Oleg Butković i Tomislav Ćorić, dvojica ministara iz Vlade Andreja Plenkovića, već neko su vrijeme na udaru Drage Tadića, kontroverznog poduzetnika koji je nedavno uhićen u jednoj od najšokantnijih operacija USKOK-a, kada su u pritvoru završili suci Županijskog suda u Osijeku pod optužbom da su primili mito od Zdravka Mamića. Tadić ministre optužuje da su neizravno utjecali na to da unosne poslove u državnim tvrtkama koje posluju u njihovim resorima dobiju tvrtke koje su na natječajima bile skuplje, i to tako da je iz tih natječaja raznim manevrima bila izbačena njihova konkurencija pa je time država oštećena za više desetaka milijuna kuna. Nacional je dobio na uvid sadržaj dviju kaznenih prijava na koje se Tadić poziva i o čemu je već više puta pokušao svjedočiti u USKOK-u.

Suradnju s USKOK-om u tim predmetima zaustavilo je, barem zasad, njegovo uhićenje. Tadić je u Mamićevom predmetu uhićen jer je svjedočio brojnim druženjima Mamića i sudaca, ali i sucima prenosio mito od Mamića, a neposredno nakon uhićenja objavljena je vijest da je u jednom drugom postupku, zbog nanošenja štete njegovoj bivšoj tvrtki Osijek-Koteks u „aferi kamenolom“, nepravomoćno osuđen na tri godine i dva mjeseca zatvora.

Međutim, Tadić je bio i pouzdanik USKOK-a u aferi HAC-Remorker jer je priznao da je davao mito tadašnjim čelnim ljudima Hrvatskih autocesta, a to mito bilo je namijenjeno i tadašnjem ministru mora, prometa i veza Božidaru Kalmeti koji je također u toj aferi bio optužen, ali je na kraju oslobođen upravo zahvaljujući svjedočenju Drage Tadića. Tadić je, naime, na suđenju zaboravio spomenuti ključni detalj – kome je u vrhu korupcijskog lanca bilo namijenjeno mito. Nacional je nedavno otkrio da je Tadić “amneziju” dobio na poticaj posrednika koji mu je prenio poruke Vladimira Šeksa i suca Ivana Turudića da će mu pomoći u jednom drugom predmetu – onom oko pokušaja podmićivanja sudaca Vrhovnog suda u slučaju Glavaš – ako spasi Kalmetu od odgovornosti.

Drago Tadić, bivši vlasnik Osijek-Koteksa, kontroverzan je, ali opasan svjedok koji je i sam umrežen s brojnim utjecajnim pojedincima iz političkog, pravosudnog i poslovnog miljea, uključujući i onaj nogometni, bio je upleten u razne poslovne dogovore i ima brojna korisna saznanja pa ga je stoga Uskok već koristio kao pouzdanika. PHOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

Sve to pokazuje da je Tadić kontroverzan, ali opasan svjedok koji je i sam umrežen s brojnim utjecajnim pojedincima iz političkog, pravosudnog i poslovnog miljea, uključujući i onaj nogometni, te da je bio upleten u razne poslovne dogovore i ima brojna korisna saznanja. Uostalom, USKOK je ta njegova saznanja već koristio u drugim predmetima, zbog čega je već jednom dobio oprosnicu od vlastita progona.

Ako odluči progovoriti i surađivati s USKOK-om i u slučaju Mamić, Tadić će zasigurno inzistirati na proširenju iskaza jer je on već više mjeseci prije uhićenja bio u kontaktu s istražiteljima USKOK-a vezano uz koruptivne afere koje sežu do vrha hrvatske vlade. Tadić je izravni svjedok koji je o svojim saznanjima već govorio pred istražiteljima USKOK-a i koji za korupciju optužuje dvojicu ministara Plenkovićeve vlade. Riječ je o ministru mora, prometa i infrastrukture Olegu Butkoviću i ministru gospodarstva i održivog razvoja Tomislavu Ćoriću. Optužuje ih da su državu oštetili tako što su utjecali na to, odnosno svojim utjecajem ili potezima omogućili, da poslove na određenim natječajima uz pomoć raznih formalno-pravnih manipulacija dobiju tvrtke koje su bile daleko skuplje od najjeftinije ponude.

