Dragan Nikolić, nagrađivani vanjskopolitički novinar s gotovo 30 godina profesionalnog iskustva, bivši šef i urednik medijskih sadržaja HRT-a, urednik i autor brojnih dokumentarnih reportaža iz različitih zemalja, bio je jedan od ratnih reportera koji su od početka ruske agresije izvještavali iz Ukrajine.

Nikolić ima iskustva u ratnom izvještavanju. Pratio je rat u Siriji i Afganistanu i neke od najvažnijih svjetskih događaja posljednjih desetljeća. Specijaliziran je za teme vezane uz EU, sjevernu Afriku, Bliski istok i Aziju, a u svojoj karijeri intervjuirao je brojne šefove država i vlada, ministre vanjskih poslova i monarhe iz različitih zemalja.

U intervjuu za tjednik Nacional Nikolić kaže kako je u Lavov stigao početkom ožujka. Prvotni plan bio je otići u Moskvu i od tamo izvještavati pet dana, nakon što je ruska invazija na Ukrajinu već počela. Iako je nakon desetak dana dobio rusku vizu, na temelju dokumentacije koja dokazuje da ide u Moskvu kao novinar, večer prije leta javljeno mu je da njemu i ekipi neće biti izdana i novinarska akreditacija, bez koje se na moskovskim ulicama ne može raditi. Uvjeren je kako je to bila prva politička poruka Hrvatskoj da se nalazi na ruskoj listi neprijateljskih zemalja jer Rusija sve nacionalne televizije smatra državnom televizijom koja provodi politiku vlade. Budući da 1. ožujka nisu poletjeli za Moskvu, on i ekipa dan kasnije, nekoliko sati nakon poziva urednice, krenuli su za Lavov. Nikolić je prvi put u Ukrajini bio 2004., u Odesi, kao dio GONG-ova tima za nadziranje izbora, ali tada je i za televizijske reportaže, u potpunoj ilegali, intervjuirao aktiviste koji su podržavali Narančastu revoluciju. Osamnaest godina kasnije vratio se u ratnu Ukrajinu.

‘Lavov je specifičan, tamo nema golemih ratnih razaranja, a opet vlada ratno stanje, prividni mir i velika ratna psihoza. S jedne strane, riječ je o gradu koji ima austrougarski štih, u kojem su kafići stalno puni kao na špici. S druge strane, u gradskom parku možete zračnom puškom gađati u Putina kao metu. Istovremeno, sirene se mogu oglasiti svakog trena’, ispričao je Dragan Nikolić. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Kako je izgledao put do Ukrajine i koliko vas je bilo u ekipi?

HRT standardno šalje tročlanu ekipu – novinara, snimatelja i tonskog snimatelja. Sa mnom su bili kolege Stjepan Kotarski i Stjepan Beti. Automobilom smo stigli do mađarsko-ukrajinske granice. Mora se prespavati u njezinoj blizini, na mađarskoj strani, jer nije moguće u jednom danu prevaliti put od Zagreba do Lavova i stići u hotel prije policijskog sata koji je tada počinjao u 22 sata. Naime, od mađarske granice do Lavova u normalnim uvjetima ima oko 4 i po sata vožnje. Međutim, u ratnoj situaciji postoji nekoliko kontrolnih točaka, tzv. check-pointova, na kojima se nikada ne zna koliko ćeš čekati provjere. Prvi put smo relativno lagano prošli dvije kontrolne točke, iako je bilo i ekipa koje su čekale puno dulje, čak završavale na dodatnoj provjeri u policijskoj stanici. No najvažnije je bilo ući u grad za dana.

NACIONAL: Gdje se spavali i kako ste se smjestili?

