerljiva većina Grka. S druge strane, trebali bi im s vrata skinuti te trenutačno zastrašujuće mjere štednje, koje od prezaduženih Grka zahtijevaju još veća odricanja. Na takve se zahtjeve, međutim, i dalje oglušuju svi grčki partneri iz Europske unije. Europa bezuvjetno ustrajava na potpisanom Financijskom memorandumu, kojim je Grčkoj nedavno odobren drugi paket financijske pomoći težak 130 milijardi eura.

UNATOČ SVIM TIM impresivnim financijskim injekcijama plaće u Grčkoj, posebno one u javnom sektoru, kao i mirovine morale su biti drastično srezane – za čak 40 posto. Primjerice, prosječna plaća zaposlenika s visokom stručnom spremom proteklih je mjeseci pala s 1100 na skromnih 700 eura mjesečno. Veliki broj umirovljenika, baš kao i u Hrvatskoj, imaju iznimno male mirovine, kažu upućeni Nacionalovi sugovornici iz Atene. Iz diplomatskih izvora smo doznali da su ti podaci o skromnim plaćama i mirovinama Grka nedavno čak zapanjili i samu “neumoljivu” njemačku kancelarku Angelu Merkel. Premda je ostala izraziti frontman u nepopustljivosti prema Grčkoj, očito nije znala koliko su niski bili stvarni iznosi mjesečnih primanja Grka u proteklom razdoblju.

O NISKOJ RAZINI grčkih mirovina zoran je dokaz bilo i nedavno samospaljivanje 78-godišnjeg grčkog umirovljenika u središtu Atene, nedaleko od zgrade grčkog parlamenta. On je bio četvrta žrtva, koja je stradala na “barikadama” borbe grčkih građana s posljedicama krize, ali i borbom s nespremnosti ostatka Europe na veći stupanj solidarnosti s Grcima. Prve tri žrtve praćene podjednakom medijskom pozornošću kao i smrt ovog grčkog umirovljenik bili su sve omraženiji bankari. Oni su izgorjeli u banci koju su zapalili prosvjednici, također u središtu Atene. Bilo je to prije dvije godine, početkom svibnja 2010. kada su grčki prosvjednici Molotovljevim koktelima palili i drevnu grčku arhitekturu u glavnom gradu Grčke. Istodobno, stopa nezaposlenosti u Grčkoj dosegla je alarmantnu brojku od 22 posto. Ta je stopa samo 2,5 posto manja od neslavnog rekordera u Europskoj uniji Španjolske, koja je dosegla nezaposlenosti od punih 24,5 posto, četvrtinu ukupno radno aktivnog stanovništva. Unatoč svim teškoćama s kojima je danas suočena Grčka, Bruxelles, ali ni Berlin, London, pa čak ni Pariz s novim francuskim predsjednikom, socijalistom Francoisom Hollandeom, nisu spremni na nove popuste prema Ateni. Pokazalo se da su bila nerealna očekivanja Grka da će im pobjeda Hollandea na predsjedničkim izborima u Francuskoj donijeti neku vrstu olakšanja. Nakon prošlotjednog bilateralnog sastanaka Hollandea s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, vodeći dvojac Europske unije poručio je Ateni da mora poštivati potpisani Financijski memorandum ako i dalje očekuje pomoć iz Europske unije.