Štoviše, postoje i dvije konkretne kaznene prijave na koje se Tadić poziva. Međutim, jedna od njih, kako su Nacionalu rekli izvori upućeni u postupanje s tim prijavama, i to ona protiv ministra Ćorića, odbačena je iz formalno pravnih razloga, a Tadić je prije uhićenja u uskom krugu svojih prijatelja izjavljivao kako je uvjeren da je prijava odbačena zato što je na čelu Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, gdje je prijava predana, Davor Petričević, Ćorićev šogor. Prijavu je formalno podnijela Tadićeva supruga Božica Ćavar-Tadić, kao jedna od dioničarki tvrtke koja je navodno oštećena Ćorićevim postupanjem.

Drugu kaznenu prijavu, koja obuhvaća ministra Olega Butkovića, podnijeli su anonimno djelatnici Ministarstva mora, prometa i infrastrukture i Hrvatskih autocesta, ali ju je Tadić spreman dodatno potkrijepiti jer je ta prijava povezana s njegovom bivšom tvrtkom Osijek-Koteks za koju on tvrdi da su mu je – oteli. U toj prijavi optužuje se odgovorne osobe u Hrvatskim autocestama da su, uz blagoslov ministra Olega Butkovića, zapravo utjecale na to da posao izgradnje mosta i nadvožnjaka na autocesti A5 Beli Manastir – Osijek dobije tvrtka Osijek-Koteks, i to tako da se poništi prvi natječaj na kojem je drugi ponuditelj bio desetak milijuna kuna povoljniji.

Iako nije osobno podnio navedene kaznene prijave, Drago Tadić već je ranije tražio da USKOK-u da i formalni iskaz o svojim saznanjima o Butkoviću i Ćoriću, ali izgleda da osim neformalne komunikacije istražitelji nisu previše žurili s njegovim ispitivanjem niti uzimanjem službenog iskaza koji bi teretio dvojicu ministara. Moguće da je USKOK s time kalkulirao iz više razloga. Moguće je i da te prijave nisu dovoljno čvrsto utemeljene, barem u onom dijelu u kojem bi se odgovornost pripisala ministrima, a posebno nema nikakvih dokaza da je bilo koji od njih primio mito – u što je Tadić, čini se, uvjeren. No sam sadržaj kaznenih prijava u koje je Nacional dobio uvid svejedno otvara pitanje odgovornosti ministara ako su državne tvrtke u njihovim resorima oštećene zbog prihvaćanja nepovoljnijih ponuda – čime je automatski oštećen i državni proračun.

Nacional je stupio u kontakt i s ljudima iz Butkovićeva i Ćorićeva ministarstva, njihovim najbližim suradnicima, koji tvrde da nema govora ni o kakvoj odgovornosti ministara niti uopće o bilo kakvom pogodovanju, jer ministri s navedenim natječajima nisu imali veze.

Prijava u kojoj su glavni osumnjičeni vodeći ljudi Hrvatskih autocesta, a u kojoj se za odgovornost proziva i Olega Butkovića, odnosi se na javni natječaj raspisan 13. rujna 2017. za izgradnju mosta Halašica, nadvožnjaka i putnih prijelaza na autocesti A5 Beli Manastir – Osijek – Svilaj, dionica Beli Manastir – Osijek, poddionica Beli Manastir – most Halašica. Procijenjena vrijednost nabave bez PDV-a iznosila je 95 milijuna kuna. Na taj su se natječaj, kako stoji u prijavi, javile tvrtke Osijek-Koteks s cijenom od 87,6 milijuna kuna bez PDV-a, zajednica ponuditelja Hering d.d. i Poduzeće za ceste d.o.o. Slavonski Brod s cijenom od 92,6 milijuna kuna bez PDV-a, zajednica ponuditelja Integral Inzenjering a.d. Laktaši i Massilia d.o.o Osijek s cijenom od 80,4 milijuna kuna bez PDV-a i zajednica ponuditelja Strabag AG i Strabag d.o.o. Zagreb s cijenom 109,1 milijun kuna.

