Ugledni srbijanski književnik za Nacional govori o političkoj situaciji u Srbiji i tvrdi da se užasava eufemizma ‘žestoki momci’ kojim se u medijima još od Arkanovih vremena nazivaju kriminalci i plaćene ubojice, a osvrnuo se i na raspad Jugoslavije, djetinjstvo i mladost

U romanu “Islednik” koji je u Hrvatskoj predstavljen na nedavnom sajmu knjiga u Puli, srpski književnik Dragan Velikić piše o životu kroz niz malih, ali važnih priča o odnosu s majkom, raznim ljudima iz osobne prošlosti te različitim gradovima koji su obilježili njegov život. Kroz sudbine svojih likova Velikić piše i o sudbinama gradova, ali i država koji su se mijenjali ili nestajali.

Dragan Velikić rođen je u Beogradu 1953. godine. Diplomirao je svjetsku književnost s teorijom književnosti na beogradskom Filološkom fakultetu.

Od 1994. do 1999. bio je urednik Izdavačke delatnosti Radija B 92. Pisao je kolumne za NIN, Vreme, Danas, Reporter i Status. Bio je ambasador Republike Srbije u Austriji, a s tog je mjesta povučen nakon austrijskog priznanja nezavisnosti Kosova. Kasnije je vraćen na tu dužnost, s ostalim ambasadorima Republike Srbije. Živi u Beogradu kao slobodni književnik.

Napisao je nekoliko romana: Via Pula za koji je 1988. dobio Nagradu Miloš Crnjanski, zatim Astragan (1991), Hamsin 51 (1993), Severni zid (1995), Danteov trg (1997), Slučaj Bremen (2001), Dosije Domaševski (2003) te Ruski prozor, za koji je 2007. dobio NIN-ovu nagradu za najbolji roman godine, te Nagradu Meša Selimović za najbolju knjigu godine. Tri godine nakon romana “Bonavia” napisao je roman “Islednik” koji je dobio ugledne tri nagrade – Kočićevo pero, Vitalovu nagradu te nagradu Kočićeva knjiga.

Velikić je napisao i knjige priča, knjige eseja, monografiju “Pula – grad interval” (2014.) – u koautorstvu s fotografom Igorom Zirojevićem i povjesničarkom umjetnosti Paolom Orlić. Knjige Dragana Velikića prevedene su na petnaest europskih jezika i na arapski. Dobitnik je Nagrade grada Budimpešte za 2013. U intervjuu za Nacional Dragan Velikić priča o svom odlasku iz Pule početkom rata 1990-ih, odrastanju u Jugoslaviji te političkoj situaciji u Srbiji.

NACIONAL: U Hrvatskoj je upravo dogovorena suradnja desne stranke s Mostom nezavisnih lista, u Srbiji je premijer Vučić, a predsjednik Nikolić. Kako gledate na to da su ponovno na vlasti desne stranke i što to može, ako išta, donijeti u “političkoj slagalici” Srbije i Hrvatske?

Gledam na to tako što vidim da su sve stranke iste – lopovske. Nemamo mi ni desnicu ni ljevicu, mi imamo legaliziranu hajdučiju. I dok vi novinari ne počnete stvari nazivati pravim imenom, ta hajdučija trajat će unedogled. Primjerice, užasavam se eufemizma “žestoki momci” kojim se u srpskim medijima još od Arkanovih vremena nazivaju kriminalci i plaćene ubojice. Znate, kada bi se umjesto odrednice “žestoki momci” koristila riječ “ološ”, možda bi bilo manje prostora za manipulaciju.

• ‘NIJE BILO LAKO PREKINUTI sve veze. Lakše je skinuti ploču s imenom Ulice Ive Lole Ribara, nego preko noći od Lole napraviti ubojicu i terorista, a prigrliti čika Dražu na grudi’

NACIONAL: Kako vidite Europu danas, posebno suočenu s izbjegličkim valom i brojnim drugim problemima?

