Kada je košarkaška reprezentacija Srbije otputovala na ovogodišnje svjetsko prvenstvo, malo tko joj je davao šansu za osvajanje medalje. Nastup za reprezentaciju otkazali su Nikola Jokić, Vasilije Micić, Vladimir Lučić, Nemanja Nedović i Nikola Kalinić i činilo se da će na ovom prvenstvu nastaviti s lošim rezultatima, nakon što su prošle godine osvojili deveto mjesto na Eurobasketu, a prije toga se nisu plasirali na Olimpijske igre u Tokiju. Međutim, reprezentacija Srbije, predvođena Bogdanom Bogdanovićem i izbornikom Svetislavom Pešićem, igrala je izvrsno te došla do finala, u kojem je poražena od Njemačke. Taj put do uspjeha za Tempo je opisao Dragan Tarlać (50), sportski direktor košarkaške reprezentacije Srbije. Tarlać je nekadašnji reprezentativac koji je u devedesetima igrao za Olympiacos s kojim je 1997. osvojio Euroligu, a kasnije je igrao za Chicago Bullse, Real Madrid i CSKA iz Moskve. Sportski direktor reprezentacije bio je od 2011. do 2015. da bi se vratio prije točno dvije godine, na poziv izbornika Pešića.

TEMPO: Kada je prije Svjetskog prvenstva objavljeno da Nikola Jokić neće igrati za reprezentaciju, reakcija srpske javnosti pretežno je bila – nema nam spasa. Je li vrh srpske reprezentacije dijelio takvu zabrinutost?

Košarkaška reprezentacija Srbije, kao najveći brend srpskog sporta, pred svako veliko natjecanje neminovno će izazvati reakcije javnosti, a kulminacija je ove godine svakako bila odluka najboljeg igrača na svijetu Nikole Jokića. U okolnostima medijske nestrpljivosti nužno je reprezentaciji osigurati mir, mi koji smo tijekom cijele godine blisko uključeni u komunikaciju s igračima znamo koliko je zahtjevno, poslije napornih klupskih sezona, odmoriti igrače, a zatim ih u pravom psihofizičkom stanju uvesti u napor reprezentativnih priprema. Košarka se razvija i mijenja, mi nikada nismo imali najboljeg igrača na svijetu koji odigra 100 utakmica u sezoni gdje utakmice traju 48 minuta i pritom na svojim leđima iznese igru svog tima i osvoji NBA prvenstvo. Kada sagledamo sve te činjenice, Jokićeve razloge da ove godine ne sudjeluje u zahtjevnoj reprezentativnoj akciji kakvo je svjetsko prvenstvo, s tim stupnjem iscrpljenosti i psihofizičkog umora, moramo razumjeti. S druge strane, javnost u Srbiji živi košarku i reakcije uvijek idu u smjeru usporedbi s prethodnim vremenima i očekivanjima da reprezentacija sa svakog natjecanja donese medalju. Svima treba biti jasno da se mnogo toga u današnjem društvu mijenja u smislu životnih vrijednosti i prioriteta, ali jedno se nije promijenilo, a to su težina i važnost reprezentativnog dresa, odnosno značaj igranja za reprezentaciju. I tu sam najponosniji na momke, svaki put vidim tu želju i buđenje svijesti kada obuku dres reprezentacije.

Dragan Tarlać, izbornik reprezentacije Svetislav Pešić i Predrag Danilović, predsjednik Košarkaškog saveza Srbije. FOTO: Nebojsa Parausic/GuliverImages

TEMPO: Srbija s izbornikom Igorom Kokoškovim nije ostvarila plasman na Olimpijske igre u Tokiju, a godinu dana kasnije pod vodstvom Svetislava Pešića bila je deveta na Eurobasketu. Da niste ostvarili dobar rezultat na Svjetskom prvenstvu, moglo bi se govoriti o padu srpske košarke.