Ministra gospodarstva i održivog razvoja Tomislava Ćorića Tadić optužuje zbog natječaja za četverogodišnji ugovor za obranu od poplava u hrvatskim vodama, a ministra mora, prometa i infrastrukture Olega Butkovića zbog natječaja u Hrvatskim autocestama, za dionicu autoceste A5. PHOTO: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

U prijavi je navedeno da je u procesu pregleda i ocjene ponude, sukladno Zakonu o javnoj nabavi, ponude analiziralo i obradilo povjerenstvo imenovano od HAC-a u čijem je radu sudjelovao i predstavnik Ministarstva mora, prometa i infrastrukture te da su potom ponuditelji nadopunili ponude. Najpovoljnija ponuda bila je ona zajednice ponuditelja Integral i Massilia te je u pripremi, kako se tvrdi, bila odluka o odabiru, tj. dokumentacija za sjednicu uprave i Nadzornog odbora. Massilia je tvrtka u kojoj je većinski vlasnik bio Drago Tadić, a njegova supruga Božica Ćavar-Tadić u sudskom registru navedena je kao osnivač i član društva. On je tu tvrtku osnovao nakon što su ga zapravo izgurali iz Osijek-Koteksa nakon afere HAC-Remorker. Zapravo je on tada dobrovoljno napustio tvrtku da joj ne bi naštetio, ali smatra se oštećenim i često u razgovorima s prijateljima ističe da su mu “oteli firmu koju je stvarao i koja vrijedi 50 milijuna eura”. Na čelu te tvrtke je danas Zoran Škorić, inače bratić predsjednika Uprave Hrvatskih cesta i istaknutog člana osječkog HDZ-a Josipa Škorića. Tadić smatra, kako su to Nacionalu rekli izvori koji su s njim o tome više puta razgovarali, da je ta tvrtka danas na razne načine povezana s pripadnicima takozvane čepinske skupine te da s njima ima razgranatu mrežu poslovnih odnosa. Smatra da utjecaj te skupine neizravno seže i do vrha Vlade, odnosno do ministara Butkovića i Ćorića.

U tom kontekstu bitni su spomenuti natječaj i kaznena prijava. Naime, u prijavi se navodi da “4. prosinca 2017. dolazi do smjene Uprave Hrvatskih autocesta od strane ministra Olega Butkovića, a na koju su veliki utjecaj imali predsjednik uprave Hrvatskih cesta Josip Škorić i predsjednik Uprave Osijek Koteksa Zoran Škorić. Tim danom na mjesto predsjednika Uprave dolazi Boris Huzjan, koji daje nalog da se predmetno javno nadmetanje poništi, tj. da se pronađe bilo kakav nalog za poništenje. Samostalni odjel za nabavu pronalazi navodne greške u samoj dokumentaciji, iako je ista prošla prethodno javno savjetovanje i nije bilo primjedbi potencijalnih ponuditelja, kao ni djelatnika Hrvatskih autocesta uključenih u proces, te predsjednik uprave Boris Huzjan dana 17. 12. 2017. potpisuje odluku o poništenju”.

Nova javna nabava pokrenuta je 17. travnja 2018., na natječaj su tada stigle samo dvije ponude, ona Osijek-Koteksa i ona Zajednice ponuditelja Hering d.d. i Poduzeće za ceste d.o.o. Slavonski Brod. Osijek-Koteks ovoga puta je ponudio cijenu 80,37 milijuna kuna, što je bilo oko četiri milijuna kuna jeftinije od drugog ponuđača, ali i 86 tisuća kuna jeftinije od najpovoljnije ponude u prvom natječaju – one koju su ponudili Integral iz Banja Luke i Tadićeva Massilia.

U prijavi se navodi: “Ovoga puta javno nadmetanje se ne poništava, jer se posao dodjeljuje Osijek Koteksu i predsjednik uprave HAC-a, uz prethodno ishođenu odluku Nadzornog odbora pod predsjedanjem glavnog savjetnika ministra Branimira Jerneića, potpisuje odluku o odabiru dana 18. 7. 2018. godine te kasnije i ugovor o građenju sa zajednicom ponuditelja Osijek Koteks d.d. Osijek, Gravia d.o.o. Osijek.”

