Na pulskom sajmu Sa(n)jam knjige 29. studenoga beogradski književnik Dragan Velikić predstavit će skori izlazak knjige svojih kolumni za tjednik NIN „Soko zove Lastu“. Pula je za Velikića važan grad jer je ondje odrastao, mjesto radnje većine njegovih romana u kojima često, kao i u kolumnama, žestoko kritizira Vučićev režim u Srbiji. U Puli će Velikić predstaviti i novo izdanje romana „Hamsin 51“, u kojem je 1990-ih kad ga je pisao, gotovo proročanski najavio sve što će se događati 2022., koja je postala sadašnjost.

Dragan Velikić rođen je u Beogradu, a odrastao u Puli. Diplomirao je svjetsku književnost na beogradskom Filološkom fakultetu. Od 1994. do 1999. godine bio je urednik izdavačke djelatnosti Radija B92. Pisao je kolumne za NIN, Vreme, Danas i Reporter, kao i za FAZ i Lettre International. Jedan je od prvih intelektualaca iz Srbije koji su javno kritizirali Miloševića i njegovu velikosrpsku politiku. Tijekom devedesetih piše eseje protiv nacionalizma, rata i etničke mržnje, zbog čega je na udaru srbijanskih medija te nakratko napušta Srbiju i živi u Budimpešti, Beču i Berlinu.

Njegove knjige prevedene su na sedamnaest europskih jezika te na arapski i farsi. Zastupljen je u domaćim i inozemnim antologijama proze te je najzastupljeniji suvremeni srpski pisac na njemačkom govornom području. Dobitnik je Nagrade grada Budimpešte za 2013., koja se rijetko dodjeljuje strancima, te Srednjoeuropske nagrade za cjelokupno književno stvaralaštvo austrijskog ministarstva kulture. Godine 2019. dodijeljena mu je velika europska nagrada Vilenica. Dragan Velikić živi u Beogradu kao slobodni književnik.

NACIONAL: Posjetit ćete Sa(n)jam knjige u Puli kako biste najavili skori izlazak knjige svojih kolumni za tjednik NIN „Soko zove Lastu“. Zašto ste odlučili ukoričiti te kolumne?

Kolumne koje pišem zapravo su kratke priče o svakodnevici koju živim. One funkcioniraju i izvan Srbije, posebno u našoj regiji, ali i u Europskoj uniji. Tu mislim na korupciju, povezanost politike i kriminala, na sumnjive investitore, na svemoć poduzetništva. Naravno, nije svejedno u kojem obimu se manifestira odsustvo države. U tome je Srbija istinski lider u regiji. Bez presedana je, recimo, akcija izvedena jedne travanjske noći prije šest godina kada su navodno nepoznati počinitelji porušili cijelu jednu ulicu u beogradskoj četvrti Savamala, a do danas nije otkriveno tko su bili izvođači radova ni tko je bio organizator čitavog pothvata. Jer trebalo je za arapskog investitora projekta Beograd na vodi očistiti dio budućeg građevinskog terena. Na stranu što se sve te velike državne investicije realiziraju netransparentno. Nije potrebna velika pamet da se zaključi kako su Arapi u čitavom poslu uglavnom nositelji alibija za domaće poduzetnike koji su još u Miloševićevo vrijeme obavili prvobitnu akumulaciju kapitala. Ukratko, moje kolumne su dosje vremena. I kao što je točno primijetio Boris Dežulović u svom lucidnom pogovoru, te kolumne su književnost svuda osim u Srbiji.

NACIONAL: U uvodnoj riječi knjige pišete vrlo kritički: „Kada jednom kroz pola stoljeća neki povjesničar bude pravio bilancu našeg vremena, teško da će moći sagledati sav besmisao i hipokriziju u kojoj je živjelo srpsko društvo u eri naprednjaka. Ipak, on će znati ono što mi danas ne znamo – kako će tada izgledati Srbija koja je desetljećima bila država u pokušaju i kojom su vladala četiri jahača apokalipse: laž, manipulacija, zločin i korupcija.“ Nije se ništa promijenilo u srpskom društvu, ponovno su isti ili slični ljudi na čelu države, pobijedili su i na najnovijim izborima. Kako to komentirate, kako se zbog toga osjećate?

