Nedjeljko Dragić, legendarni hrvatski autor crtanih filmova, uskoro će primiti nagradu za životno djelo Animafesta

Ranu mladost obilježio mu je Drugi svjetski rat, a sada duboku starost provodi u pandemiji. Između toga je radio animacije za Zagreb film i reklamne filmove u inozemstvu. ‘’Zagi’’, ‘’Idu dani’’ i ‘’Tup-tup’’ njegovi su autorski radovi. To je kratki životopis poznatog autora crtanih filmova Nedjeljka Dragića koji će iduće godine primiti nagradu za životno djelo na Animafestu, a u povodu tog velikog priznanja osvrnuo se na svoju karijeru.

ZgNews: Dobit ćete nagradu za životno djelo na Animafestu u Zagrebu sljedeće godine, a često kažete da ste nezadovoljni svojim radom. Kako onda gledate na tu nagradu?

Nećete dobiti nagradu ako baš ništa niste napravili. Treba barem biti dobro, ali to je relativno. Naravno da mi je drago da su me se sjetili. No, nisam sklon njima. Kada sam osvojio grand prix za ‘’Dnevnik’’, Mađari su mi govorili da sam Steinberg kopija. Uvijek imam rezervu prema nagradama, ali ne želim da to ispadne kao lažna skromnost. Ovo znači da nisam ipak nešto uzalud radio. Ali isto želim biti u tome realan. Mimica recimo nije dobio tu nagradu, a on i Vukotić su najzaslužniji za Zagreb film. Oni su pridonijeli da Zagreb zavoli tu vrstu umjetnosti. Uglavnom, nemam pravi odnos prema svom radu. Nekad sam sretan što sam „to“ napravio, a nekad sumnjam. Cijeli život sam potrošio i na to da pljujem po sebi, moram se malo početi i hvaliti.

ZgNews: Kako je sve započelo?

Ja sam amater u svemu tome. Nisam bio na nikakvoj akademiji. Nisam imao ni pošteno crtanje u osnovnoj školi jer nije bilo profesora. Dobivao sam od ljudi savjete kada su vidjeli da mene to zanima. Američki karikaturist Steinberg je puno utjecao na mene, ali sam naučio najviše kroz crtanje. Odrastao sam u jednoj provincijskoj sredini i već Zagreb je za mene bio veliki grad. Bio mi je cilj da se domognem tog grada i da radim posao koji sam zavolio još kao dijete. Kada sam došao u taj grad upisao sam pravo radi sigurnosti jer su moji roditelji bili šokirani da bih ja čak arhitekturu studirao, a kamoli na akademiji slikao. Znate kako je to u provinciji – doktor ili pravnik, drugog nema. Oduvijek sam bio ambiciozan u svemu. Mislio sam da vrijedim više nego što zapravo jesam. Da sam u jednom trenutku posumnjao ja to možda ne bih nastavio.

ZgNews: Kakav je bio rad u Zagreb filmu?

To je bio jedan divni kolektiv. Bilo je među nama, naravno, sukoba. Najvažnije je da se u jedno vrijeme toliko talentiranih ljudi skupilo na jednome mjestu s istom idejom. To nije slučajno. Već iz toga se može zaključiti da su ipak bili korektniji odnosi međuljudski i to je bio odraz jedne pozitivnije atmosfere. Taj osjećaj da radite nešto drugačije od drugih – to je neponovljivo.

ZgNews: Jeste li kreativni sada, u mirovini?

Vegetiram. Kao svi „starci“ imam puno bolesti i to moram držati pod kontrolom – doktori, osiguranja… Neke stvari se nisu mogle ni izvesti u Zagrebu, pa su mi rekli neka idem u Rijeku. Odlučio sam radije otići u München gdje me svi znaju. Ne crtam više. Tu i tamo napravim koju skicu. Imam neku vrstu dnevnika jer ja sam zapravo kroz crtanje htio svoje misli izražavati, a ne biti samo ilustrator. Još u Njemačkoj mi je to palo na pamet – „nenacrtane karikature“ sam ja to zvao. Svaki dan sam pisao tu vrstu dnevnika. Lakše je u jednoj rečenici se izraziti da se ispucam i malo mozak treniram. Znao sam ih napraviti i po 50 u danu, sada puno manje. Kada se bavite karikaturom, onda vam stalno ništa ne valja. Meni sve što je dobro postaje standardno – jer je napravljeno.

ZgNews: Što mislite o novim radovima animacije koji dolaze iz Zagreb filma?

Nemam dobar pregled. Bio sam par puta na festivalu u Zagrebu. Jedanput sam dolazio, tako poslije 2010. Bio sam na projekciji u kinu. Izdržao sam. Ne tvrdim da sam u pravu, ali meni se uopće ne sviđa kompjutorska animacija. Ona je više matematička – nema greške. A nisam ni nikad volio lutkarske filmove. Trnka i Švankmajer su izuzetci.

ZgNews: Od 1991. sve do 2019. radili ste reklamne filmove u Münchenu i tamo živjeli, skoro 30 godina. Gledate li pozitivno na taj dio svog života?

To je bio najljepši dio mog života. Onako kako sam ja u djetinjstvu zamišljao lijepi život. Drugi svjetski rat mi je upropastio mladost, a Domovinski rat mi je upropastio starost. Sklonio sam se u München da to ne gledam. Nisam imao ambicije da počnem tamo raditi. Ali odmah su me svi tamo prihvatili. Znali su me s festivala. Bio sam brz u reklamnom poslu. Što bi oni radili mjesec dana, ja bih radio tjedan dana. Imao sam dovoljna primanja da živim u stanu u bogatoj četvrti; visoki neboder, bazen, bio sam prvi stranac u toj zgradi. Uživao sam u Njemačkoj. Tamo mi je uvijek bilo žao da umrem jer mi je bilo lijepo, a u mnogim drugim prilikama mi nije žao.

ZgNews: Kako vam je sada u Zagrebu?

Imam dojam da je Zagreb prije bio više „europski“ nego što je danas. Kada sam se prvi put vraćao, došao sam s vlakom. Izašao sam i osjetio da je Zagreb postao daleko veća provincija nego što je bio nekada. Prvi dojam je fantastičan. Ima ljepših trgovina nego u Münchenu, sve je novo. Ali to je varka. Kada vidite da se ulica ne čisti, lišće se ne kupi, klupe i parkovi propadaju… Imamo jako puno „šminkeraja“. Previše se divimo zapadu i velikim zemljama, ne znamo lučiti.