Sporno je, međutim, kako proizlazi iz prijave, to što prvi natječaj nije ni trebao biti poništen te što je isti scenarij ponovljeni u ožujku 2019. s natječajem izgradnje poddionice Beli Manastir – Most Drava na autocesti A5 Beli Manastir – Osijek – Svilaj. Procijenjena vrijednost tog natječaja bila je 380 milijuna kuna bez PDV-a. Na natječaj su se tada javila tri ponuđača, Osijek-Koteks bio je najskuplji, s ponudom od čak 446 milijuna kuna bez PDV-a, a Integral Laktaši imao je najpovoljniju ponudu od 359 milijuna kuna.

U prijavi je navedeno sljedeće:

“Navedeni proces i nadalje traje iako je davno izvršena obrada ponuda, tj. pregled i ocjena sukladno Zakonu o javnoj nabavi i opcije ponuda su produžavane. Traži se način da se poništiti nadmetanje, jer posao ni u ovome slučaju ne može biti dodijeljen Osijek Koteksu i partnerima, a u samom procesu obrade ponuda predsjednik Uprave Osijek Koteksa Zoran Škorić obilazi predsjednika Uprave HAC-a Borisa Huzjana i direktora Sektora za investicije i EU fondove HAC-a i istima dostavlja papire kojima osporava ponudu Integrala. Nadzorni odbor je, bez obzira na činjenicu da bi imenovana povjerenstva u svome radu trebala biti neovisna, zatražio dostavu ponude na uvid, što je i učinjeno na sjednici Nadzornog odbora u kolovozu 2019. godine, te zatražio dodatna pojašnjenja glede procijenjene vrijednosti (zašto je tako niska) i iskazivanja PDV-a u obrascu ponude. Kako je u međuvremenu istekla valjanost ponuda, opet će se pristupiti poništenju procesa javne nabave, kao što je i objavljeno u medijima, jer, naravno, opet, kao i u prvome slučaju nabave, ne postoji modalitet kako bi se u predmetnom procesu posao dodijelio Osijek Koteksu. Sve se to odvija pod utjecajem Josipa Škorića i Zorana Škorića, a uz blagoslov ministra Olega Butkovića i predsjednika Nadzornog odbora Hrvatskih autocesta Branimira Jerneića.”

Zaključno se u prijavi navodi kako se po nalogu predsjednika uprave HAC-a propustilo naplatiti Integralu garanciju za ozbiljnost ponude, čime bi se naplatila šteta koju je prouzročio navodnim odustajanjem od ponude, te da je riječ o 18 milijuna kuna. No prema tvrdnjama Nacionalovih izvora, tvrtka Integral u prvom natječaju nije više željela produživati bankovnu garanciju jer ju je, zbog odugovlačenja HAC-a s donošenjem odluke o odabiru najpovoljnijeg ponuditelja, bila prisiljena otkazati.

U anonimnoj prijavi protiv šefa Hrvatskih autocesta Borisa Huzjana tvrdilo se da ga je ministar Butković 2017. postavio kako bi poništio javni natječaj na kojem je najpovoljnija bila tvrtka Integral. PHOTO: Nel Pavletic/PIXSELL

Izvori bliski Dragi Tadiću smatraju da sve to ne bi bilo moguće bez izravnog ili prešutnog odobrenja ministra Butkovića.