Europa je jako širok pojam, previše je tu faktora da bi se ulazilo u predviđanje, a i ona sama je prilično brzo pribjegla diobi žiletnom žicom, da bismo mogli o njoj govoriti kao o jedinstvenom pojmu. Pitanje je kako će birokracija Europske unije reagirati, a tu već možemo ući u sferu predviđanja jer sve birokracije funkcioniraju po istim zakonitostima. Žiletna žica je prvi korak, onaj u kojemu se bavi ostavljanjem dojma da se nešto napravilo, iako je svakome jasno da ne da ništa nije napravljeno na rješenju problema, nego je problem samo proširen i produbljen. Slijedi faza čekanja, dobivanja na vremenu; u međuvremenu će tenzije rasti, pronalazit će se neprijatelji… Dalje ne bih predviđao.

NACIONAL: U jednom intervjuu nedavno ste rekli da je karakteristika ovih prostora “previše ideologije, a premalo znanja, a to ni najmanje nije dobro za bilo kakvo suočavanje”. Povijest ne možemo promijeniti, ali možemo li išta promijeniti danas i kako?

Ljudi se mijenjaju onda kad im nije dobro. Zašto bi se netko mijenjao i mijenjao svoj život ako mu je dobar? A promjena je u osnovi svega. Ne vjerujem da se iz jedne čaše može piti beskonačno. Što će reći, jednog dana će se ljudima na ovim prostorima smučiti ideologija, shvatit će da njome ne mogu otputovati nekamo sa svojom djecom, da ne mogu školovati djecu ideologijom, da se ne mogu njome prehraniti, pa će onda nešto i promijeniti. Nedostaje nam znanje, ipak su dobrim dijelom naša društva bila u osnovi nedovoljno građanska, urbana kultura bila je tanušna i nismo krivi zbog toga. Ali današnja djeca žive u eri izražene komunikacije, istine se više ne mogu dugo skrivati. Neće oni padati na gluposti na koje starije generacije padaju. Ili će svi otići s ovog prostora ili će nešto promijeniti.

NACIONAL: Nedostaje li vam Jugoslavija?

Mislite na partijske kongrese i radničko samoupravljanje? Ne, naravno. Nedostaje mi prostor bez granica, podrazumijevana komunikacija, na razini kojoj Europa tek bezuspješno stremi; nedostaje mi država stabilnija u svakom smislu od svojih nasljednica, budžet za kulturu o kakvom ćemo u budućnosti moći samo sanjati, društveni standard koji ne možemo ni sanjati, pa i to prilično široko poštovanje za tu zemlju u inozemstvu. Vjerojatno sam mnogo toga i potisnuo, zaboravio.

NACIONAL: Razmišljate li, poput nekih, uopće o tome što bi bilo da se Jugoslavija nije raspala ili je to nepotrebno?

Razlaz je bio krvav, po tko zna čijem scenariju, za većinu građana neočekivan i jeziv. To su duboke traume za svakog normalnog čovjeka. A i da nije bilo tako strašno i krvavo, teško bi bilo zajedničko iskustvo od sedam desetljeća odjednom izbrisati. Lakše je skinuti ploču s imenom Ulice Ive Lole Ribara, primjerice, nego preko noći od Lole napraviti ubojicu i terorista, a prigrliti čika Dražu na grudi, i da ne nabrajam. Svaka novonastala država ima to isto iskustvo koje je atak na zdravu pamet, silovanje u zdrav mozak. Jugoslavija je imala mnogo mana, ali koja ih država nema? Simptomatično je da s promjenom društvenog uređenja ne da se nismo oslobodili svojih mana, već smo ih multiplicirali, i to onoliko puta koliko smo vodećih partija dobili. Mislim, naravno, na čitavu ex-Yu, ne samo na Srbiju. Tako da, izgleda, nije bio problem u društvenom uređenju, već u nečem drugom. A da smo dodatno postali kandidati za dužničko ropstvo, na to valjda ne treba podsjećati.

NACIONAL: U Hrvatskoj nikako da se okončaju prepucavanja o ustašama i partizanima, stalno se vraća u prošlost ili, točnije, neki žive u prošlosti, a sve to zato da se skrene fokus s važnijih stvari – nezaposlenosti, odlaska mladih obrazovanih u inozemstvo, lošeg prije svega moralnog stanja u državi. Kako je u Srbiji?