Odmah po dolasku imali smo sreće i povezali se s nekim lokalcima i nakon nekoliko pokušaja pronašli hotel u centru Lavova. Prvih nekoliko dana sva trojica morali smo spavati u istoj sobi jer to je bio jedini način da osiguramo krov nad glavom. Smještaj je bilo skoro nemoguće naći. Privatni stanovi i sobe izdaju se izbjeglicama, a već tada bilo je puno novinara u Lavovu. Nakon toga svim HRT-ovim ekipama produživao se isti hotelski smještaj, uspjeli smo s vremenom dobiti i zasebne sobe. Nakon početka policijskog sata svi moraju biti negdje smješteni. Ne smiješ spavati u autu, a ako si na cesti moraš voziti, najčešće prema granici.

NACIONAL: Kao dugogodišnji profesionalac obišli ste mnoga ratišta. Dvaput ste bili u Lavovu. Koliko je izvještavanje iz Ukrajine bilo drugačije od dosadašnjih iskustava, je li bilo stresnije?

Iskreno, najmanje je stresa kada je novinar na terenu i sam je svoj šef koji ovisi samo o sebi i svojoj ekipi. Lavov je specifičan, tamo nema golemih ratnih razaranja, a opet vlada ratno stanje, prividni mir i velika ratna psihoza. S jedne strane, riječ je o gradu koji ima austrougarski štih, u kojem su kafići stalno puni kao na špici, a konobari u gradskoj kavani u plišanim rukavicama poslužuju najbolji capuccino i u kojemu ima mnoštvo uličnih svirača koji fantastično sviraju. S druge, u gradskom parku možete zračnom puškom gađati u Putina kao metu. Istovremeno, sirene se mogu oglasiti svakog trena. Tijekom obaju naših boravaka u Lavovu, ljudi na njih uglavnom nisu reagirali i nisu trčali u skloništa. Kada sam prvi put došao u Lavov, upravo je bilo podijeljeno 75 tisuća komada oružja civilima u cijeloj Lavovskoj oblasti. Naime, tko god je mogao prijavio se u Teritorijalnu obranu i ljudi su se učili osnovama rukovanja tim oružjem. Neki su u svojim pedesetima prvi put držali u rukama kalašnjikov. I zato je početkom ožujka potpuno zabranjena prodaja alkohola u gradu. Toliko oružja na ulici i alkohol eksplozivna su kombinacija. Ratna psihoza odražavala se i na snimanje na ulici jer bilo tko od tih ljudi, ali i običnih građana, mogao vam je prići i ispitivati vas tko ste, što radite u Ukrajini, zašto snimate… Vladalo je veliko nepovjerenje i strah od pozadinskih ruskih sabotera.

‘Jedno javljanje za podnevni Dnevnik bilo je doista nadrealno. Odradio sam ga gledajući u desetak do zuba naoružanih, maskiranih pripadnika ukrajinske Teritorijalne obrane poredanih iza kamere’

NACIONAL: Ali imali ste oznaku press i mogli ste im objasniti da ste iz prijateljske Hrvatske.

To ništa ne znači u toj kolektivnoj psihozi, u kojoj svatko svakoga kontrolira. Došao je vlakovima i ogroman broj izbjeglica iz cijele Ukrajine, zbog čega smo svaki dan svjedočili stravičnoj humanitarnoj katastrofi. U takvim uvjetima, a mi smo cijele dane radili na cesti, usprkos posjedovanju svih potrebnih dokumenata i činjenici da smo kao novinari došli pokazati ukrajinsku stranu priče, morate prvo zadobiti povjerenje ljudi na kolodvoru ili na ulici.

NACIONAL: Kako izgleda radni dan u takvim uvjetima?

Takvo ratno izvještavanje je poput vojnog roka. Dizao sam se u šest ujutro da bih stigao pregledati sve medije, ruske i ukrajinske, a prvo javljanje bilo je oko devet po ukrajinskom vremenu, koje je u plusu jedan sat u odnosu na Hrvatsku. Nakon toga uslijedilo bi javljanje s ulica Lavova svakih nekoliko sati, što podrazumijeva kontinuirani stres zbog mora novih informacija. Moj pristup je uvijek bio da se u tih nekoliko minuta javljanja fokusiram na nešto što je dodana vrijednost, nešto što će gledatelja zadržati uz televizor. Nikada nisam išao u pretjerano nabrajanje oružja koje se koristi, detaljne vojne analize ili detaljno nabrajanje stanja na bojišnicama diljem Ukrajine, jer to je najčešće sadržano u prilogu koji kolege pripremaju na desku od materijala koji stiže u Zagreb preko agencija. Posljednje javljanje je uvijek bilo negdje poslije devet navečer po ukrajinskom vremenu, a snimalo se za posljednji Dnevnik, jer se zbog početka policijskog sata u Lavovu nije moglo odraditi uživo. Naravno, usporedno s javljanjima snimate materijal za reportaže koje se emitiraju po povratku u Zagreb. Uz takav ritam rada doista odradite do zadnjeg dolara tu ratnu dnevnicu.