PREMDA JE NASTOJAO biti što je moguće nježniji, ni poruka Jose Manuela Barrosa Grcima nije bila nimalo ugodnija. Govoreći o predstojećim parlamentarnim izborima u Grčkoj Barroso je rekao da će ti izbori “doista biti povijesni”, ali naglasivši da je važno da građani Grčke “budu potpuno informirani o posljedicama svoje odluke”. Dodajući da će Bruxelles “normalno uzeti u obzir svaku demokratsku odluku grčkih građana”, naglasio je da “postoje i ostalih 16 demokracija u eurozoni i njihove demokratske odluke također trebaju biti uzete u obzir”. Drugim riječima, i on je poručio da će Grci morati nastaviti provoditi drastične mjere štednje. Dok se Grčka, po svemu sudeći, nastavlja približavati provaliji gospodarskog sloma i mogućem napuštanju eurozone, konzervativna vlada Davida Camerona u Londonu već priprema planove da se što bolje pripremi za mogući izlazak Grčke iz eurozone. Kako prenosi londonski Guardian, sir Mervyn Allister King, guverner Nacionalne banke Engleske procijenio je da je i “Velika Britanija suočena s najvećom financijskom, bankarskom i gospodarskom krizom” te upozorio da se najveći britanski partner “eurozona raspada, a nema nikakvih jasnih rješenja za trenutačno stanje”. Dakako, ni izvještaji koji stižu iz Atene ne zvuče ohrabrujuće. Navodno, Grčka i dalje gubi velike novac zbog neuspjelih izbora, odnosno neuspjeha u formiranju koalicijske vlade. Od izbora 6. svibnja građani i tvrtke već su povukli iz banaka u Grčkoj oko milijardu eura u strahu da će im novac biti konvertiran u grčku nacionalnu valutu – drahme. I oni se, kako tko zna i umije, priprema za scenarij u kojem će Grčka napustiti eurozonu. U svakom slučaju, zabrinutost u Londonu raste zbog problema u rješavanju recesije, ali i mogućeg raspada eurozone. Jedna od britanskih procjena kaže da bi grčko napuštanje eurozone moglo stajati trilijun eura, ili 5 posto ukupnog europskog BDPa. Razvoj događaja se s ništa manje pozornosti prati i u SAD-u jer bi to poljuljalo i američka nastojanja da prevlada recesiju.

PREMDA IMA EKONOMISTA koji smatraju da bi izlazak Grčke iz eurozone i povratak na drahmu donio Ateni olakšanje, mogućnost da vlastitom monetarnom politikom pronađe bolje rješenje za izlaz iz krize, druga škola ekonomskog mišljenja vjeruje da bi to bila katastrofa. Prema jednima, Grčka bi izlaskom iz eurozone devalvacijom nacionalne valute grčko gospodarstvo učinilo konkurentnijim i privlačnijim za strane investicije. Prema drugima, obezvređivanje nacionalne valute djelovalo bi zastrašujuće na svaku ozbiljniju ekonomsku aktivnost. Budući da bi bilo teško sačuvati u tajnosti podatak o trenutku izlaska iz eurozone, Grčka bi doživjela pravi stampedo na banke i njihove trezore. Depoziti bi se počeli povlačiti i prebacivati u inozemstvo, a banke bi ostale bez novca. U takvim bi okolnostima bilo nemoguće kreditirati državnu upravu, a i sve ostale socijalne komponente uključujući i zdravstveni sustav ostali bi bez sredstava, tvrde ovi ekonomisti katastrofičari.

KAKO SE PRIBLIŽAVAJU novi izbori ovo drugo katastrofično razmišljanje postaje sve glasnije. Grčki glasači u anketama kažu da žele ostati vjerni euru. Ono što se trenutačno ne govori i što predstavlja svojevrsno iznenađenje odnosi se na činjenicu da malo novinara i analitičara pita političare poput Tsiprasa: kako mislite pomiriti svoje NE mjerama štednje koje traži eurozona sa željama grčkih glasača da ostanu u eurozoni? Nitko u Grčkoj ne raspravlja o tom ključnom pitanju. Najlakše bi bilo ponuditi odgovor u poznatom balkanskom stilu “Ako treba past ćemo travu pa ne treba nam nikakva Merkel i njezino zanovijetanje.” Kažu mi hoćemo ostati dio eurozone, jer je to naše pravo, a kada se treba pridržavati određenih kriterija onda se to ne želi slušati. Jednostavno, ono što se ne želi čuti, ignorira se. A još sredinom veljače Lukas Papademos, donedavni grčki premijer, tehnokrat, bivši grčki guverner, a potom i drugi čovjek Europske središnje banke odgovorne za emisiju eura izjavio je: “Samo smo korak od grand zero”. Riječ o slikovitom izrazu o dubini krize u Grčkoj, jer pojam “grand zero” označava mjesto detonacije i eksplozije bombe. Papademos je upozorio da Grčkoj prijeti “ekonomska i socijalna katastrofa” ako ne prihvati mjere štednje da bi dobila paket pomoći od 130 milijardi eura.

