Kada je u veljači 2020. godine Dragan Skočić postao izbornik Irana, ta je reprezentacija bila u nezavidnom položaju u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Kataru. U prve četiri utakmice osvojili su samo šest bodova i dotadašnji izbornik, Belgijanac Mark Wilmots, napustio je vodstvo iranske reprezentacije. Iran je igrao na prethodna dva svjetska prvenstva i u zemlji u kojoj je nogomet iznimno popularan bilo je nezamislivo da se neće plasirati u Katar. Zato su se odlučili na mjesto izbornika postaviti 53-godišnjeg Dragana Skočića, nekadašnjeg igrača i trenera Rijeke koji je od 2013. u Iranu vodio četiri momčadi – Malavan, Foolad, Khooneh be Khooneh i Sanat Naft. Zahvaljujući njemu, reprezentacija Irana je ušla u niz pobjeda i krajem siječnja osigurala prvo mjesto u svojoj skupini i plasman na Svjetsko prvenstvo. Iran krajem mjeseca mora odigrati posljednje dvije utakmice u kvalifikacijama, ali one neće donijeti nikakve promjene. Kada smo razgovarali za Tempo, Skočić nam je rekao kako je svjestan da ljudi u Hrvatskoj podcjenjuju reprezentaciju Irana. Ipak, po posljednjoj ljestvici FIFA-e Iran je na 21. mjestu, sve više njegovih igrača igra u jakim europskim klubovima te se Skočić nada da će na predstojećem Svjetskom prvenstvu Iranu uspjeti ono što nikada do sada nije, a to je proći prvi krug natjecanja. Život i rad u Iranu iznimno mu se sviđaju, ali ako doista ostvari uspjeh s Iranom u Kataru, lako je moguće da će se vratiti u Europu kako bi vodio neki, vjerojatno španjolski klub. Skočić je, osim za Rijeku, igrao za Las Palmas i Compostelu.

TEMPO: U Iranu vlada nogometna euforija, mnogi novinari pišu kako bi uz neke strukturne promjene njihova reprezentacija mogla biti među 10 najboljih na svijetu. Je li to pretjerivanje ili realna pretpostavka?

Iran je velika zemlja i ima ogroman potencijal. Ljudi vole nogomet, baza talenata je velika. Mislim da je dosta zapostavljen rad s mladima i to je nešto što bi moglo napraviti Iran većim nego što jest. U Aziji i ne možemo biti veći nego što jesmo jer smo najbolji, što se vidi i po rezultatima i po činjenici da Iran u kontinuitetu nastupa na svjetskim prvenstvima u nogometu. Potencijali su veliki, ima puno talenata te bi s boljim radom s mladima taj potencijal više došao do izražaja.

TEMPO: Često se rad hrvatskih trenera u azijskim klubovima ili reprezentaciji ne smatra osobitim uspjehom.

Logično je da se kod nas više prati europski nogomet, ali azijski nogomet sve više dolazi do izražaja. Ja sam, nakon trenerskog rada u Rijeci i slovenskom Interbloku, došao prvo u Kuvajt, u klub Al-Arabi, a zatim u Saudijsku Arabiju, u još veći klub, a to je bio Al Nassr. To je najveći klub u Saudijskoj Arabiji. Nakon rada u iranskim klubovima postao sam izbornik iranske reprezentacije, a o njoj se malo zna u Hrvatskoj. To je reprezentacija koja je važna ne samo u okvirima Azije, ona je 21. na rang listi FIFA-e. Uzmite u obzir da je na toj listu Srbija 25., a Rusija 35. Da ne spominjem druge reprezentacije. Jednim dijelom ljudi ne prate događaje u azijskom nogometu, a drugim dijelom smo skloni podcjenjivanju drugih koji se smatraju egzotikom. A kada se pogledaju stadioni u Hrvatskoj, onda se vidi da je egzotika kod nas.