Međutim, izvori iz Ministarstva mora, prometa i infrastrukture bliski Olegu Butkoviću, ali i visoki izvor iz Hrvatskih autocesta, tvrde da je riječ o staroj anonimnoj prijavi koja je još prije tri godine bila na stolu ministra Butkovića i na temelju koje je on osobno tražio detaljan izvještaj Hrvatskih autocesta. Izvor iz Ministarstva kaže:

“Butković u pet i pol godina svog mandata nikad nije ušao ni u jedan javni natječaj niti je vodio javni natječaj niti je ikada u Ministarstvu mora i s jednim članom uprave tvrtki u svom resoru vodio rasprave o natječajima ili o tome što će se u natječajima događati. Dakle, niti je on išta poništavao niti je i na koga utjecao. Butković niti je postavio šefa Hrvatskih autocesta Huzjana niti smjenjivao njegovog prethodnika, nego je Huzjan postavljen kad i sve druge uprave tada i pokazao se kao izvrstan kadar. Istina je da je Butkoviću na stol došla anonimna prijava protiv Huzjana, da je bilo neke muljaže u natječajima za autocestu A5, pa je ministar tražio da mu dostave kompletnu dokumentaciju o tome. Mi smo u Ministarstvu to pregledali, očitovala se i Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave i nije otkriven ni jedan pogrešni zarez, a kamoli išta što bi bilo na štetu Autocesta ni da bi se bilo koga privilegiralo. Sjećam se da je Huzjan poništio prvi natječaj jer dokumentacija jednog od ponuditelja nije bila ispravna, Državna komisija za kontrolu javne nabave u cijelosti je potvrdila takav nalaz, odnosno zaključila da je bilo ispravno poništiti natječaj. U ponovljenom postupku Huzjan je smanjio procijenjenu vrijednost natječaja, dobio puno nižu cijenu i onda sklopio ugovor s Osijek-Koteksom za tu dionicu.”

U drugom natječaju, objašnjava izvor iz Ministarstva, ne sjeća se detalja, ali zna da najpovoljniji ponuđač nije produljio bankovnu garanciju. Drugi izvor, iz Hrvatskih autocesta, objasnio je puno detaljnije što se događalo u tom natječaju:

“Riječ je o ovom većem natječaju procijenjenom na 380 milijuna kuna, za dionicu dugu 18,5 kilometara. Integral je bio jedini ispod procijenjene vrijednosti i na kraju iz nama nepoznatih razloga nisu produljili garanciju. Dvaput prije toga su je produljili, treći put nisu, iako je sve vodilo prema tome da će oni dobiti posao. Uprava je već donijela odluku da im se dodijeli posao, ali bez odluke Nadzornog odbora na čelu s Branimirom Jerneićem ta odluka nije bila pravosnažna. Međutim, kako nisu produljili garanciju, nisu više mogli dobiti posao. Tad se postavilo pitanje trebamo li posao dodijeliti Osijek-Koteksu koji je bio drugi najpovoljniji ili poništiti natječaj. U tom dijelu šef Huzjan konzultirao je ministra Butkovića jer on predstavlja Skupštinu društva, a u pitanju je bila delikatna stvar. Odlučili smo da ćemo poništiti natječaj jer bismo se inače tek tada našli na meti optužbi da smo posao dodijelili Osijek-Koteksu. Međutim, u međuvremenu je u financiranje tog projekta ušla Europska banka za obnovu i razvoj i oni su preuzeli kompletan natječaj.

Dakle, raspisan je novi natječaj, ali po pravilima EBDR-a koji je i vodio cijeli postupak, i tada je izabran Osijek-Koteks. Sve uvjete natječaja propisuje Europska banka, njoj idu sve ponude, mi obradimo ponude, ali konačnu odluku donose oni. Njihovi uvjeti u pravilu su puno teži od običnih javnih natječaja jer oni traže da projekti imaju i razvojnu dimenziju, zato je i kamata izuzetno povoljna, oko jedan posto. Primjerice, tražili su da se u sklopu projekta zapošljavaju mladi inženjeri. Europska banka financirat će i ostatak dionice od pet kilometara kojom se završava cijeli koridor VC.”

Prijavu u kojoj trag vodi do ministra Tomislava Ćorića podnijeli su tvrtka Vodogradnja Osijek i Tadićeva supruga Božica Ćavar-Tadić. U toj prijavi Tomislava Ćorića eventualno bi se moglo identificirati kao “nepoznatog počinitelja”. Prijava je, naime, podnesena protiv Željka Kovačevića, direktora Vodnogospodarskog odjela za Dunav i Donju Dravu, protiv Zorana Đurokovića, generalnog direktora trgovačkog društva Hrvatske vode, Slavice Z., djelatnice Hrvatskih voda, protiv „nepoznatog počinitelja“ iz Ministarstva za zaštitu okoliša i protiv Zvonimira Rogača, stalnog sudskog vještaka.