Zapuštenost srpskog društva razvija se geometrijskom progresijom. Sve postaje moguće i sve je manje čuda. U svemu tome najmanje je sporan Vučić. On čini ono što je u duhu njegova dripačkog mentalnog sklopa. Od takve osobe ne možete očekivati da bude inicijator boljitka, da ono što čini ima za posljedicu istinski napredak. Naprotiv, njegova vladavina ostat će upamćena po sunovratu kojim je srpsko društvo dosegnulo najnižu civilizacijsku točku. Ukinuo je institucije, na vodeća mjesta doveo poslušnike – ljude s mrljom u biografiji kojima se najlakše manipulira, medijsku mašineriju stavio je u vlastitu službu. Naravno, to je mogao ostvariti samo u društvu koje je dobrano bolesno. Medijskom manipulacijom neprekidno se održava tenzija, građanima se – ispravnije je reći podanicima – ne dozvoljava da ni za trenutak budu sami sa sobom, da se zapitaju kako žive. Jedino što u Srbiji raste po glavi stanovnika jesu laži. Tijekom desetljeća svoje vladavine Aleksandar Vučić je u nečemu potpuno uspio. Za sve one koji ga podržavaju ukinuo je stid.

NACIONAL: Da, pišete dosta i o predsjedniku Aleksandru Vučiću. Kažete: „Zamislimo da se kojim slučajem danas vrati u život stanovnik Srbije koji je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća napustio ovaj svijet i otkrije da je predsjednik države onaj Šešeljev vodonoša, galamdžija s nogometnih stadiona. Ipak, vrhunac zaprepaštenja bilo bi saznanje da ludilo u Srbiji još uvijek traje s tendencijom kontinuiranog jačanja.“ To je ovo što sam spomenula, i dalje se biraju isti ljudi na čelna mjesta.

Prije svega, Srbija je strašno osiromašila tijekom devedesetih godina dok je vodila sve one ratove u kojima, navodno, nije sudjelovala. Nikada se nije suočila s vlastitim zločinima. Kratak period Đinđićeve vladavine okončan je njegovim ubojstvom i Srbija je utonula u noć. U toj noći je i danas. Da bi svanulo, nije dovoljno samo ukloniti Vučića, već stvoriti uvjete da se netko sličan njemu opet ne nametne kao vođa. A da se to ne bi dogodilo, potrebno je osloboditi medije. Vučićev režim počiva na lažima koje se 24 sata dnevno emitiraju sa svih državnih medija. Većina građana Srbije živi pod hipnozom, izvan realnosti, u jednom snu. Vučić maestralno proizvodi histeriju. Njemu je saveznik sve loše što se u svijetu dešava, od covida do rata u Ukrajini. On samo u katastrofama figurira kao netko bez koga se ne može, tko drži stvari u svojim rukama. Ako bi preko noći nestalo sve loše, on bi prestao funkcionirati. Njegov najveći saveznik na domaćem terenu je kriminal. Zato je srpsko društvo na korak od opće amnestije kriminala. Prvi put u povijesti kriminal je savladan tako što mu je ukinuto ime, točnije, što je premješten u legalne tijekove svakodnevnog života, što je legaliziran potpunim izostankom sankcioniranja glavnih igrača. Jedina institucija koja još uvijek postoji u Srbiji je ulica. Teško je reći kada će ulica proraditi dok se rješava sudbina Kosova. Iako svi znaju kakav je kraj te priče, prave se da ne znaju. Živi se u iščekivanja čuda. I dok većini život prolazi u preživljavanju, manjina koju je ta većina izabrala iživljava se u bogatstvu i moći.