Dragan Skočić bio je igrač Rijeke, a zatim i njihov trener u sezoni 2005/06. kada je osvojio Kup, te nakratko 2012. godine. Goran Kovacic/PIXSELL

TEMPO: Dovoljno je vidjeti da su prije vas izbornici Irana bili Carlos Queiroz, bivši trener Real Madrida, i Marc Wilmots, bivši izbornik Belgije.

Kod nas se to dosta podcjenjuje. Općenito gledano, puno velikih trenera radi u Aziji. Mi smo skloni podcjenjivanju, ali za to imamo i razlog s obzirom na to da smo mala zemlja, a izuzetno smo sportski uspješni. Iran je i važna zemlja i važna reprezentacija u Aziji, uvijek nastoji biti na najvećoj nogometnoj smotri, a to nije lako izboriti ni većim reprezentacijama od Irana. S obzirom na značaj nogometa u Iranu, to se i očekuje. Pogledajte samo koliki su problemi u Europi za neke velike reprezentacije.

TEMPO: U proteklih gotovo deset godina trenirali ste četiri kluba u Iranu, očito da su rezultati bili dovoljno dobri da vam ponude mjesto izbornika.

Proveo sam malo manje od 10 godina, nije to bilo u kontinuitetu, ali rezultati su bili dobri. Mislim da sam u većini tih klubova ostavio traga i da su ljudi prepoznali da mogu voditi reprezentaciju u kvalifikacijama koje nisu bitne samo za nogomet, već i za zemlju. Kada se nađete u jednoj zemlji, onda se nađete na tržištu. Teško je doći u Iran ali kada dođeš, kada vide da si dobar i počnu te cijeniti, onda se pozicioniraš na tom tržištu. Istovremeno si zbog toga malo manje vidljiv na nekim drugim tržištima, tako da sve to ima pluseve i minuse.

TEMPO: Kada ste postali izbornik Irana, angažirali ste samo dva suradnika iz Hrvatske, pomoćnog trenera Marija Tota i trenera golmana Mladena Žganjera. Je li to znači da ste se toliko dobro upoznali sa situacijom u iranskom nogometu da nije bilo potrebe za više pomoćnika iz Hrvatske?

Ja sam, dapače, uvijek sa sobom vukao dosta ljudi iz Hrvatske, ali u Aziji imate puno trenera koji žele pomagati, koji se žele educirati, tako da imam miješani stožer. U mom stožeru su tako velika imena kao što su Vahid Hashemian, bivši nogometaš Bayerna iz Münchena, i Karim Bagheri. Oni su legende u Iranu. Prema potrebi, može se uzeti još pomoćnih trenera, ali u ovoj situaciji nije bilo potrebno forsiranje. S nekim ljudima sam radio u Iranu prije nekoliko godina, znao sam da su kvalitetni, pa nije bilo potrebe da dovodim ljude reda radi. Nisam za uhljebljivanje ljudi. Volim naše ljude, naše stručnjake, blizak sam im, ali ne volim dovlačiti ljude reda radi.

TEMPO: Vahid Hashemian je igrao za Bayern, ali i za HSV, jeste li s njime željeli u reprezentaciju unijeti njemačku disciplinu?

Nisam se time vodio. Znao sam da Hashemian ima europska shvaćanja nogometa, smatrao sam da je dovoljno dobar za naš stožer i to je to.

TEMPO: Iran vas je angažirao nakon što je Marc Wilmots napustio reprezentaciju jer je u prve četiri utakmice kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo ostvario loše rezultate. S obzirom na to da u tom trenutku gotovo nitko nije vjerovao da će se Iran plasirati, koliki ste pritisak osjećali zbog te nemoguće misije?

Nikada ne razmišljam o tome. Uhvatio sam se u koštac s time jer mislim da sam sazrio i da sam dovoljno dobar. Mi smo ove rezultate ostvarili iz minusa. Bila je to situacija u kojoj nismo imali pravo na grešku, u kojoj nismo smjeli ispustiti niti jedan bod u kvalifikacijama. Ja i inače nisam netko tko kalkulira, nisam za kompromise, imam nešto svoje. Vjerovao sam da možemo to napraviti, vjerovao sam u sebe i stožer, imamo dobru reprezentaciju, tako da nisam razmišljao je li preuzimanje reprezentacije Irana u tom trenutku riskantan potez. Vidio sam to kao dobru stvar za sebe, vjerovao sam da sam dovoljno dobar da to mogu napraviti.