NACIONAL: Jesu li Ukrajinci nametnuli neka pravila koja ste morali poštovati u izvještavanju?

Da, ukrajinski parlament donio je zakon prema kojem svatko može završiti i do tri godine u zatvoru, ako snima bilo koji obrambeni položaj, bilo koji bitan infrastrukturni objekt, rov, check-point, sve ono što može neprijatelju otkriti situaciju na terenu. To nas je prilično ograničavalo u radu, osobito nas s kamerama, ali morali smo se pridržavati tih pravila. Početkom ožujka za ulazak u zemlju još nije bila potrebna akreditacija ukrajinskog Ministarstva obrane, ali ubrzo je postala obvezna i bez nje se više ne može ući u Ukrajinu.

‘Rusofoni Ukrajinci koji su morali izbjeći sada uče ukrajinski i ne žele više pričati na svom materinjem jeziku, jer su im Rusi uništili sve. To je samo jedan od aspekata te zle krvi’, kaže Nikolić o posljedicama ruske agresije. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Javljali ste se uživo, uglavnom iz Lavova, jeste li doživjeli uzbune i napade u blizini grada i kako su novinari tada reagirali?

Da, većina javljanja uživo bila su s ulica Lavova. Napadi u blizini grada uslijedili su kasnije. Ruski projektili pogađali su vojne kampove, rafinerije ili kritičnu željezničku infrastrukturu. No čak i tada novinarima je formalno zabranjeno snimati bilo što osim dima iz daljine. Sve potom ovisi o vašoj odluci i novinarskom instinktu da dođete što bliže mjestu napada. U Lavovu postoji i međunarodni press centar, smješten u pivnicu koja se zove Pravda i koja je svoj prostor iznajmila u tu svrhu. Tamo svakodnevno organiziraju susrete i s ukrajinskim dužnosnicima, ne samo s onima čiji su uredi izmješteni u Lavov. U tom centru susretao sam i novinarske veterane koji su prošli brojna ratišta, a rade za ozbiljne globalne medije poput CNN-a ili Al Jazeere. Zbog navedenih ograničenja bili su jako frustrirani. Čak su se u jednom trenutku počeli svađati s Ukrajincima, predstavnicima vojske i glasnogovornicima, tvrdeći da im ne dopuštaju da profesionalno rade svoj posao. Kada je riječ o uzbunama, meni se jedna dogodila usred javljanja, no moram priznati da mi u takvim situacijama jako pomaže moje dugogodišnje iskustvo nekadašnjeg sportskog novinara. To je kao da prenosite utakmicu uživo – gungula, vika, sirene, tjeranje vojnika koji viču da završim s javljanjem nisu me mogli omesti, jer sam na to navikao.

NACIONAL: Kako ste dolazili do informacija s bojišta?

To je drugi najveći problem terenskog izvještavanja iz Ukrajine jer cijelo vrijeme traje informativni i propagandni rat kao nikad dosad, osobito preko društvenih mreža. Zato svaki odgovoran novinar neprestano mora provjeravati što kažu jedni, a što drugi, kako ne bi potpao ni pod koju vrstu utjecaja, odnosno propagande. Ukrajina je napadnuta, Ukrajina je žrtva i to automatski izaziva empatiju. Osobito kod novinara iz Hrvatske koji baštine i to kolektivno sjećanje na Domovinski rat devedesetih, ali stvarno je imperativ biti objektivan u izvještavanju. Svaku informaciju treba provjeriti iz najmanje dvaju izvora i prvenstveno pratiti brojne kanale Telegrama.