Opasno je generalizirati, ali čini mi se da u Srbiji malo više živimo u sadašnjosti, vjerojatno zato što nam više glavobolje zadaje nego vama, pa je nemoguće zaspati i zaboraviti je. Vjerujem da uspješne države vode računa o budućnosti. Bečki vodovod je prije više od sto godina planiran za budućnost, za mnogo veći grad nego što je tada bio, nego što je i danas, tako da još uvijek nema potrebe za njegovim “reprogramiranjem’’. Kod nas se radi za trajanje mandata. Od danas do eventualno sutra. To je takva razina neodgovornosti, da bih ja za uništavanje privrede i gašenje uspješnih poduzeća, za devastiranje školskog, zdravstvenog i sudskog sustava, uveo prijeki sud i smrtne kazne. Ovo zvuči anakrono i pretjerano, ali pretjerano je i koliko smo se mi svi pomirili s tim da tisuće i tisuće ljudi ostaju bez posla, bivaju izbačeni na ulice zbog kredita, ostaju bez struje, dok penzije u većini ne mogu pokriti ni najosnovnije životne potrebe.

NACIONAL: Vaš roman “Islednik” dobio je izvrsne kritike, više nagrada, a objavili ste i nekoliko izdanja, dakle, iznimno je dobro prošao, do te mjere da ga nazivaju i knjigom godine. Što to znači jednom piscu?

I Vitalova, i nagrada Kočićevo pero jesu nagrade s težinom. Dovoljno je samo baciti pogled na listu dosadašnjih laureata. Nagrade su dobrodošle jer skreću pažnju na nagrađenu knjigu, ali nisam ja nikakav pretplatnik na nagrade. Od 1988., kada je objavljen moj prvi roman “Via Pula” za koji sam dobio Nagradu Miloš Crnjanski, pa do “Ruskog prozora” objavljena 2007. i ovjenčana NIN-ovom nagradom, prošlo je dvadeset godina. U tom periodu objavio sam šest romana i četiri knjige eseja i ni jedna moja knjiga nije nagrađena, iako su te knjige prevedene na petnaest jezika. E vidite, u Srbiji je tijekom tih dvaju desetljeća, kada sam se ja kao pisac formirao, dodijeljeno oko 5000 književnih nagrada i sve su me zaobišle. To su činjenice. Naravno da je razlog bio politički jer se nisam libio govoriti o onome što se tada u Srbiji događalo. Dakle, da sumiram, nagrade mene nisu formirale. Ja sam radio na sebi ne obazirući se na sve te nagrade koje su dodjeljivane mnogim danas zaboravljenim piscima i knjigama.

• ‘U SRBIJI JE PRISUTNA takva neodgovornost, da bih za uništavanje privrede, za devastiranje zdravstvenog, školskog i sudskog sustava, uveo prijeki sud i smrtne kazne’

NACIONAL: “Islednik” prati život majke glavnog junaka, koja je umrla, pa se on prisjeća događaja iz prošlosti, mjesta u bivšoj Jugoslaviji i nekim drugim zemljama, ljudi koji su prošli kroz njezin život. Rekli ste da knjiga ima autobiografskih elemenata, ali nije li svaka knjiga – kako kažu neki pisci – dijelom autobiografija, bez obzira na to o kakvoj je fikciji riječ?