‘Jedina institucija koja u Srbiji još uvijek postoji je ulica’, smatra Dragan Velikić. FOTO: Davor Puklavec/PIXSELL

NACIONAL: Zanimljive su i vaše kolumne u kojima secirate srpsko društvo. Pišete: „Mi ne uznemiravamo građane nepotrebnim izborima. Kako se to postiže, naš predsjednik je imao od koga naučiti. Milo Đukanović i Vladimir Putin su u tom pogledu nenadmašeni uzori. Hunti koja danas vlada Srbijom teško se suprotstaviti. Ožiljci koje ostavljaju na licu Beograda nikada neće izblijedjeti. Na sve strane zagađivači, od onih dežurnih kreatura u Skupštini koje nas podsjećaju da je nekada na tom mjestu bio stočni sajam, pa do uspavanih građana koji nisu ni lopovi, a još manje glupi, ali se bacaju na svaku kost koju im mediji serviraju.“ Uz NIN, još je svega nekoliko medija u Srbiji u kojima se može ovako oštro komentirati aktualnu vlast, jeste li ikad osjećali strah zbog napisane riječi? Jesu li vam prijetili?

Ne, ne plašim se, jer ne sudjelujem u podjeli kolača. Nitko mi dosad nije prijetio. Što ne znači da nisam u njihovoj evidenciji. Postoje načini da se osvete, da vam nanesu štetu za sve ono što javno govorite i pišete. U mom slučaju bilo je jedno ukidanje nagrade za najčitaniju knjigu godine, kako se ne bi meni dodijelila. Ranije sam nakon objave svake knjige imao na desetke poziva na književne večeri. Roman „Islednik“ promovirao sam u pedeset gradova širom Srbije. Kada sam prije četiri godine objavio „Adresu“, roman u kojem je opisan Beograd pod opsadom naprednjaka, imao sam samo dva poziva na promocije. U međuvremenu naprednjačka vlast je uspostavljena u skoro svakom mjestu Srbije. Ravnatelj jedne knjižnice u povjerenju mi je rekao da mu je s višeg mjesta naređeno da otkaže već zakazanu književnu večer. Postao sam persona non grata, pa sam „Adresu“ promovirao u samo dvije knjižnice. Da ne spominjem smiješnu priču oko dodjele nacionalnih mirovina piscima, za koju je glavni uvjet broj knjiga prevedenih na strane jezike i važne nagrade. Mene, s 87 stranih prijevoda, pretekao je kandidat s jednim prijevodom. Na ruski.

Razbojničkoj družini koja već čitavo desetljeće vlada Srbijom jedino je važno što više opljačkati. Namjerno ih nazivam razbojnicima, jer za razliku od Miloševića, Vučić nema ideologiju. Uspio je potpuno zarobiti medije. Četiri televizije s nacionalnom frekvencijom truju gledatelje lažima i realitijima. Međunarodna zajednica, prije svega ekipa u Bruxellesu, žmiri na sve ono što se s medijima u Srbiji događa. EU je također odgovoran za apatiju kojom je zahvaćen veći dio srpskog društva.

Ono što se posljednjih tjedana događa u srpskoj skupštini pokazuje da ne postoje granice u samoponiženju, ako je to uvjet opstanka tih kreatura u političkom životu. Trenutačno traje akcija ispipavanja pulsa građana u vezi prijedloga raznih anonimusa da se Vučić izabere za doživotnog predsjednika, a razmatra se i prijedlog da se svaka javna kritika predsjednika oštro sankcionira. Nisu slučajno u skupštinskim klupama osobe lišene morala, spremne da zbog vlastite koristi sudjeluju u svakoj gadosti koja se od njih traži. I to jest najveći poraz za svakog čestitog čovjeka. Međutim, taj čestiti čovjek i dalje šuti i svojom šutnjom postaje sudionik. Pitam se postoji li limit u tom poniženju.

NACIONAL: Kad smo kod Pule gdje predstavljate novu knjigu, to je grad posebno važan u vašemu životu, a posvetili ste mu i prvi roman. Ondje ste živjeli pa ste 1991. otišli, kakve osjećaje gajite prema Puli? Gotovo da ste joj dali mitska obilježja, ali pretpostavljam da su osjećaji intenzivniji zbog naglog odlaska.