Suština prijave ispisane na punih pet stranica jest da je ministar Tomislav Ćorić zapravo odugovlačio s potpisivanjem odobrenja za kupnju zemljišta koje su trebale provesti Hrvatske vode, a za koju je suglasnost već dao ministar financija Zdravko Marić, sve kako bi tu tvrtku doveli u težak položaj i osujetili javni natječaj u kojem je ta tvrtka bila najpovoljnija.

Naime, tvrtka Vodogradnja Osijek bila je vlasnica vrijednog zemljišta u blizini NK Osijeka te je za kupnju tog zemljišta imala zainteresiranog kupca, NK Osijek i tvrtku Kamen gradnja d.o.o. Međutim, pravo prvokupa zemljišta imala je Republika Hrvatska pa je Vodogradnja predala Hrvatskim vodama ponudu za ostvarenje prava prvokupa, s obzirom na to da prema Zakonu o vodama, na istim nekretninama, Republika Hrvatska ima pravo prvokupa, a poslove upravljanja javnim vodoprivrednim dobrom obavljaju Hrvatske vode.

Hrvatske vode prihvatile su ponudu i potpisale pismo namjere, navodeći da na zemljišnim česticama koje su predmet ponude, a koje su dio nasipa za obranu od poplava i uređenog inundacijskog područja, nije moguća izgradnja drugih građevina osim onih namijenjenih obrani od poplave. Nakon dva vještačenja prihvaćena je procijenjena vrijednost zemljišta na 11,5 milijuna kuna. Istovremeno je od Tadićeve tvrtke Massilia d.o.o., koja je imala založno pravo na toj nekretnini, ishođeno brisovno očitovanje založnog prava.

Kako proizlazi iz prijave, rok za konačan odgovor na ponudu, odnosno prihvaćanje ponude, bio je 90 dana, ali Ministarstvo na čelu s Tomislavom Ćorićem odugovlačilo je postupak i tek nakon 150 dana izdalo očitovanje prema kojem zapravo odbija da se ta transakcija provede.

Kaznena prijava u kojoj se aludira na ministra gospodarstva Tomislava Ćorića podnesena je i protiv šefa Hrvatskih voda Zorana Đurokovića, i to zbog neostvarene kupnje zemljišta tvrtke Vodogradnja. PHOTO: Nikola Cutuk/PIXSELL

U prijavi je navedeno:

“Iz svega navedenog i tijeka postupka vidljivo je da su prijavljeni za cijelo vrijeme postupka, u kojem su dovodili podnositelja prijave u zabludu da će koristiti svoje pravo prvokupa, ustvari odugovlačili postupak, pa je od podnošenja prijave do konačne obavijesti o odbijanju prava prvokupa proteklo četiri mjeseca i 21 dan, iako je čl. 19. Zakona o vodama propisano da će vlasnik koji namjerava prodati zemljišne čestice koje čine vodno dobro, o uvjetima prihvaćanja ponude ili o odbijanju ponude biti obaviješten u roku od 90 dana. Sve to s namjerom da se podnositelj prijave eliminira iz postupka javne nabave usluga preventivne, redovne i izvanredne obrane od poplava i leda na području 34 za razdoblje od četiri godine.”

Odugovlačenjem postupka odluke o pravu prvokupa, kako se dalje elaborira, prijavljeni su onemogućili podnositelju prijave da svoje nekretnine proda zainteresiranom kupcu – Nogometnom klubu Osijek koji bi ih koristio u sklopu sportskog centra NK Osijeka na području Pampasa. Istodobno su podnositelju prijave onemogućili uređenje svojih financijskih odnosa. Tvrdi se da su pritom s namjerom prouzročili podnositelju prijave štetu od najmanje 47.500.000,00 kn.