PREMDA SE GRCIMA u njihovoj potrošnji bez mjere zamjeraju 13 i 14 plaća, nije bila riječ o nekim velikim bonusima o kojima ostatak Europe može samo sanjati. To je, zapravo, bio ekvivalent onoga što su dobivali i građani u ostalim državama Europske unije, pa i Hrvatske. Bila je to neka vrsta božićnica i uskrsnica. No, ono što partneri iz EU najviše zamjeraju Grčkoj odnosi se na neučinkovitost njihove javne i porezne uprave, što su Grci godinama izbjegavali plaćanje poreza pribjegavajući raznim trikovima. Predugo su tolerirali korištenje državnog proračuna kao krave muzare, gdje se pribjegavalo raznim dosjetkama da se izvuče novac, a istodobno se, na sve načine, izbjegavalo hraniti tu kravu muzaru – plaćati poreze. Među bizarnim slučajevima tih trikova izvlačenja novca iz državnog proračuna zabilježen je na otoku Zakynthosu u Egejskom moru. Tamo je 10 posto stanovništva primalo dodatak na navodnu endemsku sljepoću i slabovidnost. A među navodno slabovidnim stanovnicima otoka bilo je i onih koji su u turističkim sezonama vozili taxi uz sve potrebne dozvole. No, najbizarniji primjer prijevare sigurno je bilo otkriće brojnih umirovljenika koji su godinama primali mirovine odavno nakon što su umrli. Taj nesrazmjer državna je uprava slučajno otkrila kada je rađen statistički pregled godina starosti grčkih umirovljenika. Tada je uočeno da je prema isplatnim listama grčkih mirovinskih fondova broj 100-godišnjaka i starijih u Grčkoj neusporedivo veći nego u svim statistikama u svijetu. Nitko s nije bavio pitanjem da kada netko umre treba prestati isplaćivati mirovinu. Svi ti katastrofični izazovi koji su sručili na Grčku u grčkoj su javnosti, premda sporadično, otvorili pitanje nije li ponovo došlo vrijeme da na vlast dođe vojna hunta.

Grčka je u svojoj povijesti poslije Drugog svjetskog rata imala i to iskustvo. Vojna hunta je, doduše, zavladala 1967. godine u uvjetima koji su bili bitno drugačiji od današnjih. Bilo je to u vrijeme grčke monarhije kada je politička scena bila pod izrazitom dominacijom dvora i pokušaja vladajuće elite da na razne načine izigra demokratske izbore. Neposredno prije preuzimanja vlasti od vojske je svrgnut George Papandreou, djed donedavnog lidera PASOK-a i premijera. Djed je bio prisiljen podnijeti ostavku na zahtjev kralja zbog njegovih navodnih financijskih malverzacija.

NAKON PODNOŠENJA njegove ostavke uslijedili su nemiri, a nakon nekoliko pokušaja formiranja vlade na političku je scenu uletjela vojska predvođena pukovnikom Georgiosem Papadopoulosom s uobičajenom desničarskom retorikom. Tvrdili su da u uvjetima kada Grčkoj prijeti turska opasnost s istoka, a komunistička opasnost sa sjevera i zapada (Bugarska i bivša SFRJ) ne mogu si dozvoliti “luksuz” parlamentarne demokracije, nego Grčkoj treba red i rad. Vojna diktatura trajala je do 1974. godine. Kap koja je prelila čašu bila je pobuna studenata na atenskoj Politehnici. Kada su se studenti zabarikadirali na fakultetu i tražili demokratske promjene poslana je vojska na demonstrante, a nekoliko je studenta poginulo. To je, zapravo, bila kap koja je prelila čašu američke podrške. Kissinger je nazvao Papandopulosa, vojnog diktatora i rekao mu da je pretjerao. Nakon toga se progonstva vraća konzervativni premijer Karamanlis i organizira referendum na kojem se Grci izjašnjavaju protiv monarhističkog uređenja i opredjeljuju se za republikansko uređenje. Karamanlis osniva Novu demokraciju, a nekoliko godina kasnije Andreas Papandreou se također vraća iz inozemstva i osniva socijalističku stranku PASOK. Donedavno je tu stranku vodio njegov sin, koji je dobio ime po djedu.

PREMDA SE U KRIZNIM situaciju često pojavljuju povijesne paralele koje u Grčkom slučaju čak ne isključuju ni novi dolazak vojne hunte, ona danas nije moguća. Prema Nacionalovim izvorima iz Atene, razlog tome nije samo u činjenici što u grčkoj armiji ne postoji ta vrsta potencijala. Grčka je danas, sa svim njezinim problemima, i članica Europske unije, a Bruxelles raspolaže dovoljno djelotvornim instrumentima kojima može spriječiti svaki izlazak vojske iz ustavnih ovlasti država članica.