Doživljaj svijeta je ono što svaka knjiga reflektira, a doživljaj svijeta rezultat je svega proživljenog, kao i onog naučenog, pročitanog, tek okrznutog u hodu… Sve to zajedno su naša sjećanja, uz mnogo čega drugog. Majka se, pak, u većini života javlja kao vrhunski autoritet i obično tek kad se oslobodimo sjenke bilo kojeg vrhunskog autoriteta, tek tada možemo početi sagledavati stvarnost vlastitim očima. Otuda potreba za povratkom u prošlost, zapravo za preslagivanjem sjećanja ili, da kažem jednostavno, potreba za otkrivanjem istine. Rekao bih da je o tome knjiga, a ne o mojoj majci; ako vaše pitanje to implicira, majka iz “Islednika’’ donekle jest, ali umnogome nije moja majka. Dakle, nisam pisao roman da bih se ispovjedio kao u intervjuu za neki tabloid, već iz potrebe da se bavim sukobom naučenog – prihvaćenog odgojem ili nekim drugim načinom bilo čijeg tuđeg mišljenja – s golom činjenicom života. A onda je, tijekom pisanja, ta tema s osobnog plana nekako prirodno prerasla u priču o jednom društvu, jednoj državi, pa se proširila na nekoliko država, kroz čitav jedan vijek. Izbjeglice u Solunu u periodu od 1912., kada je taj grad postao grčki, pa sve do 1920., imaju neku svoju istinu koju ni jedan udžbenik povijesti ne može uhvatiti. Ali da bismo to shvatili, morali smo proživjeti one godine od 1991. do 1995. Tako da se “Islednik” može shvatiti kao glas protiv službenih istina. One nikada nisu točne.

NACIONAL: U knjizi jako puno pišete o Puli, gdje ste živjeli, o Istri općenito, Gorskom kotaru, ali i o Srbiji, Budimpešti. Koliko su vas ta mjesta oblikovala, formirala kao osobu, kao pisca?

Živite u nekom gradu djetinjstvo, mladost; idete u školu 12 godina, imate bliske prijatelje, prve ljubavi, prve poljupce, prvo sve… I onda nekom sumanutom igrom ono što je vaš život, vaša osnova, temelj, biva vam oduzeto. Tamo ne samo da se preko noći mora ići s putovnicom, već se mora moliti za vizu, za dozvolu, uz osjećaj krivnje za nešto za što i najmanje niste odgovorni. To je Pula. Beograd je grad u kojem sam najduže živio i koji jest neka sigurna luka, zatim tu su Beč, Budimpešta, Berlin, mjesta koja dobro poznajem i volim. Posljednjih godina to su Atena, Solun. Volim gradove…

NACIONAL: Čega se najradije sjetite iz vremena odrastanja? Bili ste buntovni, moglo bi se reći, gotovo cijelog života. Koliko je važna buntovnost?

Ne znam jesam li bio buntovan; mislim prije da sam, u svom društvenom nastupu, bio dosljedan sebi. A to jest važno. Sada, s ovim životnim iskustvom, sa sigurnošću mogu reći da je životno važno biti iskren; prvenstveno pred sobom, da bi se moglo biti iskren s drugima. Laži su opasne jer lišavaju života. One su kao šljašteći celofan u koji je zamotano – ništa. Biti iskren nije isto što i biti buntovan. Imate buntovnike koji jednostavno moraju biti u sukobu. Ja sam više za istinu.

NACIONAL: Taj bunt dijelom se odražavao i kroz vašu rock fazu, svirali ste s mnogim glazbenicima u Jugoslaviji. Kakav je bio taj život?

Bio je jedan period od nekoliko godina kada sam – već kao student u Beogradu – svirao orgulje i električni klavir sa Siluetama, Džentlmenima, sasvim kratko i s Pop mašinom. Bile su mi to najbezbrižnije godine u životu. Proveo sam i tri mjeseca na turneji po Bosni i Makedoniji u pratećem bendu Zdravka Čolića i Kemala Montena, međutim, oduvijek sam znao da moj put nije u muzici, već u književnosti. Znam, zvuči blesavo, tim prije što ja do svoje dvadeset i šeste godine nisam objavio ijednu priču, ni nekoliko redova. Nisam ni mogao nešto objaviti kad nisam pisao. Ipak, znao sam da ću biti pisac. Kao dvanaestogodišnjak, tijekom ljetnih praznika, napisao sam roman pod jakim utjecajem Julesa Vernea i Ivana Kušana, čak započeo i drugi roman. Te bilježnice sam sačuvao. I na tome je ostalo punih sljedećih petnaest godina. A onda sam objavio svoju prvu knjigu priča “Pogrešan pokret”. Izgleda da nije bio pogrešan…

NACIONAL: Ta novovalna scena kojoj ste i sami dijelom pripadali, kad pričamo o srbijanskim bendovima, uglavnom se pokušavala boriti protiv Miloševićeve politike, iako s malo uspjeha. Kako se danas ti glazbenici gledaju u Srbiji?

