Zagrebačko kazalište za djecu Žar ptica obilježava 40. godinu od osnutka, i to trima premijerama. Ravnatelj Drago Utješanović ističe da se u svojoj dugoj povijesti od antičkog vremena do danas, kazalište suočavalo s brojnim izazovima, ali ovaj pandemijski zasigurno je jedan od najvećih.

NACIONAL: Žar ptica obilježava 40. rođendan, što za vas znači ta velika brojka, je li uopće velika?

Znate kako liječnici kažu za starost pacijenta „to nisu visoke godine, al’ nisu ni zanemarive“. Tako je i s naših 40 kazališnih godina. Žar ptica je najmlađe zagrebačko gradsko kazalište koje je prešlo put od privatne kazališne trupe do uglednog kazališta za djecu.

NACIONAL: Kakva će biti ova sezona, što očekuje publiku i zašto ste se odlučili baš za te naslove?

Ova će sezona, bojim se, biti neizvjesna kao i prethodna. Prva premijera je krajem listopada, „Mala Frida“ Anice Tomić i Jelene Kovačić. To je priča o djetinjstvu slikarice Fride Kahlo. Još smo do kraja sezone planirali dvije premijere, „Osvajanje kazališta“ Dubravka Jelačića Bužimskog i „Tajni dnevnik Adriana Molea“ Sue Townsend. Realizacija će ovisiti prvenstveno o epidemiološkim i financijskim okolnostima. U pripravi imamo i plan B, a ako zatreba i C i D.

NACIONAL: Krajem studenoga održat će se još jedan Naj, naj, naj festival, na kojem ćete i proslaviti rođendan. Koliko će se predstava izvesti iz koliko kazališta?

Festival smo maksimalno pomaknuli prema kraju godine u nadi da će se epidemiološke okolnosti popraviti i omogućiti nam koliko-toliko nesmetano održavanje. Ove godine zbog poznatih okolnosti nemamo međunarodnu selekciju, a ovogodišnja izbornica Ana Prolić odabrala je predstave sedam kazališta iz pet hrvatskih gradova, vodeći računa o pojedinačnoj kvaliteti, ali i festivalu kao cjelini. Publici ćemo omogućiti uvid u zanimljivu i maštovitu produkciju kazališta za djecu u pandemijskoj godini.

NACIONAL: Prošla godina za sve u kulturi bila je jako teška, ali za kazališta za djecu posebno teška jer vi u najvećoj mjeri ovisite o organiziranom dolasku školskih skupina, a toga za vrijeme korone nije bilo. Kako ste preživjeli, kakve su posljedice, osjećate li ih?

Organizirani posjeti škola čine više od 90 posto naše publike. Izostankom suradnje sa školama ostali smo bez glavnine svojih prihoda. Snalazili smo se u hodu, napravili manje predstave koje su se lakše nosile s okolnostima. Gostovali smo po manjim mjestima gdje su prilike bile povoljnije. Jedno vrijeme je zbog glumaca u izolaciji bilo gotove nemoguće održavati repertoar. Što reći kad u predstavi s dva glumca, jedan završi u izolaciji, čak je i Djed Mraz ove godine morao otkazati tradicionalni dolazak u Žar pticu. Unatoč svemu, dječjeg smijeha i veselja nije nedostajalo i nijednu jedinu izvedbu nismo otkazali zbog nedolaska publike. U najtežim danima uvijek bi se pojavili mali entuzijasti, a poveli bi i roditelje. O konačnim posljedicama moći ćemo razgovarati kada stvari budu pod kontrolom, a još uvijek nisu.

NACIONAL: Kakvo je kazalište Žar ptica, koji je vaš fokus, koji je cilj i jeste li u tome uspjeli?

Pokušavamo ispunjavati ono osnovno što se od nas očekuje, a to su lektirni naslovi kao svojevrstan prateći sadržaj u školskoj nastavi. S druge, pak, strane bavimo se i angažiranim kazalištem koje se ciljano dotiče nekih gorućih problema naše publike kao što su vršnjačko nasilje, problem prekomjerne težine kod djece, problemi odrastanja i adolescencije. Cilj je polako mijenjati percepciju o kazalištu za djecu, da to nije uvijek i samo vesela, šarena, predstava s puno glazbe nego može biti i nešto drugo. Može poslužiti kao sredstvo za ukazivanje na društvene probleme, može educirati, poticati i nuditi rješenja. To je dug put u kojem se vjerojatno nikad ne može potpuno uspjeti, može se samo uspijevati malo po malo, dan po dan ići u pravom smjeru.

NACIONAL: Što vidite kao glavne uspjehe Žar ptice?

Nakon podužeg razmišljanja o tom pitanju, moram priznati da je odgovor i mene iznenadio. Umjesto nabrajanja nagrada, uspješnih gostovanja i festivala, rekao bih da je naš najveći uspjeh to što imamo kolektiv koji može napraviti dobru predstavu. Imamo dobre i iskrene odnose među zaposlenima i atmosferu u kojoj se još uvijek mogu dogoditi čuda, to je naš najveći uspjeh.

NACIONAL: I vi ste prije nego što ste postali ravnatelj bili glumac Žar ptice, zašto volite to kazalište, što vam ono znači i koja su vam najdraža sjećanja?