TEMPO: Jeste li razmišljali da biste s eventualnim uspjehom u kvalifikacijama s Iranom mogli dobiti priliku raditi u nekoj od europskih liga? Već ste rekli da bi to, ako biste mogli birati, bila Španjolska.

Ni o tome nisam razmišljao. Reprezentacija Irana je na razini onoga čemu sam stremio cijeli svoj život. Iranska reprezentacija dovoljno je velika da zadovolji moje apetite te sam ponosan što sam izbornik takve reprezentacije. A ovo što me pitate, o tom potom. Ciljevi su biti dobar te da se zadržim na jednoj razini te da vodim velike ekipe i reprezentacije. Nisam razmišljao o tome kako je Iran odskočna daska. I sami ste rekli da u Iran dolaze veliki treneri i mislim da taj posao zadovoljava moje apetite.

Pobjedama nad Irakom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima reprezentacija Irana osigurala je nastup na Svjetskom prvenstvu u Kataru koje će se održati u studenome ove godine. FOTO: Wana News Agency/REUTERS/PIXSELL

TEMPO: Iran nikada nije prošao prvi krug na svjetskom prvenstvu u nogometu. Očekuju li u Iranu da vi s reprezentacijom prvi put uspijete u tome, stvara li se već pritisak na vas?

Ne trebaju oni to pumpati, ja pumpam. Bio nam je cilj otići na Svjetsko prvenstvo, a nitko mi ne može stvoriti pritisak onako kako ga ja sam sebi mogu stvoriti. Svi se mi mijenjamo, težimo boljem, tako da mi je normalno da cilj bude veći no što jest. Jedan cilj je dosegnut i ako ne tražim novi cilj, onda to nisam ja.

TEMPO: Im li nešto u čemu je reprezentacija Irana bolja nego što je bila na dva prethodna svjetska prvenstva, kada je bila blizu prolaska u drugi krug?

Sada dosta igrača igra u inozemstvu i ima tu puno iskustva koje može dobro doći na tako velikom natjecanju. Ipak imamo igrače koji igraju u velikim klubovima, Mehdi Taremi je u Portu, Sardar Azmoun je nedavno prešao iz Zenita u Bayer Leverkusen, Alireza Jahanbakhsh je u Feyenoordu, imamo igrače u Engleskoj, Belgiji, a sve to donosi iskustvo koje može rezultirati većom kvalitetom.

TEMPO: Sjećaju li se ljudi u Iranu bivših izbornika Miroslava Blaževića i Branka Ivankovića?

Sjećaju se, kako ne, naročito Ivankovića koji je prije par godina bio trener Persepolisa. Sjećaju se i svih ostalih, i Stanka Poklepovića i Blaževića. Mislim da je hrvatska kolonija trenera napravila puno u Iranu ne samo u sportskom smislu, hrvatski treneri približili su te dvije zemlje. Mislim da Iranci, na račun nas trenera, jako vole Hrvatsku.

TEMPO: Vidi se da je i vama to bitno, barem prema vašim objavama na Instagramu, gdje ističete sportsku i političku povezanost Hrvatske i Irana. Čini se, prema tim objavama, da doista uživate u Iranu.

Uživam u Iranu. Mislim da se tijekom godina stvarala loša slika o Iranu, a Iran je sasvim nešto drugo. Iran ima veliku povijest, gostoljubive ljude, ja imam sasvim drugačiji pogled na tu zemlju. Ne gledam ga kroz vijesti koje su često ovakve i onakve, već na Iran gledam onako kako ga ja poznajem. Razgovarao sam s puno naših ljudi koji su bili u Iranu i oni imaju isti dojam. Napisane su i dvije knjige o Iranu, mislim da Iranci imaju puno više od onoga kako ih predstavljaju u Hrvatskoj.