Visinu tog zahtjeva ovako su obrazložili:

“Naime, radnjama okrivljenika, oštećeni je izgubio mogućnost prodaje predmetnih nekretnina kupcu iz Mađarske (NK Osijek) za kupoprodajnu cijenu od 15.000.000,00 kn, a uslijed nerealizirane prodaje oštećeni je izgubio mogućnost ravnopravnog sudjelovanja na natječaju u postupku javne nabave za usluge preventivne, redovne i izvanredne obrane od poplava i leda na području 34 za razdoblje od 4 godine, vrijednom 120.000.000,00 kn, u kojem bi oštećena strana ostvarila prihod od 32.500.000,00 kn. Dakle, minimalna šteta, bez uračunavanja ostalih poslova koje oštećeno društvo nije moglo realizirati, iznosi 47.500.000,00 kn, kolika je i vrijednost postavljenog imovinsko pravnog zahtjeva i visina izravne štete kao posljedice nezakonitih radnji prijavljenih.”

Nacionalovi izvori tvrde da Drago Tadić ima precizna saznanja o detaljima svih tih transakcija, da ih je prije uhićenja želio dati USKOK-u, ali da su oni također odugovlačili s pokretanjem tog postupka i njegova ispitivanja.

On je de facto spreman ispričati kako je odugovlačenjem postupka sa zemljištem njegovoj firmi onemogućeno prijavljivanje na natječaj te je zbog toga ugovor potpisan s drugom tvrtkom, Hidrogradnja, koja je bila 30-ak milijuna kuna skuplja. On sumnja da je na Ćorića izvršio utjecaj netko zainteresiran da upravo ta tvrtka dobije posao, a da je direktor Hrvatskih voda sve radio po Ćorićevu nalogu.

Također tvrdi da je prijava odbačena iz formalno-pravnih razloga, sve zbog utjecaja osječkog županijskog državnog odvjetnika Davora Petričevića koji je Ćorićev šogor. Tadiću bliski izvori tvrde da on raspolaže brojnim SMS-ovima i drugom komunikacijom s direktorom Hrvatskih voda Zoranom Đurokovićem, a u razgovoru s bliskim osobama prije uhićenja ovako je opisao kako on vidi što se zapravo dogodilo:

“Molio sam Đurokovića da u roku odgovori na ponudu jer će mi u suprotnom firma otići u blokadu i neću se moći prijaviti na natječaj. No Ćorić nikako nije htio izdati odobrenje za kupnju zemljišta. U međuvremenu, firma je otišla u blokadu.

Oni su to namjerno napravili samo kako se ne bismo mogli javiti na natječaj na koji se onda javila samo jedna tvrtka, Hidrogradnja, s ponudom od oko 100 milijuna kuna, dok je naša ponuda iznosila 68 milijuna kuna. Oni su dobili posao samo zato što se mi nismo mogli javiti. I kad je prošao taj natječaj, Ćorić je odgovorio da zbog netransparentnosti procjene zemljišta ne može dati suglasnost Hrvatskim vodama da kupe zemljište. To je napisao nakon 156 dana, a rok je bio 60 dana. A ministar prije njega uredno je dao suglasnost. Tako su oštetili državu za 30 milijuna kuna, jer je sklopljen posao za 30 milijuna kuna veći iznos, a moju firmu otjerali su u stečaj. Zato je moja supruga, kao jedan od dioničara, podnijela kaznenu prijavu.”

Izvor iz bivšeg Ministarstva zaštite okoliša i energetike, a danas Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, tvrdi da ministar Tomislav Ćorić apsolutno nije imao veze s navedenim natječajem, kao ni s izdavanjem suglasnosti tvrtki Vodogradnja, te je objasnio kako to u praksi funkcionira:

“Svime što se u Ministarstvu događa vezano uz vodno-komunalno gospodarstvo bave se državni tajnik Mario Šiljeg i pomoćnica ministra Elizabeta Kos. Kad je riječ o četverogodišnjim ugovorima za obranu od poplava, ti ugovori su izdašni, velika je konkurencija, ali to sve odrađuju Hrvatske vode, mi s tim nemamo veze.”