U većini mojih romana Pula je mjesto radnje. I ne samo Pula već i Raša, Rovinj, Labin, Trget… Istra je moj zavičaj i što sam stariji, sve mi je važnija. Ne mogu reći da je to posljedica naglog odlaska. Naime, ja sam otišao iz Pule na studij u Beograd. Nakon studija sam pokušao naći posao u Puli. U tom periodu sam kratko honorarno radio za Glas Istre i predavao na određeno vrijeme u srednjoj školi za radnike u turizmu. Poslije sam „digao sidro“ i otišao. No redovno sam ljeti dolazio u Pulu. Ali kada su počeli rat i raspad Jugoslavije, došlo je do prekida. Ostao sam bez čvrste točke koju je predstavljala vikendica u Pomeru. Kasnije sam deset godina ljetovao u Rovinju i povremeno svraćao u grad svog odrastanja. Na neki način Sajam knjiga me vratio u Pulu. A u tome je nezaobilazna ravnateljica Sajma Magdalena Vodopija. Međutim, i knjige koje objavljujem kod izdavača Meandar Media zaslužne su za to da je veza s prostorom mog odrastanja intenzivnija. U tome važnu ulogu ima moj prijatelj i izdavač Banko Čegec.

NACIONAL: Kakav je bio vaš život u Puli, čega se najradije sjetite?

To pitanje zahtijeva beskrajan odgovor. Kada je prije 28 godina osnovan Sa(n)jam knjige u Istri, ja već puno desetljeće nisam bio stanovnik Pule, međutim, Pula je stanovala u meni. Stanuje i danas. I dalje, nakon toliko godina, prostore drugih gradova određujem pulskim distancama, pa je tako mjera za daleko udaljenost od Arene do Verude, a za blizu od Đardina do tržnice.

Miljenko Jergović je u tekstu o mom romanu „Islednik“ suptilno primijetio da ja iz knjige u knjigu podižem sebi Pulu, grad koji sam u zbilji, stjecajem političkih, povijesnih i obiteljskih razloga, gubio i izgubio. Da sam ostao u Puli, bio bih indiferentan prema tom gradu u smislu da ga mitologiziram, jer ne pravi se mit od mjesta u kojem se živi. Na neki način ja sam kroz literaturu nadomjestio ono što sam u životu izgubio.

Najradije se sjećam godina provedenih u harmonikaškom orkestru OKUD Istra pod vodstvom legendarnog Stanka Mihovilića. Taj orkestar je na muzičkoj olimpijadi u Lucernu 1967. osvojio drugo mjesto, a sudjelovalo je više od stotinu orkestara iz cijeloga svijeta. Da bi se imao pogled na svijet, treba nešto od tog svijeta vidjeti iz prve ruke. Putovalo se s OKUD Istrom na turneje u Italiju, Austriju, Njemačku, Čehoslovačku. Iskustvo svijeta stečeno u tim mladalačkim godinama bilo je od presudnog značaja da steknem kozmopolitski pogled na svijet, da nastojim shvatiti drugoga i drugačije, a ne da a priori odbacujem ono što ne razumijem.

NACIONAL: A i tema ovog sajma je simbolična…

Veoma mi je bliska tema ovogodišnjeg sajma – Povratak. Ta riječ, taj pojam, određuje moj odnos s Pulom. Čini mi se da je povratak jedno trajno stanje koje me povezuje s tim gradom više nego da u njemu živim. Imena pulskih toponima meni su najuzbudljivija poezija, mantra u kojoj se kriju svjetovi neispisanih romana: Kaštanjer, Monvidal, Verudela, Gregovica, Monte Zaro, Veruda, Sisplac, Punta, Valelunga, Šijana, Kaštel, Lungomare…

NACIONAL: Često pišete o Hrvatskoj, a za vaš treći roman „Hamsin 51“ vezana je jedna zanimljivost. Roman će na Puli biti predstavljen zbog novog izdanja iako je pisan još 1993. Zašto je zanimljiv? Te 1993., dakle prije 30 godina, u romanu – u kojem pišete o obiteljskoj prošlosti kroz stoljeća pa se preko rata 1990-ih „selite“ od Balkana po cijelom svijetu – spominjete jesen 2022. kao budućnost, a sad je, eto, sadašnjost. Pišete da je krajem proljeća 1999. godine Beograd opet poslijeratni grad, a postoji i rečenica da su u jesen 2022. došle promjene granica, neke države na karti nestaju. Kako gledate na te rečenice danas, kad su te vaše rečenice stvarnost, a ne samo predviđanja budućnosti?