Gluma je vrsta posla gdje se među kolegama razvijaju prisniji odnosi nego u nekim drugim strukama. Ljudi u kazalištu dijele garderobe, kombije, užine i hotelske sobe. A i samo stvaranje i igranje predstava često zahtijevaju i prisniji fizički kontakt s kolegama. Zato većina nas svoja kazališta doživljavamo kao drugi dom. Meni su najdraža sjećanja vezana uz gostovanja, evo, pada mi na pamet festival u Mongoliji kada su domaćini sudionike poveli na izlet izvan grada, a iznenađenje su bili konjanici koji su jahali uz autobus. Tu sliku tradicionalnih Džingis Kanovih ratnika kako jašu kroz mongolsku stepu, vjerojatno nikada ne bih vidio da me odabrao neki drugi poziv.

NACIONAL: Kako vidite Žar pticu danas, koliko je to kazalište važno?

Danas su teška vremena za kazalište i umjetnost. Nažalost, našli smo se u takvim okolnosti da moramo birati između umjetnosti i osnovnih životnih potreba. I na osobnoj i na razini društva. Ništa više nije važno osim onoga bez čega se ne može. Ali čovjek nije samo krumpir i kupus, i mi i naša djeca već osjećamo posljedice nedostatka te “nadogradnje”. Zovu nas nastavnice koje žele dovesti djecu u kazalište i kažu „joj, tako nam falite, tako dugo nismo nigdje bili, djeca jedva čekaju da dođemo na predstavu“. Nadam se da će stvari što prije krenuti nabolje. Ova situacija je prilika svima da vidimo što nam stvarno treba, a što možda i ne.

NACIONAL: Za Žar pticu specifično je to da zaista postavljate drugačije predstave, naslove koji su popularni, ali otkačeni. Tko bira naslove i čime se rukovodite?

Naslove u pravilu bira ravnatelj, ponekad na prijedlog redatelja, ponekad sam. Kod angažiranog kazališta obično krećemo od teme ili problema pa tražimo ili radimo originalni kazališni predložak. Nema nekog pravila, važno je da cjelina funkcionira. Da su zastupljene predstave za sve uzraste djece, odnos stranih i domaćih autora, lektirnih i drugih naslova. Važno je biti otvoren za ideje i prijedloge, pratiti, čitati i promatrati i onda se dogode i dobre stvari.

NACIONAL: Da, posebno je važno to što ste u svom mandatu počeli postavljati društveno angažirane predstave, zašto ste to odlučili i zašto je to važno? Koliko kazalište može pomoći u osvještavanju nekih problema?

Prema potražnji koja među nastavnicima vlada za nekim našim predstavama, potreba za takvim naslovima je jako velika. Naša predstava o vršnjačkom nasilju „Ako kažeš gotov si“ bila je veliki hit. Djeca, razgovarajući s nastavnicima o predstavi, zapravo progovaraju o sebi i svojim problemima. Često su nam nakon predstave djeca govorila „baš takve mi imamo u razredu, točno znamo tko je tko“. Kazalište može biti odličan uvod i poticaj za razgovor, a time i rješavanje problema.

NACIONAL: Prethodnih godina bilo je velikih problema kad je financiranje u pitanju, a vi ste bili jedan od ravnatelja zagrebačkih kazališta koji su svojim potpisom tražili isplatu novca na vrijeme jer se inače redovno poslovanje ne može održavati. Grad Zagreb redovito isplati novac gradskim kazalištima tri ili četiri mjeseca nakon što je program već realiziran, pa je i tako teško išta planirati. U ovom slučaju, a radilo se o pretprošloj godini, novac nije došao sedam i više mjeseci. Kakva je sad situacija, kakva je suradnja s novom upravom?

Sada je jasno zašto nema novca, puno nevolja nas je zadesilo gotovo istovremeno, korona i potres, a posljedično je reduciran broj gledatelja i došlo je do ogromnog pada vlastitih prihoda. Zašto su programska sredstva smanjivana iz godine u godinu, sveukupno 20 posto do 2019., na to ne znam odgovor i vjerojatno ga nikada nećemo doznati. Suradnja s novom gradskom upravom je otvorena i iskrena, što je veliki zalog za početak. Treba biti realan i prilagoditi se okolnostima, a one su, nažalost, takve da je nastupila borba za, doslovno, svaku kunu uštede. Problem planiranja postoji oduvijek i povezan je s usvajanjem godišnjeg proračuna tek u prosincu za sljedeću kalendarsku godinu. Dugoročno planiranje, a pogotovo inozemna gostovanja ili suradnja sa stranim kazalištima koja imaju po dvije godine unaprijed popunjene termine, gotovo je nemoguće. To nas tjera da veće projekte planiramo što kasnije u godini kako bi bilo vremena za prilagodbu.

NACIONAL: Što planirate u svom drugom mandatu? Kakvu Žar pticu želite kad vam mandat završi?

Zbog svih okolnosti koje sam toliko puta spomenuo, ovaj umjetnički, kreativni dio mandata pomalo je pao u drugi plan. Ja se za predstave ne bojim. Mi smo izvrsni u ovom dijelu posla što se može na talent. Teškoće nastaju kad naiđemo na kompleksne probleme kao što su oštećenja na zgradi nastala u potresu, pa smo puno vremena i energije uložili u obnovu koja je uspješno privedena kraju. Potres nas je sve upozorio da se moramo bolje i više brinuti o vlastitim domovima, ali i o zajedničkom dobru. Bilo bi lijepo zgradu potpuno prilagoditi djeci s posebnim potrebama i osigurati najvišu razinu udobnosti i sigurnosti i za posjetitelje i za zaposlenike. Želja nam je da naše predstave uskoro imaju i zgradu kakvu zaslužuju.