NACIONAL: Postoji li diskriminacija malih televizija u odnosu na globalne news kanale koje ste spomenuli, kao što su CNN , BBC World ili Al Jazeera?

Ne bih rekao da ima diskriminacije. No globalne televizije koje spominjete ipak su mogle odlaziti puno dalje od Lavova jer su mogle svojim novinarskim ekipama pružiti veću podršku i sigurnost. Naime, cijelo vrijeme moglo se iz Lavova vlakovima otputovati prema Harkivu ili Kijevu, nitko novinare nije u tome sprečavao. Kao ni na odlazak u Kijev automobilom. Kažu mi kolege, ukrajinski glavni grad nije toliko opasan za rad, koliko je opasno doći iz Lavova do Kijeva. Taj put sada traje i do dva dana i uključuje i mijenjanje prijevoznih sredstava. Ako ne postoji back-up ozbiljne produkcije, koja podrazumijeva ozbiljno osiguranje, a to su najčešće bivši ukrajinski vojnici koji masno naplaćuju svoje usluge i know-how, onda je takav pothvat opasan i nema smisla. Naravno, stvar je uredničke procjene želi li neki medij svoje ekipe dovesti u tu vrstu pogibelji i koja je programska dobit od toga. Naša ekipa tijekom prvog boravka u Lavovu imala je inače fiksere, odnosno lokalne posrednike. To su obično mlađi ljudi koji znaju engleski i nude svoje usluge. Oni mogu biti i neka vrsta zaštite, ali to je ograničenog karaktera.

‘Ukrajinski parlament donio je zakon prema kojem svatko može završiti i do tri godine u zatvoru, ako snima bilo koji obrambeni položaj, sve ono što može neprijatelju otkriti situaciju na terenu pa vas to ograničava’

NACIONAL: Jeste li se vi našli u nekoj neugodnoj, pa i opasnoj situaciji s predstavnicima ukrajinske vlasti?

Jesmo. Povezano je to s našom ruskom vizom u putovnici, u kojoj su navedeni datumi nikad realiziranog boravka u Moskvi od 1. do 5. ožujka, a što je kalendarski nakon početka ruske invazije na Ukrajinu. Ta viza nije „poštambiljana“ jer mi nismo u konačnici ušli u Rusiju. Tijekom našeg drugog boravka u Lavovu, deset minuta prije podnevnog Dnevnika, legitimirala nas je patrola Teritorijalne obrane, mladi i nabrijani dečki u novim uniformama, s najmodernijim oružjem i kapuljačama preko glave, tako da im se vide samo oči. Listajući putovnicu ugledali su rusku vizu i u petnaestak minuta rasprave došli smo do toga da mi je jedan od njih koji ne govori engleski preko Googleove prevodilice objašnjavao kako me zbog neprijateljske djelatnosti čeka do tri godine zatvora. To javljanje za podnevni Dnevnik bilo je doista nadrealno. Odradio sam ga gledajući u desetak do zuba naoružanih, maskiranih pripadnika Teritorijalne obrane poredanih iza kamere. Ali i to je dio izvještavanja uživo, pa i u ratu – nitko te ne pita što si prolazio deset minuta prije ili u kakvim se okolnostima javljaš. Kad sam završio to javljanje, vojnici su nas preko centra grada poput terorista prepratili do lavovskog sjedišta Teritorijalne obrane, gdje smo nešto starijem i iskusnijem zapovjedniku, koji nije bio toliko sklon igranju rata, uspjeli objasniti situaciju i požurili smo na snimanje izbjegličkog doma izvan Lavova.

NACIONAL: Jeste li trebali pomoć naše hrabre veleposlanice u Ukrajini Anice Đamić?