Nemam ja nikakve moći predviđanja niti se time bavim, niti mi je to bila namjera kada sam počeo pisati roman „Hamsin 51“. Ne mislim da je predviđanje nekakva kvaliteta važna za literaturu, međutim, kada se duboko zahvate prostor i vrijeme, kada ste opsesivno vezani za određenu temu, nešto se pokrene, pisac na neki način postaje medij. Budući da sam „Hamsin 51“ započeo u vrijeme raspada Jugoslavije i da je to kalendarsko vrijeme u romanu, prirodno je da sam za daljnji tok radnje posegnuo za budućim vremenom. Zapitao sam se kako će taj prostor izgledati kroz dva, tri desetljeća, što će biti s mojim junacima. I onda sam ih rasuo po svijetu, da bih vremensku mašinu sasvim slučajno zaustavio u 2022. Dopao mi se taj broj. Inače, spominjanje da je Beograd krajem proljeća 1999. godine opet poslijeratni grad nije tek tako iz mene izletjelo. Godinama sam imao slutnju da će rat kojim je započeo raspad Jugoslavije završiti u dvorištu Srbije. A to se i dogodilo. Ipak, ni u snu nisam slutio tu količinu kaosa koji će zahvatiti Beograd tijekom posljednjeg desetljeća, što je tema mog romana “Adresa”, objavljenog i u Hrvatskoj u izdanju Meandar Medije.

NACIONAL: „Hamsin 51“ objavljen je 1993. i tada nije mogao doći do hrvatskih čitatelja. Dobili ste sjajne kritike u Austriji, Njemačkoj i Nizozemskoj. Roman preispituje sumanute odluke onih u čijim su rukama sudbine stotina tisuća ljudi te je – kako sami kažete ‒ prije svega antiratna knjiga. Zašto ste tada, u jeku rata 1990-ih, imali potrebu napisati takvu knjigu, u kojoj se otvoreno protivite ratu, ali i kritizirate režim koji je izvršio agresiju na susjedne države?

„Hamsin 51“ je djelomično poema zato što je jedno poglavlje u stihovima. To je lirski zapis koji prati snoviđenja glavnog junaka, obiteljsku mitologiju, tragove predaka u genetskom kodu. Istovremeno na širokom planu teku svakodnevice junaka ove knjige u Veneciji, Trstu, Opatiji, Beogradu, sve do Odese, Grenoblea i američkih obala. „Hamsin 51“ nije pamflet niti je decidirano antiratna knjiga, u smislu nekakvih izravnih poruka, međutim, svjetovi mojih junaka duboko su nekompatibilni sa svim onim fenomenima koji će utjecati na svakodnevni život u našoj regiji, točnije, u prostoru zapadnog Balkana.

NACIONAL: Da, baš pišete u „Hamsinu 51“ o Beogradu: „Beograd, jedini kozmopolitski grad na Balkanu, tonuo je pod teretom ‘osloboditelja’. Povijest se 1995. ponavljala, tragičnije nego 1945. kada su ondašnji ‘osloboditelji’ bili i pobjednici u ratu.“ Kako se Beograd prilagodio novim okolnostima, kakav je danas? Pišete o promjenama koje su se u tom gradu dogodile još 1990-ih, da u njemu žive neki drugi ljudi od onih koje ste poznavali. Kako vam je u rodnom gradu? Što vam najviše nedostaje, a što biste odmah zaboravili da možete?