Odgovornost vođenja reprezentacije ne gledamo samo kroz ono što svi prvo vide, a to je osvajanje medalja. Da se vratimo malo unazad na razloge Pešićeva ponovnog angažmana u srpskoj košarci, a to su prije svega želja i spremnost za postavljanje većih i jačih temelja za budućnost naše košarke. Uspjesi dvaju najboljih srpskih klubova u Euroligi neće biti dovoljni ako ne budemo kroz sustav natjecanja u Srbiji omogućili daleko kvalitetniji razvoj mladih igrača i osigurali im jasniji put do razine vrhunske košarke. U svijetu nadirućeg korporativnog kapitalizma, koji osvaja i sport, jedino proizvodnjom igrača možemo ostati konkurentni i reprezentativna košarka opstati na razini koju svi očekuju, a to je osvajanje medalja u kontinuitetu. Srpska košarka je dugo poslije raspada SFRJ crpila svoje uspjehe preko igrača i trenera koji su stasali u jugoslavenskoj školi košarke, a to se i danas nastavlja kroz vrhunske trenere kao sto su Pešić i Obradović. Generacije briljantnih mladih srpskih trenera koji stasaju u ovom vremenu na razini Eurolige i NBA, donose nam novu dimenziju košarke i mi kao mala zemlja, ali košarkaški vrlo osviještena, nemamo pravo ni luksuz ne uključiti sve u razgovore o smjeru srpske košarke.

TEMPO: Ipak, Pešić je i prije, ali i poslije Svjetskog prvenstva govorio kako situacija u srpskoj košarci nije najbolja te kako bi Srbija mogla doći u situaciju u kakvoj je Hrvatska. Božo Maljković je nakon osvojenog srebra također na to upozorio.

To je bio poziv upozorenja jer to jedan čovjek ne može sve sam napraviti, neophodan je temeljni rad koji iziskuje veliku upornost, angažiranje i koheziju svih činitelja u našoj košarci. Sve dok se to ne dogodi, često ćete čuti Pešićevu rečenicu kojom upozorava i daje jasnu sliku današnjeg stanja, a to je da su igrači najbolji dio srpske klupske i reprezentativne košarke. To nije dodvoravanje nekome, to je činjenično stanje i svi moramo napraviti puno više kako bi igrači mogli dolaziti do vrhunskih rezultata. Riječi Pešića i Maljkovića imaju težinu, mora se dobro razmisliti o svemu što oni izgovaraju i otvoriti razgovore na mnogim razinama struke.

‘S obzirom na stupanj iscrpljenosti i psihofizičkog umora, moramo potpuno razumjeti Jokićeve razloge da ove godine ne sudjeluje u reprezentativnoj akciji’

TEMPO: Koja je vaša poveznica s Pešićem? Bili ste direktor reprezentacije, otišli ste 2015. i vratili se na tu funkciju prije dvije godine kada je Pešić postavljen za izbornika.

Pešić je kroz cijelu svoju karijeru imao potrebnu širinu da, živeći košarku, pored trenerskog posla uvijek nađe vremena pomoći savjetima košarkaškoj organizaciji, bilo klubovima ili nacionalnom savezu. Moj prvi dolazak u Savez zbio se na zajedničku inicijativu Pešića i Dejana Bodiroge, u tom trenutku potpredsjednika za mušku košarku KSS-a. Pešić je u meni vidio čovjeka koji može preuzeti tu funkciju nakon odlaska Žarka Varajića. S Bodirogom je suradnja bila na vrhunskoj razini, postavljeni su temelji mladih reprezentacija kao i nove seniorske reprezentacije, medalje su osvajane u kontinuitetu. Prije dvije godine, na Pešićev direktan poziv da preuzmem seniorsku reprezentaciju, ponovo krećem u izazove rada s najboljim igračima. Kontinuirana komunikacija s igračima i maksimalna posvećenost dovode do povjerenja, promatranja njihovog sazrijevanja i odrastanja, što je najplemenitiji dio mog posla. Uživam u njihovu razvoju.