Na sreću, nisam trebao njezinu pomoć. Pred kameru HRT-a stala je inače praktički čim je stigla iz Kijeva i izašla iz auta, kojim se vozila dva dana do Lavova, kao dio UN-ova diplomatskog konvoja. Ona je doista nevjerojatno smirena žena. To veleposlanstvo sada je dobilo sasvim drugu dimenziju, a to je pružanje humanitarne pomoći Ukrajincima, ali i Hrvatima koji su još tamo. Čim se sigurnosna situacija stabilizira, veleposlanstvo će ponovo preseliti u Kijev. To su već učinile neke veće države.

NACIONAL: U Lavovu se izmjenjivalo više HRT-ovih ekipa, jeste li imali pancirke, jesu li svi novinari i članovi ekipa prošli tečaj za ratno izvještavanje?

Imali smo i pancirke i šljemove u autu, ali ih nismo bili primorani često koristiti. Svatko tko se s ratnog terena naslikava s pancirkom kada to nije potrebno, glumi budalu i pokretna je meta. Ja sam prošao tečaj ratnog izvještavanja u otežanim uvjetima još 2011. To je bio zajednički tečaj Akademije HRT-a i Ministarstva obrane, na poligonu u Slunju, koji je certificirani NATO poligon za obuku. Nema inače puno kolega u IMS-u HTV-a koji su prošli taj tečaj. U prvim danima rata, kada su novinari iz raznih zemalja reagirali na prvu i pojurili u Lavov, to nije bilo obvezno, ali čuo sam od kolega s drugih televizija da ozbiljni poslodavci od njih, žele li se vratiti u Lavov, kao preduvjet traže prolazak takvog tečaja.

NACIONAL: Koliko je to stvarno korisno?

Ja smatram da je to svakako potrebno. Novinar se mora znati ponašati u određenim ratnim situacijama, bila to talačka kriza, teroristički napad, granatiranje ili nešto deseto. Mislim da novinar na takvim terenima mora nešto znati i o naoružanju, a svakako razlikovati protuzračni sustav kratkog i srednjeg dometa. Iako smo mi zemlja, članica NATO-a, u kojoj ministar obrane to ne zna. Kao novinar kojeg netko kroz pretplatu plaća da bude u Ukrajini i odande izvještava vjerodostojno i točno, ja to naprosto moram znati. Dokaz da nisam podbacio komentari su i mojih susjeda ili kvartovskog smetlara, ljudi koje osobno ne poznajem, ali koji mi pristupaju na ulici i pitaju što će biti s Ukrajinom. Dakle, vjeruju mi, čim me pitaju za moje mišljenje. Tada znate da ste dobro odradili posao.

‘Kao alumnus Moskovske škole političkih znanosti, i ja sam onda strani agent. I sve što i sada napišem ili izgovorim o Rusiji može biti tako percipirano. Svatko od nas je nečija potencijalna meta’

NACIONAL: Od novinara se očekuje da budu racionalni i objektivni, no je li bilo situacija kada su vas preplavile emocije?

Moram reći da tugu i patnju kojoj sam svjedočio tijekom jednog od najhladnijih jutra na željezničkom kolodvoru u Lavovu vjerojatno nikad neću zaboraviti. Padao je snijeg i puhao vjetar, a nesretne izbjeglice poput beskućnika u nekom američkom filmu grijale su se oko bačvi s vatrom. Stotine ljudi s vrećicama u ruci, djeca, žene, starci, stoje u kolonama i čekaju stare sovjetske autobuse da ih odvedu nekud na sigurno. To je za mene bio strašniji prizor od bilo kojeg pucnja, eksplozije ili dima iz pogođene rafinerije. Kolege su mi kasnije rekle da se ta moja potresenost vidjela u jednom od javljanja s kolodvora. Doista smatram da je ovaj rat i humanitarna katastrofa koju je prouzročio prijelomni, povijesni trenutak za Ukrajinu i definiranje identiteta njezinih stanovnika. Rat će jednom završiti i zemlja će se nekako obnoviti, ali bit će jako teško prevladati tu mržnju koju žrtve osjećaju prema agresoru. I nema tog novca koji će pomoći zacjeljivanju te pukotine u ukrajinskom društvu. Rusofoni Ukrajinci koji su morali izbjeći sada uče ukrajinski i ne žele više pričati na svom materinjem jeziku, jer su im Rusi uništili sve. To je samo jedan od aspekata te zle krvi.