U Miloševićevo vrijeme ja, naravno, uveliko nisam bio u muzici. “Izađi i bori se” bio je, koliko se sjećam, moto mnogo mlađih muzičara, iako je bilo tu i nešto moje generacije. Pred ono glavno glasanje 2000., ti mladi bendovi su iz večeri u večer išli po svim mjestima i selima po Srbiji, svirali u nezagrijanim dvoranama i salama, pozivajući na to odlučujuće glasanje. To su bendovi koji i danas postoje i njihova sudbina nije vezana uz političke promjene, ona je vezana uz jednu drugačiju promjenu, koja je i vama dobro poznata u Hrvatskoj, a zove se – srozavanje ukusa uz veliku pomoć medija. Uostalom, to je faza u čitavom “razvijenom’’ svijetu, a kako će završiti, mislim da to nitko ne može predvidjeti.

• ‘KOSOVO JE SIMBOL NESPOSOBNOSTI i neuspjeha srpskih politika, desetljećima unazad. Jednom će nas razveseliti naslov u novinama iz kojeg ćemo saznati da je sve riješeno na opću radost’

NACIONAL: Bili ste veleposlanik Jugoslavije, pa zatim Srbije, u Beču. Kako danas gledate na to vrijeme?

Bilo je vrlo naporno jer srpska ambasada u Beču radi 24 sata 365 dana u godini i nemojte, molim vas, da vam moram pobliže to objašnjavati jer sam bezbroj puta do sada objašnjavao obveze koje srpski ambasador ima u Beču. S druge strane, to je grad koji volim, u kojem sam ranije živio, gdje imam puno prijatelja. Pa nije neugodno bilo ni živjeti u rezidenciji od 400 kvadrata. U svakom slučaju, zanimljiva faza u životu, utoliko zanimljivija što sam znao da neće potrajati. Biti samo pisac jest neizvjesno, naročito u početku, ali kad jednom osjetite tu slobodu, teško je se možete odreći.

NACIONAL: Kratko ste povučeni s te funkcije, nakon što je Austrija priznala Kosovo kao samostalnu državu. Kako se danas u Srbiji gleda na Kosovo? Koje je vaše mišljenje o tome?

Kosovo je simbol nesposobnosti i neuspjeha svih srpskih politika, desetljećima unazad. Mislim da smo svi u Srbiji istupili zube pričajući o Kosovu, na ovaj ili onaj način. Ne pratim više, odluke se ionako donose negdje izvan naših vidokruga. Jednoga dana sve će nas zajedno razveseliti neki naslov u novinama iz kojeg ćemo saznati da je sve riješeno na opću sreću i radost, upravo onako kako smo svi priželjkivali, iako smo možda mislili da nešto drugo priželjkujemo.

NACIONAL: Kako se pisci, ali i drugi umjetnici svih struka, uspijevaju izboriti za svoje mjesto kad je kultura na vrlo niskim granama? Tko je za to kriv?

To je nama naša borba dala… Da ne budem, ipak, toliko ironičan, ha? Ja se stvarno ne mogu sjetiti što smo mi svi mislili kad smo proslavljali pad tog “jednoumlja’’, što smo mislili da će nam se dogoditi? Sigurno nismo mislili da će ovakva vrsta ljudi voditi naše države.

Tko je kriv? Oni su krivi. Ali oni rade za svoju korist, a ne za korist društva. Njima ide u korist što gluplje i neobrazovanije biračko tijelo. Hoće li se to biračko tijelo probuditi, to ovisi samo o njemu. Pisci mogu pisati o tome, redatelji režirati, glumci glumiti, filmaši raditi filmove i, znate ono, kao engleska trava, trebat će vremena.

No tada nije bilo više individualnosti i više slobode, a ni humanosti – to je tek priča koja mi je nepodnošljiva. Danas je samo sve transparentnije, imamo daleko bolje uvide, ljudi se ne kriju, ne kriju svoje slabosti, ali to ne znači da je više slabosti. To u krajnjoj liniji može značiti da ćemo s boljim uvidom u sebe dobiti mogućnost i da se izborimo sa svojim manama.