TEMPO: Osim Jokića, reprezentaciji se nije priključio ni Vasilije Micić, protekle sezone najbolji igrač Eurolige, a na početku priprema napustio vas je i bivši NBA igrač Nemanja Nedović. Kakav ste plan tada smislili za Svjetsko prvenstvo?

Svaki igrač je jedinstven i nema zamjenu, a posebno je nema najbolji igrač svijeta. Međutim, svi vrhunski igrači koji prođu reprezentativne pripreme nose određenu kvalitetu i na kraju tim ne čini samo 12 najboljih pojedinaca, već 12 igrača koji će najbolje funkcionirati zajedno kako bi snaga tima bila maksimalno iskorištena u zajedničkom cilju. Očajavanje zbog izostanka igrača je gubitnički alibi, reprezentacija Srbije nema pravo tako razmišljati.

Dragan Tarlać je od 1992. do 2000. godine igrao za grčki Olympiacos, tijekom tog razdoblja pet puta osvojili su prvenstvo Grčke te su 1997. godine osvojili Euroligu. FOTO: GuliverImages

TEMPO: Od početka Svjetskog prvenstva vidjelo se da Srbija igra jako dobro, a ozljeda Boriše Simanića dodatno je mobilizirala tim, bez obzira na poraz od Italije. Jeste li i vi na klupi postali vrlo brzo svjesni da Srbija može doći do medalje?

Prošle godine na Eurobasketu, s reprezentacijom koja je po imenima bila jača od ove, također smo sjajno počeli prvenstvo. Međutim, mi smo rano, u kvalifikacijama za Eurobasket, morali doći u natjecateljsku formu kako bismo pobijedili Grčku u Beogradu i Tursku u Istanbulu. Naše utakmice u grupnoj fazi Eurobasketa bile su na izvanserijskoj razini. Prva reprezentacija koja nas je uspjela zaustaviti bila je Italija, i to u najgorem trenutku po nas, u nokaut fazi osmine finala prvenstva. Ove godine pripreme su slično realizirane, ali bez kvalifikacijskih utakmica tijekom ljeta što je značilo daleko mirniji prilaz Svjetskom prvenstvu. Ekipa je igrala vrhunsku košarku od samog početka turnira. Ove godine poraz od Italije došao je u pravom trenutku, homogenizirao je ekipu, a ta dodatna kohezija posebno se manifestirala poslije povrede Simanića. Najvažnije utakmice Prvenstva od četvrtfinala pa do kraja odigrane su na način koji će se struka još dugo analizirati.

TEMPO: Je li zbog tako dobre igre razočaranje porazom u finalu protiv Njemačke bilo tim veće?

Sagledavajući prijeđeni put – od početka priprema i neskrivenih, javno izrečenih sumnji medija i stručne javnosti u kvalitetu i krajnje mogućnosti ovog tima pa sve do osvojene srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu – sigurno da trebamo biti ponosni na momke koji su odigrali i preko maksimuma svojih mogućnosti. Mi smo u finalu zbog ozbiljnih ozljeda i iscrpljenosti od prethodnih utakmica ostali bez dovoljno igrača da se suprotstavimo Njemačkoj koja već dvije godine u skoro nepromijenjenom sastavu igra vrhunsku košarku i u kontinuitetu osvaja medalje.

‘Zbog ozbiljnih ozljeda i iscrpljenosti od prethodnih utakmica, mi smo u finalu ostali bez dovoljno igrača da se suprotstavimo Njemačkoj’

TEMPO: U Hrvatskoj se stalno ističe važnost vođe pa se tako spominje da od Dražena Petrovića hrvatska reprezentacija nema pravog vođu. Kako je Bogdan Bogdanović postao vođa srpske reprezentacije?

Lider mora posjedovati karakterne osobine zbog kojih će ga grupa prihvatiti kao prvog među jednakima, a nakon toga svojim radom i odricanjem prirodno preuzeti tu ulogu u timu. Treneri koji su neposredno sudjelovali u procesu Bogdanova treninga nazivaju to krvavim radom, on je snagom svoje osobnosti kroz karijeru uvijek želio i uspijevao uzeti ulogu lidera ma gdje da je igrao. Dražen Petrović je sigurno jedan od najvećih lidera-pobjednika s ovih prostora, a Bogdanović je dostojan nasljednik vrhunskih igrača-lidera koje je Srbija proizvela.