NACIONAL: Trećeg svibnja obilježen je Međunarodni dan slobode medija koji je ove godine bio posvećen svim ubijenim ukrajinskim i ostalim novinarima. Iako su novinari u ratovima u principu zaštićeni, čini se da su u ovom novinari zapravo mete. Kako to komentirate?

Na žalost, ubijeno je puno ukrajinskih novinara koji su se i stjecajem okolnosti našli u ratnoj zoni, iako neki od njih nisu imali dovoljno iskustva za ratno izvještavanje. Zastrašujuće je da su u ovom ratu i novinari mete te da se tako nastoji „zaustaviti Reuters“, odnosno spriječiti prenošenje istine u svijet. Svjedočimo inače nikad intenzivnijem informativnom ratu i sukobu ratnih narativa. Ako netko pritom misli da će blokiranjem Russia Today i Sputnika u EU-u i zabranom pozivanja njihovih novinara u studijske debate o Ukrajini također „zaustaviti Reuters“, to je također zastrašujuće, gotovo orwellovski. Cenzura i ograničavanje izvora informiranja za nas novinare nije prihvatljivo, to je stav i Europske federacije novinara. Da postoji mogućnost provjere informacije iz više izvora, možda ne bismo pogrešno objavili da je onaj tenk koji je na početku invazije pregazio nesretnog civila bio ruski, a bila je riječ o ukrajinskom tenku koji je skrenuo s ceste. Kao što se ne bi tvrdilo da su vojnici na Zmijskom otoku pobijeni, čak i posthumno odlikovani, a onda se ispostavilo da su živi i da su ih Rusi zarobili. Ima takvih primjera još.

NACIONAL: Našem kolegi Hassanu Haidaru Diabu prijetili su diplomati iz ruskog veleposlanstva u Zagrebu i to porukom da su njegov tekst preveli i poslali zloglasnom čečenskom vođi Kadirovu, nakon čega mu je premijer Plenković osigurao policijsku zaštitu. Trebaju li se novinari stranih zemalja bojati ruske osvete?

Takve prijetnje i metode koje podsjećaju na sovjetsko doba su nedopustive. Neovisni novinari u Rusiji su inače već godinama u životnoj opasnosti. Mnogi od njih su i ubijeni, poput Ane Politkovskaje. U prošlosti su u zemljama EU-a meta ruskih službi bili političari, disidenti ili oligarsi, a u ovom informativnom ratu, koji je očito toliko bitan za Kremlj, meta postaju i novinari. U Rusiji, iz koje sam dosta izvještavao proteklih godina, 2011. postao sam alumnus Moskovske škole političkih znanosti, koja je djelovala pod patronatom Vijeća Europe, s našom Akademijom za politički razvoj. Nakon 25 godina rada i širenja vidika ruskog društva, onoga dijela koji danas sigurno ne podržava Putina, moskovska škola i ljudi koji su je vodili nagrađeni su etiketom stranog agenta, pa su prije dvije godine stavili ključ u bravu.

Po toj logici, kao njezin alumnus, i ja sam onda strani agent. I sve što i sada napišem ili izgovorim o Rusiji može biti tako percipirano. Svjestan sam da je svatko od nas, zbog posla kojim se bavimo, pa i glede izvješćivanja o ovom ratu, nečija potencijalna meta. Ali moramo nastaviti raditi svoj posao vjerodostojno i profesionalno, bez podlijeganja ikakvoj kolektivnoj informativnoj psihozi. Budući da se u Hrvatskoj novinarima itekako prijetilo i prijeti i prije rata u Ukrajini, bilo bi mi draže da su se vladajući, na tragu zastupanja europskih vrijednosti i pozivanja na slobodu medija, oglasili i u ranijim ozbiljnim slučajevima. Možda nas je rat u Ukrajini probudio.