Kad je riječ o optužbama da je ministar Ćorić stopirao prodaju zemljišta Vodogradnje kako bi oni došli u poziciju da se ne mogu javiti na natječaj, izvor iz Ministarstva ponovio je da to nema veze s Ćorićem, ali i objasnio kako je istina da je postojala ponuda za prodaju tog zemljišta, da je postojalo nekoliko procjena sudskih vještaka koje su se razlikovale, ali da je Uprava za vodno gospodarstvo u konačnici donijela rješenje da se ne ide u transakciju jer Hrvatske vode u tom trenutku nisu znale što će s tom nekretninom.

Problematična bi u ovom slučaju mogla biti činjenica da su Hrvatske vode odustajanjem od kupnje sporne nekretnine uštedjele između 11 i 15 milijuna kuna, ovisno po kojoj bi se procjeni zemljište kupilo, ali su zato četverogodišnji ugovor za obranu od poplava s drugom tvrtkom platile 62 milijuna kuna skuplje od ugovora koji su imale s tom istom tvrtkom, Hidrogradnjom, za prethodno razdoblje.

Nacional je o cijelom slučaju poslao upit i Hrvatskim vodama. Iz njihova odgovora proizlazi kako je točno da je 2018. četverogodišnji ugovor za obranu od poplava, za branjeno područje 34, sklopljen s tvrtkom Hidrogradnja, i to za iznos od 161.248.208,13 kuna s PDV-om. Međutim, ugovor koji su Hrvatske vode za isto područje imale za razdoblje od 2015. do 2018. godine, također s tvrtkom Hidrogradnja, iznosio je 98.393.650,06 kuna s PDV-om. Za razdoblje od 2011. do 2014. godine ugovor na iznos od 139.975.952,53 kuna s PDV-om sklopljen je s obje tvrtke – i Vodogradnjom i Hidrogradnjom, koje su očito dijelile posao.

Kad je, pak, riječ o razlozima odbacivanja kaznene prijave koju je protiv odgovornih osoba u Hrvatskim vodama i u Ministarstvu podnijela tvrtka Hidrogradnja, iz Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku do zaključenja broja nije stigao odgovor.

Nacional je Hrvatskim vodama poslao sljedeća pitanja vezana uz spornu kupoprodaju zemljišta od tvrtke Vodogradnja, a oni su poslali ove odgovore:

Jesu li Hrvatske vode 2018. planirale otkupiti zemljište koje je bilo u vlasništvu tvrtke Vodogradnja Osijek, na kojem je Republika Hrvatska imala pravo prvokupa, je li točno da su Hrvatske vode izdale pismo namjere i zašto je negativan odgovor dostavljen tek nakon proteka 4 i pol mjeseca ako zakonski rok određuje maksimalno 90 dana?

Hrvatske vode su 2018. godine pokrenule zakonsku proceduru radi korištenja prava prvokupa sukladno Zakonu o vodama. Napominjemo da se rok od 90 dana odnosi isključivo na prihvat ponude, a ne i na negativno očitovanje. Svakako skrećemo pozornost da predmetno zemljište nije prodano trećoj osobi pa utoliko nisu bile ispunjene pretpostavke za korištenje prava prvokupa. Obzirom da nije postojao zainteresirani kupac odnosno ponuditelj za predmetno zemljište nisu niti teoretski ispunjene pretpostavke za korištenje prava prvokupa.

Budući da je to zemljište trebalo biti kupljeno kao dio nasipa za obranu od poplava, i uređenog inundacijskog područja te da nam tom zemljištu nije ni moguća izgradnja drugih građevina osim građevina namijenjenih obrani od poplave, što se tamo danas nalazi i ako zemljište nije prešlo u vlasništvo RH, na koji je način na tom području riješeno pitanje obrane od poplava?

Nesporno je da predmetno zemljište ni danas nije prešlo u vlasništvo Republike Hrvatske, a sustav obrane od poplava na predmetnoj dionici utvrđen je i propisan Državnim planom obrane od poplava, pa pitanje vlasništva nije od utjecaja na eventualno potrebu provedbe svih mjera obrane od poplave.