Beograd je i dalje grad nevjerojatne energije i stvaralačkog potencijala, međutim, ubrzanje rušilačkih sila sve je veće. U tijeku je premještanje centra grada prema savskom platou. To su sumanuti projekti koje samo jedna neodgovorna i do grla korumpirana vlast može učiniti. Predstoje nam prosvjedi i okršaji. Ne bih kritizirao onu pravu opoziciju jer iz te jezgre jedino može doći do promjena nabolje. Imam poštovanje prema činu hrabrosti svakog građanina kada se pobuni protiv čopora.

A čopor je formacija u kojoj se Aleksandar Vučić najbolje osjeća, tu je on svoj na svome još od navijačkih vremena kada je stjecao radikalski staž, kada se mlatio po stadionima i, po vlastitom svjedočenju, putovao do Zagreba na okršaje s „dinamovcima“. Zato je nakon dolaska na vlast njegov glavni cilj bio ukinuti institucije i medije, osloboditi čopor stege uređenog društva, pretvoriti državu u poljanu. Naprednjačka stranka postaje javno poduzeće. Jedini uvjeti za zapošljavanje su slijepa poslušnost i bezuvjetna odanost vođi. Danas je Srbija reality‒država. Korupcija je legalizirana. Jedna bugarska poslovica tako primjenjiva na Srbiju glasi: Na dnu smo, ali kopamo i dalje.

NACIONAL: Nedavno se obilježila 31. godišnjica sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, je li u Srbiji vrijeme za katarzu, koju mnogi zagovaraju? Mnogi, ali ne i aktualna vlast.

Od sadašnje aktualne vlasti ne bi trebalo očekivati da se suoči s vlastitom prošlošću, jer većina tih likova bila je dio Miloševićeve ubilačke mašinerije. Murali ratnog zločinca Ratka Mladića krase fasade beogradskih zgrada. To najbolje govori o opredjeljenju ove vlasti, koja navodno ne odustaje od puta u EU dok istovremeno njen predsjednik koketira s azijskim despocijama i pokušava izbjeći jasno se odrediti prema ratu u Ukrajini.

NACIONAL: Pišete li što trenutačno? Kakvi su vam planovi nakon Pule?

Pišem već dugo jedan roman u kojem pokušavam istiniti, traumatični događaj iz osobne, obiteljske storije, transponirati u literaturu. Na širem planu to je priča o moći državnog aparata, o tome što se sve krije i gmiže u dubinama institucija, kako nastaju intrige i kako se sustav brani od pojedinaca koje doživljava kao opasnost. U priči koja duboko zalazi u genetiku našeg prostora, u jednom trenutku stižem i do Zrinskih i Frankopana čija sudbina je metafora za mračnu stranu ispunjenja pravde.

NACIONAL: Koliko su važni sajmovi knjiga, jesu li oni pravo mjesto za pisca, za susrete s publikom? Ili su izgubili važnost?

Sajmovi knjiga jesu važni jer su to mjesta susreta pisaca i čitatelja. To je i prilika da se rezimira književna produkcija jedne godine. Naravno, uvijek i svugdje u moru knjiga najmanje je onih koje će preživjeti, koje ne pripadaju instant literaturi. Od svih sajmova koje redovno posjećujem, meni su najvažniji Leipzig, Beograd i Pula. Svaki od njih ima prepoznatljivu atmosferu. U Leipzigu sam promovirao prevode svojih knjiga na njemački. Na Beogradskom sajmu knjiga otkrivam meni važne naslove koje sam propustio tijekom godine.

Sa(n)jam knjige u Istri je manifestacija koja u vrijeme održavanja ubrza ritam grada. Ono što je ljeti filmski festival, to je zimi sajam knjiga. Sa(n)jam knjige u Istri postavio je Pulu u prvu ligu književnih manifestacija u Europi. A početak te priče je u jednom snu koji je sanjao veliki pulski meštar Boško Obradović. On je u prosincu 1995. godine s ekipom okupljenom oko pulske knjižare Castropola, u galerijama Gradske vijećnice na antičkom Forumu, pokrenuo „feštu od knjige“ ‒ pred više od tisuću ljudi otvoren je prvi sajam knjige u Istri. I tako je počelo.