TEMPO: Pešić je bio i dovoljno hrabar da u prvu momčad na Svjetskom prvenstvu gurne Nikolu Jovića, klinca od 20 godina koji igra u američkoj G ligi, koji je odigrao iznimno dobro. I to su navike jugoslavenske škole košarke, tako je pokojni Krešimir Ćosić vodio reprezentaciju Jugoslavije.

Upravo kao nekada veliki vizionar Krešimir Ćosić, danas se na tom primjeru izvanredno ogledaju vizija i težina Pešića da stane iza mladog igrača, ulije mu samopouzdanje i ukaže šansu na svjetskom prvenstvu. Reprezentativna natjecanja očigledno se bitno razlikuju od klupskih, kratak turnirski sustav, igra se od šest utakmica na OI do devet na SP-u, visoka razina stresa prisutna je od starta jer u takvom sustavu natjecanja svaka utakmica može biti prijelomna zbog daljeg plasmana. Samo trener ogromnog iskustva na tako zahtjevnom turniru može rasteretiti mladog igrača velikih očekivanja i dati mu slobodu u igri. Naravno, ne dolazi se do tog statusa slučajno, to se prije svega otkrije kroz pripreme, njegov odnos prema radu, spremnost da sluša i uči, da poštuje starije i upija njihove savjete, da nije impresioniran suigračima i blokiran u želji da pokaže svoj talent. Nadam se da ćemo sljedeće godine na OI u Parizu imati priliku dati šansu još nekom mladom igraču i istovremeno rezultatski ostvariti zacrtane ciljeve.

‘Košarka je ljudima u Srbiji duboko u venama. Pešić donosi odluke u korist tima, ne dodvorava se nikome i to očigledno smeta dijelu stručne javnosti’

TEMPO: Sada je sve lijepo i krasno, ali kako ste i vi i Pešić izdržali sve kritike, kako lani nakon Eurobasketa kada je reprezentacija Srbije bila tek deveta tako i u trenucima kada Pešić odlučuje da Miloš Teodosić više neće igrati za reprezentaciju? Za Pešića se tada tvrdilo da je prestar za izbornika, je li se on ikada zapitao – a što sve to meni treba?

Kritike se u Srbiji mogu smanjiti samo prema ostvarenim rezultatima, a utišati se sigurno neće jer će i tada biti onih koji će misliti drugačije pa će nam reći da je medalja osvojena, ali, recimo, igra nije bila dovoljno atraktivna. Ova reprezentacija ispraćena je na Svjetsko prvenstvo raznoraznim epitetima negativne konotacije bez da se momcima pružila adekvatna podrška i ukazao značaj kakav zaslužuju. Do odlaska na Svjetsko prvenstvo više se govorilo i pisalo o onima koji nisu u reprezentaciji nego onima koji jesu. Košarka je duboko u venama ljudi u Srbiji i jednostavno se ta strast prema tom sportu mora prihvatiti i razumjeti. Pešić donosi odluke u korist tima, ne dodvorava se nikome i to očigledno smeta dijelu stručne javnosti. Da se pokušavao u višegodišnjoj karijeri svojim odlukama prije svega svidjeti javnosti, sigurno ovakve uspjehe ne bi ostvario.

TEMPO: Je li vas Nikola Jokić nazvao nakon Svjetskog prvenstva i čestitao vam na osvojenoj srebrnoj medalji?

Da, Nikola je cijelo vrijeme bio uz momke dajući im bezrezervnu podršku i savjete, a potom je svima čestitao na osvojenoj srebrnoj medalji.

‘Pešić je u meni vidio čovjeka koji može preuzeti tu funkciju nakon odlaska Žarka Varajića’. FOTO: Dusan Milenkovic/ATAImage/PIXSELL