TEMPO: S obzirom na zagriženost Iranaca nogometom, na koji su se način slavile pobjede protiv Iraka i UAE-a, nakon čega je Iran i službeno postao sudionik Svjetskog prvenstva u Kataru?

Stadion u Teheranu nije, zbog korone, bio pun ali nakon tih pobjeda ljudi su izlazili na ulice i slavili. U kontaktu s tim ljudima, nakon odigranih utakmica, vidio sam koliko im je to značilo. Čuo sam se tada s hrvatskim veleposlanikom Dragom Štambukom koji mi je rekao da nije gledao utakmicu, ali je čuo veselje iz susjedstva u trenutku kada je postignut gol. Postoje sličnosti sa slavljem uspjeha hrvatske reprezentacije. S obzirom na to da je korona odagnala ljude sa stadiona mi na utakmici nismo bili svjesni slavlja ljudi, tek smo kasnije, u kontaktu s ljudima na ulicama, to shvatili.

TEMPO: Vi ste u Iran otišli 2012. nakon što ste samo 43 dana bili trener Rijeke. Jeste li tada zbog ogorčenosti otišli čak u Iran?

Ja sam prvi put otišao u Aziju 2009., prije toga sam s Rijekom 2006. osvojio kup, a nakon toga u Sloveniji s Interblokom kup i superkup. Onda sam otišao u Kuvajt i Saudijsku Arabiju. I onda sam ponovo došao u Rijeku, gdje sam išao više srcem nego zdravom pameću. Nije problem, ponovo bih to ponovio, ipak je to moj klub. U svojoj karijeri sam, svugdje gdje sam bio, ostvario uspjeh, osim tada kada sam pokušao pomoći Rijeci, ali nije išlo. Bilo je gorčine koju sam prevladao.

TEMPO: Kasnije se Rijeka privatizirala. Kako vidite Rijeku sada, kada je u privatnom vlasništvu, u odnosu na stara vremena?

Mislim da je Rijeka kroz rezultate dobila puno na imidžu. Mislim da bi Rijeka više trebala raditi na identitetu, možda mi to malo smeta. Kroz sve ove godine u momčadi je bilo malo igrača iz Rijeke, možda taj dio nije onako idealan kako ga ja zamišljam. No s obzirom na sve, mislim da je ta privatizacija pomogla, tko zna u kakvoj bi situaciji Rijeka bila da se to nije desilo. Da ponovim, puno se dobilo na imidžu, malo manje na identitetu. Možda to meni, kao Riječaninu, upada u oko.

TEMPO: Međutim, privatizacija u većini europskih klubova donosi to isto, na uštrb identiteta postižu se rezultati i zarađuje se novac.

Slažem se sa svim tim, ali imam svoje mišljenje. I taj novac ne dolazi od preprodaje igrača, već od prodaje domaćih igrača. Mislim da tu leži novac. Puno puta dođu igrači koji nisu tog kalibra da bi bili bolji od domaćih igrača. Možda je to utopijski, ali tako je kako je. Možda bi se s domaćih igračima zaradio veći novac i postiglo veće zanimanje.

TEMPO: U vašoj dosadašnjoj karijeri ističe se jedno, a to je da ste, dok ste bili trener slovenskog Interbloka, trenirali tada mladog Josipa Iličića, kasnije jednog od najboljih igrača Atalante.

Već se tada vidjelo da je Iličić talentiran, ali on u tom trenutku nije bio toliko konkurentan da bi igrao i imao značajnu minutažu u toj ekipi koja je bila dobra. Mi smo ga kao 20-godišnjaka doveli iz momčadi Bonifike iz Kopra. Drago mi je da je napravio takvu karijeru jer je super igrač.

Nakon Miroslava Blaževića i Branka Ivankovića, Dragan Skočić treći je hrvatski trener koji je postao izbornik iranske reprezentacije. FOTO: imago images/Amirhossein Kheirkhah